Europska politika ugljikove neutralnosti smanjit će opskrbu plinom iz Rusije. No Rusija će moći zadržati svoju poziciju izvoznika zahvaljujući opskrbi vodikom, izjavio je Sergej Komlev, voditelj odjela za strukturiranje ugovora i određivanje cijena u Gazprom Exportu.
Spomenuta energetska politika EU neizbježno će dovesti do smanjenja izravnog izvoza ruskog plina. Ali Rusija će moći zadržati svoju poziciju izvoznika zahvaljujući opskrbi “plavim vodikom”, izjavio je Sergej Komlev, voditelj odjela za strukturiranje ugovora i određivanje cijena u Gazprom Exportu u intervjuu za korporativni časopis Gazproma.
Europska unija postavila je cilj smanjiti emisiju stakleničkih plinova za 55% do 2030. godine i na nulu do 2050. “U praksi postizanje ugljikove neutralnosti znači uklanjanje energenata koja su izvor stakleničkih plinova”, rekao je Komlev.
“Odbijanje korištenja ugljikovodika kao primarnih izvora energije neizbježno će utjecati na količinu izravnih opskrba prirodnim plinom iz Rusije i, sukladno tome, na iznos prihoda od izvoza, od njegove prodaje”, naglasio je Komlev.
Međutim, Rusija može djelomično zamijeniti padajuće zalihe plina vodikom proizvedenim iz tog plina.
Proizvodnja vodika već je uspostavljena, a njegova cijena procjenjuje se na 2 USD po toni. “Dugoročno, to će Rusiji osigurati ulogu vodećeg svjetskog izvoznika plavog vodika, što će imati pozitivan utjecaj na ugled plinske industrije, zaustaviti devalvaciju plinske imovine i otvoriti put za odgovorno financiranje projekti u području dekarboniziranog prirodnog plina”, zaključio je Komlev.
Prema podacima ruskog Ministarstva energetike, ta zemlja može u inozemstvo isporučiti do 33,4 milijuna tona vodika za 100,2 milijarde dolara, odnosno zauzeti do 20% svjetskog tržišta vodika do 2050. godine.
Što je plavi, a što zeleni vodik?
„Plavi vodik“ dobiva se kada se prirodni plin posebnim tehnološkim metodama razdjeli na vodik i ugljični dioksid (CO2), pri čemu se CO2 „hvata“ i potom pohrani. To znači da se skladište staklenički plinovi čime se ublažava njihov „bijeg“ u atmosferu i zagađivanje okoliša tj. planeta Zemlje.
‘Hvatanje’ CO2 se vrši kroz poseban proces – CCUS.
S druge strane „zeleni vodik“ je vodik koji nastaje cijepanjem vode elektrolizom, čime se proizvode samo vodik i kisik: vodik koristimo kao energent, a kisik se ispušta u atmosferu bez ikakvih negativnih utjecaja.
Ovo je skuplji proces za postizanje kojeg (elektrolize) je potrebna električna energija. To bi se trebalo postići korištenjem obnovljivih izvori energije, prije svega vjetra ili sunca, što bi sve skupa „zeleni vodik“ učinilo najčišćom opcijom: dobivao bi se iz obnovljivih izvora energije (koji su sami po sebi vro skupi), bez CO2 kao nusproizvoda.
Kako će se stvari sa „zelenim vodikom“ zbog toga odvijati još ostaje za vidjeti, ali je već sada jasno kako ga se neće moći proizvoditi u dovoljnim količinama da do 2050. g. u EU, Ujedinjenom Kraljevstvu ili Australiji u potpunosti zamjeni ostale energente i osigura nultu stopu štetnih emisija ugljika.
Zato će vjerojatno iduće razdoblje od 20-30 godina biti ono tranzicijsko, gdje će „plavi vodik“ igrati ključnu ulogu. Naime, naftna i plinska industrija u tom smislu mogu pomoći korištenjem postojećeg znanja i sposobnosti za proizvodnju „plavog vodika“ po spomenutoj CCUS tehnologiji. Čini se kako Rusija upravo na to i računa.
U svakom slučaju i u „plavom“ i u „zelenom vodiku“ postoji veliki potencijal u smislu osiguranja energetske tranzicije.
Možemo zaključiti slijedeće:
Energetske „igre“ globalnih moćnika, u kontekstu onih širih – geopolitičkih, očito se nastavljaju. Jer, naravno, ne radi se ovdje nikako isključivo o brizi za ekologiju i „zeleni planet“ – interesi su znatno širi i ne baš previše plemeniti jer se uglavnom svode na osiguranje svoje dominacije nad drugima. Razvidno je kako i u ovim „igrama“, kao i u prirodnim zakonitostima, svaka akcija izaziva protureakciju suparnika. Naravno, tek će se dugoročno znati tko će u ovoj golemoj „šahovskoj partiji“ izvući deblji kraj.
