Kako bi spriječili invaziju na Ukrajinu, prijetnje Washingtona moraju biti strože
Autor jučer objavljenog teksta u Foreign Affairs-u Chris Miller osvrnuo se na američko-ruske pregovore u kontekstu moguće ruske vojne operacije u Ukrajini i sankcija kojima joj pri tom prijete iz Washingtona. Smatra kako Europa stoji na rubu rata pri čemu kritizira američku strategiju pregovora, koja je, prema njegovu mišljenju – preblaga, odnosno predlaganje „razornih“ sankcija Rusiji nije dovoljno da bi se zastrašilo Putina. Podsjeća kako je u prošlosti Putin dokazao da je spreman podnijeti „umjereno skupe sankcije“, kako je to bilo nakon aneksije Krima 2014. g.
Ukazuje na to da Rusija zna kako bi stroge sankcije naškodile i Zapadu, a da, osim toga, za njihovo uvođenje treba i pristanak Kine koja je najveći ruski trgovinski partner – što bi „moglo stvoriti niz drugih problema po Sjedinjene Države“.
„Biden kaže da je spreman nametnuti “razorne” ekonomske troškove ako Rusija izvrši invaziju. Njegova administracija zaprijetila je “odgovorom s velikim učinkom i brzim djelovanjem” na sankcije, rekao je jedan dužnosnik nedavno za New York Times . Ali čak su i najdetaljnije izjave dužnosnika administracije usredotočene na korake koje bi Sjedinjene Države mogle poduzeti, a ne na one na koje će se obvezati“, navodi autor teksta u Foreign Affairs-u.
Ukazuje i na problem Washingtona s pojedinim europskim saveznicima i navodi kako se Njemačka i Francuska opiru nastojanju EU da precizira koje će sankcije uvesti ako Putin napadne Ukrajinu, pri čemu se novi njemački kancelar zalaže za dijalog s Moskvom. „Zapadni saveznici šalju opasno kontradiktorne poruke o svojoj spremnosti da nametnu bilo što…, tvrdi autor.
„S obzirom na to da se američka domaća rasprava fokusira na niskobudžetne mjere (protiv Rusije, op.GN.) i s obzirom na to da je Europa podijeljena oko toga hoće li podržati skupe sankcije, Putin može misliti da Sjedinjene Države blefiraju kada prijete strogim sankcijama“, navodi se dalje u tekstu FA i dodaje kako „Washington ima snažne sankcije u svom arsenalu, poput stavljanja ruskih banaka na crnu listu“, koje su se u prošlosti već primjenjivale protiv Irana i Sjeverne Koreje.
Pri tom autor ne kaže kako su i pored toga i Iran i S. Koreja još uvijek tu tj. da sankcije nisu niti u najmanjoj mjeri utjecale na promjenu politika tih dviju zemalja, pa bi bilo čudno očekivati da će takav učinak onda imati protiv Rusije čije je gospodarstvo neusporedivo snažnije.
Komentari
