Sjedinjene Države i Rusija našle su se u „slijepom tunelu“ po pitanju rata u Ukrajini. Naime, svima je jasno kako pobjednika na terenu neće biti i da će se prije ili kasnije sukob morati završiti pregovorima odnosno diplomacijom. Međutim, problem je u tome što je, iz sadašnje perspektive gledano, nemoguće zadovoljiti interese svih strana uključenih u taj sukob, odnosno, ne zna se kako ga završiti na način da „vuk bude sit a koze cijele“?
U tom su smislu, nerijetko, iz političkog i medijskog prostora dolazile različite inicijative koje bi se vrlo brzo izjalovile – udarajući u hridi suprotstavljenih nacionalnih interesa (vidi poveznicu ovdje ili ispod teksta). U isti kontekst možemo staviti i jednu, vrlo zanimljivu inicijativu o razrješenju ukrajinskog rata, koju je javnosti 27. studenog servirao ugledni američki medij The Hill (zapravo, svojevrsno glasilo svega onoga što se događa unutar američkog Kongresa i redovito štivo onih koji se prikazuju kao ozbiljni analitičari američkih prilika). Autor teksta je Seth Cropsey – osnivač i predsjednik , Yorktown instituta, koji je služio kao mornarički časnik i zamjenik podtajnika američke mornarice.
Nedavni incident s raketom koja je pala na poljski teritorij „pokazuje upornu bojažljivost – i nedostatak strateške jasnoće – s kojom je Zapad provodio svoju ukrajinsku politiku“, navodi se u tekstu The Hill-a. Izuzetno ograničeni izgledi za izravni sukob Rusije i NATO-a izazvali su razne kritike i potaknuli ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog na jedini retorički pogrešan korak u ratu do sada.
Moguće je više ovakvih incidenata jer bi Rusija mogla ispitati odlučnost Zapada i zbog jednostavnih nesreća. Neposredno rješenje je, naravno, naoružati Ukrajinu dovoljno za pobjedu. Općenitije, zapadni kreatori politike i promatrači međunarodnih poslova dobro bi učinili da pažljivije razmotre implikacije i način izravne intervencije u Ukrajini.
Ukratko, ukrajinski rat može postati rat Rusije i NATO-a – ali to ne mora značiti “Treći svjetski rat”, ili čak rat na razini Europe.
Predsjednik Zelenski odmah je optužio Rusiju za napad na Poljsku. Reakcija je bila posve razumljiva. Kao prvo, Rusija snosi isključivu odgovornost za incident; Ukrajina mora braniti svoj teritorij. S druge strane, glasine o pritisku javnosti na Ukrajinu da pregovara – da ustupi teritorij za mirovno rješenje – rastu, usprkos uspjehu Ukrajine na bojnom polju. Zelenski je gotovo sigurno vidio priliku da preduhitri ove pozive na mir koji su istovremeno strateški iracionalni i moralno za osudu, piše dalje američki medij.
U nastavku teksta ipak upozorava da je horizontalna eskalacija Zapada i Rusije moguća i da će se incidenti slične vrste opet dogoditi.
„Rusija će nastaviti sa svojim hibridnim istraživanjima protiv Zapada – režući podvodne kablove sa svojim špijunskim brodovima, ili oštećujući naftne i plinske cjevovode i td.
Kad bi se pokrenuo članak 5 NATO- a, kad bi Sjedinjene Države i njihovi saveznici bili aktivno pod ruskim napadom, kakav bi odgovor bio strateški razuman, postavlja pitanje The Hill?
Odmah i daje odgovor tvrdnjom da je svaka aktivna konfrontacija između NATO-a i Rusije iznimno riskantna. Dalje se kaže kako bi, u slučaju intervencije NATO saveza u Ukrajini Rusija došla u nepovoljni položaj, zbog čega bi Kremlj mogao odlučiti da je u ruskom „interesu uporabiti nuklearno oružje kako bi izjednačili izglede sa Zapadom“ .
Svaka intervencija NATO-a započela bi pitanjem političko-vojnih ciljeva. Njegov cilj bi ostala neovisna Ukrajina, u ovom trenutku unutar zapadne orbite, s obranjivim granicama. To vjerojatno uključuje osiguravanje da Hersonska i Zaporoška oblast budu u rukama Ukrajine; to može značiti vraćanje Krima i Donbasa Ukrajini.
