U deset tjedana otkako je Rusija započela svoj napad na Ukrajinu, napetosti između Rusije i zapadnih zemalja bile su veće nego u bilo kojem trenutku od kubanske raketne krize. Američki predsjednik Joe Biden optužio je ruskog predsjednika Vladimira Putina, čelnika nuklearne supersile, da je izvršio “genocid”, nazvao ga je “ratnim zločincem” i izjavio da “ne može ostati na vlasti”. Prema američkom ministru obrane Lloydu Austinu, Sjedinjene Američke Države sada nastoje “oslabiti Rusiju” do te mjere da više ne može prijetiti svojim susjedima. Liz Truss, britanska ministrica vanjskih poslova, nazvala je rat u Ukrajini “našim ratom”. Kontroverzne izjave zapadnih čelnika podigle su u međunarodnoj zajednici razinu zabrinutosti oko mogućeg širenja sukoba. Foreign Affairs, čiji tekst prenosimo, donosi pregled trenutne geopolitičke situacije i faktora koji bi mogli utjecati na eskalaciju sukoba na istoku europskog kontinenta.
Drugi europski čelnici bili su oprezniji u odabiru riječi, ali jednako jasni u svom protivljenju ruskoj agresiji. “Grozno. Nevjerojatno. Šokantno”, rekla je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen nakon posjete gradu Buči početkom travnja. Sukob je stavio članice EU-a u stanje vojne pripravnosti i dramatično je naglasio opasnosti europske energetske ovisnosti o Rusiji. Međunarodna zajednica više nije toliko sigurna o Putinovim namjerama. NATO je rasporedio tisuće novih vojnika u blizini ruskih granica, a savez će vjerojatno uskoro dodati Finsku i Švedsku u svoje redove.
Ruski su čelnici u međuvremenu dramatično promijenili svoj pristup ratu – s ograničene “specijalne operacije” na “oslobađanje” dijelova istočne Ukrajine na sveopću egzistencijalnu borbu protiv NATO-a. Putin je optužio Sjedinjene Američke Države i druge da pokušavaju “uništiti Rusiju iznutra”, a ruski čelnici su u više navrata zaprijetili da će rasporediti nuklearno oružje protiv svake zemlje koja se usudi intervenirati u sukob.
Sve u svemu, ovi razvoji tvore opasnu novu stvarnost. Prošla su vremena kada su se ruski ratni ciljevi sastojali isključivo od “denacifikacije i demilitarizacije” Ukrajine. Prošli su i dani kada su američke i savezničke vlade ograničavale svoj angažman za pomoć Ukrajini u obrani svog suvereniteta i teritorijalnog integriteta. Lideri s obje strane sukoba sada su prešli niz linija koje se ne mogu lako preći. Rezultat je novi hladni rat između Rusije i njezinih protivnika – onaj koji obećava da će biti manje globalan od svog kolege iz dvadesetog stoljeća, ali i manje stabilan i predvidljiv.
Novi hladni rat
Novo natjecanje između Rusije i Sjedinjenih Američkih Država bit će manje i opasnije od svog povijesnog prethodnika. Kao prvo, sukob će biti manje prijeteći jer Rusija, unatoč svom nuklearnom arsenalu i golemom bogatstvu prirodnih resursa, predstavlja daleko manju vojnu prijetnju Washingtonu nego što je to činio Sovjetski Savez nakon Drugog svjetskog rata. Putinova je invazija, naposljetku, omogućila američkim i savezničkim dužnosnicima da izbliza sagledaju značajne vojne nedostatke Moskve. S obzirom na potpuni neuspjeh ruske početne ofenzive na Kijev i ogromne gubitke Moskve na bojnom polju protiv brojčano nadjačanih ukrajinskih snaga, milijarde koje je Rusija potrošila na vojnu modernizaciju tijekom proteklog desetljeća vjerojatno su potrošene, ukradene ili oboje.
Jednako je važna i veličina ruskog gospodarstva, koje je – unatoč prihodima od nafte i plina – tijekom invazije bilo manje od gospodarstva New Yorka. I to je bilo prije nego što su sankcije SAD-a i saveznika prouzročile potencijalno gospodarsko smanjenje od deset do 15 posto u 2022. – depresiju koja će neizbježno ograničiti sposobnost Rusije da svojom ekonomskom moći kontrolira druge nacije. Za razliku od zapovjedne ekonomije Sovjetskog Saveza, koja je izolirala zemlju od ekonomskog ratovanja, Putinova Rusija postala je ovisna o vanjskoj trgovini i ulaganjima. Sada se bori s plaćanjem međunarodnog duga. Naravno, Rusija također može oružati međuovisnost u svoju korist, kao što pokazuje nedavni prekid izvoza plina u Bugarsku i Poljsku od strane Kremlja. No, dok Europa može – i hoće – preživjeti odvajanje od Rusije, strateške mogućnosti Moskve su mnogo ograničenije.
