Kako je njegov rat izbrisao prošlost Rusije – i ugrozio njezinu budućnost
Da ukrajinska baka s proruskim stavovima ne postoji, bilo bi je potrebno izmisliti — ili je barem tako odlučila ruska vlada u travnju. U to je vrijeme, u bijegu od ratnog razaranja, Anna Ivanova naselila selo u blizini Harkova. Jednog dana, zamijenivši skupinu pristiglih ukrajinskih vojnika za Ruse, izvadila je staru sovjetsku zastavu i snažno mahnula njome prema njima kako bi ih podsjetila na njihovu zajedničku prošlost i pokušala ih odvratiti od uništenja sela. Umjesto toga, ukrajinske snage, ogorčene prizorom srpa i čekića, uzele su joj zastavu i zgazile je. Prizor je uhvaćen na snimci, a Kremlj je hitro iskoristio ovu situaciju. Ubrzo je “baka Anya” kako su je zvali – iako ima 69 godina, istih godina kao i Putin – prihvaćena kao snažan simbol lokalne potpore ruskoj “specijalnoj operaciji”. Izgleda da je, očito, bila živi dokaz da narod Ukrajine očajnički čeka da bude “oslobođen”, piše Foreign Affairs, čiji tekst prenosimo.
The Moscow Times dodaje da je originalna snimka postala viralna u Rusiji te je snažno promovirana od strane državnih vijesti, a slike “bake Anne” bile su naširoko izložene u javnim prostorima. Visoki dužnosnik Kremlja koji je ovaj tjedan otkrio njezin kip u razrušenom lučkom gradu Mariupolju rekao je da želi locirati Annu “kako bi joj zahvalio i poklonio joj se”.
1/3. Video allegedly shows an old Ukrainian lady who confused the Ukrainian armed forces with Russians and came out to greet them with a red soviet flag. Saying "Finally you came we were waiting for you and praying for you to come" pic.twitter.com/gQ8ZquG00p
— Jaspal Sindharh (@sindharh) April 7, 2022
Ništa nije dalje od istine. Zapravo, unatoč naporima Anne Ivanove, njezin vlastiti dom kasnije je oštećen u ruskom minobacačkom napadu, a neko su vrijeme ona i njezin suprug bili u bolnici u Harkovu. “Bilo je stvarno jadno od Rusije što nas je napala”, rekla je u izjavi koju je snimila iz svog bolničkog kreveta. Sada su se ona i njen suprug vratili u svoje rodno selo, Veliku Danilovku.
#Ukraine says it’s found “Granny Anya,” the elderly woman now celebrated in Russia for waving a Soviet flag at Ukrainian troops. Anna Ivanovna and her husband are now in Kharkiv after their home came under Russian artillery fire. pic.twitter.com/mrEy7T0KdM
— Stratcom Centre UA (@StratcomCentre) May 5, 2022
Ništa od toga, naravno, u Moskvi nije važno. Pod nadzorom Sergeja Kirijenka, Kremljovog PR stručnjaka, spomenik baki Anji brzo je izgrađen i otkriven, a njezina slika postala je sveprisutna u ruskoj ratnoj propagandi.
Ovaj rat pun je paradoksa. Ruski predsjednik Vladimir Putin inzistira da se bori protiv zemlje koju su preplavili nacisti, no među milijunima Ukrajinaca koji su pobjegli od ruskog napredovanja bilo je 78 preživjelih Holokausta koji su evakuirani – u Njemačku. Devedesetjednogodišnja Vanda Obyedkova preživjela je njemačku okupaciju Mariupolja u Drugom svjetskom ratu da bi umrla tijekom ruske opsade grada 2022. U Harkivu, 96-godišnji Boris Romanchenko, preživjeli iz koncentracijskog logora Buchenwald, poginuo je kada je ruska granata pogodila njegovu stambenu zgradu. Tijekom Drugog svjetskog rata, ukrajinski vojnik Ivan Lisun bio je jedan od sovjetskih vojnika koji su pomogli u oslobađanju Bjelorusije i Poljske od nacista. Sada je ruska vojska uništila njegov vlastiti dom u regiji Harkov.
