Povratak na nacionalne države jedini je izlaz u kriznim situacijama
Krizna su vremena uvijek potvrđivala i zahtijevala pokazivanje svega najboljeg što ljudsku populaciju krasi i izdvajala pojedince i grupe koje svojim primjerom stručnosti, nesebičnosti, odgovornosti, poniznosti, spremnosti, pripadnosti i puno još toga pozitivnog i dobrog pokazuju djelima. Pritom se razlike, inače nametane u mirnodopskim uvjetima političkim i stranačko-partijskim djelovanjem u funkciji prisvajanja, osvajanja i zadržavanja vlasti, potpuno gube i postaju nevažne u odnosu na krizna djelovanja i postupanja najboljih i najvećih među nama.
Potvrđuje se upravo sve suprotno od ustaljenog političko-diplomatskog i naročito javnog djelovanja, u kojem mirnodopski jurišnici i samoproglašeni borci općeg dobra putem uslužnog javnog servisa nameću svoje svjetonazorske paradigme nalik na dogmatska učenja i u koje nikad ne treba sumnjati niti ih ikad valja propitkivati, razgovarati o njima ili, nedajbože, u njih sumnjati ili ih dovoditi u pitanje.
Mirnodopski junaci, inače procjenitelji svijesti, mjeritelji univerzalnih društvenih i političkih vrijednosti, avangarda svih mirnodopskih i izvankriznih vremena i nametnici svojih ideologijskih nasljednih djelovanja drugima, u spoju s anacionalnim djelovanjem (zapravo u pravilu protuhrvatskim) jednostavno u kriznim i ratnim vremenima nestaju s javnescene, formirajući sami svoje primirje i čekajući prestanak i nestanak ratnih i kriznih situacija za povratak vlastite hrabrosti i važnosti i posebno za nastavak ideologijskog rastakanja u pravilu sudionika ratnih i kriznih zbivanja.
Vremena hrabrosti i pokazivanja vrlina od stručnosti do spremnosti nisu za njih, a izlaganje opasnostima za druge oko sebe, poziv nacionalnom zajedništvu, pokazivanje nesebičnosti i spremnost na žrtvu u tišini prepuštaju drugima koji su u tim trenucima hrabri sa svim ljudskim vrlinama, dok oni ostaju racionalni za sebe. Kad sve prođe, hrabri za njih postaju iracionalni u mirnim vremenima, dok oni postaju beskrajno ineupitno hrabri, a bezuvjetnu racionalnost istovremeno bez imalo uvažavanja ovakve različitosti traže za ove prve.
Agresija na Hrvatsku
I planska inverzija racionalnosti i hrabrosti u anacionalnoj kombinaciji i u sprezi s recentnom vlašću koja mirnodopsku hrabrost nemilice financira prikovala je Hrvatsku za europsko dno ili oko njega po puno gospodarskih, demografskih i uopće društvenih parametara. Hrvatsko je društvo s hrabrošću prvih postalo slobodno, a s hrabrošću drugih i u sprezi s političko-diplomatskim djelovanjem neuređeno, politički okupirano, nesigurno i neprimjereno za obrazovane mlade koje svoj životni izazov u velikom broju traže izvan takvog okvira.
Prethodno navedeno već je viđeno početkom devedesetih za srbijanske agresije na Hrvatsku, kad su hrabri i obični pokazali kako se brane susjedi, zemlja, obitelj, djeca, roditelji, nacionalni identitet, hrvatska budućnost i cijelo nasljeđe ranijih generacija ostavljeno svima nama. Čisti idealizam, velika hrabrost, osjećaj pripadnosti, stručnost i još puno toga vrijednog donijeli su hrvatskoj populaciji slobodu i postavili temelj na kojem je trebalo graditi novo hrvatsko društvo, jednu i jedinstvenu Hrvatsku zajedno s hrvatskim iseljeništvom i razvojnu budućnost. Nitko od hrabrihu mirnodopskim kasnijim vremenima nije u tom ratnom razdoblju postavljao pitanje srbijanske agresije, ljudskih prava, ubijanja djece i žena, razaranja hrvatskih gradova i sela i puno još toga, niti je pokazivao razumijevanje za ratne strahote na hrvatskom teritoriju.
