Od ruske invazije na Ukrajinu pojavio se paradoks o eskalaciji. Zapad pažljivo izbjegava određene vrste uplitanja – kao što je slanje borbenih zrakoplova MiG u Kijev, postavljanje zona zabrane letova i raspoređivanje vojnika na zemlju – iz straha da će izazvati veći rat s Moskvom. No, zapadne zemlje opskrbljuju Ukrajinu sofisticiranim topništvom i obavještajnim podacima koji ciljaju ruske časnike i brodove. Poslali su obavještajno osoblje i specijalne snage u Ukrajinu da razmjenjuju informacije i premještaju vojnu opremu unutar zemlje. Razlike između ovih vrsta pomoći mogu se činiti proizvoljnim i mijenjati se tijekom vremena. Ipak, te razlike i Rusija i Zapad shvaćaju ozbiljno i one su pomogle u zaustavljanju širenja rata, piše Foreign Affairs, čiji tekst prenosimo.
U Ukrajini su dva najvažnija ograničenja jasna: Zapad nije izravno napao ruske snage i svaka strana drži svoje operacije ograničene na ukrajinski teritorij. Ipak, teško da su takve granice jedine u igri. NATO se, na primjer, suzdržao od uplitanja koje bi sigurno spadalo unutar ovih ograničenja, poput pružanja mlaznjaka ili organiziranja dobrovoljnih jedinica, jer bi Moskva takvu pomoć mogla okarakterizirati kao provokativnu. Odgovor Rusije vjerojatno bi također ostao unutar tih proxy i geografskih ograničenja. Suzdržavanje od strane NATO-a je razumno zato što bi oštra ruska reakcija mogla naštetiti ukrajinskim civilima i ukrajinskoj vladi, kao i Zapadu, na nove načine.
Složenost oko toga koje su granice NATO, Rusija i Ukrajina spremne poštovati – a koje nisu – odražava činjenicu da su pravila ograničenog rata neuredna. U Ukrajini i drugim sukobima, eskalacija je zamršen ples, pod utjecajem povijesti, zemljopisa i univerzalnih razlika između različitih vrsta ratnog ponašanja. Obje strane osjećaju što će druga tolerirati, obično se slažu oko zajedničkog razumijevanja što je poštena igra, a što nije.
Da bi sukobi bili ograničeni, zaraćene strane moraju postupno testirati međusobne granice, kao što je Zapad mudro učinio. Krećući se sporo, Sjedinjene Države i njihovi saveznici uspjeli su pomoći u obrani Ukrajinaca dok su procjenjivali toleranciju Rusije. NATO bi trebao nastaviti povećavati svoju uključenost samo postupnim tempom, otkrivajući ruske crvene linije pažljivo promatrajući kako zemlja odgovara na poteze Zapada. Na primjer, napad ruske bespilotne letjelice u Poljskoj mogao bi biti znak da je NATO predaleko gurnuo Moskvu. Iznad svega, NATO se mora nastaviti pokoravati najjasnijim crvenim linijama, boreći se samo kroz ukrajinske snage i zadržavajući stvarnu borbu na ukrajinskom teritoriju. U suprotnom, riskira daleko opasniji sukob.
Postavljanje granica
U jednom smislu, rat u Ukrajini se teško može kvalificirati kao ograničen. Malo ljudi koji su pobjegli iz svojih domova u jeku ruske invazije bi to tako vidjelo. S druge strane, veličina i opseg sukoba su relativni, a razmjeri ljudske patnje bili bi veći da se rat proširio na novi teritorij ili da su borci koristili novo oružje. Kako bi se spriječilo spiralno širenje ovog sukoba, ključno je da njegovi sudionici shvate kako njihovi neprijatelji razmišljaju o eskalaciji.
Srećom, kada vlade pokušavaju opipati granice svojih protivnika, one ne petljaju u mraku. Pišući tijekom ranog Hladnog rata, teoretičar Thomas Schelling primijetio je da granice u ratu – a time i ono što se smatra eskalacijskim – proizlaze iz oštrih razlika. Rijeke, planine, geografske širine, političke granice, uniforme i oružje definiraju obrise eskalacije. Tijekom rata, ono što se smatra eskalacijskim mora se rješavati u hodu, ali vlade ne počinju od nule.