Tijekom dvadesetog stoljeća, ideološka privlačnost Sovjetskog Saveza stekla je Moskvi istinske prijatelje i obožavatelje diljem svijeta, uključujući Kubu i Nikaragvu u Americi, Egipat i Siriju na Bliskom istoku, Kambodžu i Vijetnam u jugoistočnoj Aziji, te Etiopiju i Mozambik u Africi. Današnja Rusija, međutim, ima samo klijente i uzdržavane osobe. Iako mnoge države — uključujući većinu demokracija s niskim i srednjim dohotkom, poput Brazila, Indije, Indonezije i Meksika — ostaju neutralne i nastavljaju poslovati s Rusijom, samo su Bjelorusija, Eritreja, Sjeverna Koreja i Sirija branile invaziju Rusije na sjednici UN-a. (Venezuela bi također podržala Rusiju da je Caracas platio svoje dugove u UN-u i imao priliku glasovati.)
Čak i Peking ima ograničenu vrijednost kao ruski saveznik. Iako je kineski čelnik Xi Jinping završio sastanak licem u lice s Putinom neposredno prije rata uz obećanje da kinesko prijateljstvo s Rusijom “nema granica”, Xi ostaje daleko više zabrinut za kinesku i svoju budućnost nego za Putinovu. Peking svakako dijeli želju Moskve da se suprotstavi onome što obje prijestolnice vide kao američke i europske napore da ih obuzdaju, a Xi vjerojatno neće osuditi rusko ponašanje bez upotrebe kemijskog ili nuklearnog oružja. No, jasno je da postoje ograničenja kineskoj podršci Putinu.
Kina je možda revizionistička (ponovna procjena većinski priznatih doktrina ili stavova razmatranjem ili postavljanjem novih pitanja op.a.) sila sklona potkopavanju hegemonije SAD-a, ali Peking ima ogroman interes za očuvanje globalne stabilnosti. Legitimnost domaće vladavine Xija i Komunističke partije Kine ovisi o kontinuiranom gospodarskom rastu – a nastavak rasta ovisi o pragmatičnim odnosima s najvećim trgovinskim partnerima Pekinga u Europi, Japanu i Sjedinjenim Američkim Državama. Stoga je malo vjerojatno da će Kina riskirati sukob otvorenim kršenjem savezničkih sankcija ili pružanjem izravne vojne potpore Moskvi.
Slična ograničenja vrijede i za trgovinu. Unatoč tome što su Peking i Moskva ‘prirodni’ partneri – Kini su potrebna ruska nafta, plin, metali i minerali, a Rusiji je jako potrebna kineska gotovina – infrastruktura potrebna za preusmjeravanje izvoza iz Europe na istok zahtijevat će ogromna dugoročna financijska ulaganja. Kineski gospodarski rast, međutim, već usporava, a spremnost Pekinga da se odluči na takvu potrošnju bit će uvjetovana izvlačenjem vrlo povoljnih uvjeta iz Moskve. Ukratko, unatoč Xijevoj retorici ‘bez ograničenja‘, prijateljstvo Pekinga s Rusijom ima jasne političke i ekonomske granice.
Ovdje završavaju dobre vijesti za Washington i njegove saveznike. Za razliku od Hladnog rata u dvadesetom stoljeću, Sjedinjene Američke Države danas su politički najpodijeljenija i nefunkcionalna članica G-7. Iako se i demokrati i republikanci sada slažu da Ukrajinci zaslužuju oružje, a Rusi sankcije, te se obje strane slažu da bi Sjedinjene Američke Države trebale izbjegavati izravnu konfrontaciju s Moskvom, takvo unutarnje političko jedinstvo neće dugo trajati. S obzirom na to da su na horizontu međuizbori, republikanci će isticati vrtoglave cijene plina i rekordnu inflaciju – a sve to prikazujući Bidena kao slabog i nestabilnog vođu koji je “izgubio Ukrajinu”. Zauzvrat, demokrati će pokušati povezati Republikansku stranku s dugogodišnjim divljenjem bivšeg predsjednika Donalda Trumpa Putinu i skepticizmom prema NATO-u. Dok Europljani svjedoče političkom previranju u Sjedinjenim Državama, s pravom će se zapitati kako bi nadolazeći izbori mogli promijeniti pristup Washingtona i Rusiji i transatlantskom savezu – osobito ako se Donald Trump pojavi kao republikanski predsjednički kandidat 2024.