Uz ovaj političko-vojni cilj NATO mora izbjegavati nesputanu nuklearnu razmjenu s Rusijom.
Realnost vojne ravnoteže dodaje treći element: Rusija će brzo izgubiti ako NATO aktivno intervenira u sukobu.
Ova tri čimbenika — politički, strateški i vojni — mogu se uravnotežiti. Postoje tri razumna odgovora.
Prvo, NATO bi trebao ograničiti bilo kakve operacije na ukrajinski teritorij. Ne bi trebao napadati Kalinjingrad ili ruske indo-pacifičke baze, niti bi trebao napadati bjeloruski teritorij osim ako projektili nisu ispaljeni iz Bjelorusije na NATO snage ili teritorij. Ova bi politika Rusiji poslala snažan signal suzdržanosti, pokazujući da NATO nema ekspanzivne teritorijalne ambicije niti želju da politički osakati Rusiju, navodi dalje američki medij.
Drugo, NATO bi tijekom bilo koje intervencije trebao dati prioritet sposobnostima podrške, a ne postrojbama na prvoj crti. Ukrajinske oružane snage pobjeđuju u ovom ratu; ne treba im NATO da se bori umjesto njih — borbeni timovi američkih brigada ne moraju probijati ruske linije rovova. Umjesto toga, NATO bi mogao osigurati sposobnosti preciznih napada protiv ruskog zapovijedanja i kontrole, mehanizme elektroničkog ratovanja koji mogu potisnuti rusku protuzračnu obranu i daleko veće sposobnosti ciljanja nego što Ukrajina inače posjeduje. Što je možda najkritičnije, NATO može braniti ukrajinske gradove, stvarajući mrežu presretača oko većih naseljenih centara kako bi uništili nadolazeće ruske projektile.
Treće, NATO bi mogao pokazati svoju sposobnost šireg djelovanja bez poduzimanja nepovratnih kinetičkih koraka. Crnomorska flota bi mogla biti meta, ali samo ako je izvan luke; vjerojatnije je da će se ruska mornarica povući u sigurnu luku, izbjegavajući sukob sa Zapadom koji će sigurno izgubiti. Slično tome, američki i saveznički ratni brodovi i podmornice mogu pokazati svoju sposobnost da djeluju oko ruskih nuklearno-podmorničkih bastiona bez napada na ruske snage ili ograničavanja njihovih angažmana što je temeljitije moguće. Ova je opcija jedinstveni rezultat ruske ekstremne koncentracije snaga u Ukrajini: rusko zrakoplovstvo i vojska već su velikom većinom angažirani u borbi i neće moći pružiti značajan otpor drugdje.
Signalizirajući svoje sposobnosti i suzdržanost, NATO bi eskalirajući teret stavio na Rusiju. Kremlj bi imao jasni izbor: tražiti mir i prihvatiti nagodbu kojom upravlja NATO ili eskalirati i biti dosljedno nadjačavan.
Zanimljivo je kako američki medij smatra kako bi sve ovo „moglo biti privlačno za Rusiju“, iako je, objektivno, u ovome krajnje teško naći bilo kakve elemente privlačnosti za Moskvu. Tako The Hill piše da će „predsjednik Zelenski gotovo sigurno neko vrijeme ostati nepopustljiv; njegova je zemlja pretrpjela previše teškoća da bi kao svoje početno pregovaračko stajalište imala nešto manje od ukrajinskih granica prije 2014. godine“. „Ali Zapad, sa svojom daleko ograničenijom izloženošću sukobu, mogao bi biti fleksibilniji – i, sa snažnim interesom za rezultat.“
„Vjerojatnije je da će ovaj rat ostati ograničen, Rusija neće potaknuti NATO intervenciju, a Zapad neće osloboditi svoju vojnu moć. Ipak, trezvena analiza pokazuje da Zapad ima više nego dovoljno strateškog manevarskog prostora da manipulira političkim i vojnim čimbenicima izravnog sukoba. Rat je politički fenomen: Zapad koji lukavo igra na svoje karte može upravljati eskalacijom i izaći kao pobjednik bez velike nuklearne razmjene“, zaključuje autor teksta u američkom The Hillu.
Zaključke ovdje izrečenih teza prepuštamo vama.
Poljski premijer: Ukrajina mora pobijediti u ratu ili gubi cijela Europa
