Američko-kineski „trgovinski rat“ postupno se prelijeva i u sektor energetike, a na red je ovaj put došla – nafta.
Peking je donio odluku o obustavi kupnje nafte iz SAD-a (info: Reuters). Radi se o informacijama dobivenim iz jedne od najvećih kineskih energetskih tvrtki – Sinopec. Ona je odustala od planova uvoza 300 tisuća barela američke nafte mjesečno do kraja ove godine. Narudžbe te nafte više se ne primaju.
Sa strane nisu ostale niti druge kineske energetske tvrtke pa se, ukoliko je vjerovati Reutersu, radi se o centraliziranoj odluci kineske vlade, povezanoj s činjenicom da su američko-kineski pregovori o trgovini ušli u „slijepu ulicu“.
Agencija Bloomberg je, sa svoje strane, već ranije objavila vijest da Kina ne odustaje od uvoza nafte iz Irana i da ga ne namjerava smanjiti.
Podsjećamo: upravo danas na snagu stupa prvi dio američkih sankcija protiv Irana, koji se odnosi na zabranu operacija s američkim dolarom, kupnju zlata, kao i komponenti za zrakoplovnu i automobilsku industriju.
Drugi dio američkih sankcija odnosit će se na iransku naftu, a na snagu će stupiti početkom studenog ove godine.
Zapravo, u svemu ovome i nema ništa novo. Kina je svo vrijeme tijekom bivših međunarodnih sankcija protiv Irana nastavljala kupovati njegovu naftu, a suglasila se jedino ne povećavati njezine količine. To isto Peking je priopćio i prošli tjedan, a Bloomberg je tu odluku kineske vlade nazvao „ozbiljnim udarcem“ po Trumpova nastojanja da iranski izvoz nafte svede na „nulu“. Naime, Kina je jedan od pet svjetskih najvećih uvoznika iranske nafte, uz Japan, Indiju, Južnu Koreju i Europsku uniju. Međutim, sada se sve može vrlo lako promijeniti, budući da se SAD i Kina nalaze u fazi „trgovinskog rata“. Peking čak može i povećati svoj uvoz nafte iz Irana, ali to će sve ovisiti o daljnjim pregovorima dviju najjačih ekonomija svijeta. Ali treba biti iskren i kazati, kako nikakvo „svjetlo na vidiku“ u tim pregovorima ne postoji. Štoviše, prošli tjedan je glavni savjetnik Bijele kuće u tim pregovorima Larry Kudlow, upozorio Kinu da ne podcjenjuje odlučnost predsjednika Donalda Trumpa, nakon što je Peking odobrio protuamerički carinski odgovor u visini od 60 milijardi dolara na uvoz roba iz SAD-a.
Kudlow je u intervjuu za Fox Business Network izjavio slijedeće: „Njima je bolje ne podcjenjivati predsjednika. On će biti oštar.“
Međutim, Kina će teško pristati na takav dijalog, temeljen na ucjenama ili prijetnjama. Peking je već najavio spremnost za uvođenje dodatnih carina na 5207 američkih proizvoda – od uvoza američkog ukapljenog plina, do pojedinih zrakoplova.
Tržište nafte za sada nije reagiralo na ovu vijest iz Kine: barel sjeverno-morske nafte Brent nalazi se u zoni od 73,5 dolara.
Međutim, kako se približava rok starta američkih protuiranskih energetskih sankcija (protumjere se namjeravaju podizimati i protiv onih koji s Iranom po tom pitanju i dalje nastave surađivati) ipak se uviđa i da se veliki broj zemalja boji američkih poteza protiv njihovih interesa i da zbog toga smanjuju svoj uvoz iranske nafte. Važno je naglasiti kako i osiguravajuće tvrtke zaustavljaju osiguranje iranskih naftnih isporuka.
Što se tiče Kine više manje je sve rečeno. Možemo samo dodati kako je ta zemlja od siječnja do lipnja ove godine prosječno iz Irana uvozila 675 tisuća barela nafte dnevno. Važno je naglasiti i kako Kina ne plaća iransku naftu dolarima, već juanima.
Indija, drugi po veličini uvoznik iranske nafte, u istom je razdoblju kupovala 597 tisuća barela iranske nafte dnevno. Budući da je indijsko gospodarstvo dovoljno veliko, prijetnje sa strane SAD-a na njega ne djeluju tako snažno, kao na mnoge druge zemlje. New Delhi je na početku najavljivao kako će podržati američke sankcije samo ukoliko budu odobrene od strane UN-a. Sada Indija nastoji pronaći alternativne putove za plaćanje uvezene iranske nafte, iako je nedavno indijska vlada održala sastanak s najvećim indijskim rafinerijama i zatražila izradbu scenarija za oštro smanjenje uvoza iranske nafte. Odgovor je glasio: samo bi Saudijska Arabija mogla nadomjestiti nedostatak nafte ukoliko bi se naglo smanjio uvoz one iranske. Neovisno o svemu, najveća indijska rafinerijska tvrtka Bharat Petroleum Corp u lipnju je nastavila kupovati naftu iz Irana, ali je paralelno počela povećavati uvoz nafte i iz arapskih zemalja Perzijskog zaljeva.
