ODZVONILO ‘PARADAMA’ NA EUROPSKIM TRGOVIMA: Europa u ratu – krivnjom njene odnarođene ‘političke elite’

Nakon što je kancelarka Merkel – u ime humanosti i tolerancije – spustila europsku sigurnosnu ‘ručnu kočnicu’, milijuni ‘znatiželjnika’, i ‘spavača’ koji su ‘za rat, za islam, spremni!’ – iz Afganistana, s Bliskog istoka, iz ‘crne’ Afrike – zapljusnuli su EU. Eurobirokrati – odnarođeni narcisoidi – pljeskali su toj za europske narode pogubnoj politici, a sad drže govore – na sprovodima!

Fenomen globalnog terorizma ide dalje, ostavljajući iza sebe nova mrtva tijela i krikove unesrećenih i ožalošćenih ljudi, te nevjericu i nemoć u očima onih koji bi teroristička zlodjela morali sprječavati, a ne tragati za njihovim počiniteljima ili zbrajati štete.

Ovoga puta iznova je na redu bila Europa, točnije Bruxelles, belgijski glavni grad, središte Europske unije i najjačeg vojnog saveza svijeta, NATO-a. Ondje su u utorak u seriji terorističkih napada džihadista „Islamske države“ poginule (do trenutka pisanja ovog teksta) 34 osobe, a više od 130 ih je ranjeno.

I dok se čitav svijet zgraža nad novom tragedijom, a svjetski državnici redom izražavaju svoju nevjericu, sućut i solidarnost s belgijskim narodom, ovaj napad ni u čemu nije iznenadio prave poznavatelje stvari, analitičare koji su znali kako je novi napad samo pitanje vremena i mjesta na kojem će se dogoditi. Pa iako će za detaljniju analizu samog događaja biti potrebno određeno vrijeme i više raspoloživih operativnih informacija (ovaj tekst pisan je na sam dan izvršenja terorističkog napada), poznavajući etimologiju islamističkog terorizma i aktualni širi geopolitički kontekst u kojem je briselski napad izvršen, možemo se usuditi dati određena pojašnjenja, projekcije i posljedice koje iz njega mogu proizići.

Epizode dugog scenarija zlouporabe islama

Krvavi pariški teroristički napadi u studenom prošle godine, serija ovogodišnjih terorističkih napada u Turskoj (zadnji 18. ožujka), kulminacija izbjegličke krize u Uniji i posljedični sramotni sporazum Bruxellesa i Ankare o načinima njenog rješavanja, tajming briselskog napada izvršenog na dan odlaska američkog državnog tajnika Johna Kerryja u Moskvu na razgovore o mirnom rješenju sirijskog oružanog sukoba, samo su neki od elemenata koji se trebaju uzeti u obzir pri razmatranju briselskog „krvavog utorka“.





A on je samo kratka epizoda dugog i pomno osmišljenog scenarija korištenja islamističkog terorističkog čimbenika u geopolitičke svrhe i jedino ga se tako mora promatrati. Sve izvan toga je bacanje magle u oči prestrašenih ljudi Unije, ispranih mozgova za sposobnost kritičkog razmišljanja, i odavno ostavljenih od odnarođenih političkih i financijskih elita na margini bilo kakvog utjecaja na vlastite živote, osim ponuđenog im privida demokracije kroz sudjelovanje u više-manje farsičnim i predvidljivim izbornim procesima.

U ishodištu zlouporabe islama je njegova radikalna inačica, uglavnom ona salafitskog i vehabističkog učenja unutar sunitskog smjera te religije, koja pronalazi put u duše i srca vjernika, poglavito mladih i siromašnih ljudi na marginama društva. Ali ona sve više zahvaća i obrazovani srednji sloj u muslimanskim državama, dobro upoznat s hipokrizijom Zapada (točnije, njegove političke i financijske elite) i tamošnjim povlačenjem duhovnih vrijednosti i kreposti pred navalom „religije“ materijalizma i sveprisutnog hedonizma. Upravo u duhovnosti je najveća snaga i opasnost od islamističkog terorizma, jer je počinitelj uvjeren kako čini nešto uzvišeno, pri čemu čin samožrtvovanja prerasta u mučeništvo, što je ulaznica za raj i svetost.