Baka Anna lik je iz ruskog svijeta paradoksa, svijeta u kojem je sama povijest izokrenuta. Kako njezina priča izlazi na vidjelo, nakon gotovo tri mjeseca smrtonosnog nasilja, ruski se režim trudi pronaći koherentne, pozitivne simbole za svoju “specijalnu operaciju” u Ukrajini. Nije zarobljen nijedan nacist (iako bi Duma željela predstaviti zarobljene borce ukrajinskog bataljuna Azov kao takve), a Rusija također nije uspjela smisliti jasan razlog zašto to radi. Umjesto toga, gurnula je cijelu zemlju u carstvo fantazije, gdje riječi i djela imaju suprotna značenja: Nikolaj Patrušev, tajnik ruskog Vijeća sigurnosti, na primjer, izmislio je koncept “liberalnog fašizma”; Maria Zakharova, legendarna glasnogovornica Ministarstva vanjskih poslova, sada izvještava da je roman Georgea Orwella 1984. napisan o zapadnoj civilizaciji. Povrh svega, sada se Putinov režim suočava s još zastrašujućim izazovom: kako zamisliti pobjedu u ratu koji je zemlju doveo na rub katastrofe.
Od pobjede do fantazije
Godišnji praznik 9. svibnja, kada Rusija obilježava sovjetsku pobjedu 1945., nekada je bio dan svečanog sjećanja. To je ujedno i jedini praznik koji ujedinjuje gotovo sve Ruse. Nakon Putinovog dolaska na vlast, proslava 9. svibnja počela je poprimati pompozan karakter, ali ih je i dalje držao otvorenim za ostatak svijeta. Na šezdesetu godišnjicu, 2005., na primjer, pozvao je američkog predsjednika Georgea W. Busha da osobno prisustvuje. Međutim, posljednjih godina, kako je Putin sve više gradio svoj legitimitet oko ideje da je on jedini nasljednik Velike pobjede, proslave su se pretvorile u bombastičnu vojnu predstavu. To je nepogrešiva taktika za diktatora: izjednačavajući svoje vlastite postupke sa sovjetskim trijumfom nad nacizmom, implicirao je da se svaka kritika na njegov račun svodi na kritiku svete pobjede 1945. godine.
U vrijeme kada je krenuo ove godine, praznik je evoluirao do točke u kojoj ga je značajan dio Rusa očekivao s neskrivenim strahom. U Moskvi se šuškalo da će Putin “specijalnu vojnu operaciju” konačno proglasiti stvarnim ratom, te da će na samim proslavama objaviti opću mobilizaciju, baš kao što je Staljin slao vojnike na frontu izravno s parade povodom Dana revolucije. 7. studenog 1941. godine.
Tada je, navodi se, postojalo opravdanje za takve mjere: Sovjetski Savez je vodio obrambeni rat protiv napadačkog neprijatelja koji je predstavljao egzistencijalnu prijetnju zemlji. Danas bi, međutim, opća mobilizacija, u ratu koji i dalje nema koherentan cilj ili krajnju točku, bila nepopularna, čak i među onima koji podržavaju Putina i “specijalnu operaciju” – pa čak i među lijenim ratnim huškačima koji su već tri mjeseca navijali za katastrofu koja se odvijala, ali nemaju namjeru umrijeti u samim rovovima. Možda svjestan potencijalne reakcije i opasnosti od još većih gubitaka neobučenih i nemotiviranih vojnika, Kremlj se odlučio protiv potpune mobilizacije. I umjesto Drugim svjetskim ratom, mora se zadovoljiti logičnijom analogijom za “specijalnu operaciju”: sovjetskom invazijom na Afganistan. No, to je nešto što režim nikada neće priznati.
Rusi su navikli podići glas. Na TV kanalima pod kontrolom Kremlja koji su danas jedna od glavnih metoda oblikovanja javnog mnijenja, voditelji talk showa viču umjesto da pričaju. Svađe s prijateljima i rodbinom vode se decibelima, a ne činjenicama. Propaganda je, pak, primitivna koliko bi mogla biti: vlastitom agresijom Rusija brani Ukrajince od neonacističkih neprijatelja i oslobađa teritorij od “banderovaca”, pristaša ukrajinskog nacionalističkog vođe iz Drugog svjetskog rata Stepana Bandere. Tu je sada i novi argument: Zapad vodi rat protiv Rusije koristeći “slavenske” ruke. Najžešći Putinisti sada Ukrajinu nazivaju “secesionističkim (razdvajanje op.a.) entitetom” i otvoreno govore o “deukrajinizaciji” Ruskog svijeta.
Putin je Dan pobjede pretvorio u svoj osobni praznik, ali čak su i Rusi mogli vidjeti da je ovogodišnje izdanje prošlo bez pobjede i da je bio potpuno sam. Na ovogodišnje proslave nisu došli nikakvi drugi čelnici, čak ni dugogodišnji vladari ruskih srednjoazijskih saveznika. Ovoga je puta Putin bio izoliran, ogorčen i izgovarao je besmislice o “preventivnom udaru”. I umjesto “Nikad više!” – svete osnove praznika – sada čujemo “Možemo to opet!” Ovo je slogan Putinovih temeljnih pristaša, ljudi koji su prije nekoliko godina počeli stavljati “U Berlin!” naljepnice na stražnje dijelove njihovih Mercedesa. Manje jasno je, međutim, jesu li Rusi spremni razmišljati o tome što je točno Putin “ponovno učinio”.
