Bruxelles je, kao što gotovo svi znaju, krcat špijunima, piše politički magazin Politico. Oni vrebaju za šankom na događaju umrežavanja think tankova. Dižu ruku u prostoriji za novinare na brifinzima Europske unije. Oni prisluškuju – ako je vjerovati upozorenju osoblju Europske službe za vanjsko djelovanje iz 2019. – u barovima i restoranima u blizini sjedišta Europske komisije.
Odavno je poznato da u Bruxellesu ‘zidovi imaju uši’, no borba protiv špijunaže ponovno dobiva na pozornosti. Službe zadužene za hvatanje špijuna u Europskoj uniji udvostručuju svoje napore suočene s ruskim neprijateljstvom, kineskim špijuniranjem i povratkom ‘geopolitike velikih sila’. Problem, za one koji su zaduženi za rješavanje problema, je koliko se može učiniti u vezi s tim. A odgovor je, za sada, izgleda: nedovoljno.
Za početak, nitko zapravo ne zna koliko špijuna djeluje u glavnom gradu EU-a. Kad su belgijski sigurnosni dužnosnici prisiljeni dati broj, oni se šale da bi, ako itko može saznati, oni također voljeli znati. Sjedinjene Američke Države i Australija, za razliku od Belgije, zahtijevaju od ljudi koji rade za strane interese da se registriraju, čime vlade lakše kontroliraju potencijalno ometanje političkog procesa. Bruxelles je karakterističan i po broju ‘meta’ te golemog potencijala za naslovne priče za međunarodnu publiku. U Bruxellesu se nalaze ne samo institucije EU-a i NATO-a, već i oko 100 drugih međunarodnih organizacija i 300 stranih diplomatskih misija. One zajedno zapošljavaju oko 26 000 registriranih diplomata, prema belgijskom ministarstvu vanjskih poslova – a svaki je od njih mogući špijun.
Diplomatska putovnica je za špijuna ultimativno pokriće. Ne samo da je druženje s najvišim dužnosnicima i otkrivanje informacija dio opisa posla, već su diplomati također zaštićeni od kaznenog progona prema Bečkoj konvenciji. Belgijski sigurnosni dužnosnici procjenjuju da su u nekim veleposlanstvima između 10 i 20 posto diplomata obavještajci. Poslovi u akademskim krugovima ili think tankovima — mjestima gdje su ljudi plaćeni za dobivanje i analizu informacija — također su privlačne maske. Sveučilište u Bruxellesu zatvorilo je Konfucijev institut, program za kineski jezik i kulturu, 2019. nakon što je ravnatelj instituta optužen za špijuniranje za Peking. Belgija je također izbacila kineskog doktoranda 2021. jer je njegov akademski rad bio paravan za njegov obavještajni rad, navode belgijski mediji. Novinarstvo je još jedno dobro pokriće — omogućava pristup nizu događaja i prilika za medije, kao i dobar izgovor za znatiželju i ugađanje ključnim dužnosnicima. Čak jedan od pet kineskih novinara koji rade u Bruxellesu sumnjiči se da su obavještajci, tvrde belgijske sigurnosne službe.
Hvatanje špijuna na belgijski način
Hvatanje špijuna koji pljačkaju međunarodnu zajednicu u Bruxellesu uglavnom ovisi o belgijskoj vladi. Europska komisija, Europsko vijeće, Europski parlament i NATO imaju svaki svoj sigurnosni ured koji radi na sprječavanju špijuna da prodru u njihove zgrade i pristupe osjetljivim dokumentima. No ne postoji formalna obavještajna agencija EU-a, pa čak ni krovna organizacija koja bi koordinirala 27 nacionalnih špijunskih službi bloka – za razliku, recimo, od nacionalnih policijskih snaga, gdje Europol igra ulogu koordinacije. Neki su pozvali Europu da stvori svoj odgovor na CIA-u, jedinstveno tijelo koje koordinira špijunske napore bloka, ali to u najboljem slučaju ostaje daleka mogućnost. “Znam da je to osjetljivo za neke države članice, ali bilo bi logično imati obavještajnu agenciju na europskoj razini koja bi branila strateške interese Europe”, rekao je Samuel Cogolati, belgijski parlamentarac iz stranke Zelenih koji je glasno govorio o rizicima kineskog utjecaja u Belgiji. “Rizik od špijunaže je prisutan i ne može se zanemariti”, dodao je.
