Čelnik bosanskih Srba Milorad Dodik ponovo je u ponedjeljak zagovarao uspostavu nove države koja bi okupila sve Srbe na Balkanu uz tvrdnju kako je to njihovo legitimno pravo jer na tom području, kako je kazao, srpsko nacionalno pitanje jedino je ostalo neriješeno, izvještava Hina.
Tu je tezu otvoreno zagovarao u intervjuu kojega je prošlog vikenda dao ruskom propagandnom servisu Sputnjik pojašnjavajući kako u sastavu neke nove velike Srbije vidi i Kosovo te Crnu Goru kao i Republiku Srpsku. Ta je njegova izjava naišla na brojne kritike uključujući tu i osudu Ministarstva vanjskih poslova Crne Gore no Dodika to nije pokolebalo pa je novinarima u Banjoj Luci u ponedjeljak potvrdio kako ostaje pri svojim projekcijama i zagovara uspostavu neke nove vrste velike Srbije.
“Srpski narod ima pravo na svoju jedinstvenu državu na Balkanu”, izjavio je Dodik. Pri tom je tvrdio kako su raspadom bivše Jugoslavije svi drugi narodi koji su u njoj živjeli riješili svoje nacionalno pitanje, a ta je mogućnost, po njegovoj interpretaciji, uskraćena jedino Srbima.
Smatra kako je uspostavu velike Srbije nakon Prvog svjetskog rata spriječila samo zapadna urota što ju je predvodilo Ujedinjeno Kraljevstvo u kojem, zajedno sa SAD-om, i danas vidi glavnog neprijatelja Srba.
Tvrdi da SAD danas predvodi napore da se od BiH napravi unitarna i centralizirana država te kaže kako u RS-u na to nikada neće pristati pa će se sukobi nastaviti s izgledom da se u BiH odnosno u Europi na taj način ponovi scenarij desetljetnog sukoba Izraela i Palestinaca bez izgleda za trajno i održivo rješenje.
Prognozirao je kako će se BiH zbog stalnih unutarnjih sukoba stoga raspasti što otvara prostor da se RS priključi budućoj velikoj Srbiji.
Američko veleposlanstvo u Iraku najavilo je evakuaciju određenog broja zaposlenika američkog veleposlanstva u Bagdadu i generalnog konzulata u Erbilu zbog rastućih sigurnosnih prijetnji.
Veleposlanstvo je također upozorilo američke državljane da ne putuju u Irak. Razlozi navedeni u izjavi su „…terorizam, otmice, oružani sukobi, građanski nemiri i ograničena sposobnost američke misije u Iraku da podrži američke građane.”
Danas je vođa utjecajnog šijitskog pokreta, Muqtada al-Sadr, pozvao iračku vladu i Zastupnički dom da zatvore američko veleposlanstvo u Bagdadu.
Vojni sukob između Izraela i Hamasa, uz prekomjernu primjenu sile izraelskih snaga u Pojasu Gaze koja rezultira velim brojem poginulih civila i uništene infrastrukture, ubrzano utječe na rast antisemitizma u Europi.
To se prije svega odnosi na Francusku, koja je i dom najveće židovske zajednice u Europi, istodobno i one muslimanske, koja se, očekivano, u potpunosti solidarizirala s Palestincima i sada sve jače ugrožava sigurnost francuskih Židova. Taj je sukob bio i ranije izražen i prisutan, ali najnovija događanja izdigla su ga na posve novu razinu, o čemu svjedoči i slijedeći tekst.
Kako navodi medij POLITICO, Francuska je u posljednja tri tjedna doživjela više antisemitskih incidenata nego tijekom prošle godine: prijavljen je 501 prekršaj u rasponu od verbalnog zlostavljanja i antisemitskih grafita, do prijetnji smrću i fizičkih napada. Antisemitska djela koja se istražuju uključuju skupine koje se okupljaju ispred sinagoga uzvikujući prijetnje i grafite poput riječi “ubijanje Židova je dužnost” ispisane ispred stadiona u Carcassonneu na jugozapadu zemlje. Ministar unutarnjih poslova je nakon napada rasporedio dodatnu policiju i vojsku u židovske škole, mjesta bogoslužja i društvene centre, a u Sarcellesu to znači da vojnici čuvaju mjesta za preuzimanje i odvoz u školu.
Kako se navodi, u obično živahnoj četvrti “Mali Jeruzalem” u Sarcellesu, jedini ljudi koji šetaju su francuski vojnici koji nose oružje u patroli.
Od Hamasovog smrtonosnog napada na Izrael 7. listopada, ova većinom židovska enklava u sjevernom predgrađu Pariza postala je jezivo tiha, s mještanima koji su svoje kretanje sveli na minimum, a restorani i kafići lišeni svoje stalne klijentele – strahujući od sve većeg broja antisemitskih napada diljem Francuske.
“Ljudi su u strahu, u stanju šoka, izgubili su ljubav prema životu”, rekao je Alexis Timsit, voditelj košer pizzerije. “Posao mi je pao 50 posto, nema gužve na ulici, nitko ne šeta”, rekao je ispred velikog ekrana koji je danonoćno prenosio rat.
Francuska je dom najveće židovske zajednice izvan Izraela i SAD-a, koja se procjenjuje na oko 500.000, i jedne od najvećih muslimanskih zajednica u Europi. Zabrinutost za sigurnost nije nova za francusku židovsku zajednicu, jer je u određenoj mjeri ostala u stanju pripravnosti usred niza terorističkih napada islamista na francuskom tlu u posljednjem desetljeću, zaključuje Politico.
Otvoreno je palestinsko pitanje, kao civilizacijsko pitanje svih pitanja 21. stoljeća. Generiralo ga je rješenje židovskog pitanja – civilizacijskog pitanja svih pitanja 20. stoljeća. Najbolje ga je postavio Edgar Morin, Francuz židovske vjere, smatran jednim od najvećih filozofa današnjice. Nazvao je izraelsko-palestinsku spiralu nasilja „rakom koji se razvio, s jedne strane hraneći se povijesnom tjeskobom naroda progonjenog u prošlosti i njegovom zemljopisnom nesigurnošću; s druge strane nesrećom naroda progonjenog u sadašnjosti i lišenog političkih prava.“[i]
Kako je Zapad reagirao?
