OVO JE PRAVA POZADINA PUTINOVA VOJNOG IZLASKA IZ SIRIJE!

Nije nevažno spomenuti i nedavno izrečene riječi predsjednika Obame u intervjuu američkom mediju The Atlantic, kada je rekao da su neke bliskoistočne i Istočno-europske države željele rješavati svoje probleme preko američkih leđa. Tom je prilikom izjavio još nešto znakovito: rekao je kako Ukrajina ne predstavlja prioritet američke politike i da što god SAD tamo učini, neće biti dovoljno zbog utjecaja koji Rusija u toj zemlji ima, a što se nalazi i u temelju ruskih interesa.

Nesumnjivo prvorazredna vijest, ne samo dana već možda i cijele godine, pristigla je sinoć iz Moskve, gdje je ruski predsjednik Vladimir Putin izdao zapovijed ministru obrane Sergeju Šojguu, o početku povlačenja ruskih intervencionističkih vojnih efektiva iz Sirije, a koje mora započeti već danas, 15. ožujka.

Iako je još prerano izvlačiti zaključke o stvarnom razlogu te, široj svjetskoj javnosti potpuno neočekivane odluke, poznavajući temeljne elemente sirijske i šire bliskoistočne krize, postavljenih i javno objavljenih ruskih razloga i ciljeva njihove zračne kampanje na sirijskoj bojišnici, kao i ukupnosti američko-ruskih odnosa s naglaskom na aktualni vremenski trenutak, možemo se usuditi izvršiti analizu Putinove odluke. A nedvojbeno točni razlozi (izvan sfere nagađanja ili pukog senzacionalizma, pomiješanog s propagandnim aktivnostima svih strana uključenih u sirijski sukob kojih će sasvim sigurno biti), vjerojatno će se znati tek nakon otvaranja tajnih arhiva u Moskvi i Washingtonu za kojih 20-ak ili više godina.

Jer jedno je sigurno: ruska odluka nije donesena ishitreno niti se može promatrati izvan sfere nikad prekinute tajne diplomacije i političke trgovine na relaciji dviju jedinih svjetskih vojnih velesila. A kada se one dogovaraju, ostali šute. Ali krenimo redom.

Uzroci ruske vojne intervencije u Siriji 

Rusija, čija se jedina vanjska vojno-pomorska baza na Sredozemnom moru nalazi u Siriji, zračnu vojnu intervenciju u toj zemlji započela je 30. rujna prošle godine, temeljem prethodnog poziva aktualnog predsjednika Bashara al-Assada, čijoj je vojsci u ljeto 2015. g. prijetio potpuni kolaps i poraz od snaga terorističke organizacije „Islamska država“ i drugih, više ili manje s njom povezanih ili samo njoj sličnih islamističkih postrojbi, poput „Jabhat al-Nusre“ (sirijskog ogranka zloglasne „Al-Qaide“). Ruski državni i vojni vrh prethodno je sačinio detaljnu analizu vojnog i političkog stanja u Siriji i njezinom širem okružju i izučio posljedice koje pad Assadovog režima može imati u dva smjera:

po sirijski narod, u smislu pretpostavljenih enormnih civilnih žrtava, bilo kao posljedica zvjerskih iživljavanja islamista prema „krivovjercima“ (npr. alaviti, kršćani) ili režimu odanim stanovnicima, bilo u smislu zbjegova milijuna ljudi koji bi krenuli prema libanonskom i turskom teritoriju i dalje prema Europi;

i drugo, u odnosu na Rusku Federaciju, u smislu stvaranja bliskoistočnog pseudo-kalifata kao izvorišta radikalnih oblika islama i s njim povezanih terorističkih organizacija, a koje bi onda bilo nemoguće zadržati u okvirima samog Bliskog istoka. Ruski analitičari tada su pravilno procijenili kako smjer kretanja i ubacivanja terorista ne bi išao u smjeru EU (iako pojedinačne akcije nisu ni tamo isključene, što je dokazao i slučaj pariških terorističkih napada u studenom prošle godine) jer bi bile kontraproduktivne i za planski pokrenutu modernu „Veliku seobu naroda“, i za brojnu muslimansku zajednicu koja već desetljećima živi unutar mnogih europskih država i metropola. „Eksport“ terorista u svom najvećem dijelu kretao bi se preko Turske i dalje prema kavkaško-kaspijskoj regiji i Srednjoj Aziji. Posljedice po Rusiju bile bi goleme, ne samo zbog vojnog i financijskog iscrpljivanja kroz borbu s uvezenim teroristima već, još i više, zbog ekspanzije radikalnih ideja islama u ruskoj muslimanskoj zajednici koja broji najmanje 20 milijuna ljudi, a što bi prijetilo dezintegraciji zemlje. Kraće rečeno, ruski politički i vojni vrh donio je zaključak (možda nalazeći uporište i u Bushovoj doktrini) kako je daleko isplativije i lakše voditi rat protiv terorizma na tuđem nego na svom teritoriju.

