Mario Stefanov: Njemačka u nuklearnom nadmetanju

Usprkos odluci njemačkog parlamenta od 26. ožujka 2010. godine, kojom se zahtijeva od njemačke vlade „snažno zalaganje za povlačenje američkog nuklearnog oružja iz Njemačke“, ne samo kako do sada niti jedna od tri vlade kancelarke Angele Merkel nije na tome planu poduzela ništa, nego njemačke oružane snage ovih dana intenzivno sudjeluju u NATO-ovim vježbama uporabe nuklearnog oružja uskladištenog na njemačkom teritoriju.

Sredinom listopada ove godine Bundesweher je sa znatnim snagama zrakoplovstva i protuzračne obrane sudjelovao u vojnoj vježbi „Steadfast Noon“. Njome se uvježbava korištenje borbenih zrakoplova Njemačke, Belgije, Nizozemske i Italije za djelovanje američkim atomskim bombama B61 koje su stacionirane i uskladištene u vojnim bazama tih članica NATO-a. Cilj „Steadfast Noon“-a  je uvježbavanje uvođenja uskladištenih američkih nuklearnih bombi u stanje operativne sposobnosti,  preuzimanja od strane njemačkog, nizozemskog, talijanskog i belgijskog zrakoplovstva i taktičkih postupaka njihove  borbene uporabe.

Na njemačkom teritoriju, u zrakoplovnoj bazi Büchel u blizini granice s Luksemburgom, u podzemnim skloništima sposobnim za skladištenjem ukupno 44 američke atomske bombe tipa B61, uskladišteno je, prema procjenama, od 15-20 takvih bombi. Riječ je o klasičnim gravitacijskim bombama čije je prenošenje do ciljeva i uporaba bila povjerena njemačkom ratnom zrakoplovstvu. Nuklearne bombe su vlasništvo američke vojske i pod jakim osiguranjem američkih postrojbi. Kao i za svo američko nuklearno oružje dozvolu za uporabu u slučaju rata donijela bi američka administracija, odnosno američki predsjednik. On šalje kodni signal za otključavanje nuklearnih bojnih glava na američkom strateškom, operativnom i taktičkom nuklearnom oružju. U slučaju takvog razvoja događaja, američko osoblje u bazi Büchel nakon dobivenog signala primilo bi određenu kombinaciju kodova, a nakon njihove usporedbe s vlastitim tajnim kodovima i provedenog kriptografskog postupka dobili bi konačni kod za „otključavanje“ nuklearnih bombi. Nakon toga bombe bi osposobili za uporabu i predali njemačkom ratnom zrakoplovstvu. Bombe bi preuzela postrojba Taktisches Luftwaffengeschwader 33 (TaktLwG 33) njemačkog ratnog zrakoplovstava (Luftwaffe). Do preustroja  Luftwaffea u listopadu 2013. godine  nosio je naziv Jagdbombergeschwader 33 (JaBoG 33). Formacijski raspolaže s 45 borbenih zrakoplova Panavia „Tornado IDS“ osposobljenih za nošenje i upotrebu američkih nuklearnih bombi B61.

Nakon pokretanja borbenih misija njemački zrakoplovi bi u ekstremno niskom letu, za koji je zrakoplov „Tornado“ osposobljen,  uletjeli u neprijateljski zračni prostor i na odabrane ciljeve ispustili bombe. Za hladnoga rata cilj je bio SSSR, a danas novi – stari neprijatelj u svom izvornom nacionalnom ruhu, vječni njemački susjed, protivnik i partner – Rusija. Jedini način korištenja gravitacijskih američkih bombi B61 u napadu na ruske – protuzračnom obranom zaštićene ciljeve,  je upravo  prodor u branjeni prostor u ekstremno niskom letu. Tada je smanjena mogućnost uočavanja od strane protuzračne obrane i rušenja zrakoplova. Njemački borbeni zrakoplovi trebali bi na taj način prodirati duboko u zračni prostor protivnika. Koristeći sve mjere zaštite, uključujući let na malim visinama i korištenje konfiguracije tla za neopaženo kretanje, procjenjuje se da bi gotovo 50 posto tih letova završilo u jednom smjeru.

Planirana moderniziracija  bombi  B61 na standard B61-12 omogućit će veću preciznost pogađanja ciljeva i povećati  mogućnost preživljavanja zrakoplova koji ih borbeno koriste. Naime, modernizacijom se ugrađuju  suvremeni sustavi za samonavođenje koji će  tim klasičnim gravitacijskim bombama bez pogona omogućiti  ispuštanje s 30 kilometara udaljenosti od cilja, a vjerojatnost pogotka bila bi u okviru kruga promjera 10 metara.  Nakon ispuštanja sa zrakoplova bomba bi se u početnoj fazi usmjeravala prema cilju uz pomoć inercijskog sustav vođenja, odnosno unaprijed zadane putanje, a u završnoj fazi bi koristila usavršeni GPS  prijemnik koji bi je navodio precizno na cilj. Za razliku od oružja koje koriste laserske ili IC sustave navođenja, GPS sustav ne ovisi o vremenskim uvjetima kao što su  magla ili kiša koje umanjuju djelotvornost laserskih i IC sustava. Zbog velike preciznosti usavršene bombe B61 imale bi mogućnost uništavanja dobro zaštićenih i duboko ukopanih neprijateljskih ciljeva, kao što su zapovjedna mjesta većih postrojbi ili logistički centri koji su dovoljno isplativi za korištenje nuklearnog oružja.