Gdje je moja država?
U ožujku je 81 posto Rusa u anketi Levada centra reklo da podržava “specijalnu operaciju”. Do travnja ta je brojka pala na 74 posto. Putinova ocjena odobravanja također je pala, a njegova ocjena povjerenja – koliko Rusa kaže da mu vjeruje – također je blago pala. No, iako nitko nije sasvim siguran što bi moglo definirati pobjedu, 73 posto ispitanika kaže da vjeruje da će je Rusija postići. Malo ispitanika vjeruje da bi Ukrajina mogla pobijediti, iako 15 posto kaže da “nijedna strana ne može pobijediti”.
Ove brojke ukazuju na uspostavljanje svojevrsne ravnoteže: agresivne Putinove pristaše i dalje žele vidjeti pojačanu kampanju ruske vojske i preuzimanje Ukrajine, potpuno zanemarujući navedene ciljeve operacije, koji se, međutim, stalno mijenjaju. S druge strane, Rusi koji su više skeptični ili zabrinuti oko smjera rata pristali bi u ovom trenutku za mirovni sporazum. Ipak, više od dvije trećine ispitanika u anketi Levada centra vjeruje da se operacija odvija uspješno, iako je 50 posto izabralo odgovor “uglavnom uspješan”. Na pitanje da definiraju uspjeh, većina ispitanika poslušno navodi iste turobne mantre o tome da sve ide po planu i da se teritorije oslobađaju od fašista i banderovaca. Među 17 posto ispitanika koji operaciju ne smatraju uspješnom, mnogi navode dugotrajnost vojne kampanje i činjenicu da u Ukrajini gine veliki broj civila i djece te ruski vojnici.
Bez obzira na to misle li da je to uspjeh ili ne, Rusi u velikoj većini krive za rat Sjedinjene Američke Države i NATO; samo sedam posto Rusa krivi vlastitu zemlju. Ipak, čak ni ovo namjerno sljepilo nije spas od postojeće sumnje: 82 posto ispitanika kaže da su zabrinuti zbog događaja u Ukrajini, a u većini slučajeva razlog za tu brigu nisu “banderovci”, već smrt, patnja i uništenje (46 posto) pa čak i sama činjenica da se vodi rat (26 posto). Drugim riječima, neizravno pitanje otkriva koliko je, unatoč nemilosrdnoj indoktrinaciji od strane službenih ruskih medija i države, velika emocionalna i psihološka zabrinutost Rusa o tome što se dogodilo njihovoj zemlji od veljače.
Malo je vjerojatno da Putin razumije u kojoj je mjeri izvukao tepih ispod svojih najvatrenijih pristaša, koji traže načine da opravdaju noćnu moru koja se odvija. Ruski psiholozi već su primijetili nagli porast pacijenata koji pate od kronične anksioznosti, depresije i napadaja panike. Sve češći sukobi sa stvarnošću počinju tjerati Ruse iz zone udobnosti Putinove propagande. U svakodnevnom životu rat je postao poznata pozadina, ali depresivna i ona za koju ljudi žele da nestane. Mnogi čeznu za starim normalnim, ali nova normalnost je tu da ostane. Izgleda da ljudi ne shvaćaju da je nova normalnost nenormalna i da će takva ostati godinama koje dolaze. Čini se da nitko ne sumnja u pobjedu, ali to je uvjerenje koje se temelji više na samohipnozi nego na stvarnim činjenicama.
Slijepa ulica
Putin je sve okrenuo naglavačke. Uništio je sva dostignuća posljednjih desetljeća, uključujući i svoje. Postigao je upravo suprotno od zacrtanih ciljeva: umjesto demilitarizacije Ukrajine, on je naoružao zemlju kao nikad prije; umjesto da drži NATO podalje, on ga je doveo do ruskih granica; umjesto da ponovo učini Rusiju velikom, uspio je transformirati nju i svoj narod u naciju parija (naziv za pripadnike najnižih indijskih kasta op.a.). U pokušaju nametanja svoje verzije povijesti nacije, uskratio joj je povijest. Uskrativši joj povijest, oduzeo joj je budućnost. Rusija je sada u slijepoj ulici, povijesnoj slijepoj ulici.
