Njemačka priznala turski genocid nad Armencima

Zastupnici njemačkog Bundestaga 2. lipnja su većinom glasova usvojili rezoluciju kojom se priznaje turski genocid nad armenskim stanovništvom 1915. godine. Naziv rezolucije je „Sjećanje na genocid nad Armencima i drugim kršćanskim manjinama u Osmanlijskom carstvu prije 101 godine“.

„Uništavanje Armenaca u Osmanlijskom carstvu tijekom Prvog svjetskog rata bilo je najveća katastrofa koja je imala goleme posljedice u tisućljetnoj povijesti armenskog naroda. Iz razloga jer su deportacija i masovna ubojstva, po nezavisnim izvorima, stajale života više od milijun Armenaca. Veliki broj neovisnih povjesničara, parlamenata i međunarodnih organizacija smatraju progonstvo i ubojstva Armenaca genocidom“, kaže se u tekstu usvojene rezolucije.

Tijekom nekoliko zadnjih mjeseci, dok su u Bundestagu trajale rasprave o tom dokumentu, turski lobi je svim silama vršio pritisak na zastupnike i njemačko državno vodstvo, ali to je urodio sa svega dva glasa u tursku korist prilikom glasovanja o rezoluciji – jedan „protiv“ i jedan „suzdržan“.

Iako, sudeći po retorici službene Ankare prije samog glasovanja, odluka njemačkih zastupnika turske vlasti nije iznenadila, svoj gnjev ipak je prvi izrazio predsjednik Erdogan. On je već istoga dana, iz Kenije gdje se nalazio u službenom posjetu, osudio rezoluciju te rekao kako će ona „ozbiljno utjecati na odnose dviju država“, zaprijetiivši poduzimanjem koraka nakon preciznog izučavanja teksta rezolucije. Istotobno je žurno pozvao turskog veleposlanika u Berlinu Huseina Karsluoglua „na konzultacije“ u Ankaru. Pritom nije govorio ni o kakvim detaljima. U isto vrijeme, turski potpredsjednik vlade Numan Kurtulmush odluku njemačkog parlamenta nazvao je „povijesnom greškom“. „Za Tursku ta odluka nema nikakvu pravnu snagu. Ona ne koristi našim prijateljskim odnosima“, izjavio je na svojoj Twitter stranici.

Turci bijesni, euforija u Armeniji

Njemačku odluku kritizirale su tri od četiri glavne turske parlamentarne stranke: vladajuća Stranka pravde i razvoja, Narodna republikanska stranka i Nacionalistički pokret čiji je vođa D. Bahcheli Njemačkoj predložio da „pogleda vlastitu prošlost“, izjavivši kako u „turskom narodu nema hitlerizma“. Jedina parlamentarna stranka koja nije osudila njemačku rezoluciju je prokurdska Narodna demokratska stranka, čiji je predsjednik Selahattin Demirtash izjavio: „Ta odluka zakasnila je 100 godina. Danas se provodi genocid nad Kurdima. Ako Njemačka u vezi toga donese odluku za sto godina, ona neće imati smisla.“

Turski građani na društvenim mrežama jasno su izrekli svoj stav. Iako je gotovo „svaki prvi komentar“ počinjao s kritikom njemačke prošlosti, kada se apstrahira taj emotivni dio primjećuje se dominacija stavova koji govore o novoj provali turske vanjske politike, ovog puta u odnosu prema Europskoj uniji u kojoj živi golema turska dijaspora. To se doživljava kao nova pobjeda manje ali, čini se, puno učinkovitije armenske dijaspore.

Iako je posljednjih mjeseci, sukladno intenziviranju izbjegličke krize, percepcija ukazivala na izgradnju svojevrsne osi između kancelarke Merkel i predsjednika Erdogana, praksa je ukazivala na suprotno: u Berlinu je otvoreno predstavništvo sirijskih Kurda, došlo je do zastoja glede ukidanja viza za turske državljane koji putuju u EU, neisplate punine Ankari obećanog novca za njezin „trud“ oko sprječavanja izbjegličke najezde u EU kroz „balkansku rutu“ i sl. Zato se i dalje čini kako politička suradnja i dalje snažno zaostaje za onom gospodarskom, u kojoj je Njemačka glavni turski trgovinski partner, a njemački gosti, uz ruske, do prošle godine najbrojniji turski turisti.

