Iran jača obogaćivanje urana zbog neispunjenih obećanja EU

Iranska vlada objavila je o svom novom smanjenju izvršenja preuzetih obveza vezano uz svoj nuklearni program, zbog neučinkovitosti uspostavljenog platnog mehanizma EU za zaobilaženje američkih sankcija, što ne omogućuje vođenje potpune trgovine između Irana i EU.

Iranski predsjednik Hassan Rouhani u utorak je, u svom televizijskom obraćanju izjavio o početku procesa obogaćenja urana s korištenjem centrifuga iz kompleksa Fordo. Od srijede, 6. studenog, u tom će objektu početi punjenje centrifuga plinom, a te su centrifuge nužne za obogaćivanje urana.

Iranski je predsjednik kazao kako se radi o novom, već 4. po redu koraku Irana  oko odbacivanja svojih obveza, preuzetih od strane Teherana nakon potpisivanja Sporazuma o iranskom nuklearnom programu u srpnju 2015.g. sa SAD-om, Rusijom, Kinom, Njemačkom, Velikom Britanijom i Francuskom. Taj 4. korak još je uvijek moguće obustaviti i Iran je spreman na povratak prema ispunjenju svojih obveza „ako druga strana ispuni svoje obveze“, kazao je Rouhani.

Najvažnije po Iran, naglasio je, jest to da „mora imati mogućnost za prodaju svoje nafte“ i „dobivanje novaca od njezine prodaje“.

Podsjećamo: ovaj najnoviji korak Teherana oko odbacivanja preuzetih obveza tj.  prema nastavku razvoja svoga nuklearnog programa ne iznenađuje. On je od strane državnog vrha te zemlje već više puta najavljivan kao opcija ukoliko u praksi ne počme funkcionirati obećani mehanizam EU pod nazivom INSTEX – uspostavljen za obavljanje financijskih transakcija u međusobnoj trgovini, prije svega naftom. Iako je taj mehanizam spreman za korištenje, vlade u EU i europske tvrtke boje se trgovati iranskom naftom zbog straha da ne dođu pod udar američkih sankcija, što je Washington i jasno dao do znanja.

Na kraju se događa upravo ono što je Iran i pretpostavljao i na što je od početka upozoravao: da će još samo on ostati ona zemlja – potpisnica spomenutog međunarodnoga sporazuma – koja se njegovih odredbi i obveza i pridržava. Zato je i apsurdno da će upravo Iran, ako se iz tog sporazuma i sam formalno povuče odnosno vrati razvoju svog nuklearnog programa, biti izložen snažnim kritikama i sankcijama te iste međunarodne zajednice (ukoliko isključimo Rusiju i Kinu koje u ovom sporu podupiru Teheran te se još uvijek pridržavaju spomenutog Sporazuma). Apsurd je i u tome što i svi drugi, ne samo u EU, znaju kako je Teheran u pravu i da se međunarodni sporazumi ne mogu mijenjati na način kako i kada to nekom paše, već po striktno preciziranoj proceduri, koja, međutim, u slučaju jednostranog američkog povlačenja nije bila poštivana. Štoviše, SAD su nakon svoga povlačenja čak uvele i jednostrane protuiranske sankcije (iako se Iran u potpunosti pridržavao uvedenih restrikcija i preuzetih obveza) nastojeći primorati Teheran na nove pregovore. A osim Irana, kažnjavanjem tim istim sankcijama Washington prijeti i onim zemljama koje su potpisale spomenuti sporazum ako s Iranom nastave trgovati ili, drugim riječima, sporazum nastave primjenjivati. U običnom žargonu takve se stvari nazivaju „ucjenom“ ili „zakonom jačega“. Međutim ta se „ulična“ paraksa, na žalost, sada već posve otvoreno prelila  i u sferu visoke politike, a međunarodna pravila i norme jedni za drugim ubrzano postaju samo „mrtvo slovo na papiru“.

You may also like