Još jedan element opasnosti leži u čvršćoj retorici zapadnih čelnika o ideološkom nadmetanju između demokracija i autokracija. Biden i neki europski čelnici, na primjer, tvrdili su da Rusiju treba izbaciti iz G-20, skupine koja okuplja čelnike 20 najvećih svjetskih ekonomija. Unatoč ciničnim tvrdnjama da G-20 nije ništa drugo do geopolitička prilika za fotografiranje, forum je svoju vrijednost dokazao tijekom globalne financijske krize 2008., kada je služio kao vitalni prostor za okupljanje zemalja s različitim političkim sustavima i ideološkim vrijednostima. Kako su tržišta kolabirala, čelnici G-20 shvatili su da mogu odgovoriti na globalnu ekonomsku katastrofu samo ako nedemokracije i državni kapitalisti poput Kine, Rusije i Saudijske Arabije imaju mjesta za stolom uz napredne industrijalizirane demokracije.
Biden, naprotiv, ne vidi veliku potrebu za suradnjom preko ideoloških granica. Umjesto da prikaže sukob u Ukrajini kao diskretni pokušaj borbe protiv agresije, američki predsjednik ga je predstavio kao “bitku između demokracije i autokracije”. Xi Jinpingu se to ne može svidjeti, a Kina će naravno odbaciti napore da izgura Rusiju iz G-20. Do susreta grupe u studenom, Biden i čelnici saveznika moraju birati između dijeljenja stola s autokratima poput Putina i Xija ili učiniti G-20 nefunkcionalnim u vrijeme kada su globalne prijetnje koje zahtijevaju kolektivno djelovanje – klimatske promjene, pandemije i širenje disruptivne tehnologije — sve važnije. Mogućnost sloma multilateralne suradnje najveća je opasnost za globalni poredak od raspada Sovjetskog Saveza.
Posljednji razlog zašto će se ovaj novi Hladni rat pokazati opasnijim od prethodnog je sve veća vjerojatnost da će Rusija pribjeći uistinu destruktivnom kibernetičkom ratovanju. Unatoč asimetriji između Moskve i Washingtona u tradicionalnim mjerama moći, najsofisticiranije rusko digitalno oružje više je destabilizirajuće od nuklearnih projektila koji su prijetili Sjedinjenim Američkim Državama i Europi 1980-ih. Kibernetičko oružje ne može odmah ubiti ljude, ali je vrlo destruktivno – sposobno nanijeti ozbiljnu štetu financijskim sustavima, električnim mrežama i drugoj bitnoj infrastrukturi. Što je najvažnije, države imaju daleko veću vjerojatnost da će koristiti kibernetičko oružje od drugog oružja za masovno uništenje jer ga je lakše izgraditi, lakše se sakriti, od njega se iznimno teško braniti i gotovo ga je nemoguće odvratiti.
Washington bi se trebao malo tješiti činjenicom da Putin još nije posjedovao najrazornije od ovih oružja. Za planiranje učinkovitih kibernetičkih napada potrebni su mjeseci, možda i godine, a rat u Ukrajini je tek počeo. Baš kao što su Sjedinjene Države i Europa odgovorile na invaziju ekonomskim kažnjavanjem Rusije, Moskva može upotrijebiti svoje kibernetičko oružje da politički osakati Sjedinjene Američke Države i Europu – ciljajući na predstojeće izbore sve većim i češćim valovima dezinformacija.
Gdje su ‘zaštitne ograde’?
Kako se novi Hladni rat zahuktava, čelnici moraju početi razmišljati o ‘zaštitnim ogradama’ – sigurnosnim mjerama koje su osmišljene kako bi osigurale da ovaj sukob ne eskalira u izravnu konfrontaciju između Rusije i NATO-a. Nakon kaosa kubanske raketne krize, na primjer, američki, europski i sovjetski čelnici stvorili su fail-safe sustave (napravljene na takav način da se ništa opasno ne može dogoditi ako dio sustava pođe po zlu op.a.) – sporazume o kontroli naoružanja kao što je Ugovor o nuklearnim snagama srednjeg dometa (INF – ugovor o kontroli naoružanja između Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza iz 1988. op.a.) i mjere za izgradnju povjerenja kao što su Sporazumi o otvorenom nebu – kako bi se osiguralo da posrednički ratovi diljem svijeta ne izazovu Treći svjetski rat.
