Europa po mjeri Amerike

Europska politička i gospodarska elita predvođena njemačkom politikom kreiranom u kabinetima političkog kruga kancelarke Angele Merkel i s njom povezanih bruxelleskih birokrata predvođenih Jean-Claude Junckerom, namjerno i planirano ili, pak, svojom nesposobnošću uspjela je ostvariti san američke i s njom uvezane britanske politike – dovesti Europsku uniju na sam rub potpunog funkcionalnog sloma i političkog raspada i tako dati alibi Washingtonu da se s pokrićem zaštite zapadnih geostrateških interesa aktivno umiješa u europsku politiku i presloži je po svome ukusu.

Sudeći po odaslanim probnim signalima plasiranim kroz američke i europske medije, nitko drugi do ključni europski saveznik, ali i najveći konkurent koji je planski i kontrolirano Europu posljednjih godina zatrpao serijom nevolja – od ekonomske krize, preko ratova na europskim južnim i istočnim granicama i, konačno, do razorne imigrantske najezde – sada sve otvorenije, ne samo nudi, nego i nameće pomoć posrnuloj EU pod izlikom spašavanja narušenog sigurnosnog poretka u Europi i ponovne uspostave, za zapadne saveznike, povoljne geostrateške situacije.

Jer, stvari se odvijaju upravo onako kako je američka politika i očekivala. Nakon što je EU podvrgnula izazovima od kojih je imigrantska najezda samo posljednji i najjači udarac koji ju je nokautirao i razorio europsku sigurnost, Washington je spreman krenuti u spas svoje saveznice iz nevolja koje joj je sam namjestio. Politički analitičari povezani s washingtonskim polugama vlasti i vladinim službama i agencijama, sada medijskom pripremom najavljuju novi aktivni pristup američke politike prema Europi.

NATO – jedini čimbenik koji okuplja Europu

Medijskim prostorom, kao uvodom u djelovanje službenog Washingtona, licemjerno šire zgražanje i zabrinutost zbog kolabirajuće Europske unije i uistinu ozbiljno narušenog sigurnosnog sustava europskog kontinenta. Po principu proizvodnje krize i rješenja po mjeri svojih interesa, a on je dakako u povratku dominatnog američkog utjecaja u europskim političkim poslovima, američki think-tankovi i analitičke tvrtke zasipaju medije analizama tragične situacije EU.

Tako George Friedman, osnivač i bivši izvršni direktor privatne obavještajne korporacije “Stratfor” u interfvjuu za “EurActiv” upozorava da je Europska unija nepouzdana i nepredvidiva: “Prije svega, SAD promatra Europu u širem kontekstu Euroazije. Imamo krizu koja se proteže od Pacifika do Atlantika. Kinezi su u krizi, Rusija je u krizi, strašna je kriza na Bliskom istoku, a sada je i Europa u krizi. Područje s populacijom od 5 milijardi stanovnika mijenja se na načine koji se ne mogu predvidjeti. Amerika ne promatra Europu zasebno, nego u kontekstu svih tih problema. Postoje različiti američki pogledi na Europu, a moj pogled je da projekt EU nije uspio, ali nema jasne alternative.”





Prema Friedmanu, za SAD je najveći problem nesposobnost donošenja odluka unutar EU-a jasno iskazan tijekom imigrantske krize, “jer SAD s Europom ima partnerstvo kroz NATO i svi odnosi i napetosti koje postoje unutar Europske unije prenose se u NATO. Tako, umjesto jedinstvenog odnosa s Europom imamo jedan odnos s Francuzima, drugi s Britancima, vrlo različit odnos s Nijemcima i potpuno drukčiji s Poljacima. Mi ne vidimo da bi NATO trebao biti mehanizam koji će povezivati Europu.”

Kada se bolje razmisli, stari američki lisac Friedman između redova je, zapravo, rekao da Europu osim NATO-a više ništa drugo ne povezuje, a najmanje struktura Europske unije koja je, zapravo, razjedinjuje i tako stvara probleme unutar NATO-a, a time posljedično i geostrateškim pozicijama Zapada na euroazijskom prostoru u čijem kontekstu sagledava ulogu Europe u američkoj politici. Na vrhu vojne i političke strukture NATO-a je SAD, pa je on, slijedom rečenog i jedini čimbenik koji okuplja Europu. I to ne treba shvatiti kao opis stanja, nego kao najavu smjera američkog djelovanja u budućnosti.

Pokazalo se, eto, da EU ne može izdržati izazove i potreban je veliki povratak američke politike na europske prostore zapostavljene za Obaminog mandata, posebice u situaciji krajnje neizvjesnog raspleta događaja u Ukrajini, sukoba s Rusijom, bliskoistoičnih ratova i ekspanzije islamističkog terorizma.





