Infrastruktura regije, kojoj je nužna modernizacija, teško se nosi s rastućom potražnjom za energijom. Osim toga, ona ne zadovoljava stroga pravila Europske unije po pitanju zaštite okoliša i kvalitete zraka.
Jugo-istok Europe nalazi se na granici velike energetske krize. Kako bi je izbjegli, stručnjaci smatraju da su nužne velike investicije u ekološki čiste izvore energije i izgradnja novih energetskih objekata.
Također je nužno smanjiti energetsku izoliranost regije od ostatka kontinenta, smatra Europska komisija.
Ovisnost o uvozu energenata na Jugo-istoku Europe vrlo je visoka: od 17% do 73%. Gotovo sve zemlje regije, osim Hrvatske i Rumunjske, snažno ovise o uvozu ugljikovodika, prije svega nafte i plina. Bruxelless ne skriva svoju zabrinutost glede energetske sigurnosti regije i nedostatnog iskorištenja obnovljivih izvora energije.
Glavni cilj Energetskog Saveza (Energy Union) – stvaranje unutarnjeg energetskog tržišta koje ne bi tako jako ovisilo o uvozu, moglo bi proizvoditi najjeftiniju energiju i isporučivati je tamo gdje je ona nužna. Ali uzimajući u obzir kako je EU najveći uvoznik energenata na svijetu, sve to neće biti tako lako i provesti u djelo.
Danas se u Jugo-istočnoj Europi za proizvodnju energije najčešće koriste hidroelektrane i termoelektrane na ugljen, a budući da je prestanak korištenja ugljena jedan od prioritetnih zadataka EU, proizvodnja energije iz tog energenta mora biti jako smanjena.
Prema procjenama Energy Community, za provedbu zahtjeva EU glede industrijskog zagađenja nužno je investirati oko 8 milijardi eura u postojeće termoelektrane.
Atomska energija trenutačno se koristi samo u Bugarskoj, Rumunjskoj, Hrvatskoj i Sloveniji. Turska u skoro vrijeme planira izgraditi dvije nuklearke ukupne snage od 9280 MWt. Dva nova reaktora ukupne snage 720 MWt htjela bi izgraditi i Rumunjska, a ostale balkanske države nemaju nuklearke niti ih planiraju graditi.
Pojedini stručnjaci smatraju kako je atomska energija najoptimističniji način za postizanje energetske sigurnosti jugo-istoka Europe, a osim toga, ne narušava ekološke standarde EU. Međutim, „zeleni“ se tome oštro protive i inzistiraju na hidroenergiji.
Reljef regije, kao i obilne oborine, čine jugo-istok Europe idealnim mjestom za razvoj hidroenergije, a ona već i sada čini važni dio ukupne energetske opskrbe regije. Međutim, mnoge hidroelektrane su zastarjele i trebaju ozbiljni remont i modernizaciju, a treba graditi i nove objekte. U tom sektoru traju aktivni poslovi, ali od cca 2000 nezavršenih ili planiranih hidro-projekata mnogi izazivaju zabrinutost glede njihovog ekološkog utjecaja i sigurnosti.
Ali neovisno o tome potencijal rasta je vidljiv i u regiji postoji mogućnost izgradnje stopostotne obnovljive mreže do 2050.g. i hidroenergije s ukupno 100 gigawata pričuvne snage.
Povećanje energetske snage regije podupiru EU i Svjetska banka, međutim, suglasno nizu istraživanja, politički i gospodarski uvjeti na Jugo-istoku Europe ne omogućuju povoljne uvjete za nove energetske projekte.
Umjesto toga glavna pozornost država regije usmjerena je na polučenje energenata iz drugih regija i projekata, poput Južno-kavkaškog i Trans-anatolijskog plinovoda. Oni omogućuju pristup glavnom azarbejdžanskom plinskom nalazištu „Shah Deniz-2“. Pa iako će najveći dio plina iz tog nalazišta ići na tursko tržište, ono može djelomično pokriti i potražnju Jugo-istoka Europe.
Međutim, ti projekti neće povećati energetsku sigurnost regije, a osim toga, neće niti stimulirati razvoj vlastitih energetskih izvora. Štoviše, samo će dovesti do njezine još veće energetske ovisnosti.
0 komentara