Koordinacija na razini EU-a vjerojatno se neće dogoditi u skorije vrijeme, rekao je belgijski dužnosnik koji je često u kontaktu s obavještajnim agencijama. “Jednostavno je previše osjetljivo”, rekao je dužnosnik, a vlade EU-a nevoljko dijele informacije. Umjesto toga, najveći dio odgovornosti pada na belgijsku Državnu sigurnosnu agenciju i Opću obavještajnu i sigurnosnu agenciju — koje u svojem lovu na špijune surađuju sa 120 agencija iz 80 zemalja.
Belgija ima dugu povijest potjere za špijunima. U 1960-ima predsjednik Charles de Gaulle povukao je Francusku iz vojne zapovjedne strukture NATO-a i tako prisilio transatlantski obrambeni savez da preseli svoje sjedište u Bruxelles. SAD je u strahu od sovjetskog utjecaja inzistirao Belgija pojača svoje protuobavještajne napore. Belgijska državna sigurnost šesterostruko je povećala svoje ljudstvo, a belgijski kabinet tada je ustvrdio da želi spriječiti Bruxelles da postane “važno središte špijunaže”. Unatoč tome, Bruxelles se i dalje smatrao igralištem za špijune – osobito nakon završetka Hladnog rata, kada je protuobavještajna služba postala manji prioritet. To je Belgiju ostavilo nespremnom kada se 2003. suočila s velikim špijunskim skandalom, nakon što su otkriveni uređaji za prisluškivanje u zgradi Europskog vijeća Justus Lipsius.
Godine 2016., belgijska obavještajna agencija bila je u prosjeku upola manja od drugih članica EU-a, prema povjerljivom mjerilu belgijske vlade, u koje je Politico imao uvid. Nakon toga su porasli pozivi za dodatnim ulaganjima: od same agencije državne sigurnosti, belgijskih sudskih vlasti, Europskog parlamenta i nekoliko belgijskih političara. Osigurana su i nova sredstva za protuobavještajne napore.
Poboljšanje ‘igre’
Desetljećima su čelnici Europske unije – a posebno belgijski političari – odbacivali pomisao da bi zli akteri u mjestima poput Pekinga, Moskve ili Teherana zapravo bili zainteresirani za tehničku dokumentaciju koja kruži hodnicima sivih zgrada u europskoj četvrti. No nedavni događaji upozorili su barem neke od njih na rizike.
“Europljani nikada nisu bili jako snažni u protuobavještajnoj službi”, rekao je bivši visoki dužnosnik američke obavještajne agencije. “Bili su jako ovisni o SAD-u. Sada postoji određena promjena mentaliteta.” “Svijet je vrlo opasan”, dodao je američki dužnosnik, osvrćući se preko ramena u popularnom bruxelleskom kafiću. “Samo ne shvaćate koliko biste trebali biti oprezni.” Ruska agresija od 2014. povećala je svijest o opasnostima, a potrošnja je porasla kao odgovor. Nakon razdoblja u kojem je agencija davala prednost protuterorizmu — nakon terorističkih napada u Parizu i Bruxellesu 2015. i 2016. — fokus je sada ponovno na protuobavještajnoj službi, rekli su belgijski sigurnosni dužnosnici. “Belgija je pojačala svoju igru i postala proaktivnija”, rekao je visoki dužnosnik EU-a.
Belgijska vlada poručila je da namjerava Bruxelles učiniti “neprijateljskim operativnim okruženjem” za strane špijune, u skladu sa svojom nedavnom strategijom nacionalne sigurnosti. Belgija je ranije ove godine donijela zakon koji daje sigurnosnim dužnosnicima više prostora tijekom istraga. Ministar pravosuđa Vincent Van Quickenborne, zadužen za državnu sigurnost, rekao je da će im zakon dati “više ovlasti za obavljanje intervjua, nametljivije metode, ali uvijek pod autoritetom zakona”. Omogućit će, primjerice, izvorima državnih sigurnosnih službi da sudjeluju u zabranjenim demonstracijama kako bi pazili na svoje mete. Belgijska služba državne sigurnosti gotovo će udvostručiti svoje osoblje na 1000 ljudi do 2024. godine, u investiciji koju je vlada nazvala “povijesnom”. Koliko će njih raditi na protuobavještajnim poslovima je povjerljivo, rekli su belgijski sigurnosni dužnosnici, ali taj broj raste.
