Rusko-turski odnosi, prije svega oni na relaciji Putin-Erdogan, već dugo intrigiraju svjetske političke i analitičke krugove, kao i širu javnost i medije u cjelini. O tom pitanju u više smo navrata pisali i mi u našim analizama, a jednu od posljednjih, koja najbolje ukazuje na značaj tih odnosa u globalnim razmjerima, nedavno je napisao naš glavni urednik Zoran Meter, a možete je pročitati na poveznici ispod teksta.
Na istu se temu oglasio i njemački medij Der Tagesspiegel, koji u članku autora Franka Herolda navodi kako ruski i turski predsjednici Vladimir Putin i Recep Tayyip Erdogan održavaju čvrste partnerske odnose na koje druge zemlje gledaju sa sumnjom. Oni su sklopili svojevrsni „savez protiv Zapada“, koji izaziva nelagodu. U posljednje su vrijeme ti odnosi ohladili, ali vođe dviju država svejedno uspijevaju pronaći zajednički jezik, navodi autor teksta.
Za Tursku Rusija je glavni dobavljač plina, ali i graditeljica prve turske atomske centrale. Ankara za Moskvu ima važni strateški značaj u sferi energetske politike zbog projekta Turski tok, koji je zapravo identičan plinovodu Sjeverni tok. Suradnja Erdogana i Putina omogućuje onom prvom provedbu nezavisne vanjske politike tj. ignoriranje tradicionalnih partnera u SAD-u i Europi.
Na planu gospodarskih odnosa Moskva ima veliki utjecaj na Ankaru, pri čemu je turski izvoz u Rusiju prošle godine iznosio 21 milijardu dolara, dok je s ruske strane u Tursku ušlo svega 3 milijarde dolara. Također i u sferi turizma Turska snažno ovisi o o Rusiji. Ali u 2015. g. kada je počela ruska vojna kampanja u Siriji, Putin i Erdogan našli su se na različitim stranama bojišnice. Moskva je željela očuvati na vlasti Bashara El-Assada, dok ga je Ankara željela srušiti. Vrlo brzo stvar je došla do sukoba i turski zrakoplov oborio je ruski bombarder, nakon čega je Putinu i Erdoganu trebalo nemalo vremena za pomirbu. A do nje je došlo jer je Erdoganu bila nužna potpora u provedbi vojne operacije protiv sirijskih Kurda. Putin je u tome, navodi autor teksta dalje, vidio šansu za potiskivanje SAD-a iz regije i dao je svoju suglasnost. Međutim u Idlibu Rusija i Turska nisu uspjele usuglasiti svoje različite interese. Putin želi da Assad oslobodi i tu regiju, a Erdogan se protivi. U Libiji Moskva i Ankara također se nalaze na različitim stranama barikada. Ankara podupire vladu Fayeza Al-Sarraja u Tripoliju i nastoji širiti svoj utjecaj na Sredozemnom moru, dok Moskva podupire geneala Khalifu Haftara, čelnika Sarraju suprotstavljene Libijske nacionalne vojske – LNA. Detronizacija Muammara Gaddafija bio je snažan financijski udarac za Rusiju s obzirom da mu je Moskva dodijelila kredit u iznosu od 4,5 milijardi dolara za proizvodnju nafte i plina, kao i izgradnju željezničke pruge. Nakon smjene vlasti Turska je sklopila slične ugovore s novom vladom u Tripoliju, gdje više nije bilo sudjelovanja Rusije. Međutim u određenom stupnju rusko-turska suradnja odvija se i u Libiji.
U vojnom sukobu u Nagorno Karabahu Rusija i Turska također su podržavale različite strane: Erdogan Azerbajdžan, a Putin Armeniju, navodi autor članka u njemačkom Der Tagesspiegelu.
Zoran Meter: Rusija i Turska oblikuju arhitekturu novog svijeta, dok Zapad u čudu promatra
