dr. sc. Stjepan Šterc: Obrovački prostor živi primjer potpuno promašene državne demografske politike

Izrazita složenost odnosa što ih stanovništvo, populacija, žiteljstvo, pučanstvo ili kako već nazvali ljudsku populaciju, razvija u realnom prostoru djelovanja ima svoje zakonitosti, uvjetovanosti, uzročno-posljedične sadržajnosti, projekcijske predvidivosti, modelske izdrživosti i funkcionalne rješivosti. Ponajmanje su one političke, usputne, diplomatske i naročito retoričke, iako je svima racionalnima jasno kako je upravo ljudska populacija ili kako to druge struke navode ljudski potencijal, kapital i slično, najvažniji dio i čimbenik svakog društva i prostora. Uvijek to treba ponavljati, koliko god to bilo naporno političkom miljeu slušati, čitati, prihvaćati i provoditi u moru osobnih i grupnih interesa zvanih politička stabilnost, zbog kojih se u osnovi i vodi nesmiljena bitka za vlast u strankama/partijama i državi kakvu upravo gledamo u Hrvatskoj.

Ljudska je populacija pokretač i limitirajući faktor svega što nas okružuje, svih djelatnosti u realnom prostoru i temelj svih razvojnih planiranja, a njezino je dinamičko i strukturno usmjeravanje za potrebe opstanka, nastavka i ukupnog razvija racionalni postupak uvijek utemeljen na znanstvenim zakonitostima. Politička bi tu provedba u općem interesu trebala biti samo nastavak istraživačkih, projekcijskih i modelskih definiranja i rješavanja, umjesto npr. sadašnje hrvatske političke iracionalnosti i obranaške isključivosti u okolnostima pravog demografskog potopa i velike demografske praznine (političke, erudicijske, spoznajne i ostale ovom prilikom nećemo ni navoditi) u hrvatskim izvangradskim prostorima i općenito prostorima izvan funkcionalnog dometa makro regionalnih centara.

Timski idealizam

Međutim, ona je moguća samo s onim koji sve to razumiju, prihvaćaju i u općem interesu žele provoditi na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini, uz potrebnu hrabrost, odlučnost, odgovornost i, naravno – stručnost. Pomanjkanjem svega navedenog demografski se potop i praznina šire Hrvatskom, vrijeme se vraća unazad, tumačenja poprimaju političku isključivost, razum postaje politička neprihvatljivost, a budućnost samo stranačka/partijska selektivna isključivost. Hrvatska u čvrstom zagrljaju političke sebičnosti ne izgleda dobro ne samo demografski nego i gospodarski, društveno, emotivno, identitetski i slično. Osim, naravno, sportski, zahvaljujući posebnim pojedincima i timskom idealizmu s ugrađenim selekcijskim vrijednostima koje bi trebale biti i obrazac u političkom i diplomatskom vrednovanju. Trebale bi, ali nisu. Zato sportaši i jesu u svjetskom i europskom vrhu i mi povremeno s njima prepuni ponosa, dostojanstva i idealizma, dok se istovremeno uglavnom svi čude kako je uopće moguće da zemlja s takvim voljnim i fizičkim sportskim potencijalom može biti politički, gospodarski i ini autsajder.

Ratni učinci



Nikom nije sporno da su ratna razaranja najveći mogući destrukcijski demografski faktor koja ostavljaju velike i trajne negativne tragove u kasnijim vremenima. Ostavila su i u poslijeratnoj Hrvatskoj, ali i veliki idealizam nakon ratne pobjede na krilima kojeg je trebalo graditi novi uzlet sukladan prostornim i ljudskim potencijalima. Takva su bila i vjerovanja unutar ukupne hrvatske populacije i malo je bilo onih koji u to nisu iskreno vjerovali i koji nisu bili spremni prihvatiti izazov novog vremena i građenja zemlje na potpuno novim obrascima političkog i svakog drugog djelovanja. Kako je vrijeme prolazilo, idealizma je bivalo sve manje, kao uostalom i ljudi, a političkog determinizma sve više, koji je polako i sigurno (a vjerojatno i planski) prerastao u apsolutnu dominaciju stranačkih vojski i političkih osrednjih i sebičnih pomno biranih i pozicijski postavljanih kadrova.

Agresija je na Hrvatsku i njezino (naše) oslobađanje tražilo hrabrost i žrtvovanje najboljih među nama i svi su oni koji su otišli i koji su tada to činili trebali biti hrvatska vrijednost i temelj građenja i uzdizanja novog hrvatskog društva i njegova identiteta i vrijednosnog sustava. Tijekom agresije na Hrvatsku 1991.-1995. godine demografski su izravni gubici na hrvatskoj strani iznosili 15.970 osoba, a na srpskoj 8039 osoba (6760 na okupiranom području i 1279 vojnika JNA). Bilo je stradavanja i u vrijeme još uvijek okupacije Hrvatskog Podunavlja nakon vojno-redarstvene operacije Oluja i međunarodne prijelazne uprave u Hrvatskom Podunavlju  (15. 1. 1996. – 15. 1. 1998. godine), a procjene su, iznesene i na suđenju u Haagu, oko 900 osoba.

Gubitak je ljudske populacije uvijek najveća i nemjerljiva moguća šteta i činilo se da su demografski gubici s konačnim oslobađanjem i privođenjem Hrvatskog Podunavlja u pravni, politički i upravljački sustav u petogodišnjem (odnosno sedmogodišnjem) razdoblju doživjeli svoj maksimum. Činilo se također da se konačno shvaća i prihvaća stanovništvo, odnosno ljudska populacija, najvrjednijim što svaka zemlja, pa i Hrvatska imaju.