U vježbi „Steadfast Noon“ sudjelovali su, pored njemačkih, i belgijski, nizozemski i talijanski borbeni zrakoplovi – od čega je samo Italija dala deset zrakoplova. Računa se kako je ukupno sudjelovalo oko 50 borbenih zrakoplova i dvije bitnice njemačkih protuzračnih raketa „Patriot“ američke proizvodnje. Scenarij vježbe predviđao je premještanje američkih nuklearnih bombi iz baze Büchel u zračnu bazu Nörvenich jugozapadno od Kölna, koja je alternativna lokacija u slučaju nužde za smještaj američkih nuklearnih bombi. Njemački i saveznički borbeni zrakoplovi u toj bazi opremani su, potom, bombama, nakon čega su one ponovo uklonjene sa zrakoplova koji su nastavili izvođenje uvježbavanja taktičkih nuklearnih napada. Istovremeno, dvije njemačke bitnice „Patriota“ u okviru dijela vježbe pod nazivom „Resillient Guard 2020“ uvježbavale su protuzračnu zaštitu baze Büchel.





Inače američke nuklearne bombe B61 stacionirane su i u belgijskoj bazi Kleine Brogel, nizozemskoj Volkel i talijanskim bazama Ghedi i Aviano. U turskoj bazi Incirlik stacionirano je još 50 nuklearnih bombi toga tipa, no zbog narušenih odnosa Ankare s Washingtonom i europskim saveznicima iz NATO-a, već nekoliko godina Turska ne sudjeluje u vježbama uporabe američkih nuklearnih bombi.

Usporedno s vježbama korištenja američkih nuklearnih bombi smještenih u Europi od strane borbenih zrakoplova europskih NATO saveznika nastavlja se program modernizacije nuklearnih bombi, infrastrukture smještaja i borbenih zrakoplova, kao njihovih prijenosnika do ciljeva. Nuklearne bombe B61-3 i B61-4, koje su sada raspoređene u Njemačkoj i drugim članicama NATO-a, podižu se na standard B61-12. No Njemačka mora modernizirati i borbene zrakoplove koji će nositi američke nuklearne bombe.

Njemački zrakoplovi „Tornado IDS“ su beznadežno  zastarjeli . Prema nekim podacima od 45 zrakoplova u postrojbi redovito je operativno sposobno  8-12, a ostali se nalaze na skupim i dugotrajnim remontima u kojima se zbog nedostatka novih pričuvnih dijelova koriste sklopovi drugih rashodovanih zrakoplova toga tipa.





Njemačka politika nalazi se u dvojbi, na koji način ih zamijeniti kako bi se i dalje  osigurala sposobnost barem jedne njemačke zrakoplovne postrojbe za korištenje američkih nuklearnih bombi B61, na što se Njemačka obvezala. Zrakoplovi Eurofighter, koji se nalaze u naoružanju njemačkoga zrakoplovstva, nisu osposobljeni za misije korištenja američkih nuklearnih bombi B61, a njihova modernizacija u tom smjeru bila bi preskupa, i zbog karakteristika zrakoplova najvjerojatnije ne bi bila učinkovita. Mogućnost korištenja francusko-njemačkoga novog borbenog zrakoplova još uvijek je daleko. jer se on nalazi tek u fazi idejnog projekta. Za sada je Njemačka zbog planiranog zajedničkog njemačko-francuskog projekta zrakoplova odustala od američkih zrakoplova F-35A, koji su sposobni nositi i korisititi bombe B61. Njemački vojni krugovi to gledaju kao veliku pogrešku njemačke politike. No s druge strane javlja se ideja kupnje američkih zrakoplova F-18E Super Hornet, koji bi, uz prilagodbu, mogli koristiti bombe B61. To pak izaziva zgražanje dijela njemačkih vojnih stručnjaka koji ne vide svrhe u trošenju velikih financijskih sredstava za američke zrakoplove starijeg porijekla u vrijeme kada se pokušava razviti europski zrakoplov potpuno nove generacije i kada je u krajnjem slučaju na raspolaganju američki najnoviji višenamjenski borbeni zrakoplov F-35A.

Europa je nakon više desetljeća ponovo postala poprište nadmetanja nuklearnih velesila i poligon uvježbavanja teorija o ograničenom nuklearnom ratu u Europi. Njemačka politika ne može, a lako je moguće i ne želi izbjeći svoju ulogu europskom nuklearnom nadmetanju.  Američke nuklearne bombe raspoređene u Europi, koje bi trebali u slučaju ratnog sukoba koristiti njemački i borbeni zrakoplovi iz drugih europskih članica NATO-a, nisu ništa nego dio koncepta ograničenoga nuklearnog rata. Obnavljanjem te doktrine, koja govori da je u Europi moguće voditi nuklearni rat ograničenih razmjera koji ne bi nužno morao prerasti u globalni nuklearni obračun, opasno je snižavanje nuklearnoga praga i velika zabluda. Revitalizacija doktrine korištenja nuklearnog oružja u taktičke i operativne namjene u slučaju budućega sukoba, uz klimavu nadu da do eskalacije uporabe nuklearnog oružja neće doći snažno prisutna s  obje strane nove željezne zavjese u Europi,  jednostavno je nerealna i u konačnici neozbiljna.

Komentari

komentar

You may also like