Ruske vojne snage, bombardirajući gradove i vojne ciljeve, nastavljaju ‘specijalnu vojnu operaciju’ u Ukrajini. Gotovo 4 milijuna Ukrajinaca pobjeglo je u Poljsku, Slovačku i druge susjedne države. Brzina i razmjer ukrajinskog egzodusa čini ga najvećim i najbržim raseljavanjem ljudi još od Drugog svjetskog rata. Ovakav razvoj situacije otklonio je prijašnje pretpostavke da je prisilno razmještavanje izazov vezan isključivo za ‘globalni’ jug. Foreign Affairs donosi pregled nove izbjegličke krize na starom kontinentu u vidu jednog od većih europskih izazova 21. stoljeća.
Europa danas prima više izbjeglica nego bilo koja druga regija na svijetu. Često citiran podatak UN-a, koji glasi da se 85% svjetskih izbjeglica nalazi u državama niskog i srednjeg prihoda, više nije točan. Ukrajinska je kriza otkrila da nedavna preseljenja ljudi s Bliskog istoka i rekordno velik broj izbjeglica iz Južne Amerike na granici sa SAD-om nisu odstupanje. Prisilno preseljenje bit će jedan od definirajućih izazova 21. stoljeća svugdje u svijetu. Ovakva stvarnost ima duboke implikacije na način na koji Europa pomaže izbjeglicama. Stari kontinent više ne može pomagati samo u vidu slanja humanitarne i pomoći u razvoju; sada mora razviti kapacitet za primanje velikog broja izbjeglica, bez obzira odakle dolaze.
Proces postupanja s tražiteljima azila u Europskoj uniji već dugo nije prikladan, piše Foreign Affairs. Takozvani ‘Dublinski sustav’ dodjeljuje primarnu odgovornost zemljama u koje izbjeglice prvo dođu. Ovakvo je uređenje kroz povijest stavljalo snažan pritisak i odgovornost na države poput Grčke i Italije. 2016. godine, u jeku izbjegličke krize, neke su europske države, zbog nametnute odgovornosti i narušavanja suvereniteta, blokirale spomenuti sporazum.
Danas građani mnogih europskih država pokazuju solidarnost otvarajući vrata svojih domova ukrajinskim izbjeglicama. Uz to, Europska unija je objavila da izbjeglice imaju pravo na tri godine azila na njihovom teritoriju. Građani Velike Britanije, koja je u procesu napuštanja Europske unije postrožila zakone za traženje azila, svojom su solidarnošću tako potaknuli vladu na popuštanje uvjeta za dobivanje viza. Ovakva situacija omogućuje europskim vođama da omekšaju politiku odnošenja s izbjeglicama. Prije 6 godina, milijuni su izbjeglica prvotno dočekani raširenih ruku, a to je, kako se pokazalo, otvorilo put ka oštrim reakcijama javnosti i rastu nacionalizma u europskim državama. Takva se situacija, smatraju iz Foreign Affairsa, ne smije ponovno dogoditi.
Nesklad u ophođenju s izbjeglicama suprotstavlja se međunarodnom zakonu o izbjeglicama, koji im omogućuje da, bez diskriminacije, traže azil bilo gdje u svijetu. Neki promatrači rata u Ukrajini optužuju europske medije za selektivnu empatiju tako što privilegiraju i daju veću važnost problemima bijelih, kršćanskih izbjeglica ispred onih koji bježe iz ratom pogođenih područja u Africi i na Bliskom istoku. Selektivna empatija, kako je nazivaju, nije ništa novo tvrde kritičari. Tako je stvoren izraz ‘mit različitosti’ kojim su, krajem Hladnog rata, opisivali fenomen koji pokazuje da Europa i Sjeverna Amerika vrlo rado primaju izbjeglice iz zemalja Sovjetskog Saveza i Varšavskog ugovora, a manje su zainteresirane za primanje izbjeglica s ‘globalnog’ juga.
Unatoč tome što svakodnevno svjedočimo solidarnosti prema ukrajinskim izbjeglicama, takav bi pristup mogao biti kratkog vijeka. Nedavni primjer iz Latinske Amerike pokazuje sličnu situaciju gdje je više od četiri milijuna venezuelanskih izbjeglica prvotno dočekano raširenih ruku, da bi potom uslijedila promjena javnog mnijenja zbog realnosti ponude i potražnje poslova u toj regiji. Dodajmo tome da smo u Europi već svjedočili sličnoj situaciji kada su Poljaci, Bugari i Rumunji doživjeli ukidanje nekih, ranije ostvarenih prava u Francuskoj i Velikoj Britaniji pod izlikom potiskivanja domicilne radne snage. Zbog izbjegavanja takvog raspleta događaja, promatrači upozoravaju, prvotno pokazana solidarnost prema Ukrajincima treba se uzeti sa zadrškom kako bi izbjegli već viđene scene s početka 2000-ih godina.
Europa je do sada dobro odgovorila na izbjegličku krizu, ali mora razviti dugoročne planove koji nadilaze kritičnu fazu ove krize. Pomaganje tolikom broju ljudi će zahtijevati suradnju svih članica Europske unije. Nadalje, uzdanje u odličan posao koji radi Poljska, gdje je smješteno više od 60% izbjeglica, ne smije postati oslonac europskog rukovođenja ovom krizom. Za uspješan ishod ove situacije potrebno je istovremeno primanje izbjeglica, financiranje njihove brige i formiranje politika kojima će se postići dugoročno rješenje prikladno za 21. stoljeće.
Komentari