Joe Biden je „civiliziranom svijetu“ odmah dao smjer kretanja: „čelična podrška bliskoistočnoj demokraciji Izraelu.“ Dvije pomorske borbene grupe strukturirane oko nosača zrakoplova i on sam odmah su krenuli prema Izraelu. U arapskim državama nije našao tko bi ga poslušao. Osim u Kataru – financijeru Hamasa. Kako se ne bi kući vratio praznih ruku, Katar mu je kod Hamasa ishodio oslobađanje talaca. Samo za njega, iz zatočeništva su puštene dvije američke Židovke i nijedan drugi talac. America first!
Nije dugo trebalo čekati da Biden taj svoj „uspjeh“ i, nakon rusofobije – islamofobiju, stavi u funkciju prikupljanja sredstava za Ukrajinu. Ni izraelske žrtve krvavog Hamasovog pohoda nisu uspjele zasjeniti opsjednutost američkog predsjednika ruskim neprijateljem. Vrativši se u domovinu, uzviknuo je: „Amerika je još uvijek svjetionik za svijet”, pa povukao paralelu između ukrajinskog otpora i američkog rata za neovisnost od prije 250 godina koje, prema njemu, „vode isti ideali: neovisnost, sloboda, samoodređenje”. Sve kako bi financijski povezao Izrael i Ukrajinu. „Poslati ću Kongresu hitan zahtjev za proračun za Izrael i Ukrajinu”, najavio je. Američki mediji odmah su prokomentirali da Bijela kuća cilja na 100 milijardi dolara kredita – iznos koji bi bio nadodan godišnjem proračunu za obranu od 865 milijardi. Od 100, čak 60 milijardi bilo bi namijenjeno Ukrajini, 14 Izraelu, a ostatak za zaštitu Tajvana od Kine i osiguranje granice između SAD-a i Meksika.
Radilo bi se o ogromnom povećanju proračuna, kakvo Biden nije zamišljao mjesec dana ranije, u rujnu – kada je mislio tražiti „samo“ 24 milijarde povećanja (za Ukrajinu). Naravno, američki predsjednik nije propustio svoj zahtjev podržati cost-benefit analizom, prema kojoj će novac potrošen za pomoć Kijevu u konačnici koristiti gospodarstvu SAD-a. Ustvrdio je: „Šaljemo opremu koju crpimo iz naših rezervi”, a proračunska izdvajanja se zatim koriste za ponovno punjenje tih rezervi. To je prilika za „made in America”. Nabrojao je neke od mnogih saveznih država u kojima izvođači radova iz Pentagona imaju tvornice, od Arizone do Teksasa. Prisjetivši se Republikanaca koji priječe njegove namjere, inzistirao je: „Imamo svoje podjele koje moramo nadvladati kako bismo vodili rat protiv terora i tirana”, pa zaključio: „Mi smo Sjedinjene Američke Države. Ne postoji ništa što ne možemo učiniti ako smo ujedinjeni.“[ii]
Jedino je zaboravio da nije dovoljno američko jedinstvo i divovski budžet. Treba biti u mogućnosti isporučiti oružje. Što trenutačno nije slučaj. Ni američka vojna industrija više ne uspijeva održati korak s Bidenovim ratnim pothvatima. Zalihe su preniske za upošljavanje više vojski, a Kongres ga nerado slijedi. Zato Biden uvijek može računati na Uniju. Istina, EU nije Federacija – ali ima čelnicu koja se ponaša kao da jest. Tako, sve su šanse da ono što Bidenu bude odbijeno u Kongresu odobri Komisija Ursule von der Leyen i ispiše nove bjanko čekove. Njoj je jednostavnije pisati čekove nego njenom američkom uzoru. Europski narodi ju nisu na demokratskim izborima izabrali za svoju predsjednicu, pa ih ona prilikom donošenja ključnih odluka ne mora ni konzultirati, niti im predstavljati cost-benefit analize iz kojih bi bilo razvidno kako će njene odluke koristiti Europljanima.
Čak je i kolijevka ljudskih prava – Francuska, europska država s najbrojnijom židovskom i muslimanskom zajednicom, pod dirigentskom palicom Emmanuela Macrona, odmah službeno „izabrala stranu“, odnosno svrstala se iza Sjedinjenih Država, zabranila pro-palestinske prosvjede. Od tada su francuski mediji, kao nikad prije, pod prismotrom svojevrsne moralne policije koja brani izraze solidarnosti s palestinskim civilima. Onima kojima je Izrael isključio struju, vodu…; koji zahtjeva od 2 milijuna ljudi da se sklone na jug koji bombardira kao i sjever, sve kako bi „do zadnjeg“ eksterminirali Hamasove ekstremiste, iako sami najbolje znaju da je vjerske radikale nemoguće iskorijeniti; štoviše, da je svako „iskorjenjivanje“ za Izrael suicidalno po pitanju kredibiliteta te države na međunarodnoj sceni.
Svi Palestinci su optuženi za antisemitizam. Iako su Semiti potomci Šema, jednog od Noinih sinova, od kojih je, prema Bibliji, nastalo više naroda (Hebreji, Arapi, Elamiti, Aramejci, Asirci i Feničani), a čiji su suvremeni predstavnici Arapi i Židovi. Dakle Arapi su i sami Semiti, pa nije razvidno kako bi mogli biti antisemiti. Naprotiv, pravi antisemitizam nikad nije daleko, onaj uvriježen francuski koji si je dao maha za zadnjeg svjetskog rata. Upravo se ponovno budi zahvaljujući „manipuliranim medijima” i „novinarima u službi svojih gospodara” – kako prosječni Francuz objašnjava aktualni medijski pritisak. Pritisak koji je učinio da čak i teroristički akt na francuskom tlu – kojim je već drugi politički azilant Čečenac iz Rusije usmrtio već drugog francuskog profesora, bude stavljen u drugi plan.
