Bivše američke državne tajnice u administraciji ex-predsjednika Billa Clintona, Madeleine Albright, vjerojatno se još se uvijek sjećaju brojni nešto stariji Hrvati s obzirom na njene, najblaže rečeno, ne baš prijateljske stavove i poteze prema mladoj i tek uspostavljenoj hrvatskoj državi koja se 90.-ih godina prošlog stoljeća borila za svoju slobodu i opstojnost na političkoj karti svijeta.
Ta i takva Madelaine Albright upravo je dala veliki intervju za poljsku televiziju TVN, kritizirajući vladajuće elite te zemlje zbog ometanja “stvaranja demokracije”. Pod “demokracijom” bivši američka visoka državna dužnosnica podrazumijeva ni manje ni više nego nametanje “LGBT vrijednosti”.
Albright se prvo prisjetila pada Berlinskog zida:
“Nakon pada Berlinskog zida došlo je vrijeme euforije, ljudi su uistinu vidjeli kako se zemlje Srednje i Istočne Europe oslobađaju i kreću prema demokraciji.”
Albright je priznala da ju je tada “fasciniralo” ono što se događalo u Poljskoj u vrijeme „Solidarnosti“.
„Napisala sam knjigu o ulozi medija u Poljskoj u to vrijeme, ukazujući na važnost pristupa informacijama. To je ono što sam smatrala i smatram temeljnim za postojanje demokracije, pa mislim kako rasprava o tome na koji način trebaju djelovati mediji da bi prenijeli istinu publici, ima odlučujuću važnost”, izjavila je u Albright u intervjuu.
Danas je ona “vrlo zabrinuta” zbog stanja slobode medija u Poljskoj. Govorimo, naravno, o otporu Varšave nametanju “LGBT vrijednosti”.
“Apsolutno se ne slažem s tim!“ – izjavila je Albright komentirajući poljski konzervativizam po pitanjima kršćanskih obiteljskih vrijednosti. „Strašno mi je kad netko diskriminira različite skupine ljudi, jer naš ustav govori o slobodi vjere ili slobodi izražavanja. Ovo je način da potkopate snagu ljudi. Svi želimo znati odakle smo i tko smo, ali ako to preraste u mržnju jedne skupine prema drugoj, poprima i vrlo autoritarna i fašistička obilježja.”
Bivša američka državna tajnica rezimirala je da je „jako razočarana stanjem u Poljskoj“.
Ovdje bismo mogli dodati kako bi bilo zanimljivo promisliti o tome na što bi sličio poljski jedinstveni nacionalni otpor komunizmu 80.-ih godina prošlog stoljeća (na kojeg se sada s radošću poziva i na njega prisjeća Madeline Albright), da je tamošnje društvo bilo unutar sebe raslojeno ili pak predvođeno umjesto demokratskim i kršćanskim aktivistima onima iz redova LGBT zajednica, koji, osim propagiranja i zaštite svojih prava, o malo čemu drugom brinu i javno istupaju.
