Još su mnogima svježa sjećanja na dramatične snimke havarije japanske atomske centrale Fukushima 1, koja se dogodila 2011. g. nakon što je Tokio pogodio razoran potres jačine 9 stupnjeva po Richterovoj ljestvici, a nakon njega uslijedio i razoran tsunami koji je još više od samog potresa doveo do neočekivanih problema u radu spomenute nuklearke.
Ovaj je podsjetnik na spomenutu tragediju uvertira u slijedeću vijest:
japanska vlada je u utorak, 13. travnja, službeno odobrila ispuštanje značajne količine vode iz oštećene atomske centrale Fukushima 1 u Tihi ocean, koja je, kako se navodi, općenito očišćena od radioaktivnih tvari.
Odluka je donesena na sastanku ministara nadležnih ministarstava i šefova odjela na čelu s premijerom Yoshihideom Sugom.
Proces pripreme za ispuštanje vode koja je korištena za hlađenje reaktora spomenute nuklearke u Tihi ocean trajat će oko dvije godine. Za to vrijeme pripremit će se i testirati dodatna oprema i obaviti potrebni radovi. Sada se u čeličnim spremnicima na teritoriju Fukushima 1 nakupilo više od 1,25 milijuna tona vode, pročišćene, kako je navedeno, od najopasnijih radioaktivnih tvari. Međutim, sadrži izotope tricija, koji se tehnički odatle ne mogu izvući.
U Japanu kažu da će, kada se baci u ocean, koncentracija ove tvari udovoljavati standardima koje je postavila Svjetska zdravstvena organizacija za pitku vodu.
Južna Koreja žali i smatra neprihvatljivom ovu jednostranu odluku Japana, izjavio je danas na medijskoj konferenciji Ku Yun Chol, voditelj Južnokorejskog ureda za koordinaciju javne politike.
Dodali bismo, kako ovakvo igranje s prirodom i očito oslanjanje na „činjenicu“ da svjetski oceani mogu apsorbirati ama baš sve (tricij, naravno, mogu „apsorbirati“ i ribe koje mogu završiti u mrežama ne samo japanskih i južnokorejskih ribara), najbolje ukazuju na stvarnu nemoć čovjeka u potpunoj kontroli visoke tehnologije i njezinih procesa kada nešto krene po zlu.
Tako je i s nuklearnom tehnologijom koja se koristi za proizvodnju električne energije: ona je, možda, ekološki i najčistija ali samo do trenutka incidenata, koji se nikad ne mogu sto posto isključiti, o čemu svjedoče i brojni primjeri diljem svijeta proteklih desetljeća.
Ali samodestrukcija je, čini se, u čovjekovoj prirodi.