Islamskom terorizmu pogodovali su brojni čimbenici – i gospodarski i politički. Od bijede i siromaštva, neuspjelih višedesetljetnih europskih politika integracije imigranata, segregacije, pa do političkih nepravdi poput nerješavanja palestinskog pitanja, pokrenutih ratova i kraha država koje su desetljećima uspješno pod nadzorom držale migrantske procese i radikalne islamističke pokrete i organizacije, poput Libije, Iraka, Sirije.





Umjesto lažno ponuđene demokratizacije društava nasilnim rušenjem njihovih autokratskih vođa, na ruinama nekadašnjih snažnih i stabilnih država iznikla je kancerogena tvorevina “Islamska država” (“IS”). Ona je služila (i još uvijek služi) za krčenje ostataka iračke i sirijske državnosti po scenariju prekooceanskih geopolitičkih arhitekata, a nježno bombardiranje njezinih položaja u izvedbi međunarodne koalicije od 60-ak država koje je trajalo više od godinu dana dovelo je samo do njezina ubrzanog širenja, uspostave međunarodnog šverca ukradenom naftom, slobodnim vrbovanjem desetaka tisuća dobrovoljaca za popunu svojih redova diljem EU-a i svijeta itd., itd. „Islamska država“ rođena je i hranjena financijski i vojno pred očima najjačih svjetskih obavještajnih službi, a da pritom nitko ništa nije poduzimao. I zašto se onda danas čuditi “Bruxellesu”, jučer “Parizu”, sutra nekom trećem gradu? Pa političke elite osigurale su sve nužne pretpostavke da do tih tragedija i dođe. A one, osim toga, nisu ništa u odnosu na tragedije koje već godinama proživljava sirijski, irački ili libijski narod i koje kao da se nikoga ne tiču.

Ali dok kreatori sotonskih strategija za ostvarivanje svoje globalne dominacije arapskim narodima iscrtavaju budućnost temeljenu na novim granicama, iskovanim na podgrijavanoj etničkoj mržnji i vjerskom razdoru između sunitskog i šijtskog svijeta, članicama EU-a nude nešto sasvim drugo. Ovdje se granice između država ruše, globalizira se sve i svašta, uništavaju se drevne nacije i dvotisućljetno kršćanstvo kao nešto anakrono, uvodi lažna multikulturalnost valjda kao priprema za uvoz milijuna emigranata iz islamskoga svijeta koji je upravo u tijeku.

Manuel Valls: Europa je u ratu

„Europa je u ratu“, riječi su francuskog premijera, socijalista Manuela Vallsa, nakon napada u Belgiji. I ništa čudno. Još u proljeće prošle godine u ovom sam tjedniku pisao o međunarodnoj konferenciji o globalizaciji održanoj u Chicagu (The Chicago Council on Global Affairs). Na njoj je utjecajni američki analitičar (čije usluge koristi i Obamina administracija) i utemeljitelj privatnog analitičkog centra Stratfor George Friedman izjavio ni manje ni više nego da će Europa umirati u krvavim ratovima, kao zalog američkoj globalnoj dominaciji. Ti ratovi neće biti takvog opsega kao Drugi svjetski rat i neće imati toliko žrtava, ali će ih biti. Najvažniji cilj američke politike tijekom XX. Stoljeća, a i sada, je sprječavanje savezništva između Njemačke i Rusije, tj. njemačke tehnike i ruskih sirovinskih baza i žive sile – riječi su tog uglednog američkog analitičara. Njemačko-rusko savezništvo je jedina realna snaga koja bi dokinula američku globalnu dominaciju. I baš zato Europa će biti razdirana unutarnjim nestabilnostima i sukobima, a SAD će joj, kao i uvijek, rado uskočiti u pomoć.

A nakon što je njemačka kancelarka Angela Merkel spustila europsku sigurnosnu „ručnu kočnicu“, pokrenuti val milijuna ljudi – od Afganistana i Bliskog istoka do „crne“ Afrike – u ime humanosti, ljudskih prava i tolerancije – mogao je neometano zapljusnuti EU i nestabilnost je mogla započeti. Pritom licemjerje, podanička politika i samodostatnost odnarođenih eurobirokrata nisu dopuštali razmatranje ozbiljnih upozorenja stručnjaka za sigurnost o mogućoj pogubnosti takve politike. Nije naodmet prisjetiti se i degutantnog hinjenja obrane prava na slobodu govora i izražavanja u izvedbi političkih elita EU-a, kada su, držeći se za ruke, europski čelnici promarširali pariškim ulicama u znak potpore tamošnjem satiričnom tjedniku Charlie Hebdo koji je bešćutno ruglu izvrgao islamsku svetinju – proroka Muhameda. Istodobno, pravo na slobodu izražavanja u Uniji nikad nije bilo na nižoj razini kad je riječ o ozbiljnom i kritičkom novinarstvu, a sve češći obračuni s njim ukazuju na postupni prelazak u klasični totalitarizam, pa i prikrivenu diktaturu pod krinkom lažnog osjećaja potpunih sloboda.