Vremena osude svih zbivanja uslijedila su odmah po oslobađanju zemlje i uglavnom su bila jednostrana i vezana za ratna djelovanja pri obrani i oslobađanju. Hrabri mirnodopski borci za univerzalne vrijednosti nakon petogodišnje hibernacije napuštaju osobnu racionalnost i ratnu sigurnost i posvuda traže od drugih prihvaćanje svoje mirnodopske i hibernacijske istine. Umjesto gradnje novog hrvatskog društva i gospodarskog uzleta u skladu s hrvatskim ljudskim i prostornim potencijalom, osnovni je smisao mirnodopskih hrabrih ratnika stalno vraćanje Hrvatske u prošlost i ostavljanje Hrvatskoj vječne povijesne krivnje za sve.
Virusna kriza
Postavljanje društvenog, političkog i inog sklada s uglavnom svim poslijeratnim hrvatskim vlastima i urednog modela financiranja njihove mirnodopske hrabrosti (u velikoj mjeri protuhrvatske), postao je opći obrazac djelovanja i procjenjivanja hrvatske demokratičnosti. Svi ostali izvan njihova definiranog okvira postaju izravne mete njihova postupanja, a pritom se ne biraju kvalifikacije. Najmilije su im nacionalističke, nacističke, fašističke i slične za svakog pojedinca, grupu ili zajednicu ako u svom izričaju, djelovanju za vrijeme agresije ili jasno izraženoj pripadnosti pokazuje nacionalni pristup. Provjereni je to model primirivanja, pa i mirnodopskog pokoravanja Hrvatske koji zaustavljaju samo veliki uspjesi hrvatskih sportaša i krizna razdoblja, kakva su upravo ovih dana pred nama.
Koga više zanima u ovoj složenoj i teškoj situaciji hrvatsko predsjedanje Vijećem Europe i koje to ključne i racionalne zajedničke odluke europska tijela donose za cijelu Uniju? Povratak na nacionalne države i odlučivanja u okviru državnih granica jedina su razumna varijanta u kriznim situacijama, a u ovoj posebnoj i izuzetno složenoj apsolutno neizbježna. Nitko razuman više neće moći govoriti o Europskoj uniji kao o zajednici naroda nametanoj s briselskih salonskih visina, kad je baš svakom koji proživljava ova krizna vremena jasno kako se jedino nacionalne države sa svojim autonomnim odlučivanjem mogu nositi s krizama. Zajedništvo i unionistički pristup s dogmatski postavljenim europskim vrijednostima kao supstitut hrvatskim anacionalistima izgubljenog jugoslavenskog društva i prostora (naravno, i ideologije) upravo nestaje pred našim očima, dok se mirnodopski junaci ponovo povlače u svoju hibernaciju i opća ih pomoć hrvatskoj populaciji u formi kriznog volontiranja nimalo ne zanima. Kao što ih uostalom nije zanimao ni dobrovoljački pristup u ratnim vremenima. Opravdano zato Marko Ljubić postavlja pitanje: Gdje ste sada, gospodo, vi vrijedni i hrabri mirnodopski i izvankrizni borci za univerzalna prava? Koja se upravo nesebično provode u Hrvatskoj s velikom spremnošću ostalih bez vas.
