Prema kubanskom mediju Diario de Cuba, tisuće ljudi izašlo je ove nedjelje na ulice u osam gradova te zemlje na velike mirne prosvjede protiv vlade zbog nedostatka hrane, lijekova i mnogih drugih osnovnih potrepština. Stanovnici su također bili zabrinuti zbog izbijanja novog vala koronavirusa, zbog kojeg su sve bolnice bile prenatrpane.
“Nezabilježeni prosvjedi izražavaju nagomilani umor stanovništva od vladine destruktivne politike”, navodi se u mediju.
Prosvjednici uzvikuju “Sloboda, sloboda!”, “Domovina i život!”
Prosvjedi su održani u Havani, Palma Sorijani, Santiagu de Cubi, San Antoniju de los Banosu i drugim gradovima.
Reakcija vlade bila je brza. Tako je predsjednik zemlje Miguel Diaz-Canel izjavio kako Kuba „neće dopustiti da bilo koji kontrarevolucionarni plaćenici prodani američkom carstvu izazovu destabilizaciju“. Kazao je kako će uslijediti „revolucioni odgovor“ i pozvao sve komuniste „da izađu na ulice gdje će se odvijati ove provokacije“ i da im se „odlučno suprotstave”.
Također je kazao kako su se komunisti spremni boriti na ulicama i umrijeti za revoluciju.
Ovdje bismo dodali slijedeće: ovako to počinje! Najprije krene naizgled benigno i opravdano izražavanje nezadovoljstva ljudi, nakon čega slijedi oštra retorika vladajuće kaste koja se osjeća ugroženo, a prijetnje odlučnom i strogom reakcijom zapravo su sve što im i preostaje. Radi se o svojevrsnom pokušaju dobivanja na vremenu – ili da srede stanje ili da po sebe pronađu izlaz u slučaju poraza. Naime, elite su, u slučajevima kada je narod suočen s egzistencijalnim problemima s kojima se one više ne mogu nositi, svjesne gubitka utjecaja i konačne propasti njihove politike. U konkretnom slučaju – onom kubanskom, pozivanje tamošnjih komunista koji bi trebali umirati za nekakve ideje i ideale ako su pri tom i sami gladni vrlo je nategnuta opcija.
Naravno, ako središnja vlada u Havani ima načina za sanaciju nabrojanih i nagomilanih problema od revolucije neće biti ništa. Ali ako to nije slučaj moguće su sve opcije, pa i klasična revolucija koja bi se prije ili kasnije pretvorila u protukomunističku, što nužno ne znači i proameričku iako bi u perspektivi sigurno dovela do zbližavanja dviju zemalja. Naime protuamerikanizam na Kubi nije posljedica samo komunističkih ideja već i opterećujućeg povijesnog naslijeđa i gotovo kolonijalnog statusa zemlje u koju su je prijašnje elite dovele u odnosu na moćnog američkog susjeda.
Zato ipak treba pričekati s konačnim ocjenama daljnjeg razvoja političkog stanja u toj karipskoj zemlji – jednoj od posljednjih utočišta komunizma u njegovom izvornom obliku.
