Njemački utjecajni medij Die Welt objavio je u srijedu, 8. srpnja, kako je u posljednje 4 godine Njemačka, u okviru sporazuma između EU i Turske, primila oko 10 tisuća migranata iz turskih izbjegličkih kampova. Medij se poziva na podatak njemačkog MUP-a i naglašava kako je Njemačka primila više tih izbjeglica od bilo koje druge članice EU.
Prema podacima Europske komisije, od 4. travnja 2016. do 16. ožujka 2020.g. (od početka spomenutog sporazuma s Turskom) u EU je stiglo 28 835 migranata iz Turske, najviše u Njemačku – 9 967. To je više nego dvostruko u odnosu na Francusku, koja je na drugom mjestu.
Prema navodima Die Welta, Nizozemska je u zadnje 4 godine primila 4 571-og sirijskog migranta, Finska 1 964, Švedska 1 940, Španjolska 766, a Austrija, Hrvatska, Italija, Litva, Luksemburg i Portugal po nekoliko stotina Sirijaca. Istodobno, u okviru spomenutog sporazuma, niti jednog sirijskog izbjeglicu iz Turske nisu primile slijedeće članice EU: Cipar, Češka, Grčka, Mađarska, Irska, Poljska, Rumunjska i Slovačka.
Nismo sigurni kako su zbog toga posljednje spomenute zemlje EU imale bilo kakve posljedice, kao niti (u našem slučaju), da je Hrvatska od toga imala bilo kakve koristi. Štoviše, žurno i predano im je rješavala stambena pitanja (besplatne dodjele gradskih i drugih stanova) i pronalazila poslove u uvjetima kada veliki broj hrvatskih građana teško riješava bilo koji od ta dva glavna egzistencijalna problema. Solidarnost prema stranim ljudima u nevolji – da, ali zašto takve solidarnosti onda nema i prema domicilnim građanima, prije svih braniteljskoj populaciji, od kojih su mnogi već godinama i bez posla i bez krova nad glavom, kao ruglo odnosa države prema onima koji su je stvarali i branili? Hrvatska, kao, uostalom, i sve druge zemlje, prema svom Ustavu se prije svega mora brinuti za svoje građane. Besplatna dodjela stanova izbjeglicama ipak je nešto preradikalno, što nisu dobivali niti hrvatske ili izbjeglice iz susjednih zemalja u doba ratova na prostorima bivše Jugoslavije 90.-ih godina prošloga stoljeća. Dobivali su organizirni zajednički smještaj, a tko je želio, ako je dobio posao, mogao je ići u podstanare ili, ako je za to imao mogućnosti, sam kupiti svoju nekretninu. Ali to su već i više nego dobro poznate i „prožvakane“ teme, koje mi ionako ne možemo riješiti.
Komentari