Najveća vrijednost
Umjesto njih, krvoločna vojska s isukanim puškama, topovima i sa zlim pogledima od koje tri godine brane migrantsku bradatu nejač postavlja improvizirane bolnice. Caritas, navijačke skupine poput Bad Blue Boysa, Torcide, Armade, Kohorte i ostalih, kršćanske udruge i organizacije pomažu u borbi protiv epidemije, policijski grubijani zlostavljači ilegalnih migranata padaju s nogu zbog uredovanja. Sve sami sumnjivci i primitivci doniraju opremu, posjećuju starije i nemoćne, nudesvoje stručne usluge na volonterskoj osnovi nadležnim antikriznim institucijama (Marko Ljubić, Kamenjar.com, 21. 3. 2020.).
Stvarno, gospodo junaci, zašto vas nikad nema u krizama i zašto svoju opću brigu nikad ne posvećujete hrvatskoj populaciji i zašto nikad svojim primjerom ne pokazujeteuniverzalnost vaših ideja i pristupa? Ili sada po vašem mišljenju trebaju nastupiti samo zločesti hrvatski momci koji, eto, ipak imaju osjećaje i odgovornost za druge, kolikogod se vama, mirnodopskim junacima, čine zločestima i nacionalno usmjerenima ili nepotrebnima. Navijačke skupine, veterani, policajci, vojnici, dobrovoljci, stručnjaci i svi ostali najvredniji kad je najviše potrebno ugroženima nisu vaša mirnodopska razina, ali jesu vrijednost kad je najpotrebnije. Razlika se uvijek vidi u humanosti, hrabrosti, nesebičnosti, odvažnosti i spremnosti, kao uostalom i razlika između stručnog i političko-diplomatskog odlučivanja kad mirnoću i udobnost europskih i inih salona za razgovore, povlađivanja, ushićenja, dogovaranja, čašćenja… zamijeni kruta krizna svakodnevica. Priznajte i sami, oni su, uz stručnjake koji se nesebično izlažu za druge, ipak najveća hrvatska vrijednost.
U skladu s tim su i vjerovanja, a potvrda posebno znanje, sposobnosti i nesebičnost medicinskog osoblja i njihovih timova, bez kojih bi političko-diplomatski recentni vrh izgledao poput mirnodopskih boraca na rezervnim položajima u vremenima velikih kriza.
Potres u Zagrebu
Novi je udar došao iznenada, kao što potresi iznenada i dolaze, neovisno o vjerojatnosti pojavljivanja, snage i učestalosti. I ponovno ista priča, već viđena u ratu s poznatim agresorom i nepoznatim virusom, s istim ulogama hrabrih mirnodopskih boraca u produženoj hibernaciji i zločestih dečki iz svojih kvartova koji remete ustaljenu predodžbu o mladima koji nemaju osjećaja za druge niti mogu svoje ulične borbe protiv nepravde pretočiti u humanost. Uvijek su tu i nikad svoju spremnost da pomognu drugima ne naplaćuju niti traže posebnu pozornost, niti su im idoli izvan njihova životnog kreda. Oni su jednostavno tu kad treba i na istoj strani s ostalima s kojima će već sutra, kada lopta krene s centra, formirati liniju razdvajanja. Važni plavi, bijeli i ostali dečki za Hrvatsku.
I zato hvala Petru Vlahovu za izgovoreno. Iskreno, izravno, točno i bez ikakvih kalkulacija. Ovo ću reći: Zanima me tko će ikada nakon ovoga dana i nakon ovoga jutra u Hrvatskoj reći da ne treba ulagati u hrvatsku vojsku, u civilnu zaštitu i u policiju (Petar Vlahov, 24 sata, 22. 3. 2020.).
Službena je Hrvatska već jednom zaboravila na svoju mladost koja je donijela slobodu i mir hrvatskom društvu i prostoru i zamijenila je u vrednovanju s mirnodopskim borcima u kriznoj hibernaciji, ali nakon ovih kriza ista ta Hrvatska konačno mora prihvatiti razliku. Zbog hrvatske mladosti koja se uvijek pojavljuje i koja ostaje tu u vremenima u kojima se dokazuje vrijednost. Zbog hrvatske budućnosti koju jedino takvi i donose.
