U sjeni pandemije koronavirusa njemačkoj i europskoj javnosti ovih dana medijski se serviraju informacije koje najavljuju početak provedbe planirane modernizacije američkih nukleralnih bombi B61-3 i B61-4 na standard B61-12, koje se nalaze raspoređene na njemačkom teritoriju, u zrakoplovnoj bazi Büchel.
Ta tema duže vremena izaziva u njemačkoj javnosti prosvjede, poglavito zbog činjenice da je njemački parlament, još 26. ožujka 2010. godine, svojom većinski donešenom odlukom zahtjevao od njemačke vlade „snažno zalaganje za povlačenje američkog nuklearnog oružja iz Njemačke“. No do sada ni jedna od tri vlade kancelarke Angele Merkel nije na tome planu poduzela ništa, a nakon zaoštravanja odnosa SAD i NATO-a sa Rusijom zbog aneksije Krima i raspoređivanja ruskih raketa malog i srednjeg dometa na europskom tlu, povlačenje američkog nuklearnog oružja iz Njemačke sve je manje vjerojatno.
Pokretanje priče o američkim nuklearnim bombama na njemačkom teritoriju i njihove modernizacije, pa i preko poluslužbenog „Deutsche Welle“ ima svoje razloge. Program modernizacije nukleranih bombi B61 nakon više odgoda napokon započinje u SAD-u, a usporedno, s druge strane Njemačka, prema sporazumu unutar NATO-a, mora osigurati ne samo daljnje skladištenje moderniziranih bombi nego i borbene zrakoplove sposobne za uporabu toga oružja. Do sada u tu svrhu korišteni njemački zrakoplovi tipa Panavia „Tornado IDS“ pri kraju su životnoga vijeka i u uvjetima razvoja i rasporeda modernih protuzrakoplovnih sustava uvedenih u naoružanje ruske vojske postali su zastarijeli.
Tu nastaje najveći problem za njemačku politiku. Osim što se bliži trenutak kada će njemačka izvršna vlast svojom odlukom o nabavi novih zrakoplova posredno morati javno potvrditi kako ne može ili ne želi provesti odluku svoga parlamenta, potrebno je na odgovarajući način i javnosti prezentirati potrebu utroška milijardi eura za osiguranje njemačkih zrakoplovnih kapaciteta koji bi u slučaju rata s Rusijom morali na protivničke ciljeve dovesti i otpustiti američke nuklearne bombe. Trenutak za serviranje istine u javnosti savršeno je odabran. Sada svi imaju drugih briga oko golog fizičkog i ekonomskog preživljavanja u korona krizi da bi se koncentrirali na ionako nedovoljno jasne planove o kupnji ili modernizaciji njemačkih zrakoplovnih snaga. Prosvjedni glasovi, ukoliko ih uopće bude, biti će tihi i piskutavi, a nekakva javna prosvjedna okupljanja koja su se ranije događala zbog epidemijskih mjera jednostavno nisu moguća.
Na njemačkom teritoriju, u zrakoplovnoj bazi Büchel u blizini granice s Luksemburgom, u podzemnim skloništima sposobnim za skladištenje ukupno 44 američke nuklearne bombe tipa B61, uskladišteno je, prema procjenama, od 15-20 takvih nuklearnih bombi. Riječ je o klasičnim gravitacijskim bombama čije je prenošenje do ciljeva i uporaba bila povjerena njemačkom ratnog zrakoplovstvu. Nuklearne bombe su vlasništvo američke vojske i pod jakim osiguranjem američkih postrojbi. Kao i za svo američko nuklearno oružje dozvolu za uporabu u slučaju rata donjela bi američka administracija odnosno američki predsjednik. On šalje kodni signal za otključavanje nuklearnih bojnih glava na američkom strateškom, operativnom i taktičkom nuklearnom oružju. U slučaju takvog razvoja događaja, američko osoblje u bazi Büchel nakon dobivenog signala primilo bi određenu kombinaciju kodova, a nakon njihove usporedbe s vlastitim tajnim kodovima i provedenog kriptografskog postupka dobili bi konačni kod za „otključavanje“ nuklearnih bombi. Nakon toga bombe bi osposobili za uporabu i predali njemačkom ratnom zrakoplovstvu. Bombe bi preuzela postrojba Taktisches Luftwaffengeschwader 33 (TaktLwG 33) njemačkog ratnog zrakoplovstava (Luftwaffe). Do preustroja Luftwaffea u listopadu 2013. godine nosio je naziv Jagdbombergeschwader 33 (JaBoG 33). Formacijski raspolaže sa 45 borbenih zrakoplova Panavia „Tornado IDS“ osposobljenih za nošenje i upotrebu američkih nuklearnih bombi B61.