Neučinkovitost u slobodi

Malo je vremena prošlo od oslobađanja zemlje i još je manje toga učinjeno po demografskim pitanjima, a već su početkom novog stoljeća nastupile stranačke vojske i isključivo stranačke vlade, dok je idealizam kopnio poput proljetnog snijega kad se iznenada i mimo kalendarskog redoslijeda pojavi. Ubrzavajući su negativni demografski učinci bili svima jasno vidljiva konstanta, a uznemirenost stranačkih/partijskih vojski obrnuto proporcionalna razinama demografskih negativnosti. Mirnoću i stabilnost vladanja Hrvatskom na svim teritorijalnim razinama, od nacionalne do lokalne, rastuće demografske negativnosti koje polako i sigurno prerastaju u destrukciju i slom nimalo nisu mogle vladajuće uznemiriti. Formalno pokrivanje istih političkom i diplomatskom retorikom ili pak političkim ustrojavanjem institucijskih razina rješavanja nije naravno moglo zaustaviti procese niti njihovo ubrzavanje i izravno ugrožavanje osnovnih državnih sustava.

Mistično pak vjerovanje u europske vrijednosti i rješavanje svih nagomilanih problema samim ulaskom u Europsku uniju novi je otklon od demografske problematike s novom razinom demografskih destrukcijskih procesa, koja nije više samo nastavak negativnosti, nego ubrzani ulazak u razdoblje demografskog sloma s prirodnim nestankom hrvatske populacije, intenzitetom koji bi morao zabrinuti apsolutno svakog s imalo osjećaja pripadnosti i razvijenosti hrvatskog identiteta u sebi. Nakon 2013. godine i konačnog dohvata mitskih europskih vrijednosti ulaskom u Europsku uniju u Hrvatskoj je gotovo 10.000 ljudi više umrlo nego što ih se rodilo!

Nevjerojatno zvuči ovaj podatak prema demografskim gubicima tijekom petogodišnje ili sedmogodišnje okupacije preko 26% hrvatskog državnog teritorija i isto tako vremenski duge vojne agresije. Godišnji gubici prosječno oko 16.000 osoba već šestu godinu zaredom s malo vjerojatnosti usporavanja u nadolazećim vremenima i gotovo nikakvim ozbiljnijim i strateškim činjenjem nacionalne izvršne vlasti nisu ništa drugo, već demografski potop u slobodi.

Obrovački nokturno

Vjerojatno bi stvari i gore izgledale da nema lokalnih i konačno rezolutnih pokušaja svjesnih i odgovornih lokalnih sredina u zaustavljanju demografskog nestanka, bez obzira na njihove limitirane financijske i zakonske mogućnosti. Događa se to samo u sredinama gdje ipak postoji odgovornost, gdje postoje ljudi svjesni značenja ljudske populacije za lokalni opstanak i razvoj i gdje se više nije moglo čekati odluke s nacionalne razine. Sredine pak koje mirno promatraju demografsku devastaciju oko sebe i  jedini smisao pronalaze u opstanku na vlasti nestaju pred našim očima, a s njom nestaje i izvjesna budućnost populacije koja je ostala i još nekim čudom vjeruje u promjene. Osjećaji praznine i zaboravljenosti takvih prostora postaju prevladavajući, a vrijeme prebrzo prolazi, posebno za mladost koja konačno mora i sama odlučiti želi li ostati i biti nositelj promjena i inovacija u lokalnom društvu i prostoru ili će izazove prihvatiti u nekoj drugoj zemlji.

Obrovački je prostor jedan od takvih prostora u kojem je vrijeme stalo, u kojem su inovacije politička iluzija, u kojem malo toga funkcionira u društvenom i razvojnom smislu, u kojem je obrazac lokalnog upravljanja čisti politički determinizam i u kojem je zaborav postojanja nacionalna i regionalna svakodnevica. Regionalni razvoj, razvoj ruralnih područja, poticanje prostoru svojstvenih djelatnosti, poticanje stabilne dnevne migracije, usmjeravanje investicija, iseljeničkih gospodarskih i inih aktivnosti, turistička valorizacija prostornih posebnosti i još puno toga potrebnog zaboravljenoj sredini, lokalnoj se upravi doima poput diverzije njihovoj političkoj sigurnosti i stabilnosti u provođenju “europskih vrijednosti” na daljinu. Tamo iz sigurnosti Zadra, na pristojnoj udaljenosti od obrovačke svakodnevice, koju se ne može ni doživjeti, razumjeti i mijenjati “nabolje”, ne dijeleći je istovremeno s ostalima prizemljenima u obrovačkim danima i noćima.

Demografski ta obrovačka svakodnevica ne može u takvim okolnostima izgledati dobro, a podaci koji nas sustižu svakom novom objavom službene statistike samo to dodatno potvrđuju. Prirodni je pad stanovništva svake godine (više umrlih nego rođenih), već prihvaćena navika, stalno je smanjivanje broja učenika osnovnih i srednjih škola usputni proces, depopulacija je ukupnog obrovačkog stanovništva potvrda uspješne političke stabilnosti na daljinu, izumiranje je stanovništva europska tradicija, fiktivno je prijavljivanje stalnog prebivališta potreba za političku pobjedu, projekcije su broja stanovnika, koje najavljuju do 2031. godine  samo 2100 stanovnika s fiktivnima ili samo 1610 bez njih, znanstvena diverzija itd.

Zaboravljeni grad i mladost u njemu, s prostornim potencijalima koji su posebnost po puno osnova, zaustavljeno vrijeme mora pokrenuti. Zbog onih koji dolaze iza njih (nas) i zbog svoje posebnosti i ljepote.

dr. sc. Stjepan Šterc: 2019.g. u Hrvatskoj rođeno najmanje djece u povijesti! Među 5 smo najstarijih populacija svijeta!

Komentari

komentar

loading...

You may also like