Francuska se sasvim „izgubila u prijevodu“. U samo petnaestak godina, počevši od predsjednika Sarcozy-a koji ju je vratio u zajedničko zapovjedništvo NATO-a do liberala Macrona, nestala je francuska degolistička posebnost i ustupila mjesto državi kao i svakoj drugoj – onoj koja svijetu više nema ništa posebno za reći, osim da podržava demokratski Izrael u borbi protiv terorizma. Kolijevka ljudskih prava podržava i izraelsku primjenu Talionova zakona (odmazde) na palestinskim teritorijima Gaze i Cisjordanije koje kontrolira i kolonizira ne poštujući više od 20-tak rezolucija UN-a i različitih sporazuma koji su trebali dovesti do izlaska iz izraelsko-palestinske spirale nasilja stvaranjem Palestinske države.
Stoga je nužno vidjeti što o izraelskoj demokraciji kažu sami Izraelci?
Obrana demokracije Talionovim zakonom
Mjerodavna je analiza Ofera Bronchteina, frankofona i predsjednika nevladine organizacije Međunarodni forum za mir i pomirenje na Bliskom istoku. On je bivši suradnik Yitzhaka Rabina, laburističkog premijera Izraela, supotpisnika sporazuma iz Osla s Yasserom Arafatom 1993. Rabina je 1995., s dva metka u leđa, likvidirao Yigal Amir, židovski vjerski ekstremist, protivnik sporazuma iz Osla. Nije bolje prošao ni drugi potpisnik sporazuma – Yasser Arafat. On je preminuo 2004. u francuskoj vojnoj bolnici Percy, nakon „misteriozne i kratke bolesti” (sumnja se da je podlegao trovanju polonijem 210). Rabina i Arafata su zamijenili vjerski radikali, čemu je svjedočio Bronchtein.
Godine 2009. u Izraelu je premijersku ulogu preuzeo Netanyahu i otvorio vrata svoje vlade vjerskim ekstremistima – onom djelu Izraelaca koji slijede mesijanske ili teokratske ambicije. Prema Bronchteinu, „u njihovim očima bi Izrael trebao još više anektirati, okupirati i diskriminirati; do točke protjerivanja Palestinaca, do primata židovskog zakona.“[iii] Kako zasad samo još Vrhovni sud ograničava njihove planove, Netanyahu je odlučio ograničiti Vrhovni sud svojom spornom reformom. Onom koja je na ulice izvukla drugi dio Izraelaca, koji su pokrenuli masovne demonstracije za pluralističku i sekularnu demokraciju. Za njih je demokratska dimenzija jednako važna koliko i židovska dimenzija Izraela. A Izrael još uvijek nema ustava, jer ultraortodoksni Židovi odbijaju sekularni ustav. U tri mjeseca, pokret je toliko narastao da se zabrinutost proširila na tvrtke, institucije i vojsku. Rezervisti su odbijali sudjelovati u rutinskoj obuci, a specijalne snage i vojne obavještajne službe zanemarivale svoju pričuvnu obvezu.
Konačno, smjena ministra obrane od strane premijera dovela je do noći neviđenih prosvjeda. Sve je stalo: zrakoplovi, vlakovi, sveučilišta, bolnice, trgovine i škole. Stjeran u kut, Netanyahu je abdicirao i vlada proglasila privremeno zamrzavanje reforme. Ali fraktura „židovska država protiv države Izrael“ nije zacijelila. Židovska država nije odustala od reforme koja bi omogućila integriranje vjerskih dogmi i planova aneksije u izraelske temeljne zakone i tako ugušila sekularnu državu Izrael.
Ta unutarnjopolitička previranja učinila su izraelski legendarno pouzdan sigurnosni sistem ranjivim, što je jedan od dva ključna razloga nepripremljenosti za napad Hamasa. Drugi ključni razlog izraelskog nedostatka budnosti je inicijativa saudijskog princa Mohammeda Ben Salmana za kreiranje zajedničke protuiranske platforme s Izraelom, pod vodstvom Donalda Trumpa i njegovog vrlo aktivnog zeta, Jareda Kushnera. Netanyahu je vjerovao da će ta platforma zaživjeti, kao što su dva američka predsjednika vjerovala da svjetske probleme mogu rješavati kao obiteljske (Biden u Ukrajini, Trump u Izraelu).
Tako se, nakon američko-ruskog, pred našim očima rasplamsava sukob svih sukoba – izraelsko-palestinski. Frontalno se sučeljava sve nakazno i reakcionarno što čovječanstvo nosi u sebi. O rezultatu tog sučeljavanja ovisi da li će se i Zapadna civlizatorska misija, koju definiraju: individualne slobode, liberalna demokracija i vladavina prava, poput civilizatorskih misija koje joj prethode, sunovratiti u moralni bezdan.
Prije 7. listopada
Požar radikalizacije zahvatio je cjelokupni planetarni prostor i kristalizira se u krvavom obračunu između palestinskih i židovskih fundamentalista – koji su donedavno jedni drugima „držali ljestve“. Prije 7. listopada, Hamasove akcije odmazde kratkog dometa – kao odgovor na izraelsko nasilno demografsko preuzimanje palestinskih teritorija; te izraelski odgovori na njih u obliku opravdavanja i ubrzavanja daljnje kolonizacije, održavali su spiralu nasilja radi vlastitog održanja na vlasti i ideje eksterminacije onog drugog.
Jer ogrezli u korupciji i nepotizmu, prvo su Palestince napustili njihove vođe (Palestinska samouprava pod vodstvom Mahmuda Abasa). Nametnuo se radikalni Hamas, koji se u svojoj povelji, objavljenoj 1988., identificira kao ogranak egipatskog Muslimanskog bratstva, pod čijim su utjecajem bili i vođe Iranske islamske revolucije. Danas Bratstvo, Hamas i Iran povezuju koncept političkog islama i zajednička mreža borbenih grupa nazvana „osovina otpora“ za suočavanje s Izraelom i Zapadnim demokracijama.
„Osovina otpora“ privremeno je stavila sa strane pitanje Muhamedova nasljednika koje razdvaja njene članice, a zbog kojeg postoje dvije suprotstavljene vizije islamske religije. Minorna šijitska vizija (Iran i Irak), koju je prihvatilo samo 10-15%[iv] muslimana, generirala je svećenstvo s vrlo jakom hijerarhijskom strukturom (poput katoličke), čiji se autoritet poštuje (autokratski pristup), jer se svaki njegov predstavnik smatra potomkom Prorokove obitelji. Šijitski imam je posrednik koji svoj autoritet crpi direktno od Alaha. U većinskoj (85-90%) sunitskoj viziji, božanski status ima samo Kur’an. Odsutna je hijerarhijska struktura, te je imam samo čovjek među ljudima, odabran (demokratskiji pristup) da uz pomoć Kurana i Suna (zbirka zapisa o Prorokovoj praksi vjere) vodi vjernike na putu vjere.