Politika vodećih europskih država poticana pohlepom svog, američkog, britanskog ali i arapskog kapitala, inače stvarnih pokretača imigracijske najezde, posvećena financijskim kalkulacijama, profitu i praktički zaokupljena izgradnjom moćnog gospodarskog i financijskog carstva na prostorima Europe, učinila je upravo ono što su Amerikanci unaprijed znali da će učiniti i to strpljivo čekali – zaboravila je temelje geopolitike. Oholo je, gazeći i ponižavajući vlastite saveznike zaboravila da je riječ o punopravnim članicama NATO-a s respektabilnim vojnim i geopolitičkim kapacitetima na koje NATO računa i da se financijsko i gospodarsko carstvo koje namjerava stvoriti na temeljima njemačkog gospodarskog trijumfa može izgraditi samo u stvarnim geografskim i političkim okvirima. Na njihovu žalost ne postoji format ekonomije izvan geopolitike i ovo što se sada događa u Europskoj uniji okrutna je osveta geopolitike.

Okrutno obračunavanje s vlastitim saveznicima

Wolfgang Schäuble i Angela Merkel mogu se sada hvaliti njemačkim proračunskim suficitom, ali je činjenica da su uz asistenciju impotentne francuske politike i povodljivog Françoisa Hollandea uspjeli gotovo razoriti EU, koju su već vidjeli kao prostor svoje apsolutne dominacije. Jer, carstva ne grade i održavaju hladni i oholi računovođe, nego odvažni državnici sa sposobnošću orijentacije u geopolitičkom prostoru. A na što danas podsjeća EU nakon godina vladavine tog političkog kruga oko Schäublea, kancelarke Merkel i Junckera? Na tragikomičnu paradržavnu tvorevinu koja ne može zaštititi vlastite granice i koja je svojim aktivnim djelovanjem i propuštanjem djelovanja na izazove koje im je direktno ili posredno na vrata dostavila američka politika, izazvala ozbiljni geostrateški debalans na štetu zapadnih interesa na europskim prostorima.

Slijedom izjave Henryja Kissingera u povodu imigracijske krize da već nekoliko tisuća godina nije zabilježeno da se granice pred imigrantskom navalom otvaraju, umjesto da se zatvaraju, može se slobodno reći da barem od doba sovjetskog imperija i gaženja Mađarske i Čehoslovačke, nije viđeno da se netko tako okrutno i s nasladom obračunava s vlastitim saveznicima.

Nakon lomljenja Grčke, koja je ne samo financijski prezadužena i neuredna članica EU-a, nego i puno važnije u geopolitičkom smislu vojni saveznik, članica NATO-a, poslana je poruka i svim ostalim zaduženim članicama, od Italije, preko Portugala do Španjolske, sve redom članicama NATO-a, kakva im je vjerojatna sudbina. A riječ je o cijelom južnom krilu NATO-a i saveznicima kojima se po definiciji pomaže, a ne poručuje da prodaju svoje otoke, kao što je preporučeno Grčkoj.

Uostalom, tko bi se pojavio kao kupac tih strateški važnih otoka pod kontrolom NATO-a, na vratima Bospora i Dardanela, jedinog izlaza ruske flote iz Crnog mora, nego ruska država fiktivnim poslovima preko svojih oligaraha. Udarac tim državama, udarac je NATO-u, sviđalo se to njemačkoj kancelarki i bruxelleskim moćnicima ili ne. Schäubleove bilance, Draghijeve financijske vratolomije i interesi financijskog kapitala nisu izvan vremena i prostora i okvira geoplitike. Imigrantska navala, od koje se tvorci te politike i dalje nadaju izvući korist, pokazuje im svu okrutnost realnosti.

Nakon maltretiranja i slabljenja južnog krila NATO-a, ta prevladavajuća europska politika okrenula se središnjem dijelu NATO-ovog rasporeda i nakon što je jug proglasila zaduženim parazitima i neradnicima, svoje istočne saveznike iz NATO-a – Poljsku, Češku, Slovačku i Mađarsku – počela je prokazivati kao nemilosrdne fašiste samo zato jer su odbili prepustiti teritorije svojih država za “de iure” ilegalni tranzit imigrantske mase, a zapravo robovski jeftine radne snage prema Njemačkoj, gdje ih je pozvalo njemačko političko i poslovno vodstvo.

Mađarska i njen predsjednik Viktor Orban prvi su se našli na meti orkestriranih medijskih napada, potom i političkih prozivanja iz Berlina i Bruxellesa. Uskoro su i slovački i češki politički vrh koji su, također, odbili migracijsku manipulaciju europske politike i medija, označeni kao zatucani ksenofobi i islamofobi, i na kraju je i Poljska, prva crta NATO-ova rasporeda prema Ukrajini i Rusiji, nakon pobjede konzervativne stranke Jaroslawa Kaczynskog “Pravo i pravda”, doživjela stigmatizaciju. Njena nova vlada optužena je za zatiranje demokratcije i kršenje standarda vladavine prava Europske unije.

