Možda najtrajnije nasljeđe Marshallovog plana, masivnog američkog programa obnove gospodarstva zapadne Europe nakon Drugog svjetskog rata, beskrajna je želja da se on ponovi. Zastrašujući geopolitički izazovi uvijek iznjedre pozive za novim Marshallovim planovima za poticanje stabilnosti i prosperiteta. Globalna financijska kriza 2008. donijela je pozive za Marshallovim planom u južnoj Europi. Arapsko proljeće i građanski rat u Siriji učinili su isto na Bliskom istoku. U nastavku prenosimo tekst Foreign Affairsa o čimbenicima koji utječu na mogućnost primjene programa sličnog Marshallovom planu u ratom razorenoj Ukrajini.
Danas je Ukrajina, žrtva užasne masovne brutalnosti i razaranja, tek posljednja u nizu pogođenih zemalja koja potiče pozive na ponovnu primjenu programa. “Postojat će novi Marshallov plan za Ukrajinu”, nedavno je izjavio ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski. Predsjednik Europskog vijeća Charles Michel s time se složio i najavio da je donatorska konferencija u svibnju “početna točka za [neku] vrstu Europskog Marshallovog plana za Ukrajinu“.
Na prvi se pogled Ukrajina čini dobrim kandidatom za Marshallov plan. Ona je, poput većine od 16 primatelja Marshallovog plana 1948.-1952., tržišno orijentirana europska zemlja s demokratskim temeljima te je željna integracije sa svojim susjedima na zapadu. Osim toga, ima veliki neiskorišteni potencijal u proizvodnji energije, kemikalijama, poljoprivredi i industrijskoj proizvodnji.
Ipak, Ukrajina pati od nepromjenjive karakteristike koju ni najplemenitiji i najvelikodušniji od stranih spasitelja ne mogu promijeniti: zemljopis. Ukrajina graniči s moćnom zemljom na istoku, Rusijom, čija vlada ne želi da (Ukrajina) gleda prema zapadu u potrazi za spasom ili da uspije kao prosperitetna, neovisna zemlja. Naime, Rusija je u potpunosti sposobna potkopati sve korake koje Ukrajina može poduzeti u tom smjeru.
Naravno, bogati prijatelji Ukrajine u Sjedinjenim Američkim Državama i zapadnoj Europi mogu učiniti mnogo da pomognu napaćenim ljudima te zemlje i da obnove oštećenu infrastrukturu. Ipak, bez ruske suradnje ili barem nemiješanja – nemiješanja koje je trenutno ili u doglednoj budućnosti nezamislivo – snažno i trajno oživljavanje koje su doživjele ‘Marshallove zemlje’ jednostavno je izvan dosega Ukrajine.
Sigurnost – uvjet napretka
Temeljna pogreška koju su napravili zagovornici novih Marshallovih planova je pretpostavka da je bit izvornog programa jednostavno bila primjena golemih količina državnog novca. Iznosi koje je Trumanova administracija utrošila između 1948. i 1952. bili su doista znatni: oko 160 milijardi dolara u sadašnjim dolarima. Tijekom tog razdoblja, 16 ‘Marshallovih zemalja’ brzo su se obnovile i oporavile, a gospodarska proizvodnja porasla je za gotovo 60 posto. Ova činjenica podupire uvjerenje da su ti dolari bili izvor njezina postignuća. Ipak, ekonomisti koji su analizirali izravan utjecaj pomoći na gospodarski preporod zapadne Europe zaključili su da je učinak bio skroman. Istraživanje novinara Foreign Affairsa sugerira da su drugi, manje mjerljivi čimbenici bili usporedivo ili važniji od tih dolara ili, u najmanju ruku, vitalni za nadopunu.
Foto: Države zahvaćene Marshallovim planom/plavi stupci sugeriraju relativnu količinu primljene pomoći (Wikimedia Commons)
Nema sumnje da je primjena Marsahllovog plana doista poslužila za preokretanje rastuće plime komunističkog političkog utjecaja, osobito u Francuskoj i Italiji. No, nezamjenjiv čimbenik uspjeha te pomoći bila su vjerodostojna američka sigurnosna jamstva. U izvornom nacrtu State Departmenta za Marshallov plan – koji je imao za cilj povećati proizvodne kapacitete u zemljama primateljima što je brže moguće kako bi one mogle osigurati vlastitu obranu – nisu planirana sigurnosna jamstva. Međutim, na inzistiranje Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva, američka obrambena obećanja brzo su postala sastavni dio programa.
Bez primjene Marshallovog plana, Pariz i London, strahujući od industrijski oživljene Njemačke, nikada ne bi surađivali s američkim planovima za brzi popravak njemačke infrastrukture i povećanje industrijske proizvodnje u zemlji. To se kasnije pokazalo glavnim ‘motorom’ zapanjujućeg oporavka Zapadne Europe. No, čak ni ta pomoć ne bi bila dovoljna za svladavanje francuskog i britanskog otpora da im Sjedinjene Američke Države također nisu pristale pružiti sigurnosna jamstva – jamstva protiv agresije bilo Sovjetskog Saveza ili Njemačke. Ta jamstva, sadržana u članku 5. Sjevernoatlantskog ugovora iz 1949., predstavljala su temeljni pomak u politici SAD-a. Politika je do 1948. bila nastavak brzog povlačenja trupa i materijala iz Europe. Između 1945. i 1948. godine, godišnja potrošnja na obranu SAD-a pala je s 963 milijarde dolara na 95 milijardi dolara. Međutim, 1949. naglo se povećala na 128 milijardi dolara, a američke trupe počele su se vraćati na stari kontinent. Upravo je ovaj preokret prijašnjih američkih planova za deindustrijalizaciju Njemačke (poznat kao Morgenthauov plan) i odvajanje od Europe potaknuo oživljavanje poslovnog povjerenja i privatnih ulaganja u regiji.