U širem, i ne manje važnom smislu, uzrok ruske vojne intervencije u Siriji možemo (i moramo) sagledavati i kroz prizmu zategnutih američko-ruskih odnosa posljednje četiri godine. Pa iako u svoja prva dva mandata predsjednik Putin nije pokazivao bilo kakav značajniji interes prema Bliskom istoku, u svom trećem mandatu (nakon privremene stanke kroz zamjenu pozicija s premijerom Dmitrijem Medvedevom) taj je interes naglo porastao otpočinjanjem agresivne američke politike prema toj regiji za vrijeme drugog mandata predsjednika Obame. U pokrenutom „arapskom proljeću“ Washington ne samo da nije namjeravao uzimati u obzir minimalne ruske nacionalne interese već je demonstracijom gole političko-diplomatske sile Moskvu ponizio izigravanjem prethodne ruske suglasnosti oko rezolucije VS UN-a po pitanju Libije i uspostave zone zabrane letova, da bi odmah potom u nju vješto uplovili francuski i britanski vojni zrakoplovi i američke krstareće rakete „Tomahawk“.

A kada je na red došla Sirija i Assad zbog njegovog „prelaska crvene linije“ na koju ga je predsjednik Obama prethodno velikodušno upozorio (zbog navodnog korištenja kemijskog oružja protiv nedužne oporbe), uslijedila je reakcija Moskve koja se usprotivila američkom napadu na Siriju, a izlaz iz novonastale krize (da vuk bude sit, a koza cijela) pronađen je u zajedničkom dogovoru oko izvlačenja sirijskog kemijskog oružja iz zemlje (iako je ono od strane SAD-a i koalicijskih partnera nakon svrgavanja iračkog predsjednika Sadama Huseina, iz Iraka upravo i prebačeno u Siriju na čuvanje „diktatoru“ Assadu). I tako se nakon Hladnog rata iznova rodio sukob SAD-Rusija.

Ljutiti odgovor SAD-a bila je, jasno, Ukrajina. Vještim manevrom Amerikanci su neugodan rat doveli na samu rusku granicu, a nemogućnost Moskve da se u tu krizu ne umiješa, iskoristili za prekid širokouspostavljenih ruskih veza s EU i to za duže vrijeme.

Ruski odgovor na to neugodno stanje nedvojbeno je bio vojni angažman ograničenog tipa u Siriji i oko toga nema spora, neovisno što Moskva isto negira, a Washington uvjerava kako sirijska kriza ni u čemu neće utjecati na dosadašnji američki odnos prema Ukrajini (o tome nešto više kasnije u tekstu).

Ciljevi ruske intervencije u Siriji i što je ostvareno

Od samog početka svog vojnog angažmana u Siriji Moskva je isticala sljedeće ciljeve: rat protiv međunarodnog terorizma koji prijeti čitavom svijetu i njoj samoj; sprječavanje financiranja terorističkih organizacija i presijecanje njihovih opskrbnih kanala, kao i prometnih ruta za šverc ukradenom sirijskom i iračkom naftom; sprječavanje nasilnog rušenja zakonito izabrane sirijske vlasti i postizanje političkog rješenja četverogodišnjeg ratnog sukoba; pravo sirijskog naroda na samostalno odlučivanje o svojoj sudbini, i, konačno, očuvanje sirijskog teritorijalnog suvereniteta.

Što je od toga ostvareno, a što nije, ili je ostvareno samo djelomično:

Prvo, definitivno je sprječeno vojno ili izvaninstitucionalno rušenje službene sirijske vlasti i osobno predsjednika Assada, što je do potpisanog američko-ruskog dogovora sredinom veljače o.g. bio temeljni uvjet za završetak rata – poput mantre ponavljan od strane SAD-a, njegovih bliskoistočnih saveznika, EU i, naravno, tzv. umjerene sirijske oporbe;