I dok Turci razmišljaju kako „što više zasoliti Njemačkoj“, u Armeniji je prava euforija. Jer ovu rezoluciju, osim u kontekstu pružene satisfakcije (makar i previše zakašnjele) armenskom narodu i „kazne“ Turskoj (čiji sadašnji naraštaj nema nikakve veze s tim zločinima, ali ne želi prihvatiti stvarnost bojeći se, prije svega, pravnih posljedica i plaćanja odšteta žrtvama genocida), treba promatrati i u kontekstu veličine i značaja Njemačke u okvirima međunarodne zajednice. Njemačka je „lokomotiva“ EU-a i za očekivati je kako će nakon nje uslijediti usvajanja sličnih rezolucija i u drugim zemljama članicama. Do sada je genocid priznalo ukupno 28 država (bez Njemačke), neslužbeno i SAD (ako uzmemo u obzir da je to učinila većina njegovih saveznih država). Vatikan je to učinio kroz dokument i izjavu pape Franje 17. travnja 2015. godine.

Kurdi čine trećinu turske dijaspore u Europskoj uniji

Geopolitika.news prosuđuje, kako turski državni vrh nije u položaju za poduzimanje bilo kakvih konkretnih i učinkovitih protumjera prema Njemačkoj, uključno i ucjenu novim izbjegličkim valom. Turska, naime, osim velikih gospodarskih interesa koje ima u odnosima s EU-om nakon što je izgubila veliko rusko tržište (nakon što joj je Moskva uvela gospodarske sankcije zbog rušenja ruskog bombardera u Siriji, u studenom 2015.), ima i brojnu dijasporu diljem Europe. Samo u Njemačkoj broj Turaka procjenjuje na oko pet milijuna (tu se misli i na turske Kurde koji, prema pojedinim procjenama, čine čak trećinu ukupne turske dijaspore unutar Europe).

Jedino što Ankara eventualno može jest povesti pravosudnu bitku za ukidanje njemačke odluke na njemačkom Ustavnom sudu. To je ona već jednom učinila, kada je 2012. francuski Ustavni sud ukinuo zakon iz 2006. koji se odnosio na kaznenu odgovornost za javno negiranje turskog genocida nad Armencima. Tada je (2006.) Turska uvela i gospodarske sankcije protiv Francuske koje su se odnosile na zabranu državnog uvoza francuskih roba i usluga.

Istinska tursko-njemačka svađa je teško zamisliva

Ali tako nešto u odnosu na Njemačku je nezamislivo. Naime, prošle godine Turska je iz Njemačke uvezla roba u vrijednosti od 21,4 milijarde dolara (drugo mjesto, odmah iza Kine), a istodobno je u Njemačku izvezla 13,4 milijarde dolara robnih vrijednosti. Izgubiti Njemačku, svega pola godine nakon gubitka Rusije, bio bi prevelik zalogaj i za kudikamo snažnije zemlje.

U Turskoj se nalazi i snažna njemačka tehnološka proizvodnja: „Siemens“, automobilska industrija, „Schneider“… Njemačke tvrtke sudjeluju u izgradnji više milijardi dolara vrijednih mega projekata turskih brzih željeznica (skupa s Francuzima), proizvodnji oružja itd.

Osim toga, jasno je kako je njemački državni vrh sa svojim analitičkim službama prethodno dobro odvagnuo i procijenio težinu posljedica eventualnih turskih protumjera.

Zbog svega toga Ankara će vrlo brzo nakon sadašnjeg šoka, namijenjenog u prvom redu domaćoj javnosti zbog gubitka imidža turskih vlasti, iznova zaigrati na politiku suradnje i s Berlinom i s Bruxellesom. Ona drugog izbora i nema. SAD je ipak predaleko, istok joj je „odrezala“ Rusija, a na južnim granicama joj je ratni kaos Sirije i Iraka s nepredvidljivim scenarijem razvoja ukupne kurdske problematike, čiji čimbenik Turska smatra glavnom ugrozom svoje državne opstojnosti.

0 komentara

You may also like