Objavljeni izvornici tajnih protokola sovjetsko-njemačkog sporazuma iz 1939.

Evo jedne vrlo zanimljive vijesti za povjesničare i znanstvenike koji se bave proučavanjem vremena Drugog svjetskog rata i onim što mu je prethodilo. Odnosi se na kontroverzni “ugovor o sovjetsko-njemačkom prijateljstvu“ i na druge popratne pravne dokumente koji uvijek intrigiraju javnost ali i izazivaju brojne kontroverze i različita tumačenja na Zapadu i na Istoku. Poglavito je to slučaj u današnja turbulentna geopolitička vremena, kada se sva sredstva, uključno i ona iz sfere povijesnih znanosti, koriste za ocrnjivanje druge strane.

Izvor: Wikimedia Commons

Po prvi su put objavljeni skenirani sovjetski izvornici čuvenog “Ugovora o prijateljstvu i granici između SSSR-a i Njemačke” potpisanog 28. rujna 1939. i njegovi tajni dodatni protokoli. Prije toga, slike sovjetskih izvornika ovih dokumenata nisu bile dostupne niti povjesničarima niti široj javnosti, objavio je u petak, 9. srpnja, Eadaily.

“Ugovor o prijateljstvu i granici” sklopljen krajem rujna potpisali su SSSR-ov povjerenik za vanjske poslove Vjačeslav Molotov i njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop. Tajni dodatni protokoli ugovora ispravljali su sfere interesa Njemačke i SSSR-a propisane tajnim dodatnim protokolom sovjetsko-njemačkog “Pakta o nenapadanju” potpisanog mjesec dana ranije 23. kolovoza 1939. Tekst sporazuma objavljen je u sovjetskom tisku, a dodatni protokoli nisu objavljeni; do 1990-ih neki od njih bili su poznati iz kopija preuzetih iz njemačkih izvornika izgubljenih tijekom rata.

„Objava sovjetskih izvornika sovjetsko-njemačkog ugovora od 28. rujna 1939. i tajnih protokola uz njega nedvojbeno je značajan znanstveni događaj. Usprkos činjenici da su tekstovi ovih dokumenata poznati i objavljeni mnogo puta, izuzetno je važna sposobnost da ga vidite vlastitim očima. Nedostatak javno dostupnih slika dokumenata omogućio je pojavu pseudoznanstvenih revizionističkih teorija koje negiraju postojanje tajnih protokola”, komentirao je Aleksandar Djukov, direktor ruske Zaklade za povijesno sjećanje, istraživač na Institutu za rusku povijest ruske Akademije znanosti.





“Pozivanje na sovjetsko-njemački ugovor obično se koristi za ‘potkrepljivanje’ tvrdnje da je 1939. godine postojala ‘unija’ između Njemačke i Sovjetskog Saveza. Međutim, ovo tumačenje ne trpi kritiku. Neutralni status Sovjetskog Saveza 1939. – 1941. bio je međunarodno priznat i nije bio dvojben. Karakteristično je da nakon uvođenja sovjetskih trupa na područje zapadne Ukrajine i zapadne Bjelorusije ni Francuska, ni Velika Britanija, pa ni Poljska ovu operaciju nisu kvalificirale kao ratni čin. Naravno, sam naziv sovjetsko-njemačkog ugovora “o prijateljstvu i granici” ne može a da ne zbunjuje. Međutim, uporaba staljinističke diplomacije krajnje nesretne i sramotne, po mom mišljenju, retorička recepcija riječju “prijateljstvo” kako bi se Berlinu demonstriralo nepokolebljivo pridržavanje prethodno odobrenih i novopostignutih sporazuma uopće nije značilo prijelaz SSSR-a među broj Hitlerovih stvarnih vojno-političkih saveznika. Ma koliko bilo veliko iznenađenje i neprijatnost na Zapadu u svezi s uporabom riječi “prijateljstvo” u naslovu ovog sporazuma, u političkom establishmentu Francuske i Velike Britanije koji se bore s Njemačkom, kao i neutralne SAD, nisu mu pridavali široko tumačenje i u tom razdoblju SSSR nisu smatrali kao svog neprijatelja ili saveznika svoga neprijatelja”, napominje Djukov.

Također je iznio nekoliko teza u svezi sa sporazumima o međusobnoj pomoći između SSSR-a i baltičkih zemalja, sklopljenim u jesen 1939. „Tvrdnja da su ti sporazumi bili „ilegalni“ i označavali početak „sovjetske okupacije“ namjerno je pogrešna. Ugovori su sklopljeni u skladu s postojećim međunarodnim pravom, a 2 od 3 ugovora deponirana su u Ligi naroda na zahtjev nacionalnih vlada. Suvremeni pravnici također nedvosmisleno govore o zakonitosti tih sporazuma, a njihovu su zakonitost moderne baltičke zemlje priznale još 1990. godine. Sovjetski Savez 1939. i prve polovice 1940. godine strogo se pridržavao provedbe ovih ugovora, usprkos činjenici da su baltičke vlade dozvoljavale stvarne povrede ugovora (posebno očite povrede počinila je Litva u veljači 1940.). Upravo ti ugovori predstavljaju ključ za pravu ocjenu koncepcije koja opisuje poteze SSSR-a na Baltiku u ljeto 1940. kao „sovjetsku okupaciju“, zaključuje Djukov.

Dodali bismo slijedeće: objava spomenutih dokumenata svakako je novi izazov za znanstvene i povijesne analize, ako one više, kao takve, uopće bilo koga i zanimaju. Svatko, naime, već ima unaprijed formirana mišljenja o svim ključnim stvarima i pokušaj njihove korekcije, pa bilo to i na temelju novih i relevantnih dokaza, prolazi vrlo teško i izaziva snažan otpor. Povijesna je znanost (a i ne samo ona) već odavno „u raljama“ visoke politike i njoj najprije služi. Najčešće kao puka propaganda za domaću i širu uporabu.





Komentari

komentar

You may also like