Zbog pripadnosti „osovini otpora“, Hamas i Palestince pod njegovom upravom napustile su one sunitske zaljevske države koje su smatrale da im nije isplativo podržavati politiku koja bi mogla koristiti šijitskom rivalu Iranu, čiji utjecaj u regiji neprestano raste (Hezbollah u Siriji i Libanonu). Tako je ulogu „dežurnog humanitarca“ preuzeo Katar. U Pojas Gaze, a ne u nekad predviđenu – pa od svih zaboravljenu državu Palestinu, Hamasu je u koferima stizao katarski novac. Naravno, uz odobrenje Izraela i Sjedinjenih Država.
Pojas Gaze je obalni mikro teritorij (360 km2), prozvan „izraelski zatvor na otvorenom“ za 2 milijuna Palestinaca. Ispod „zatvora“, Hamas je iskopao „paukovu mrežu“ tunela, onako kako to čine i drugi zatvorenici tražeći kako iz zatvora pobjeći. Naime, sve što u Gazu ulazi, ili iz nje izlazi, kontroliraju Izraelci. Jer je neprirodno odsječen, prostor je ostao ovisan o izraelskoj energetskoj i vodnoj infrastrukturi i nema uvjeta za samostalni ekonomski razvoj. Preživljavanje Palestinaca u tom skučenom prostoru ovisi o humanitarnoj pomoći, čiji priljev kontrolira Izrael. Tako je kontrolirao i predavanje kofera katarskog novca Hamasu, što je profesora kriminologije Alaina Bauera navelo na konstataciju da je „Katar povijesni sponzor Hamasa na zahtjev vlada Izraela i Sjedinjenih Država.” (Europe 1, 25.10.23.)
Neskriveno bliske veze Katara s Muslimanskim bratstvom uživaju podršku Turske (kao koncept putom kojeg ponovno širi svoj utjecaj u prostoru kojim je nekad vladala), ali potpiruju napetosti između te državice i susjednih režima (Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Egipat, Bahrein) – rivalima Turske i Irana.
I Sjedinjene Države su se, početkom 1950-ih, zainteresirale za Muslimansko bratstvo – koje je simbol političkog islama protiv kojeg Zapad danas ratuje. Tada ih je Bratstvo zanimalo kao potencijalni saveznik protiv Nasera i uspostave komunističkih ili socijalističkih režima na Bliskom istoku; odnosno protiv vječnog neprijatelja Rusije.
Problem je u tome što se, na taj način, američka sila automatski postavila i protiv pokušaja sekularizacije bliskoistočne regije u tijeku. Tako se islamistička nebuloza – islamistički terorizam, koji promovira politički Islam gdje god ima muslimana, proširio svijetom. Bratstvo je inspiriralo vođe Iranske islamske revolucije, dobro se implantiralo u Europi, te se ilustriralo u pokušajima atentata i prevrata u državama s muslimanskim življem – prevratima koji su često odgovarali Zapadnim interesima.
Svi vođe muslimanskih država počeli su strepiti od prevratničkog potencijala Bratstva. Tako, nakon što je taj pokret podržao i invaziju Sadama Huseina na Kuvajt, vehabijska (sunitska) Saudijska Arabija se konačno od njega distancirala. Time je svoju ulogu zaštitnika Bratstva prepustila vehabijama iz Katara; i, naravno, zaštitniku njih sviju – Sjedinjenim Državama. Čelnik Katara, Šejh Hamad ben Khalifa Al Thani, je uvjeren da ideološki koncept Muslimanskog bratstva (politički islam) odgovara dubokim težnjama svih arapskih naroda, pa i palestinskog.
U opisanom bliskoistočnom kontekstu, „uspješnost“ Hamasove krvave vojne akcije u Izraelu treba pripisati efikasnoj organizaciji (Iran) i ideološkoj indokrinaciji (Bratstvo) „osovine otpora“ u njenom suočavanju s Izraelom i Zapadnim demokracijama.
The West vs the Rest
Kao demonstrirano, razvidno je da Bliski istok ne razdiru vjerski ratovi ili Huntingtonov sukob civilizacija. Razdire ga globalni rat The West vs the Rest (Zapad protiv Ostatka (svijeta), koji se retorički izražava u blokovskom svrstavanju i sukobu oko najboljeg oblika vladavine: demokratskog ili autoritarnog; a u stvari prikriva sirovu borbu za ili protiv održanja Zapadne hegemonije. Iza Zapadnog demokratskog koncepta svrstao se Izrael. On se nalazi u okruženju kojim je ovladao politički islam. Stoga se političke opcije svode na vjerske: sunitsku koja je demokratskija po pitanju zastupanja Alahove riječi i sklonija Zapadu i šijitsku, koja je autoritativnija po tom pitanju i odbija Zapadni utjecaj.
Predstavnici prve opcije su muslimanske države koje su se svrstale u blok The West uspostavljanjem odnosa s Izraelom; kao što su nedavno Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein, Maroko i Sudan uspostavili diplomatske odnose; kao Turska koja je 2022. „odmrznula“ zamrznute odnose; ili kao Saudijska Arabija koja je bila na putu ostvariti ih. Predstavnici druge opcije su muslimanske države koje ne priznaju dominaciju Zapada, kao Iran, Sirija i Jemen, te se svrstavaju u blok The Rest; ili kao Libanon kojim vojno i politički dominira šijitski Hezbollah, te bi se mogao priključiti tom bloku.
