Nedavno je američki Kongres odobrio uvođenje sankcija protiv članice NATO saveza Turske zbog kupnje ruskih protuzračnih sustava S-400 Triumf, što je izazvalo burnu reakciju Ankare, a turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan taj je potez nazvao „napadom na turski suverenitet“. Pretpostavljamo kako je turski vođa pritom imao u vidu činjenicu da je statutom NATO saveza svakoj članici omogućen samostalan izbor i kupnja bilo kojeg oružja od bilo koje države. Naravno, ovo striktno pridržavanje spomenute mogućnosti Washingtonu se ne sviđa s obzirom na trenutačne globalne geopolitičke sukobe s njegovim najvećim konkurentima Moskvom i Pekingom. S druge strane slijedeći Turski argument je taj da su ruske sustave S-300 još ranije kupile neke druge članice NATO-a, poput Grčke, i da to nikome nije smetalo niti sada ne smeta. U svakom slučaju polemike oko tog pitanja između Washingtona i Ankare nastavit će se i nakon preuzimanja vlasti u Bijeloj kući od strane Joe Bidena, iako je već sada jasno kako Turska od sustava S-400 neće odustati, već je eventualno moguće samo postizanje određenog kompromisnog rješenja poput onog o zajedničkom nadzoru njegove eventualne vojne uporabe (o čemu ovih dana govore pojedini turski vojni analitičari i mediji (vidi poveznicu ispod teksta) – što bi, u stvari, svejedno predstavljalo pobjedu Ankare u ovom sporu. Drugog izbora za Bidena jednostavno neće biti jer on sigurno neće željeti dodatno zaoštravati ionako loše američko-turske odnose, kao i složene odnose te zemlje s pojedinim europskim članicama NATO saveza poput Grčke i Francuske. Radikalizacija američke politike prema Turskoj značila bi njezino još brže udaljavanje od Zapada u smjeru Moskve i Pekinga, što SAD-u nikako nije u interesu.
Američki specijalizirani medij The National Interset objavio je članak svog suradnika za nacionalnu sigurnost Marka Episkoposa, u kojem se pita, je li sustav protuzračne obrane koji koristi ruske rakete S-400 „glavni NATO-ov strah“?
NI primjećuje da je S-400 po performansama i mogućnostima višestruko superiorniji od prethodnog sustava PZO S-300. Navodi se kako je S-300 sustav protuzračne obrane velikog dometa, dok je S-400 mnogo svestraniji i, zahvaljujući četiri različite vrste projektila, sposoban je pogoditi ciljeve i na kratkim i na velikim udaljenostima.
S-400 istovremeno može pogoditi do 80 ciljeva i 160 vođenih projektila, što postaje posebno važno zbog širenja uporabe bespilotnih letjelica, objašnjava autor teksta.
Također se navodi kako je tijekom prošlog desetljeća Rusija uspjela potpisati mnoge velike izvozne ugovore za ovaj sustav protuzračne obrane. Među poznatim kupcima S-400 su zemlje poput Kine, Turske i Indije, a Irak, Egipat, Vijetnam, Katar i Saudijska Arabija posljednjih godina iskazuju veliki interes za kupnju tog proturaketnog sustava.
Deseci bataljuna S-400 trenutačno operativno služe u pet ruskih vojnih okruga: ukupno pedeset šest bataljuna ili dvadeset pet pukovnija. Nepoznato je koliko još S-400 Rusija planira nabaviti za vlastite oružane snage i koliko brzo. Iako bi u narednim godinama taj sustav tehnički trebao naslijediti još suvremeniji S-500, jasno je kako Kremlj uskoro ne namjerava ukidati Triumf. Umjesto toga, S-400 trebao bi služiti uz moćniji, ali i puno skuplji S-500 u desetljećima nakon njegovog službenog predstavljanja.
Turska će SAD-u ponuditi “pakistanski model” za rješenje problema oko S-400
