“Bez šećera nema ni zemlje”, glasi stara kubanska poslovica. Od trenutka kada su španjolski kolonisti ovdje prvi put zasadili trsku u 16. stoljeću, šećer je postao osnova ekonomije otoka.
Za nebrojene Afrikance koji su ovamo dovedeni da ga sijeku, šećer je značio ropstvo. Kasnije je to potaknulo pobunu, kada su robovi vitlali svojim mačetama protiv Španjolaca kako bi se emancipirali i osvojili suverenitet svoje nacije.
Šećer je također Kubi donio razvoj, a za neke i luksuz. Tijekom “Plesa milijuna”, kada je cijena šećera skočila nakon izbijanja Prvog svjetskog rata, lokalna “šećerokracija”, ne znajući što bi drugo sa svojim vrtoglavim profitom, izgradila je renesansne i secesijske vile u predgrađu Havane.
No, desetljećima je ova industrija u padu. Dok je otok redovito proizvodio više od 7 milijuna tona šećera u 1980-ima, prošle sezone, stisnute novim “maksimalnim pritiskom” sankcija Sjedinjenih Država, Kuba je proizvela samo 480 000 tona, piše Al Jazeera.
Ove godine, cilj je još niži kubanska vlada očekuje najgoru žetvu šećera u više od jednog stoljeća. “Nekoć smo bili zemlja koja je izvozila najviše šećera”, rekao je za Al Jazeeru Dionis Perez, direktor komunikacija u Azcubi, državnoj agenciji koja regulira proizvodnju šećera. “Ovo je prva godina da Kuba ne planira izvoziti više šećera nego što troši”, tužno je zaključio.
Svake godine, od studenog do svibnja, vrijeme je rezanja trske. Ali na poljima, poljoprivrednici su u problemima. Otok je tjednima bio osakaćen nestašicom benzina i dizela, što je pogađalo i vozače i radnike šećerane koji bi trebali biti u žetvi. “Ponekad morate stati na jedan, dva ili čak tri dana dok čekate još dizela”, rekao je radnik. Čak i kad može raditi, suočava se s poljima zaraslim u korov koji uništava trsku. Njegov kombajn proizveden u Sovjetskom Savezu sada guta ne samo šećernu trsku već i mala stabla te grmlje koje raste u poljima.
“Za ubijanje ovog korova potreban vam je herbicid”, rekao je dok je svojom mačetom sjekao šipražje. “Ali ove godine nismo dobili ništa od toga”, tvrdi.
U rafineriji u Cienfuegosu, gdje se ista ta trska prerađuje, radnik tvrdi da se koristi doslovno tehnologija iz 19. stoljeća. Radnici rafinerije su istovremeno ponosni jer uopće uspijevaju održavati strojeve radnima.
“Ključ uspješne žetve je kontinuirano mljevenje”, rekao je Yoel Eduarte, upravitelj rafinerije, dodajući da je mlin dizajniran da radi 12 dana bez prekida prije nego što se zaustavi na 12 sati radi održavanja. Ali morao ga je isključivati danima tijekom proteklog mjeseca, što stvara dodatne troškove i probleme. Rješavanje kvarova zahtijeva rezervne dijelove, koji nedostaju zbog nedostatka novca. Državno rješenje je zatvoriti više rafinerija kako bi one koje još rade mogle uzimati motore, magnete i električne prekidače iz onih rafinerija koje se gase. Tijekom prošlogodišnje žetve radilo je 36 rafinerija; ove godine broj je smanjen na 23, prema kubanskoj vladi.
Susjedni SAD je bio najveći uvoznik kubanskog šećera. Odluka bivšeg američkog predsjednika Dwighta Eisenhowera iz srpnja 1960. imala je za cilj “izazvati glad, očaj i svrgnuti vladu”. Ipak, sankcije same po sebi ne objašnjavaju zašto kubanska industrija šećera već desetljećima pada. Raspad Sovjetskog Saveza 1991. eliminirao je idućeg glavnog kupca. Nakon što je globalna cijena šećera pala tijekom 1990-ih, bivši kubanski predsjednik Fidel Castro 2002. godine najavio je planove za zatvaranje otprilike polovice od 156 tvornica na otoku. Samo u posljednjih šest godina proizvodnja šećera pala je s više od 1.5 milijuna tona godišnje na manje od pola milijuna tona, zbog strožih sankcija Kubi koje je uvela administracija bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, a koje je produžio sadašnji predsjednik Joe Biden.