Nakon pokretanja borbenih misija njemački zrakoplovi bi u ekstremno niskom letu, za koji je zrakoplov „Tornado“ osposobljen, u stilu“ kamikaza“ uletjeli u neprijateljski zračni prostor i na odabrane ciljeve ispustili bombe. Za hladnoga rata cilj je bio SSSR, a danas novi- stari neprijatelj u svom izvornom nacionalnom ruhu, vječni njemački susjed, protivnik i partner – Rusija. Jedini način korištenja gravitacijskih američkih bombi B61 u napadu na ruske, protuzračnom obranom zaštićene ciljeve, je upravo prodor u branjeni prostor u ekstremno niskom letu. Tada je umanjena mogućnost uočavanja od strane protuzračne obrane i rušenja zrakoplova. Njemački borbeni zrakoplovi tebali bi na taj način prodirati duboko u zračni prostor protivnika. Koristeći sve mjere zaštite, uključujući let na malim visinama i korištenje konfiguracije tla za neopaženo kretanje, procjenjuje se da bi gotovo 50 posto tih letova završilo u jednom smjeru.
Moderniziracija bombi B61 na standard B61-12 omogućit će veću preciznost pogađanja ciljeva i povećati mogućnost preživljavanja zrakoplova koji ih borbeno koriste. Naime, modernizacijom se ugrađuju suvremeni sustavi za samonavođenje koji će tim klasičnim gravitacijskim bombama bez pogona omogućiti ispuštanje sa 30 kilometara udaljenosti od cilja, a vjerojatnost pogotka bila bi u okviru kruga promjera 10 metara. Nakon ispuštanja sa zrakoplova bomba bi se u početnoj fazi usmjereavala prema cilju uz pomoć inercijalnog sistema vođenja, odnosno unaprijed zadane putanje, a u završnoj fazi bi koristila usavršeni GPS prijemnik koji bi je navodio precizno na cilj. Za razliku od oružja koje koriste laserske ili IC sustave navođenja, GPS sustav ne ovisi o vremenskim uvijetima, kao što su magla ili kiša, koje umanjuju djelotvornost laserskih i IC sustava. Zbog velike preciznosti usavršene bombe B61 imale bi mogućnost uništavanja dobro zaštičenih i duboko ukopanih neprijateljskih ciljeva, kao što su zapovijedna mjesta većih postrojbi ili logistički centri koji su dovoljno isplativi za korištenje nuklearnog oružja.
Luftwaffeov TaktLwG 33, ili nekadašnji JaBoG 33, jačine zrakoplove pukovnije, od svog osnivanja imao je zrakoplove sposobne za duboke prodore na neprijateljski teritorij. Od osnutka 1956. godine postrojba je koristila američke borbene zrakoplove Republic F-84F Tunderhunderstreak, od ljeta 1962. godine prelazi na američke zrakoplove F-104 Starfighter, a od svibnja 1985. godine u naoružanje uvodi europske zrakoplove Panavia Tornado IDS. Posebno poglavlje u povijesti JaBoG33 predstavljaju zrakoplovi F-104G Starfighter. Po američkoj licenci zrakoplove F-104G u Europi su proizvodili talijanski „Fiat“, nizozemski „Fokker“, njemački „ Messerschmitt“ ( kasnije MBB) i belgijska tvrtka SABCA. Od ukupno 915 „Starfightera“ Luftwaffe je primila 30 F-104F, 96 F-104G i 136 TF-104G od Lockheeda, te još 653 zrakoplova iz europskih tvornica u Njemačkoj, Nizozemskoj, Italiji i Belgiji. Ostali su bili američki. Temeljni problem s njemačkim F-104G „Starfighterima“ bio je u kombinaciji ambicioznog projekta pretvaranja čistog lovca, borbenog zrakoplova za ostvarivanje zračne premoći, u višenamjenski lovačko-bombarderski zrakoplov s inovativnim i potpuno novim sustavima kontrole leta i upravljanja vatrom, te s druge strane nedovoljne pripremljenosti pilota i zemaljskog osoblja za operativnu uporabu tog tipa zrakoplova u punom opsegu njegovih sposobnosti.
