Njemačka planira „Sjeverni tok 2“ koristiti za dostavu „zelenog“ vodika iz Rusije

SR Njemačka je usvojila strategiju o povećanju iskorištavanja vodika kao energenta do 2030. godine, pričemu se orijentira na tzv. zeleni vodik (koji se dobiva elektrolizom vode, ali razmatra i mogućnost iskorištavanja tzv. plinskog vodika (koji se dobiva iz prirodnog plina), koji bi, npr. stizao baltičkim plinovodom „Sjeverni tok 2“ iz Rusije od 2040.g. Ništa neobično, s obzirom kako je i ruski Gazprom još 2018. g. najavljivao proizvodnju vodika i njegov transport postojećim plinovodima za Europu, o čemu je pisao i američki Bloomberg. I druge svjetske naftne i plinske kompanije najavljuju pokretanje vlastitih projekata proizvodnje vodika iz fosilnih goriva (on nije toliko čist kao vodik koji se dobiva elektrolizom vode i naziva se „zeleni vodik“, za razliku od ovog, čije je porijeklo iz prirodnog plina (prirodni plin je fosilno gorivo, iako puno čišće od ostalih goriva te vrste, poput nafte, ugljena i td.) koji se naziva i „sivi vodik“, o čemu više možete pročitati u analizi Maria Stefanova koju ćemo na našem portalu danas i objaviti).

Njemačka planira uložiti 9 milijardi eura s ciljem promicanja vodika kao zelenog energenta i namjerava proizvoditi do 5 GWt vodikove energije do 2030.g., pričemu je cilj njemačke vlade ubrzani razvoj tržišta i izgradnja opskrbnih lanaca.

Operateri europskih plinovodnih sustava predstavili su plan izgradnje infrastrukture za opskrbu Europe najčistijim oblikom goriva. 11 operatera plinovodnih sustava iz 9 država EU predstavili su plan pod nazivom „Europski vodikov temelj“. Do 2050.g. EU planira smanjiti emisije ugljičnog dioksida na nulu, pričemu vodik mora postati glavna vrsta goriva za postizanje takvoga cilja, smatraju u prijestolnicama članica EU. Operatori Enagás, Energinet, Fluxys Belgium, Gasunie, GRTgaz, NET4GAS, OGE, ONTRAS, Snam, Swedegas, Teréga, kao i savjetodavna tvrtka Guidehouse, predlažu do 2030.g. razvijanje unutarnje infrastrukture s europskim izvorima vodika, a od 4. desetljeća ovoga stoljeća i jačanje potrošnje na račun uvoza toga goriva iz drugih zemalja. Navodi se kako će izgradnja unutarnje infrastrukture koštati između 27 i 64 milijardi eura, s obzirom kako 75% nje mogu biti i preinačeni plinovodi. Novi plinovodi koji bi se gradili za prijevoz vodika  bili bi 10%-50% skuplji od plinovoda kojima se transportira prirodni plin, navode autori. Iako se ne navode konkretna imena (postojećih) plinovda koji bi se u tu svrhu mogli koristiti, sudeći prema objavljenoj karti, u infrastrukturi za isporuke vodika unutar EU već su uključeni dijelovi produljenja plinovoda „Sjeverni tok 2“ (koji još nije dovršen i oko kojega se upravo „lome koplja“ između SAD-a i Njemačke odnosno EU), tj. njegov kopneni nastavak „Eugal“, koji prolazi od sjevera Njemačke do granice s Češkom, paralelno uz plinovod „Opal“, koji je pak produžetak već operativnog plinovoda „Sjeverni tok“.



Karta 1 i 2: plinovodi „Eugal“ i „Opal“, kao kopneni nsatavci baltičkih plinovoda „Sjeverni tok“ i „Sjeverni tok 2“

Glavi korisnici vodika, kao budućeg glavnog zelenog energenta EU, trebale bi biti kemijska i metalurška industrija (prije svih čeličane), kao i putnički i teretni promet.

 

 

 

Komentari

komentar

You may also like