Geografija, na primjer, nudi smjernice. Tijekom Korejskog rata, zavoji rijeke Yalu, plovnog puta koji razdvaja Sjevernu Koreju i Kinu, bili su snažan biljeg. Američki, kineski i sovjetski čelnici su bombardiranje na pogrešnoj strani Yalua smatrali vrlo eskalirajućim. U Ukrajini, rijeka Dnjepar, granice s Poljskom i Rusijom, položaj glavnog grada i razlika između istočne i zapadne Ukrajine na sličan način pomažu definirati koje vojne operacije spadaju unutar ratom utvrđenih granica.
Druge značajke specifične za kontekst mogu utjecati na ideje eskalacije, uključujući kulturu, rasne stereotipe i jezik. U Korejskom ratu, američki su dužnosnici sumnjali da bi Sovjetski Savez mogao poslati dobrovoljne jedinice iz zemalja komunističkog bloka. U telegramu iz 1951. godine, Alan Kirk, američki veleposlanik u Moskvi, naveo je da bi, ako se to dogodi, sovjetski čelnici mogli koristiti osoblje s “orijentalnog satelita”, kao što je Mongolija, kako bi bili manje provokativni i poricani – Sovjeti nikada nisu poduzeli ovaj korak, ali izvješće je pokazalo kako povijesno specifične koncepcije rasne sličnosti mogu utjecati na ono što se smatra eskalacijskim.
Eskalacija je također oblikovana univerzalnim idejama, od kojih su mnoge jednostavne razlike u zakonima rata. Prelazak zemlje s bombardiranja samo vojnih lokacija na civilne, ili s tvornica na bolnice, očito je eskalirajući. Uz to, neka su oružja provokativnija od drugih. U 1980-ima, kada su čelnici SAD-a tajno opskrbljivali mudžahedine u Afganistanu za borbu protiv Sovjeta, na primjer, isprva su slali projektile švicarske proizvodnje, vjerujući da će Moskva oštrije reagirati ako pošalje američki sustav Stinger. Na kraju, nakon promatranja sovjetske reakcije, Washington je ipak poslao rakete Stinger.
No, kada zemlje prijeđu važna ograničenja, njihovi protivnici ne uzvraćaju uvijek. U prvim tjednima invazije Moskve, zapadne vlade odbile su poslati sustave protuzračne obrane, umjesto toga odlučile su se za manje protutenkovske. Neke su države uopće odbile poslati smrtonosnu pomoć. Ali Zapad se brzo predomislio. U roku od mjesec dana, SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo poslali su prijenosnu opremu za protuzračnu obranu. Ubrzo nakon toga, zemlje NATO-a počele su slati moćne topničke sustave, uključujući topničke raketne sustave visoke mobilnosti (HIMARS) američke proizvodnje, koji mogu pogoditi ciljeve iza ruskih linija. Te se promjene lako prepoznaju kao eskalacijske: pomoć koja obara zrakoplove razlikuje se od pomoći koja zaustavlja tenkove, a dalekometno topništvo očito je agresivnije od kratkodometnog. Ipak, Rusija je tolerirala mnoga od tih postupnih povećanja smrtnosti. Jedan od razloga može biti to što takva pomoć još uvijek nije u stanju prekršiti najvažnija ograničenja rata.
Nedostatak ruskog odgovora pokazuje da, iako su granice eskalacije oštre, nisu uvijek fiksne: ono što se u ratu smatra provokativnim može se dramatično promijeniti. Početkom Vijetnamskog rata, na primjer, Sjedinjene Države štedljivo su bombardirale Sjeverni Vijetnam jer se na to gledalo kao na potencijalnu eskalaciju. Međutim, postupno su takve operacije postale rutina kako je Washington shvatio da neće potaknuti sovjetsku ili kinesku odmazdu. Pred kraj rata, američki predsjednik Richard Nixon čak je naredio gađanje meta koje su se smatrale zabranjenim, poput onih u Kambodži. Njegov je cilj bio steći utjecaj tijekom mirovnih pregovora pokazujući Sjevernom Vijetnamu da je spreman ići tamo gdje njegovi prethodnici nisu.