Države ‘neliberalne demokracije’

Sve te države zajedno, sve članice NATO-a, bruxelleska je birokracija proglasila državama tzv. “neliberalne demokracije”. Riječ je o novom obliku ponižavajuće stigmatizacije koji su države s prevladavajućim utjecajem ekstremnog društvenog i gospodarskog liberalizma s vrha piramide EU-a, počele sustavno koristiti protiv država članica koje pružaju otpor centralizaciji EU-a i dominaciji sadašnje političke vrhuške.

Pojam je skovao američki politički analitičar Fareed Zakaria, kao bi definirao države koje, istina, imaju slobodne izbore, ali ne poštuju vladavinu prava i političkim intervencijama ruše ustavne ovlasti državnih institucija. U pravilu, tim pojmom bruxelleska politička elita i politike vodećih članica EU-a označavaju sve države članice koje se protive njihovoj viziji centralizirane Unije i žele unutar EU-a zadržati svoju suverenost i pritom se ne drže slijepo aktualne politike vođene iz bruxelleskih labirinata moći.

Sukob vladajuće strukture Bruxellesa i Berlina s tim državama i nije tako bezazlen, jer često ima konkretne materijalne posljedice. Tako je, ubrzo nakon stavljanja Poljske pod nadzor Europske komisije radi Vladinog, navodnog, kršenja standarda vladavine prava Europske unije, srušen poljski valutni rejting i pokrenuta deprecijacija poljskog zlota. I te proskibirane države tzv. “neliberalne demokracije”, kao i zadužene i gospodarski problematiče južne države EU-a, članice su NATO-a.

Ukupno gledano prema oholom viđenju Bruxellesa i Berlina, države južnog krila NATO-a koje su i članice EU-a, oduran su skup nesposobnih parazitskih ekonomija, a istočne članice NATO-a su notorna ksenofobična fašistička falanga. Tako je vodećoj europskoj politici koja se uistinu okreće oko političke osi njemačke kancelarke Angele Merkel, malo tko normalan ostao u sastavu EU-a – ili su neradnici ili su fašisti. A takvu paradigmu europska politika prenijela je i na NATO i objektivno narušila sigurnosni sustav u Europi.

Tko može biti toliko politički naivan pa grčko propuštanje kompletne imigracijske najezde i nakon što je kancelarka Merkel počela potezati ručnu kočnicu, ne povezati s epilogom posljednje epizode grčke dužničke krize i krizom eurozone? Europska politička elita srušila je južne granice svoje EU, ali i destabilizirala NATO u Južnoj Europi, a sada je otvorila sukob sa svojim istočnim članicama i centrom NATO-a koji je preko Poljske direktno sučeljen s Rusijom ili, kako slikovito opisuje poljska “Gazeta Wyborcza” s – novom “Maginot linijom” – koju su ovaj put zaobišle i Njemačka i Rusija, sklapajući na štetu Poljske energetski sporazum “Sjeverni tok 2”.

Da se Amerikanci uistinu namjeravaju aktivnije uključiti u europsku politiku, sasvim otvoreno ovih dana u autorskom članku za “Politico”, znakovita naslova “Ponovo Europa treba Ameriku”, navještava američki umirovljeni admiral James Stavridis, bivši vrhovni zapovjednik savezničkih snaga NATO-a: “Europska odmjerena sigurnosna struktura – koja je omogućila relativno uspješnu tranziciju iz hladnog rata – se raspada … Cijeli europski sigurnosni poredak urušava se pred našim očima … To je loša vijest za SAD jer je jaka, samopouzdana i ujedinjena Europa najbolji izvor pouzdanih partnera za SAD u bilo kojem dijelu svijeta. Što nam je činiti? Sa zapadne strane Atlantika mora se poticati uspjeh tzv. ‘europskog projekta’. Ako Europljani izgube povjerenje u NATO, Europsku uniju, Schengen i druge elemente koji ih doduše slabašno vežu – sve može biti izgubljeno … Unutar Europe NATO mora ostati glavni stup kolektivne sigurnosti … Besmisleno suparništvo između NATO-a i Europske unije treba prestati … Dakako, 2016. godina bit će za Europu godina opasnog življenja. Ekonomski, demografski i geopolitički pritisci na Europu bit će ogromni. SAD treba učiniti sve da pomogne održanju sigurne i ujedinjene Europe.”

Prema svemu sudeći, Europa je uistinu u smjeni političkih epoha, nakon koje više nikada neće biti ista. Njen okidač je bila programirana imigrantska kriza koju su podržali liberalni vrhovi njemačke i EU politike. Američka politika, očito je čekala taj pogodni trenutak europske krize kojoj je i sama u velikoj mjeri pridonijela i sada će se, po tko zna koji put u povijesti, aktivno uključiti u modeliranje novog europskog sigurnosnog poretka po mjeri svojih interesa – spašavat će Europsku uniju iz problema koje joj je sama pripremila.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like