Drugo, zaustavljeno je ili uništeno (prema ruskim izvorima) više od 90 posto švercerskih komunikacija i opskrbnih smjerova „Islamske države“ iz Sirije prema Turskoj i Iraku, a mnoge ISIL-ove postrojbe ostale su izolirane i blokirane od strane vladinih ili snaga sirijskih Kurda i njima pridruženih postrojbi lokalnih arapskih plemena i Asirijaca. Dok traje primirje, sirijskoj vojsci omogućeno je zakonito djelovanje protiv ISIL-a i ona to od uspostave primirja 27. veljače nastavlja činiti. Vojska i dalje napreduje, a u tijeku je njezino približavanje okupiranom drevnom gradu Palmiri smještenom gotovo u središtu zemlje. Prethodno su joj se, uz obećanu amnestiju, predale ili na njezinu stranu prešle i brojne oružane postrojbe tzv. oporbe i u okolici samog glavnog grada Damaska. Istodobno, sirijski Kurdi napreduju prema „glavnom gradu“ „Islamske države“ Rakki, u kojem su nedavno lokalni stanovnici preuzeli nadzor nad nekoliko gradskih kvartova i izvjesili državnu zastavu – Sirije;

Treće, pregovori o političkom rješenju sukoba između Assadove vlade i predstavnika različitih dijelova umjerene oporbe započeli su jučer, 14. ožujka u Ženevi, i to neovisno o prethodnim obećanjima prekida pregovora od strane oporbe zbog Assadove odluke o raspisivanju općih izbora već u travnju o.g.;

Četvrto, nedavnom rezolucijom VS UN-a potvrđena je obveza očuvanja teritorijalne cjelovitosti Sirije, a prije nekoliko dana, osim američke dozvole za priključenje pregovorima o budućnosti Sirije i predstavnicima tamošnjih Kurda (što je Rusija već ranije tražila, a bojkotirala Turska), pojavile su se i prve informacije o američko-ruskim razgovorima o federalizaciji Sirije;

I peto, borbu protiv međunarodnog terorizma Rusi svojom intervencijom definitivno nisu dobili ali njihov odlazak iz te zemlje nikako se ne može smatrati bijegom od problema ili posljedicom ruskih vojnih gubitaka. Jer Rusija, zapravo, osim gubitka jednog bombardera Su-24 srušenog od strane turskog lovca F-15 u studenom prošle godine i pogibije dvojice pilota, nije niti imala drugih ljudskih ili materijalnih gubitaka za punih pet i pol mjeseci svog vojnog djelovanja po islamističkim postrojbama. A relativno mali ruski kontingent je, po nedavno objavljenom tajnom izvješću NATO-a, učinio nemjerljivo više u odnosu na višestruko brojnije zrakoplove SAD-a i međunarodne koalicije koju čini više od 60 država svijeta i koja vojno djeluje još od kolovoza 2014. g.

Poznati američki stručnjak za Bliski istok iz washingtonskog Centra za strateške i međunarodne studije Anthony Cordesman, napisao je kako je od sredine siječnja 2016. godine, kada su zračni udari ruskih snaga nadvisili brojku 6000, ravnoteža snaga u kopnenim operacijama jasno prešla u korist vladinih snaga (info: Anthony H. Cordesman, Creeping Incrementalism: US Forces and Strategy in Iraq and Syria from 2011 to 2016 // CSIS, February 1, 2016.).

I upravo u tome se ogleda čitav fenomen ruske vojne intervencije. Ona je za manje od pola godine uspjela napraviti nemoguće: zaustaviti „nezaustavljivo“ širenje kancerogene tvorevine „IS“, a ubrzo i dovesti do njegovog uništenja kao bilo kakvog budućeg političkog ili vojnog čimbenika unutar međunarodne zajednice, vratiti sirijsku vojsku iz stanja kliničke smrti u danas najjačeg igrača na sirijskom tlu, te za pregovarački stol dovesti nepomirljive političke protivnike (bez obzira na to čime će pregovori na kraju rezultirati).

Ruska intervencija razotkrila je više nego išta i itko ranije svu licemjernost zapadne politike i hinjenost njegove borbe protiv islamističkog terorizma. Ona je dokazala presudnu ulogu političke odlučnosti na konkretnu akciju, u odnosu na svu vojnu silu nagomilanu po Bliskom istoku ako se nema političke volje nju i pokrenuti. Primjerice, samo SAD ima tisuće svojih vojnika u sastavu Središnjeg zapovjedništva OS SAD-a na Bliskom istoku. Raspolaže za stotinama vojnih zrakoplova u svojim vojnim bazama duž Perzijskog zaljeva, uključno i nosače zrakoplova, a usto ima i golemi politički utjecaj u čitavoj regiji.