Njemački F-104G „Starfighteri“ dobili su ulogu lovca-bombardera sposobnog za prodiranje u dubinu neprijateljskog rasporeda letom na ekstremno malim visinama uz pomoć elektronskih uređaja za održavanje visine leta i djelovanje nuklearnim oružjem. Na vrhuncu hladnoga rata svaka lovačko bombarderska pukovnija Luftwaffea imala je uspostavljeno 24-satno dežurstvo, od šest zrakoplova na kojima su bile postavljene nuklearne bombe. Zrakoplovi su bili sposobni stupiti u akciju u roku od maksimalno 17 minuta od trenutka izdane zapovijedi. „Starfigheri“ verzije G u njemačkom zrakoplovstvu mogli su nositi sve ostale vrste bombi i raketa za djelovanja na zemaljske ciljeve koje su se nalazile u arsenalu NATO-a.
Tako modificirani lovci, prenamijenjeni u bombarderske zrakoplove, bili su zasićeni elektronikom, komplicirani i teški za održavanje. Za jedan sat efektivnog djelovanja bilo je potrebno i do 48 sati tehničkog održavanja. Najmanja greška pilota ili otkaz nekog sklopa često su u najvećem broju slučajeva završavali tragično.
Situacija se drastično promjenila uvođenjem u naoružanje Tornadoa, koji je zahvaljujući unaprijed dizajniranoj namjeni dubinskog prodora na neprijateljski teritorij bio siguran i pouzdan i učinkovit zrakoplov opremljen suvremenom elektronikom i promjenjivom geometrijom krila, što mu je omogućavalo, u doba kada je stupio u naoružanje, veliku mogućnost učinkovitog izvršavanja zadaće.
No ti zrakoplovi su beznadno zastarjeli. Prema nekim podacima, od 45 zrakoplova u postrojbi redovito je operativno sposobno 8-12, a ostali se nalaze na skupim i dugotrajnim remontima u kojima se zbog nedostatka novih pričuvnih dijelova koriste sklopovi drugih rashodovanih zrakoplova toga tipa.
Njemačka politika nalazi se u dvojbi, na koji način ih zamjenili kako bi se i dalje osigurala sposobnost barem jedne njemačke zrakoplovne postrojbe za korištenje američkih nuklearnih bombi B61, na što se Njemačka obvezala. Zrakoplovi Eurofighter, koji se nalaze u naoružanju njemačkoga zrakoplovstva, nisu osposobljeni za misije korištenja američkih nuklearnih bombi B61, a njihova modernizacija u tom smijeru bila bi preskupa, i zbog karakteristika zrakoplova najvjerojatnije ne bi bila učinkovita. Mogućnost korištenja francusko-njemačkog novog borbenog zrakoplova još uvijek je daleko, jer se on nalazi tek u fazi idejnog projekta. Za sada je Njemačka, zbog planiranog zajedničkog njemačko-francuskog projketa zrakoplova, odustala od američkih zrakoplova F-35A koji su sposobni nositi i korisititi bombe B61. Njemački vojni krugovi to gledaju kao veliku pogrešku njemačke politike. No s druge strane javlja se ideja kupnje američkih zrakoplova F-18E Super Hornet, koji bi uz prilagodbu mogli korisititi bombe B61. To pak izaziva zgražanje dijela njemačkih vojnih stručnjaka koji ne vide svrhe u trošenju velikih financijskih sredstava za američke zrakoplove starijeg porijekla u vrijeme kada se pokušava razviti europski zrakoplov potpuno nove generacije i kada je, u krajnjem slučaju, na raspolaganju američki najnoviji višenamjeniski borbeni zrakoplov F-35A.
Kako bilo, njemačka politika mora donijeti odluku koja će opako koštati njemačke porezne obveznike i čija je primarna svrha osigurati mogućnosti korištenja američkog nuklearnog oružja raspoređenog na njemačkom teritoriju. Potrebno je to nekako elegantno provući kroz medije kako bi se kasnije izbjegli prigovori da nitko ništa nije znao. Vrijeme koronavirusa čini se idelanim – tko sada uopće uočava ikakve vijesti osim onih koje se odnose na pandemiju Covida-19?