Danas, međutim, ne postoji kibernetički ekvivalent INF ugovora niti put za pregovaranje i provedbu istog. Također postoji malo povjerenja između ruskog predsjednika i zapadnih vlada i teško je zamisliti kako (i koliko bi dugo trebalo) izgraditi dovoljno povjerenja za stvaranje novih pravila i institucija. Vijeće sigurnosti UN-a nepopravljivo je slomljeno, a bez realnih alternativa na vidiku, najbolje što čelnici mogu učiniti jest nastaviti iskreno i s poštovanjem komunicirati o potencijalnim prilikama za ograničavanje brzorastuće štete koju sukob između Rusije i Zapada može nanijeti svijetu. Za sada, međunarodnoj zajednici preostaje rat koji nema dogovorene mehanizme za ograničavanje širenja.
Ipak, američki i europski čelnici vjeruju da mogu spriječiti da sukob izmakne kontroli. Oni nastavljaju uvoditi sve strože sankcije, slati smrtonosno oružje Kijevu, dijele obavještajne podatke u stvarnom vremenu s ukrajinskom vojskom, potiču daljnje širenje NATO-a i govore o europskoj budućnosti Ukrajine. Govore kao da će njihovo odbijanje da pošalju NATO trupe na ukrajinski teritorij ili nametnu zonu zabrane letova u njezinom zračnom prostoru uistinu ograničiti rizik od ruske odmazde. U stvarnosti, međutim, Putin sve te korake već doživljava kao ratna djela. Postoji vrijednost za Sjedinjene Američke Države i njihove saveznike u provedbi ove politike, a Rusija možda još nema sposobnost uzvratiti punom snagom, ali što se rat dulje nastavlja, to će svakoj strani biti teže spriječiti borbe i easkalaciju sukoba.
Čak i ako Putin bude uvjeren da okonča ovaj rat i odbaci otimanje zemlje u istočnoj Ukrajini kao povijesnu pobjedu Rusije, neće biti povratka na relativnu stabilnost koja je postojala prije 24. veljače. Novi Hladni rat bit će nepredvidiv: Rusija će na neodređeno vrijeme ostati opterećena savezničkim sankcijama i imat će malo trgovinskih veza s Europom. Poniženi Putin vjerojatno će testirati odlučnost NATO-a. Rusija bi, na primjer, mogla napasti savezničke konvoje oružja, centre za obuku i skladišta u Ukrajini. Mogao bi provesti ograničene kibernetičke napade na američku i europsku civilnu infrastrukturu. Moglo bi doći do eskalacije dezinformacijske kampanje kako bi srušila nadolazeće izbore u Sjedinjenim Američkim Državama i europskim zemljama. To bi moglo prekinuti opskrbu plinom većem broju europskih zemalja i ograničiti izvoz kritične robe. U slučaju takvog ishoda i rastuće ekonomske krize, čelnici NATO-a bili bi pod ogromnim pritiskom da na te provokacije odgovore jednakom mjerom – riskirajući daljnju opasnu eskalaciju.
Ako Putin izgubi Donbas i ustanovi da je nemoguće proglasiti pobjedu kod kuće, rizici od eskalacije još više rastu. U ovom scenariju, Moskva bi mogla razmisliti o korištenju kemijskog oružja za preokret ili napad na NATO-ove objekte u Poljskoj. Američki i europski čelnici mogli bi odgovoriti pokretanjem izravnih napada na rusku imovinu u Ukrajini ili uvođenjem zone zabrane letova. Washington bi pojačao svoju kampanju sankcija i, zauzvrat, plin bi odmah prestao dotjecati u Europu. Obje strane bi bile u iskušenju da izvrše destruktivne kibernetičke napade na međusobnu kritičnu infrastrukturu. Iako još uvijek malo vjerojatno, uporaba nuklearnog oružja i raspoređivanje NATO-ovih trupa više ne bi bili nezamislivi. Bez ‘zaštitne ograde’ ne može se reći kamo bi ova nova logika mogla odvesti.
