Institut Brookings: razgovor s vodećim generalom vojske SAD-a Milleyom, o rizicima rata s Rusijom i Kinom

Geopolitika News nastavlja s povremenim prijevodima onoga što prijevoda smatra dostojnim. Ovoga je puta riječ o tekstu washingtonskog Instituta Brookings,  objavljenog 23. prosinca pod naslovom “Rusija, Kina i ratni rizici: Moj razgovor s generalom Markom Milleyem”, autora Michaela E. O’Hanlona.

General Milley je zapovjednik Združenog stožera američke vojske tj. najviši vojni časnik u SAD-u. U razgovoru je govorio o tome, kako gledati na američke problematične odnose s Rusijom i Kinom, što predstavlja važan i koristan korektiv onima u vojnoj odori i izvan nje, koji vjeruju „kako će SAD jednog dana krenuti prema nasilnom sučeljavanju s jednom ili obje te neprijateljske sile“.

Russia, China, and the risks of war: My conversation with General Mark Milley

Nastavljamo s prijevodom teksta:

Najprije o kontekstu. Milleyev prethodnik, marinski general Joseph Dunford, rekao je Kongresu tijekom saslušanja 2015. godine kako je Rusija  postala glavna prijetnja američkoj nacionalnoj sigurnosti. Godinu dana nakon što je Rusija zauzela Krim, napala istok Ukrajine s prikrivenim operativcima i spremala se poremetiti izbore u Americi, ova je procjena neke iznenadila, ali zvučala je istinito. Medeni mjesec s Moskvom bio je gotov, posebno s Vladimirom Putinom koji se ponovno smjestio u Kremlj – gdje će sada možda ostati i do 2035. Četvrt stoljeća, od kada je hladni rat završio, američka obrambena politika usredotočila se na zle države poput Iraka za vrijeme Saddama Husseina i Sjeverne Koreje. Obrambena politika posljednje Obamine administracije pod ministrom obrane Ashom Carterom  prebacila se na koncept “Trećeg pomaka” kako bi ojačala konvencionalno vojno odvraćanje drugih velikih sila.




U Trumpovoj administraciji, strategija nacionalne sigurnosti i nacionalna obrambena strategija bile su usredotočene i na Rusiju i na Kinu. Na kraju svog četverogodišnjeg mandata Dunford je upozoravao kako bi Kina uskoro mogla biti naša glavna prijetnja.

Većina tih događaja imala je smisla. Ali sada imamo problem. Mnogi u Pentagonu i šire gledaju na Rusiju i Kinu ne samo kao na konkurente, već kao na buduće neprijatelje. Neki su pobornici realističke škole međunarodnih odnosa koja s vremenom ne očekuje napredak u međudržavnom ponašanju i sukob između velikih sila smatra normom. Drugi su promatrali nestašluk Rusije i Kine u istočnoj Europi, na Bliskom istoku, zapadnom Pacifiku – i ovdje kod kuće – i postali razumljivo uznemireni. Opasnost je u tome što bismo, zajedno uzevši u obzir, mogli razviti svojevrsnu nacionalnu grupnu misao – sličnu onoj koja je dovela do invazije na Irak 2003. ili rata u Vijetnamu. To bi moglo navesti Sjedinjene Države da prijeđu odgovarajući okvir budnosti i spremnosti, i da možda i pretjerano reagiraju na buduću krizu.





Upravo u tom kontekstu važni su Milleyevi mirni i otrežnjujući komentari. Nisu odražavali niti nesreću niti  ležernost u pogledu trenutnog stanja odnosa Rusije, Kine i Zapada. Projicirali su određenu smirenost. Milley očekuje da će odnosi ostati teški i složeni. Ali on ne očekuje rat i ne smatra rat prihvatljivim rezultatom.

Konkretno, kad sam ga pitao o stanju takozvane konkurencije velikih sila izjavio je: “Želimo ostati u konkurenciji velikih sila. Imati natjecanje velikih sila. Takva je priroda svijeta, zar ne. Vratite se pet, deset tisuća godina u ljudsku povijest. Velike se sile natječu jedna protiv druge u puno različitih sfera. Dakle to je u redu. S tim nema ništa nužno loše. Ali pobrinimo se da ostane konkurencija i da se ne prebaci na sukob velikih sila ili rat velikih sila.” Za sada je dobro.

A potom je Milley objasnio:

“U prvoj polovici prošlog stoljeća, od 1914. do 1945. imali smo dva svjetska rata. Između 1914. i 1945. u ratovima je pobijeno oko 150 milijuna ljudi … Ogromne količine krvi i razaranja, i mi još uvijek osjećamo posljedice Prvog i Drugog svjetskog rata. I nevjerojatno je razmišljati o ratu velikih sila. Sada nam je vrlo teško predstaviti rat velikih sila, i ako ga predstavite kao rat s nuklearnim oružjem, shvatit ćete kako se to ni u kom slučaju ne smije dozvoliti. ”




To je lako zaboraviti kada zamislite “ograničeni” sukob protiv Kine  koji započinje na nekom nenaseljenom otoku na Tihom oceanu ili Rusije oko nekog pograničnog grada s jednom od baltičkih država poput Estonije ili Latvije.

Određeni dio američke vojne i strateške misli smatra kako bismo trebali biti u stanju kontrolirati takve situacije prije nego što eskaliraju. Ali povijest upozorava da to nije nužno tako.

Naravno, u skladu sa starom izrekom, da, ako želite održati mir morate se pripremiti za rat, Milley je naznačio brojne važne načine na koje Sjedinjene Države moraju djelovati kako bi smanjile rizike od sukoba kroz odvraćanje: ojačati američke vojne sposobnosti, ojačati saveze, ostati angažirani diljem svijeta (ili možda smanjivanjem naše vojne prisutnosti na nekim mjestima, kako je rekao), davanje potpore američkom gospodarstvu, demonstracija odlučnosti. Ništa od toga nije lako. Ništa se u vezi s Milleyinim komentarima ne bi moglo protumačiti kao ravnodušnost ili prevelika samopouzdanost.

Ali treba obratiti pozornost, Milleyjevo razmišljanje teži izbjegavanju rata. Nužno je podsjetiti kako su SAD sudjelovale u puno ratova – u mojih više od 30 godina u Washingtonu, radilo se o ratovima u Panami, Iraku, Somaliji, Bosni, Kosovu, Afganistanu, a da se i ne spominju brojne manje protuterorističke operacije od Pakistana, preko Sirije do Somalije, Libije i šire. Milleyjeva poruka glasi, da planiranje sukoba protiv Rusije ili Kine nije poput ovih slučajeva. Ne samo zato što bi bili teži i složeniji. Već zato, što su to ratovi koji se ne smiju voditi i gdje mjerilo uspjeha nije vojna pobjeda, već odvraćanje, a ako se rat i dogodi, brza deeskalacija i prekid sukoba.

Kada Bidenova administracija počne raditi i  baviti se svojim strategijama nacionalne sigurnosti i obrane, bit će joj potrebno poslušati ove savjete generala Milleya, zaključuje autor teksta.

 

Komentari

komentar

You may also like