Hamasova intervencija prekinula je taj proces blokovskog svrstavanja i u prvi plan vratila palestinsko pitanje. O načinu na koji će Zapad riješiti – nakon istrjebljenja Židova u 20. stoljeću, pitanje istrjebljenja Palestinaca u 21. stoljeću, ovisi opstanak Zapadne civilizacije. Zapadnu civilizatorsku misiju već odbija The Rest (ostatak svijeta). Erozija demokracije u Izraelu odgovara eroziji demokracije u cijelom Zapadnom taboru. Ona je odraz nove geopolitičke podjele The West vs the Rest, zbog koje raste nered u sistemu međunarodnih odnosa i multipliciraju se ratna žarišta. Onako kako kineska Komunistička partija vjeruje da bolje zna što je dobro za narod od naroda, tako demokratske političke elite sve više vjeruju da je narod neuk, pa se više i ne trude konzultirati ga prilikom donošenja značajnih odluka. Dakle, izraelske i palestinske mase se ne pita više nego francuske ili hrvatske žele li uistinu vlast kakvu imaju, iako postoji opasnost da njihove odluke životom plate.
Nova geopolitička podjela, sve prisutnija i u unutarnjopolitičkim previranjima u Zapadnim demokracijama, se samo retorički odnosi na spor oko najboljeg oblika vladavine, demokratskog ili autokratskog. Efektivno se radi o borbi za očuvanje nadmoći Zapada (angloameričke nadmoći) nad teritorijima i njihovim materijalnim i ljudskim resursima. Kao i prije svakog „velikog rata“, dihtomija između elita koje strepe od kraja svijeta zbog klimatskog zatopljenja i masa koje plaše teški krajevi mjeseca; između onih koji žive od „sterilnog“ rada koji je tretiran kao trošak i onih koji žive od kapitala za koji se smatra da je jedini „fertilan“; mogući „revolt masa“ je, još jednom u povijesti, preusmjeren na dihtomiju The West vs the Rest, a svi Muslimani stigmatizirani kao nekad Židovi, uključujući i od strane bivših žrtvi Židova.
Zaboravljeni palestinski kršćani
U rješavanje palestinskog pitanja prvo bi trebalo uključiti starosjedioce na tom prostoru, palestinske kršćane. Preostalo ih je još 50-tak tisuća na svim palestinskim teritorijima i oko 1000 u Gazi. Njihov doživljaj palestinsko-izraelskog sukoba se bitno ne razlikuje od onog muslimanskog. Međutim malo ih tko išta pita i slabo se čuje njihov glas.
Evo kako svjedoče dva svećenika sa Zapadne obale o obliku jedinstva koje postoji unutar palestinskog stanovništva.
„Zločini koje je počinio Hamas ne mogu se opravdati. Zlo je zlo, bilo da ga počini ovaj ili onaj,” tvrdi monsinjor Shomali, rođen u Betlehemu i pomoćni biskup latinskog patrijarha Jeruzalema, pa nastavlja: „U isto vrijeme, na ove zločine koje je počinio Hamas moramo gledati ne s povećalom, već s teleskopom. Sagledati cijeli kontekst stoljetnog sukoba. Bilo je i puno zločina koje su Izraelci počinili tijekom drugih ratova. Zbog toga brojni Palestinci nisu osjećali grižnju savjesti radi zločina počinjenih 7. listopada, već, oprostite što to kažem, određeni trijumf – kojim su umanjili osjećaj potlačenosti koji ‘nose u sebi’.“
Priča se ponavlja s ocem Firasom Abedom Rabbom, svećenikom malog sela Ain Arik, u blizini Ramallaha, gdje je 200 vjernika župe Notre-Dame de l’Annonciation pretrpjelo isti tretman od strane Izraelaca kao i muslimani. „Puno prije 7. listopada, Izraelci su već provodili jasnu segregaciju kršćanskog stanovništva; sustav apartheida. Dakle, kao kršćani u Palestini ili palestinski kršćani, mi to doživljavamo točno onako kako to doživljava palestinsko stanovništvo u cjelini.“[v]
Plenkovićeva Hrvatska svejedno je glasovala čak i protiv neobvezujuće UN-ove rezolucije kojom se traži „trenutačno, trajno i održivo humanitarno primirje” u Pojasu Gaze, jer se u njoj izrijekom ne spominje Hamas i zločini njegovih militanata. Iz čega proizlaze dva zaključka. Prvo, hrvatske vlasti ne samo da se tom odbijenicom nisu libile dovesti u pitanje goli opstanak preostalih palestinskih kršćana, nego i trajni i održiv opstanak bliskoistočnih Židova u sve neprijateljskijem arapskom okruženju – upravo zbog takvih odbijenica. Drugo, nipodaštavanje palestinskih kršćana od strane onih hrvatskih potvrđuje da „hrvatski izbor“ nema veze s poštovanjem moralnih vrijednosti, da li vjerskih, da li civilizacijskih. Radi se samo o bučnom hrvatskom izboru moćnog Zapadnog bloka (The West) protiv manje glamuroznog ostatka svijeta (The Rest). Bučnog izbora, zbog nade da će biti nagrađeni od strane moćnih gospodara svijeta.
Takve politike neumitno nas vraćaju u predkršćansko doba, u Babilon 1730. prije Krista (današnji Irak) kojim je vladao njegov šesti kralj Hammurabi; koji je na steli izloženoj u središtu grada upisao svoj zakon (Talionov zakon) koji uspostavlja reciprocitet između kazne i zločina – „oko za oko, zub za zub”; odnosno uspostavlja pravo na odmazdu (koje će kršćani potom ublažiti) – pravo koje Zapad danas daje Izraelu, protivno kršćanskoj tradiciji.
Rješenje?
Proizlazi da se za trajno i održivo rješenje palestinskog pitanja ne trebamo vratiti na baze iz 1967., nego na one iz 1947. – nastale u doba pobjede antifašizma nad svim nakaznim i reakcionarnim što čovječanstvo nosi u sebi.
Kako smo vidjeli, izraelsko-palestinski sukob je manje pitanje teritorija, a više kontrole nad njima – koja je danas ekskluzivno u rukama Izraela i Zapada. Stoga bi, The West i The Rest zajedno, trebali uvjetovati svoju pomoć Izraelu i Palestincima stvaranjem dviju sekularnih država, s Jeruzalemom pod međunarodnim statusom. Tako bi bili zaštićeni Palestinci, muslimani i kršćani, u Izraelu; kao i Židovi u Palestini. Postojala bi alternativa političkom islamu, čiji bi uspjeh ugrozio opstanak vjerskog fanatizma na Bliskom istoku – kolijevci najstarijih civilizacija.