Mi smo sad tu – u srcu ujedinjene Europe

„Islamska država“ izgradila je mnoštvo ćelija u europskim državama koje su planski razvijane i mogu biti uporabljene prema potrebi. To nije al-Qaida, već ozbiljna sila kvazidržavne organiziranosti, s izgrađenom operativnom mrežom i jasnom ideološko-vjerskom potkom.

Pa iako europske vlasti snose svoj dio odgovornosti za sprječavanje širenja „Islamske države“, njih se, kao ni rijeke prispjelih izbjeglica, ne može smatrati krivcima za same terorističke napade. Politika je kriva za stvaranje uvjeta koji su ih omogućili, velikim dijelom nesvjesno. Isto tako napade u Europskoj uniji izvode naturalizirani muslimani drugoga i trećega naraštaja, a ne sami izbjeglice. Ali s druge strane izbjeglice nitko niti ni ne provjerava i teroristi se među njih lako mogli infiltrirati, a s pravom se može pretpostaviti da će i dio potomaka današnjih izbjeglica slijediti drugi i treći naraštaj svojih davno naturaliziranih sunarodnjaka i priključiti se terorističkim aktivnostima.

Bruxelles kao cilj nije izabran slučajno, a napad nije posljedica ni nedavnog hvatanja jednog od organizatora prošlojesenskih pariških napada. On je upozorenje da su islamisti tu, u srcu ujedinjene Europe, i da ona na njih i njihove ciljeve mora računati.

‘Elita’ će promijeniti retoriku, a narodi ne samo to

Što će sve to značiti za budućnost? U prvom redu doći će do još snažnije protuimigrantske retorike i porasta islamofobije kod europskih građana, što će rezultirati zahtjevima za pojačavanjem nadzora europskih vanjskih granica, prije svih one s Turskom. Politička elita EU-a pokušat će briselski napad iskoristiti kao opravdanje za izdaju proklamiranih europskih vrijednosti kroz nedavni kapitulantski dogovor s Turskom, koja ubrzano tone u totalitarizam i golom vojnom silom na svom teritoriju upravo uništava čitav jedan narod – Kurde, manipulirajući pritom izbjeglicama i terorističkim organizacijama. Međutim, pritisak europske javnosti može dovesti do neispunjenja obveze Bruxellesa da ukine vize za turske državljane, što je jedan od glavnih uvjeta Unijinog dogovora s Ankarom, a što čitav problem može vratiti na početak i dodatno ga pojačati.

A ako se izbjeglička kriza nastavi, neminovan je krah schengenskog sustava kao glavnog pokazatelja uspjeha europskih integracijskih procesa. Sve ovo nesumnjivo će dovesti do jačanja nacionalizama i formiranja užih savezništava regionalnog karaktera između “država koje se međusobno razumiju”. A sve skupa – ispunjenja apokaliptičnog Friedmanovog scenarija o nestabilnosti, unutarnjim sukobima i tko zna čim još u odnosu na nedaleku Rusiju s kojom se ni Washington ni Bruxelles uporno (i pored svih navedenih terorističkih ugroza) ne namjeravaju miriti.

Što se tiče Hrvatske, ona mora imati u pripravnosti sve nužne instrumente, uključujući i oružane snage, za slučaj potrebe zaštite naših vanjskih granica od nekontroliranog ulaska izbjeglica. Takve mjere upravo ovih dana donijela je i bugarska vlada, koja ne pristaje na neplanirane scenarije. Poglavito se mora imati u vidu mogućnost otvaranja nove izbjegličke rute iz Grčke prema Albaniji, jer je i Makedonija učvrstila svoju granicu i žičanom ogradom i sigurnosnim snagama. Albanski kriminalni čimbenik, s ionako velikim iskustvom u trgovini ljudima (trafficking), kao napeta puška čeka na svojih „pet minuta“ unosnog posla prebacivanja nesretnih ljudi prema Italiji ili Crnoj Gori i dalje prema Hrvatskoj. A što bi to značilo za hrvatski turizam nije potrebno govoriti. A još da, ne daj Bože, odjekne i pokoja eksplozija…

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like