Velika Britanija, Francuska i Njemačka, u četvrtak, 19. lipnja, odredit će svoju strategiju u odnosu na Iran u nadolazećim mjesecima, „vezano uz pregovore u UN-u i iransko kršenje uvijeta iz nuklearnog sporazuma od 2015.g“, navedeno je u petak u francuskom Ministarstvu vanjskih poslova.
Osim nuklearnog sporazuma, pojavilo se i novo ključno pitanje, vezano uz istek međunarodnog embarga na izvoz oružja Iranu, koji prestaje važiti u listopadu ove godine. SAD ga, unutar Vijeća sigurnosti UN-a, nastoje pod svaku cijenu produžiti, ali su Rusija i Kina kategorički protiv toga. Ostale stalne članice VS Francuska i Velika Britanija oko toga pitanja još nisu zauzele svoj stav, isto kao i Njemačka, koja je, uz spomenute zemlje, supotpisnica nuklearnog sporazuma s Iranom.
Prije tri dana u Moskvi je boravio iranski ministar vanjskih poslova Mohammad Javad Zarif na rusko-iranskom dvodnevnom summitu. Tada su on i njegov ruski kolega Sergey Lavrov iznijeli zajednički stav kojim se protive svim jednostranim američkom potezima, uključno i povlačenju Washingtona iz nuklearnog sporazuma s Teheranom. Tom je prigodom Lavrov kazao kako produljenje spomenutog UN-ovog embarga na izvoz oružja Iranu ne dolazi u obzir.
Sve u svemu, stanje oko Irana, kada je riječ o glavnim svjetskim silnicama ne izgleda ni malo optimistično, pa je itekako bitno vidjeti kakav će stav o svemu tome zauzeti spomenuti europski trio. Ali kakav god on bio, već je i sada jasno kako je Teheran za sebe uspio osigurati nužnu političku potporu Moskve i Pekinga, i da ne stoji usamljen pred postojanim američkim pritiscima i prijetnjama. S druge strane, ako se europski trio po ovom pitanju stavi u službu Trumpove administracije, to će biti i definitivni kraj njihovih snova o budućem svekolikom razvoju njihovih gospodarskih odnosa s Iranom, ali i novi poticaj prema politici zakopavanja u svoje rovove, prema dobro poznatom hladnoratovskom obrascu Istok-Zapad. Pritom bi Iran bio itekako važan „zalogaj“ za Rusiju i Kinu s obzirom na njegovu višedesetljetnu orjentaciju na samostalno vođenje svoje vanjske politike tj. nesvrstavanje na bilo čiju stranu.
A sada sve više postaje očito kako toj iranskoj strategiji dolazi kraj. Najviše upravo zahvaljujući oštroj Trumpovoj protuiranskoj politici s kojom često nisu suglasni njegovi oponenti iz Demokratske stranke, koji su i kumovali spomenutom nuklearnom sporazumu. Oni su imali posve drugi pristup u građenju budućih američkih odnosa s tom prevažnom zemljom za širi bliskoistočni prostor, jednom od vodećih svjetskih proizvođača nafte te zemljom s najvećim zalihama plina na svijetu.
Komentari