Južna Koreja još uvijek očekuje službeni odgovor Washingtona o mogućnosti svoje daljnje kupnje iranske nafte. U lipnju je Seul već obustavio njezin uvoz.
Japan uvozi 125 tisuća barela iranske nafte dnevno, a Tokio je od Washingtona oslobođen prijetnji američkim sankcijama. Neovisno o tome, japanski ministar financija Taro Aso zamolio je SAD dostaviti snažnija jamstva za japanske tvrtke. Pregovori o tome još se nastavljaju.
I dok je stanje sa svim navedenim zemljama po pitanju zauzimanja stava u odnosu na američke ugroze glede iranske nafte više-manje poznato, Europska unija posve je odvojena priča. EU namjerava očuvati funkcioniranje iranskog nuklearnog sporazuma (oko toga ima jedinstven stav s Rusijom i Kinom), znajući kako, u suprotnom, posljedice po EU mogu biti katastrofalne, kako u ekonomskom tako još i više u političkom smislu. U lipnju je Washington odbacio zahtjeve Velike Britanije, Francuske i Njemačke o oslobađanju njihovih tvrtki od američkih sankcija ukoliko nastave voditi svoje poslove s Iranom. Tu je važno naglasiti kako pojedine europske tvrtke i dalje nastavljaju poslovanje s Teheranom, ali i da mnoge smanjuju ili posve obustavljaju investicije u iranske projekte.
Zanimljiv je i stav Turske, također velike uvoznice iranske nafte koja čini gotovo 50% njezinog uvoza „crnog zlata“. On je sličan indijskom stavu: krajem lipnja ministar vanjskih poslova Mevlut Cavushoglu je izjavio kako Turska neće sudjelovati u američkim sankcijama protiv Irana. Turska navodi kako se odluka o tome može donijeti samo u UN-u. Za sada nije jasno na koji će način Turska nastaviti trgovinu s Iranom.
Dakle, iz svih ovih pokazatelja, a stanje do studenog još se uvijek može djelomično promijeniti na ovu ili onu stranu, čini se kako će američka administracija teško moći posve blokirati izvoz iranske nafte i da će mnogi veliki uvoznici nastojati pronaći alternativne putove za iznalaženje modaliteta plaćanja te nafte. Pri tom je važno naglasiti i kako još uvijek nije pronađena formula prema kojoj bi se na svjetskom naftnom tržištu nadomjestilo više od 2 milijuna barela iranske nafte dnevno. Sama Saudijska Arabija nije to u mogućnosti učiniti, kako iz političkih razloga (stav OPEC-a je jasan i temelji se na stavu o ne popuštanju pred bilo čijim vanjskim pritiscima u određivanju njihove politike proizvodnje i formiranja cijena nafte, na čemu se temelji i sam smisao postojanja te organizacije, ali i nedavnog sporazuma OPEC+, kojeg je podržao i Iran, o samo djelomičnom dnevnom povećanju proizvodnje nafte od kraja ove godine), tako i zbog tehničkih nemogućnosti.
Međutim, manje i o SAD-u puno zavisnije države vjerojatno će potpuno obustaviti uvoz iranske nafte, ne želeći se izlagati nepotrebnim rizicima američkih sankcija. Ali isto tako treba reći da i samo smanjenje izvoza iranske nafte može imati ozbiljne posljedice po Teheran. Te se posljedice osjećaju već i sada u porastu nezadovoljstva građana socijalnim stanjem u zemlji. Iranski državni i vojni vrh također je sve nervozniji i oštriji u svojim upozorenjima SAD-u i susjedima u Perzijskom zaljevu po načelu: „ako mi ne budemo smijeli izvoziti našu naftu, nećete smijeti ni vi“. U tom je smislu Iran već i zaprijetio mogućnošću zatvaranja Hormuškog tjesnaca, kao svojom radikalnom mjerom ukoliko on bude doveden „pred zid“. Što bi takav potez značio, nije potrebno posebno objašnjavati. Dovoljno je reći, kako bi on, osim katastrofalnih vojno-sigurnosnih posljedica po regiju i šire, neminovno doveo i do astronomskog porasta cijena nafte na svjetskim tržištima.
0 komentara