Budući da zemlje obuhvaćene Marshallovim planom nisu bile tako geografski ranjive na prijetnju sovjetskog napada kao, na primjer, Čehoslovačka i Poljska, Sjedinjene Američke Države mogle su vjerodostojno jamčiti njihovu sigurnost. Ta je činjenica omogućila Marshallovim zemljama da se brzo ekonomski integriraju umjesto da provode beznadno neučinkovitu politiku potrebnu za osiguranje zaliha čelika i drugog kritičnog materijala za obranu državnih granica.
Primjetno je da su Sjedinjene Američke Države izdvajale velike godišnje iznose za europske napore pomoći 1946. i 1947. — bez materijalnog učinka na gospodarski oporavak. Ovu raniju paneuropsku pomoć, usmjerenu kroz novu Upravu Ujedinjenih naroda za pomoć i rehabilitaciju, ometao je Sovjetski Savez, koji je potkopao demokratizaciju, ekonomske reforme i privatna ulaganja u istočnoj Europi. Autor navodi da situaciji nije pomogla ni činjenica da su Jugoslaviji obarali američke avione koji su prevozili pomoć. Zbog navedenih je razloga Trumanova administracija bila odlučna preuzeti potpunu kontrolu nad američkim sredstvima za pomoć, usredotočujući ih samo na one zemlje koje su sposobne da ih u potpunosti i produktivno koriste.
U današnjem kontekstu postoje isti izazovi. Sjedinjene Američke Države posvetile su 210 milijardi dolara za obnovu nakon rata u samo dvije zemlje, Afganistanu i Iraku – 50 milijardi dolara (sadašnja vrijednost op.a.) više nego što su posvetile 16 Marshallovih zemalja. Ipak, za taj se novac danas malo toga može pokazati. Glavni razlog za ovaj neuspjeh bila je nesposobnost Sjedinjenih Američkih Država da uguše pobunu Talibana u Afganistanu i pobunu milicije u Iraku koju je sponzorirao Iran. U takvim inherentno krhkim sigurnosnim okruženjima, u zemljama koje za početak nikada nisu bile prijateljske prema tržišnoj reformi zapadnog tipa, privatna domaća i strana ulaganja potrebna za postizanje održivog transformacijskog gospodarskog rasta nikada se nisu materijalizirala. Lekcija za danas je jasna: sigurnost mora biti na prvom mjestu. Pozitivne političke reforme i gospodarsko oživljavanje, potpomognuto stranom pomoći, mogu uslijediti samo nakon razdoblja stabilnosti.
Sjena Rusije
Izuzetna hrabrost i volja Ukrajine da se odupre stranoj agresiji priskrbili su joj ogromno poštovanje i divljenje u cijelom svijetu. Zemlja, međutim, nikada neće privući velike investicije dok ostaje u sjeni neprijateljske Rusije, koja je spremna i sposobna stvoriti pustoš u trenutku. Dok je stvaranje NATO-a bilo sastavni dio uspjeha Marshallovog plana, okončanje mogućnosti uključivanja Ukrajine u NATO je izrečeni ruski ratni cilj. Osim ako Sjedinjene Američke Države nisu spremne eskalirati situaciju sve do nuklearne konfrontacije s Rusijom, nikada neće moći neutralizirati stalnu prijetnju Ukrajini i njezinom gospodarstvu.
Obeshrabrujući, ali neizbježan zaključak je da su dugoročna, vjerodostojna unutarnja i vanjska sigurnost preduvjet za uspješan Marshallov plan u Ukrajini, te da ga Sjedinjene Američke Države i njihovi saveznici nisu u stanju osigurati. Ako bi potonji pokrenuli masivan program pomoći s ciljem učvršćivanja zapadne orijentacije Kijeva, Rusija bi mogla skupim kibernetičkim, vojnim i ekonomskim napadima vjerodostojno zaprijetiti Ukrajini, njezinim dužnosnicima, njezinim saveznicima, njezinim trgovinskim partnerima i svim poduzećima koja tamo djeluju. Autor zaključuje da Rusija možda nikada neće moći osvojiti Ukrajinu, ali je više nego sposobna učiniti je paklenim mjestom za život i poslovanje.
Humanitarna pomoć je, naravno, poželjna sama po sebi. No, to neće potaknuti stabilnu, prosperitetnu demokraciju bez velikih domaćih i stranih privatnih ulaganja, a takvo ulaganje neće biti moguće osim ako nije zaštićeno od izvlaštenja i uništenja. Kada je riječ o izradi Marshallovog plana, jednostavno nema zamjene za povoljnu geografiju i donatore koji su voljni i sposobni odvratiti ili poraziti odlučne protivnike. Marshallove zemlje imale su oboje. Ukrajina, nažalost, nema ni jedno ni drugo.
Zelenski: Ukrajini treba ‘moderna verzija Marshallovog plana’
