Europa od Azije preuzela primat u uvozu LNG-a iz SAD-a: Kina smanjila njegov uvoz za 13 puta!

Jedan od važnijih elemenata početkom siječnja sklopljenog „krnjeg“ američko-kineskog  trgovinskog sporazuma (njegove tzv. prve faze) svakako je i obvezan povećani kineski uvoz američkih energenata u iduće dvije godine. Ali coronavirus, pad industrijske proizvodnje, geopolitičke napetosti između dviju gospodarskih velesila, ili nešto četvrto, dovelo je u pitanje realizaciju upravo tog – vrlo bitnog elementa spomenutog sporazuma.

Još prošle godine, u jeku međusobnog trgovinskog rata, Peking je uveo carine na uvoz američkog ukapljenog plina, zbog čega je njegov izvoz bio smanjen za čak 13 puta. To je i dovelo do toga da je 2019. godine glavno tržište za američki LNG postalo ono europsko, a ne azijsko, što zbog nižih cijena samoga američkog plina kao i dostave, što zbog američkog trgovinskog rata s Kinom. Međutim, problem je u tome što je europskoo tržište već dovoljno „zasićeno“ plinom iz Rusije, Sjeverne Afrike, Katara i, naravno, iz vlastite proizvodnje – pa je pitanje, koliko trend porasta američkog izvoza toga energenta u Europu može trajati?

Ovdje ćemo navesti službene podatke američkog Ministarstva energetike koji se odnose na izvoz američkog LNG-a u 2019. godini. Prema njima izvoz LNG-a u prošloj se godini povećao za 1,8 puta i iznosio je 51 milijardu m3. I ono što je najvažnije, njegov najveći uvoznik postala je Europa, koja je povećala uvoz američkog LNG-a za čak pet puta. Njega je lani uvezlo 11 europskih država u ukupnom iznosu od 20 milijardi m3, što je 10% od količine plina koju je ruski „Gazprom“ lani isporučio Europi.

Najveći kupci američkog ukapljenog plina bile su Španjolska (4,7 milijardi m3), Velika Britanija (3,4 milijarde m3), Francuska (3,3 mlrd. m3), Nizozemska (2,3 mlrd. m3) i Italija (1,9 mlrd. m3). Njmanje su uvezle Malta i Litva, oko 100 milijuna m3).

Istodobno je u Aziju izvezeno svega 18,5 milijardi m3 američkog LNG-a, najviše, kako je gore navedeno, zbog američko-kineskog trgovinskog rata. Naravno, SAD su najviše zainteresirane upravo za azijsko tržište, prije svega kinesko (ali i japansko, južnokorejsko, tajvanško i td.) jer se tamo postižu puno veće cijene u odnosu na Europu koja plina ima dovoljno iz drugih izvora. Međutim, Peking je uveo 25 %-tne carine, što je dovelo do velikog smanjenja američkog izvoza LNG-a za spomenutih 13 puta i iznosilo je svega 190 milijuna m3 (nešto slično kao kod spomenutih Malte i Litve!). Istodobno Japan, Južna Koreja i Indija nisu bile u stanju povećati svoj uvoz američkog LNG-a, što je i dovelo do toga da je primat u njegovom uvozu preuzela Europa. Stanje dodatno usložnjava i činjenica da se ruski arktički ukapljeni plin, koji je jeftiniji od američkog, sve češće i u sve većim količinama plasira na azijsko tržište, a naravno, i ostali veliki igrači, poput Katara i Australije, svoje akvizicije s izvozom LNG-a najviše obavljaju upravo s tim tržištem iako je Katar snažno prisutan (i po pitanju LNG-a još uvijek neprikosnoven) i u Zapadnoj Europi.



Podsjećam kako se, sukladno spomenutom „krnjem“ sporazumu, Kina obvezala dodatno povećati uvoz američkih energenata u slijedeće dvije godine za 52 milijarde dolara u odnosu na pokazatelje iz 2018. g. (prije međusobnog trgovinskog rata u sferi energetike). Međutim, već je sada vidljivo kako od toga neće biti ništa, što zbog coronavirusa, što zbog složenih političkih odnosa između dviju država (ovo drugo se, naravno, službeno ne spominje kao razlog).

Što će na kraju ostati od američko-kineske trgovinske „ljubavi“ odnosno realizacije prve faze spomenutog sporazuma teško je reći i trebat ćemo još malo pričekati, ali jasno je kako tendencija izvršavanja iz njega preuzetih kineskih obveza ima negativan smijer (barem kada je riječ o energetskom segmentu sporazuma). Ovdje, svakako, treba spomenuti kako je odmah po njegovu potpisivanju u Washingtonu početkom ove godine, američki predsjednik Donald Trump najavio kako s optimizmom očekuje da se do kraja godine postigne cjelokupni trgovinski sporazum s Kinom, a što bi njemu itekako dalo dodatni „vjetar u leđa“ u predizbornoj utrci za predsjednika SAD-u, koji se održavaju u studenom 2020. g. (iako će, kako sada stvari stoje, i bez njega Trump osigurati novi predsjednički mandat, što, zapravo, sada može ugroziti još jedino eventualna velika epidemija coronavirusa i na američkom tlu s obzirom na sve veće kritike unutar tamošnjeg društva kako Trump po tom pitanju ne čini dovoljno, a ne bilo koji demokratski protukandidat).

Općenito gledano, pad svjetskih cijena plina i nafte i njihova velika ponuda koja nadvisuje potražnju dovele su do toga da i europski trejderi počinju odustajati ne samo od spot-isporuka, već i od onih vezanih uz dugoročne ugovore. Iz tog razloga, prema mišljenju analitičara, tijekom ove godine pojedini američki LNG terminali mogu prekinuti rad, a drugi smanjiti proizvodnju. Zbog svega toga planovi američkog Ministarstva energetike o povećanju izvoza LNG-a za 29 milijardi m3 (što je više nego za pola), u ovom trenutku izgledaju teško ostvarivi.

Komentari

komentar

loading...

You may also like