Na žalost, malo je mjesta za optimizam. The West vs The Rest priječi svaki artikulirani zajednički odgovor na ključna pitanja današnjice; među kojima onog palestinskog, na čijem bi rješavanju mogla pasti Zapadna civilizacija – čije su proklamirane temeljne vrijednosti u međunarodnim odnosima poštivanje ljudskih prava i međunarodnog prava. Reagirajmo!
Ubrzana militarizacija Europe i svijeta ne može ne rezultirati pogoršanjem sigurnosnog stanja na kontinentu i u svijetu, a vrijedi – naravno, i obratno.
Taj pakleni krug nestabilnosti, prijetnji, sukobljavanja i ratova, kao i uvijek dovodi do toga da jedni na svemu ovome masno zarađuju, dok oni drugi ubrzano siromaše.
Za sada je Europa ona od svjetskih regija za koju se gotovo svi svjetski analitičari, na žalost, slažu kako spada među ove druge.
Ali lako još za to, odnosno za osiromašenje! Siromaštva je uvijek bilo, od pradavnih vremena, a ljudi se uvijek nekako snalaze i na kraju preživljavaju, uz veću ili manju cijenu.
Luksuz se u teškim vremenima u pravilu brzo zaboravlja pa bi tako trebalo biti i sada, odnosno – bio bi rezerviran samo za usku skupinu privilegiranih.
Tako je, zapravo, bilo oduvijek, pa su elite, koje smo još u predkrizno i mirnodopsko doba izabrali da nas vode u neku svjetliju i pravedniju budućnost, očito pomislile zašto ne bi i opet?
Neka raja ponovo radi za sitne novce, da nama ostane više – deviza je onih koji su mislili da je sve to moguće osmisliti i provesti jednostavno, bez opasnosti za destabilizaciju njihovih interesa i profita. Mislili su, sve su poluge upravljanja i utjecaja u našim rukama i sve će biti pod kontrolom.
Pandemija Covid-19 sve im je to i dokazala i potvrdila (dio naroda je bio u startu poslušan i pokoran, a dio buntovan – ali istovremeno i nemoćan da bilo što promijeni), a da nije bilo nesretne ruske invazije na Ukrajinu, u jeku pandemije, pitanje je što bi na kraju od svega toga bilo? Odgovor nikada nećemo saznati.
Preusmjerena sredstva
Tako su europske elite, umjesto sredstava za discipliniranja građana cjepivima i maskama, kao i oporavak uništenih ekonomija od lockdowna, bile primorane ista preusmjeriti na obranu i proizvodnju oružja.
Međutim, ne na način kako su se nadale.
Morale su, pod pritiskom SAD-a, svoja skladišta naoružanja isprazniti za pomoć Ukrajini, a umjesto njih kupovati skupo, suvremeno američko oružje zbog čega europska industrija naoružanja grca u problemima dok američka profitira kao nikad ranije.
Preciznije, u problemu su proizvođači iz zapadne Europe, dok su, po nalogu Washingtona, pojedine istočnoeuropske članice NATO saveza ponovo pokrenule svoje stare tvornice za proizvodnju zastarjelog sovjetskog oružja za isporuke Ukrajini.
Zapadnoeuropski pak proizvođači ne žele potpisivati skupe ugovore o povećanju proizvodnje oružja i streljiva za Ukrajinu bez prethodnih čvrstih državnih jamstava da će intenzivna proizvodnja trajati barem pet godina kako bi im to moglo biti isplativo.
Dakle, europske elite povijest ništa naučila nije. Ako i je, sjećanja i znanja temeljena na iskustvu u međuvremenu su izblijedjela pred prepunim trbusima i sveprisutnim hedonizmom koje uvijek tjera i goni na više – na potrebu za dodatnim novcem i dodatnim uživanjima.
Lako za siromaštvo, pred vratima je novi rat
Međutim, ono što je puno opasnije i gore od samog siromašenja i pada standarda građana u Europi je to, što joj mnogi predviđaju i mračnu budućnost po pitanju sigurnosti – preciznije, izbijanju novih ratova (dakle, ne misli se na ovaj koji se već vodi na istoku kontinenta i to još kakav – s ljutim suparnikom i nuklearnom velesilom Rusijom, kao da i on nije više nego dovoljan i opasan)!
Da ovdje nije riječ o nekakvom bezrazložnom strašenju javnosti od strane autora ovog teksta, ili pak njegovih osobnih promišljanja, dalekih od stvarnosti, svjedoči i slijedeća vijest.
U najnovijem intervjuu njemačkog ministra obrane Borisa Pistoriusa za tamošnju televiziju ZDF, u emisiji „Berlin Direkt“, isti upozorava na mogući rat u Europi i nužnost priprema za isti!
Dakle (prije elaboriranja daljnjih Pistoriusovih riječi), dodao bih, Europska unija nas je svojom politikom dovela tu gdje jesmo, u predratno stanje s perspektivom rata – i nikom ništa! Kao da se sve ovo podrazumijevalo samo po sebi i da se ništa drugo nije moglo učiniti. A itekako je!
Međutim, ostavimo sada to po strani. To je tema za posebnu analizu. Pogledajmo radije što je to točno izjavio njemački ministar obrane.
Moramo se pripremiti za mogući rat u Europi, kazao je Pistorius u intervjuu. “Moramo se naviknuti na ideju da u Europi može postojati prijetnja od rata. Njemačka se mora moći obraniti. Moramo biti spremni za rat.”
Prema njegovom mišljenju, sukobi na Bliskom istoku i u Ukrajini imat će posljedice u njemačkom društvu.
Njemačka se mora moći braniti, to se odnosi i na Bundeswehr i na društvo: “Moramo postati sposobni za rat”, kazao je Pistorius i dodao kako će, u isto vrijeme, Njemačka učiniti sve u bliskoistočnom sukobu kako bi osigurala da ne dođe do daljnje eskalacije.
Odbacio je tvrdnje da je savezna vlada bila prespora s takozvanom prekretnicom. “Ne može puno brže od toga.” Ne samo da je uspostavljen poseban fond za Bundeswehr vrijedan 100 milijardi eura, nego su se i strukture promijenile.
