Mario Stefanov: Američke vojne snage u Europi se ne povlače

Najave povlačenja dijela američkih vojnih snaga iz Njemačke i Europe ne znače slabljenje američke vojne prisutnosti na europskim prostorima, a najmanje iskazuju namjeru američkog vojnog napuštanja Europe radi prebacivanja težišta u Aziju u cilju pariranja Kini, kako se medijski špekulira.

Upravo obrnuto, ne postoji ni minimum geopolitičke logike prema kojoj bi američke snage napustile europsku pozornicu.

One samo mijenjaju modalitete svoje prisutnosti. Umjesto stacionarne prisutnosti prelazi se na dinamički model održavanja vojne prisutnosti u Europi, stalnim rotacijama postrojbi zajedno s njihovim kompletnim naoružanjem i opremom. Američke postrojbe, čija je namjena dijelovanja na europskom prostoru, tako će biti u stalnom pokretu. Mijenjat će na terenu jedna drugu, što je, istina, skuplje, ali ima pozitivan učinak na obuku i podizanje operativnih sposobnosti postrojbi. Na taj način uvježbava se brzo premještanje trupa i tehnike ne samo u okviru europskog ratišta nego na intekontinentalnoj razini.

Premještanje američkih postrojbi iz Njemačke u Italiju i Belgiju nema nikakvog utjecaja na ukupnu sposobnost američkih snaga raspoređenih u Europi. Samo manji dio se prebacuje natrag u SAD, ali to nikako ne znači slabljenje pozicija SAD u Europi, jer će te postrojbe biti zamjenjene novima.

Dakako, s druge strane takva dinamička vojna prisutnost ipak negativno utječe na stabilnost američkih regionalnih savezništava, kako europskih tako u još većoj mjeri onih u Indo-pacifičkog regiji. Tamo se primjenjuje ista metodologija dinamičkog rasporeda i stalne rotacije postrojbi na terenu, pa je već iz te činjenice razvidno  kako nije riječ samo o pitanju Europe, nego o provođenju nove američke obrambene strategije i modaliteta upravljanja prekomorskim snagama.




Stalni odlasci i dolasci američkih postrojbi ipak u izvjesnoj mjeri smanjuju dojam pouzdanosti i sigurnosti američke vojne prisutnosti iako to u stvarnosti nije tako. Kritičari strategije  dinamičkog rasporeda snaga  naglašavaju za SAD stratešku važnost američkih regionalnih savezništava, koja su jedan od temelja američke globalne moći. Savezništva počivaju na predvidivosti poteza i pouzdanosti, a strategija stalnih premještanja snaga ih umanjuje. No, s vremenom, američka dinamička prisutnost u Europi i Aziji i stalne rotacije trupa sa svom opremom i teškim naoružanjem postat će uobičajene i umanjit će se bojazan američkih regionalnih saveznika, poglavito u Aziji, o mogućnosti povlačenja američkih snaga i njihova ostavljanja na vjetrometrini nadmetanja globalnih sila.

Po pitanju američke vojne prisutnosti u Europi, izjave američkih dužnosnika o povlačenju američkih snaga s europskih prostora, koje zbunjuju javnost, dio su taktika pritiska na Njemačku i ostale europske članice NATO-a koja cilja na  podizanje  njihovih vojnih proračuna na 2 posto BDP-a, kako je dogovoreno unutar NATO-a i  na čemu Washington, posebice za administracije predsjednika Donalda Trumpa – žestoko inzistira.

Da je riječ o političkom pritisku, a ne o stvarnoj odluci o izvlačenju vojnih snaga iz Europe može se razaznati i iz namjerno različitih objašnjenja razloga tobožnjeg povlačenja.

Dok  predsjednik Donald Trump tvrdi da američke vojne snage mjenjaju pozicije unutar europskog prostora i da se djelomično povlače u SAD kao odgovor na njemačko ignoriranje dogovora o 2 posto izdvajanja  BDP-a za obranu, dotle vojni dužnosnici navode vojne razloge premještanja postrojbi. Američki ministar obrane Mark Esper i zapovjednik američkog europskog zapovjedništva EUCOM (United States European Command) zrakoplovni general Tod Wolters uporno naglašavaju da je odluka poglavito vojne prirode, vođena željom za optimalizacijom američkog vojnog rasporeda u inozemstvu i u skladu s aktualnom strategijom nacionalne sigurnosti (National Defence Strategy- NDS). Cilj je veća mobilnost postrojbi, viši stupanj obuke, i, kako navodi general Wolters „jačanje sposobnosti NATO-a u odvraćanju Rusije“.