Također se očekuje da će belgijski ministar pravosuđa Van Quickenborne podnijeti novi zakon koji bi olakšao kazneni progon širenjem definicije špijuniranja. Špijunaža sama po sebi nije klasificirana kao zločin u Belgiji. Samo priopćavanjem povjerljivih podataka od ključnog nacionalnog interesa neprijateljskoj ili stranoj sili, špijuni se izlažu opasnosti od kaznenog progona. Na primjer, bivši belgijski diplomat Oswald Gantois bio je pod istragom zbog odavanja informacija ruskim tajnim službama, ali je tek 2018. osuđen za nezakonito udruživanje sa svrhom počinjenja krivotvorenja. Neki su, međutim, zabrinuti da napori Belgije još uvijek nisu uspješni. Drugi belgijski dužnosnik naglasio je da, iako više novca odlazi belgijskoj državnoj sigurnosnoj službi, a posebice protuobavještajnoj službi, zemlja se ne može natjecati s resursima stranih sila poput Kine.
Hvatanje i puštanje
Ako Belgija pojačava svoju borbu protiv špijuna, zašto napori državne sigurnosne agencije češće ne završavaju u vijestima?
Presude za špijunažu često dospiju na naslovnice u SAD-u i drugim zemljama EU-a. Neposredno prije ljeta, Estonija je osudila ženu na više od osam godina, proglasivši je krivom za špijunažu za Kinu. Njemački pričuvni vojnik osuđen je zbog prenošenja informacija Moskvi, a u Stockholmu se trenutno sudi dvojici Šveđana za špijunažu za Rusiju.
Belgija ima tiši pristup iz raznih razloga. Prvo, nesposobni za kazneni progon i još uvijek s ograničenim financiranjem, belgijski protuobavještajni agenti moraju odrediti prioritete. Što više novca potrošite, više ćete špijuna pronaći i tako ćete opet morati potrošiti više novca, rekao je drugi belgijski dužnosnik. Dakle, dok špijuniranje iz “neprijateljskih” zemalja, poput Rusije, Irana ili Kine, dobiva više nadzora, belgijski protuobavještajni agenti i dalje će vjerojatno zatvarati oči pred špijunažom od strane saveznika. “To je pitanje prioriteta”, rekao je prvi belgijski dužnosnik. “Radije bih da me prisluškuju Amerikanci ili Nijemci nego Kinezi ili Rusi.”
Belgijske obavještajne službe također izbjegavaju svjetla reflektora. Špijuni koji su uhvaćeni možda nikada neće saznati, rekli su sigurnosni dužnosnici. Kazneno gonjenje – čak i kad bi bilo moguće – je poput bacanja bombe, rekli su sigurnosni dužnosnici; šteti diplomatskim odnosima. Umjesto toga, uhvaćenim špijunima često se jednostavno kaže da napuste zemlju. To se događa rutinski, ali proces se uglavnom odvija diskretno preko njihovih veleposlanstava. Protjerivanja se rijetko javno objavljuju, kao što je bio slučaj kada je 21 ruski diplomat izbačen nakon što je Rusija napala Ukrajinu.
Ponekad Belgija pomaže savezničkim zemljama u hvatanju špijuna na svom teritoriju. Godine 2018. belgijska policija uhitila je Kineza kojeg je SAD sumnjičio da je špijunirao General Electric Aviation. “Tada je izručen Sjedinjenim Državama, vrlo su zahvalni na tome”, rekao je Van Quickenborne. Čovjek je kasnije osuđen za urotu za gospodarsku špijunažu. U drugim slučajevima, Belgija može obavijestiti sugovornike špijuna, tako da pristup informacijama presuši. Rijetko se osumnjičeni špijuni jednostavno prozovu. Godine 2020. pojavila se vijest da je Fraser Cameron, bivši britanski diplomat i bivši dužnosnik Europske komisije pod istragom zbog sumnje da je prenosio osjetljive informacije Kini. Cameron negira optužbe i protiv njega nije podignuta optužnica.
Kad optužbe za špijuniranje dospiju u vijesti, one ne istjeraju samo moguće agente, rekli su sigurnosni dužnosnici. Oni podižu svijest o problemu — što je samo po sebi korisno. “Shvaćanje da špijunaža nije znanstvena fantastika, već opipljiv i stvaran rizik, prvi je korak da se zaštitimo od nje”, rekao je Nicolas Fierens Gevaert, glasnogovornik belgijskog ministarstva vanjskih poslova.