Bundeswehr je dugo bio zanemaren, kazao je dalje: “Sve što je zabrljano u 30 godina, oprostite što to moram reći, i istrošeno, ne može se nadoknaditi u 19 mjeseci.” No, Njemačka će do kraja ovog desetljeća biti u potpuno drukčijoj poziciji.
Prethodno je i njemački Ministar gospodarstva Robert Habeck također zatražio više novca za Bundeswehr.
Njemačka mora učiniti više kako bi osigurala svoju sigurnost. Za ovo će nam trebati puno novca za Bundeswehr – kazao je on.
Ovdje bih dodao: dakle, za rat će novca biti, ali što će biti s ekonomijom? Ne bi li se Habeck, kao ministar gospodarstva, trebao primarno brinuti upravo o toj problematici?
Ali u Njemačkoj se danas oružjem i ratovima bave svi u koalicijskoj vladi, i liberali i socijaldemokrati i zeleni na čelu s ministricom vanjskih poslova Annalenom Baerbock. Kao da nikakvih drugih, i još većih problema u toj zemlji nema, poput deindustrijalizacije i bijega krupnog kapitala u SAD, visokih cijena, rekordnog broja bankrota, sve veće migrantske krize i td. A za ekologiju je njemačke Zelene sada najmanje briga, isto kao i za mirotvorstvo tj. pacifizam, koje je, podsjećam – desetljećima, poglavito u vrijeme Hladnog rata bio fokus, pa i sam smisao njihovog političkog djelovanja.
Ali prijetnje ratovima, a onda i posljedični i logični profit proizvođačima oružja i elitama koje iza njih stoje – pokretački su moto kojeg više ništa ne može zaustavili ili preusmjeriti na racionalno, zdravo razmišljanje – za dobrobit svih ljudi.
Raste zabrinutost saveznika o iscrpljivanju SAD-a zbog rata na više frontova
Istodobno, utjecajni američki Bloomberg piše kako saveznici sumnjaju u sposobnost SAD-a da se bore na više frontova istodobno.
U tekstu pod naslovom „Saveznici se boje da su SAD preopterećene kako se globalni sukobi šire“ od 28. listopada, navodi se kako saveznici iskazuju strah od američkog preopterećenja nakon otvaranja sukoba u Izraelu i Bliskom istoku.
Bloomberg podsjeća kako je Joe Biden došao na dužnost i objavio da se Amerika vratila. Sada, suočen s vrućim ratovima na Bliskom istoku i u Ukrajini i tinjajućim hladnim s Kinom, SAD počinje izgledati prenapeto.
Američka obrambena industrija – Bidenov “arsenal demokracije” – bori se da proizvede dovoljno topničkih granata kako bi osigurala da ih Ukrajina može nastaviti ispaljivati na ruske snage. Pentagon bombardira ciljeve u Siriji dok šalje protuzračnu obranu u regiju kako bi zaštitio trupe u slučaju da rat Izraela protiv Hamasa izazove nove napade neprijatelja. A tu je Tajvan, još jedan američki saveznik, koji je povećao svoje narudžbe američkog oružja dok ga Kina izaziva na strateškim pomorskim putovima – piše američki medij.
Zbog svega toga američki saveznici strahuju da Washingtonu nedostaje kapaciteta za pružanje pomoći više zemalja u isto vrijeme, navodi Bloomberg pozivajući se na svoje izvore.
U glavnim gradovima Europe i Azije dužnosnici su sve više zabrinuti da bi “neki od (američkih) partnera mogli biti izostavljeni” budući da pojava višestrukih istodobnih izazova diljem svijeta “ograničava sposobnost Sjedinjenih Država da odgovori na njih.”
Prema jednom od izvora, Washington je prije eskalacije palestinsko-izraelskog sukoba preusmjeravao resurse s Bliskog istoka na “borbu protiv Rusije i Kine”, a sada je prisiljen “zamoliti Izrael da odgodi kopnenu operaciju” dok ne izgradi svoje snage u regiji.
Zaključak
Nije teško zaključiti, uostalom, to se već duže vrijeme govori unutar američkih analitičkih krugova, kako Washington namjerava ostaviti Europsku uniju da se sama bavi ukrajinskim ratom, da bi on mogao preusmjeriti sve svoje kapacitete na borbu protiv širenja kineskog globalnog utjecaja na način da Kinu sprječava još u „njenoj“ regiji – Aziji i Indopacifku – stvaranjem novih proameričkih vojnih savezništava regionalnog karaktera.
U međuvremenu se pojavio i opasni bliskoistočni sukob na vratima same Europe, gdje će se Sjedinjene Države dodatno morati angažirati – kako vojno, dovlačenjem svojih novih snaga, tako i isporukama velikih količina dodatne vojne pomoći Izraelu, ali i drugim američkim bliskoistočnim partnerima koji „ostanu na liniji“ Washingtona.
Pa iako je pomoćnik američkog predsjednika Joe Bidena za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan nedavno kazao da će raspoloživa sredstva u američkom proračunu biti dovoljna za daljnje pružanje pomoći Ukrajini i potporu Izraelu, Bloomnberg u svom jednom ranijem komentaru piše kako bi i tu moglo biti problema.
Naime, 25. listopada izabrani novi predsjednik Zastupničkog doma Mike Johnson želi da Kongres pažljivo ispita pomoći Ukrajini, dok će republikanci predložiti samostalni paket od 14,5 milijardi dolara za Izrael – dakle izdvojeno od zajedničkog paketa za Ukrajinu i Tajvan – kako to želi Biden u svom prijedlogu teškom čak 105 milijardi dolara.
Dakle, u tim i takvim okolnostima Europa je dovedena u poziciju da na kraju ostane sama po pitanju svoje sigurnosti, a ne samo financiranju Ukrajine.
To će pak rezultirati upravo ovim o čemu njemački ministar obrane govori: sve će biti usmjereno na obranu i proizvodnju oružja, odnosno militarizaciju društva.
Jače ekonomije će to lakše i podnositi, ali što će biti s malim i slabijim? Naravno, uz opasnost koja stalno i zlokobno lebdi zrakom – da i sami nećemo trebati opet ratovati.