Ruska odlučnost i nepokolebljivost, svojstvena jedino zemlji koja je stiješnjena uza zid i nema više pravo na uzmak (naravno, uz činjenicu da raspolaže i nuklearnim vojnim arsenalom kojeg se po potrebi ne bi libila uporabiti), na kraju je neutralizirala i više nego zastrašujuće prijetnje kopnenom vojnom intervencijom od strane moćnih vojski Saudijske Arabije, Turske i tzv. islamske protuterorističke koalicije, medijski snažno potencirane u službi propagandnog rata.

A da od kopnene intervencije saudijske, turske ili bilo čije druge vojske u Siriji neće biti ništa, svjedoče i upravo ovih dana na sjeveru Saudijske Arabije završene goleme vojne vježbe pod nazivom „Sjeverni grom“ na kojima je sudjelovalo oko 150 tisuća vojnika i 2000 zrakoplova iz različitih arapskih država i koje su mnogi mediji smatrali uvodom u kopnenu intervenciju protiv Assada. Vježbe su završile, vojnici su se vratili u vojarne, prašina pustinjskog pijeska iznova se slegla, a najave o vojnoj intervenciji od pojedinih državnih službenika ostale su na razini deklaracija o namjerama (drugim riječima, prazno slovo na papiru).

Koja je pozadina neočekivane Putinove odluke?

Današnje stanje na sirijskom terenu ukazuje kako zemlji najvjerojatnije predstoji federalizacija. Koplja će se vjerojatno lomiti oko količine ovlasti središnje vlasti i budućih federalnih dijelova zemlje. Osim Kurda na sjeveru, svoje teritorijalne jedinice dobit će i suniti i Alaviti kojima će, očito, uz zapad zemlje i primorje, pripasti i glavni grad Damask. Kurdsku autonomiju jamčit će i američki kontingent koji se sastoji od 200 komandosa, najvećim djelom sastavljen iz postrojbe „Delta“ i dio kojega je smješten u sirijskoj regiji Hasake, a većina ih je razmještena u iračkim regijama Ninava, Anbar i Iračkom Kurdistanu. One imaju preciznu zadaću istrebljenja vođa i vojnih zapovjednika „Islamske države“, kao i izvođenje diverzijskih akcija u dubini protivničkog teritorija.

A u svezi primirja koje traje već više od dva tjedna, ovih se dana oglasio i američki državni tajnik John Kerry riječima, kako se razina nasilja u Siriji nakon 27. veljače „snizila za 80-90 posto“, a što je „vrlo, vrlo važno“. Prije toga priznao je kako je ruska uloga u mirnom rješenju sirijskog sukoba bila ključna, a nužnost Assadovog odlaska s vlasti više ne spominje ni on, niti Pentagon.

U tom kontekstu nije nevažno spomenuti i nedavno izrečene riječi predsjednika Obame u intervjuu američkom mediju The Atlantic, kada je rekao da su neke bliskoistočne i Istočno-europske države željele rješavati svoje probleme preko američkih leđa. Tom je prilikom izjavio još nešto znakovito: rekao je kako Ukrajina ne predstavlja prioritet američke politike i da što god SAD tamo učini, neće biti dovoljno zbog utjecaja koji Rusija u toj zemlji ima, a što se nalazi i u temelju ruskih interesa.

Pa iako vjerojatno dugo nećemo saznati pravi razlog iznenadnog ruskog povlačenja sa sirijskog ratišta, usprkos svim gore navedenim, po Moskvu i više nego pozitivnim dostignućima, sve ukazuje na to kako se radi o velikom američko-ruskom dealu. Što je i po kojoj cijeni trženo, bit će zavijeno velom tajne, kao što su tajni i nikad prekinuti zakulisni diplomatsko-obavještajnih kontakti dviju zemalja. Što je predmet dogovora moći će se tek naslućivati pozornim praćenjem kroz duži vremenski tijek čitavog spektra sukobljenih pozicija Moskve i Washingtona, od sankcijske politike, rata cijenama energenata, stanja u Ukrajini, izgradnje američkog proturaketnog štita po obodu Rusije i još podosta toga. U svakom slučaju, za najveće zemlje svijeta poraz politike jedne države u odnosu na drugu, nikada jevnosti ne može biti tako i predstavljen.

Sinoćnja zapovijed ruskog predsjednika Putina, da ruska vojna baza u sirijskoj luci Tartus i ona zračna u Latakiji i dalje ostanu u operativnoj pripravnosti, dokazuje da je Rusija uspjela očuvati svoju vojnu nazočnost u Siriji i da joj u tu svrhu provedba vlastitih vojnih operacija više nije nužna. A Amerikanci su formalnim završetkom ruske intervencije uspjeli sačuvati – obraz.

 

0 komentara

You may also like