Granice ograničenog rata
Rusija, Ukrajina i Zapad na sličan su način prilagodili svoje ponašanje kako su spoznali ciljeve i pragove boli druge strane. Međutim, eskalacija nije beskonačno fleksibilna. Neka su ograničenja važnija od drugih. Kako bi spriječili širi rat, NATO i Rusija pažljivo su izbjegavali izravne, dugotrajne vojne sukobe između vlastitog osoblja. Zbog toga se prijedlozi za zone zabrane leta razlikuju od onih koji pozivaju na smrtonosnije oružje. Iako se mišljenja o tome koliko agresivno naoružati Ukrajinu razlikuju, zapadni analitičari slažu se da intervencija mora ići preko Ukrajinaca.
Ukrajinske granice još su jedno univerzalno shvaćeno ograničenje. Čak i ako ih Rusija osporava, one pružaju snažan i intuitivan način obuzdavanja rata. U ožujku je Rusija ispalila projektile blizu poljske granice, ali nije gađala opskrbne rute na teritoriju članice NATO-a. Takva suzdržanost nije prošla nezapaženo. Rusija nastavlja izbjegavati napade na članice NATO-a, unatoč mogućnostima.
Izravan sukob između NATO-a i Rusije na nebu iznad Ukrajine izazvao bi odgovor “milo za drago”, potpuno preokrenuo rat kao zamjenski rat i izvršio pritisak na vođe obje strane da izravno napadnu. Stalni vojni napadi Rusije na Poljsku pokrenuli bi NATO-vo obećanje uzajamne obrane. Kad bi Ukrajina otvoreno napala ruski teritorij, Moskva bi se osjećala prisiljenom odgovoriti na nove načine. Ti bi prijestupi bili jasni i zlokobni.
Iznimka od ovih ograničenja su operacije koje se mogu poreći. Tijekom Korejskog rata, sovjetski piloti tajno su letjeli za kineske zračne snage, a američki su čelnici znali, ali su šutjeli. U Vijetnamskom ratu, američke zračne snage potajno su bombardirale Laos, a Sovjeti su se žalili samo privatno. Države često skrivaju aktivnosti tijekom rata koje ruše temeljne granice. Suparnici se mogu prešutno složiti da šute o tim prijestupima kako bi izbjegli veći rat. Moskva je to možda učinila kao odgovor na glasine o ukrajinskoj sabotaži skladišta goriva i tvornica u Rusiji. Ipak, samo se neke vrste operacija mogu držati u tajnosti, a izvođenje previše takvih napada je opasno — osobito u Ukrajini. Širi rat u Europi uništio bi gospodarstva i izazvao pokolje nad vojnicima i civilima, a mogao bi narušiti domaću stabilnost za sve uključene. U najužasnijem scenariju, nuklearno oružje moglo bi se koristiti u ratu prvi put od 1945. Postoji razlog zašto i Zapad i Rusija žele ograničiti sukob.
Neki bi mogli pomisliti da su zapadne vlade pogriješile što Ukrajini nisu poslale smrtonosnu pomoć na početku invazije. Ali budući da se granice mijenjaju tijekom rata, biti oprezan bio je pravi potez. Predodžbe o eskalaciji razvijaju se kroz pokušaje i pogreške. Promjenjivi pristup Zapada Ukrajini – s postupnim širenjem opsega i smrtonosnosti pomoći – omogućio je NATO-u da pronađe oblike eskalacije koji su Rusiji važni.
Članice NATO-a mogu nastaviti povećavati smrtonosnost svoje pomoći. Ipak, to bi trebali činiti postupno. Strpljiv pristup omogućuje Zapadu da procijeni reakciju Moskve i prati znakove nove ruske odmazde. Razmotrite pitanje slanja MiG-ova u Ukrajinu. Iako ovaj oblik pomoći ne bi eksplicitno narušio najvažnije ratne granice, jer bi se zrakoplovi mogli koristiti za napad na ruski teritorij, Moskva bi to mogla smatrati činom eskalacije i odgovoriti, recimo, lansiranjem raketnih napada bliže teritoriju NATO-a ili donošenjem novih prekida opskrbu plinom u Europi.
Velik dio eskalacije je mutan teritorij. No, ako bude strpljiv, Zapad može riješiti nejasnoće bez započinjanja Trećeg svjetskog rata.