Višeznačna poruka o razlozima premještanja američkih snaga u Europi sama po sebi govori da je, zapravo, oblik pregovaračke taktike o modalitetima vojne suradnje unutar NATO-a i cijelog transatlanskog kompleksa, a nikako objava o senzacionalnom i revolucionarnom potezu povlačenja vojnih snaga SAD-a s europskih prostora.

Riječ je o vojnoj odluci usmjerenoj na jačanje globalne moći SAD-a kroz postizanje veće operativne sposobnosti postrojbi raspoređenih izvan SAD i time povećanja ukupne vojne moći u Europi i Aziji. To se postiže novim dinamičkim rasporedom i stalnim rotacijama postrojbi američkih snaga. Cilj je postići veću fleksibilnost američkih vojnih snaga i sposobnost za brzu reakciju u nepredviđenim situacijama.

Na izvjestan način riječ je o podizanju starog koncepta snaga za brzo raspoređivanje (Rapid Deployment Force- RDF) formuliranog 80.-ih godina prošlog stoljeća na stratešku i globalnu razinu. Pojednostavljeno rečeno, sve aktivne postrojbe američke vojske trebale bi postati RDF snage i biti sposobne za brzo raspoređivanje s kontinenta na kontinent.

Najavljeni planovi smanjenja stalno raspoređenih  američkih snaga u Njemačkoj obuhvaćaju 12 tisuća od ukupno 36 tisuća pripadnika vojnog osoblja. Oko 6.400 vojnika i drugih članova vojnog osoblja biti će premješteno u SAD, dok bi se ostatak rasporedio na druge lokacije u Europi, uglavnom u Belgiji i Italiji. Od značajnijih vojnih postojbi u SAD će biti prebačena 2. konjička pukovnija. No, za američku vojnu moć u Europi značajna 480. lovačka eskadrila, poznata po nazivu „Warhawks“, opremljena lovcima F-16CJ Fighting Falcon iz sastava 52. operativne grupe stacionirane u bazi Spangdahlem u Njemačkoj, ostati će u Europi ali će, prema objavi američkog ministrastva obrane od 29. srpnja 2020. godine, biti prebačena u Italiju.

Dijelovi 173. zračno desantne brigade koji su se nalazili u Njemačkoj također će biti prebačeni u Italiju. Glavni stožer EUCOM-a, uključujući i zapovjedništvo specijalnih operacija (Special Operations Command Europe – SOCEUR) bit će prebačeno iz njemačkog Stuttgarta u belgijski Mons. Također će u Belgiju biti prebačeno nekoliko postrojbi protuzračne obrane i inžinjerstva. Istovremeno je otkazano prebacivanje američkog zrakoplovnog osoblja iz britanske baze Mildenhall u njemački Spangdahlem.

Postrojbe koje se povlače iz Njemačke prema drugim europskim članicama NATO-a i prema SAD iz sastava su onih postrojbi koje su trajno raspoređene u Europi, a premještajima nije zahvaćeno osoblje koje je dodjeljeno postrojbama odnosno formacijama raspoređenih na rotacijskoj osnovi. Sasvim je jasno da će europsko zapovjedništvo američkih snaga smanjenje trajno raspoređenih postrojbi zamjeniti povećanjem veličine vojnih snaga koje se raspoređuju na rotacijskoj osnovici. Da je tomu tako govori i nedavno jačanje rotacijski raspoređenih snaga u Poljskoj, izvršeno temeljem novog američko-poljskog sporazuma o jačanju obrambene suradnje (US- Poland Enhanced Defense Cooperation Agreement).

U svakom slučaju nema ni govora o bilo kakvom povlačenju američkih snaga iz Europe niti o slabljenju američkog interesa za europska pitanja. Za to ne postoji ni minimum geoekonomske i geopolitičke logike. SAD, jednako kao i Ujedinjeno Kraljevstvo nakon Brexita, samo mijenjaju modalitete svoga utjecaja na europska pitanja. I to je sve – nema nikakvog povlačenja iz Europe.

 

 

Komentari

komentar

loading...

You may also like