Ukrajinska „crna rupa“ još je uvijek vrlo aktivna, a mir je daleko iza horizonta. I takvim će još dugo ostati, jer ondje nitko ne želi ostati poražen – ni Zapad ni Rusija.
U kineskoj prijestolnici Pekingu u nedjelju je počeo dvodnevni 10. Pekinški sigurnosni forum Xiangshan (Xiangshan Security Forum) na kojem sudjeluju izaslanstva iz više od 90 zemalja, uključujući domaćina – Kinu, SAD, Rusiju, Ujedinjeno Kraljevstvo, Iran, Saudijsku Arabiju i niza zemalja azijske i drugih regija svijeta. Forum s radom završava 31. listopada.
Naravno da je pozornost stručne i šire javnosti usmjerena na one najjače figure – predstavnike država globalnih teškaša, o kojima i ovisi sudbina i budući izgled svijeta. Tamo su njihovi ministri obrane, predstavnici viših razina vlasti, analitički stručnjaci i td.
Jedan od onih koji nedvojbeno izaziva veliki interes svakako je i ruski ministar obrane Sergej Šojgu, koji je u ponedjeljak održao svoje izlaganje o globalnoj sigurnosnoj situaciji na temu “Odgovornost velikih država i suradnja u području globalne sigurnosti”.
“Ukrajinska protuofenziva završila neuspjehom”
Tijekom protuofenzive pokrenute 4. lipnja, ukrajinske snage izgubile su više od 90 tisuća vojnika, što ubijenih što ranjenih, a da nisu postigle značajnije uspjehe na bojnom polju – kazao je Šojgu, dodavši kako je Kijev izgubio oko 600 tenkova i 1,9 tisuća oklopnih vozila različitih klasa. Šojgu je također dodao da Ukrajina nije uspjela postići nijedan taktički važan uspjeh.
“Rusija spremna za dijalog”
Moskva ostaje spremna za razgovore o postkonfliktnom rješavanju ukrajinske krize i daljnjem suživotu sa Zapadom, kazao je dalje.
“U slučaju da se stvore potrebni uvjeti, ostajemo spremni za političke razgovore na realnim osnovama – kako o postkonfliktnom rješavanju ukrajinske krize, tako i o parametrima daljnjeg suživota sa Zapadom općenito. Istodobno je važno osigurati ravnopravne odnose između svih nuklearnih sila – stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a, koje snose posebnu odgovornost za očuvanje mira i globalne stabilnosti.”, – kazao je ruski ministar obrane.
“Kako bi se formirao pošten, multipolarni svjetski poredak, potrebno je ažurirati arhitekturu međunarodne sigurnosti i dati joj veću stabilnost”.
“Da bi se to postiglo, potrebno je ujediniti napore svih zainteresiranih zemalja”.
O prijetnji izravnog sukoba nuklearnih sila
“Zapadna linija stalne eskalacije sukoba s Rusijom nosi prijetnju izravnog vojnog sukoba između nuklearnih sila, što je prepuno katastrofalnih posljedica”, – kazao je dalje Šojgu i dodao kako se “Sjedinjene Države i NATO i dalje ozbiljno nadaju da će uspjeti potkopati sigurnost Rusije i lišiti je volje za otporom”, ali da „situacija u zoni posebnih vojnih operacija ukazuje na uzaludnost ovih planova”.
“Rusija je otvorena za razgovore i rješavanje svih sigurnosnih pitanja ako je taj dijalog pošten, ravnopravan i temeljen na uzajamnom poštovanju ugovornih strana. No, bez revidiranja Zapada svoje destruktivne linije, koja podrazumijeva nanošenje “strateškog poraza” Rusiji, teško da su mogući plodonosni pregovori na ovom području,”
SAD-e stvaraju vojni blok u azijsko-pacifičkoj regiji za sprječavanje Kine i Rusije – Šojgu
“Odlučni smo nastaviti vojnu i vojno-tehničku suradnju sa zainteresiranim državama (azijsko-tihooceanske regije) uključujući nabavu i održavanje vojne opreme, obuku osoblja, zajedničke vježbe, posjete brodova…“ – kazao je Šojgu.
Govorio je o NATO-ovom „militarizmu“ i „poticanju utrke u naoružanju“ u regiji.
“Politički potezi članica NATO-a Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Nizozemske i Italije pridonose militarizaciji i raspirivanju utrke u naoružanju. Proširuju regionalnu prisutnost nacionalnih komponenti pomorskih i zračnih snaga, povećavaju redovitost i opseg multilateralnih vojnih vježbi, tijekom kojih se razvijaju scenariji odvraćanja i protudjelovanja,”
“NATO prikriva gomilanje vojne sile u azijsko-pacifičkoj regiji razmetljivom željom za dijalogom, namećući partnerima saveze i linije operativne interakcije”, izjavio je šef ruskog MO.
Kazao je da je sve ovo potaknulo Rusiju da prilagodi vanjskopolitičke prioritete, u kojima azijsko-pacifička regija zauzima posebno mjesto.
“Rusija poduzima dosljedne korake za povećanje suradnje s državama jugoistočne Azije, od kojih se velika većina nije pridružila proturuskim sankcijama, usprkos snažnom pritisku Sjedinjenih Država i njihovih satelita.”
U razgovoru Sergeja Šojgu s kineskim predsjednikom Središnjeg vojnog vijeća Zhangom Yuxiom, ruski ministar je kazao kako su sukobi koji se danas odvijaju u svijetu rezultat „neokolonijalnog djelovanja Zapada“.
Naglasio je da se rusko-kinesko sveobuhvatno partnerstvo i strateška interakcija grade u suprotnosti s ukupnom alarmantnom situacijom i da njihovi “tradicionalno prijateljski odnosi održavaju visoku dinamiku razvoja i jačaju na svim područjima”.
Dodao je kako Rusija i Kina jedna drugu smatraju prioritetnim partnerima na svjetskoj sceni.
Foto: Lockheed Martin F-35 (Georgi Paleykov / Guliver Image)
Japanske zračne samoobrambene snage ili JASDF još su sredinom kolovoza ove godine po prvi put u inozemstvo poslale i na dva tjedna rasporedile četiri lovca Lockheed-Martin F-35A Lightning II Joint Strike iz 3. zračnog krila u Misawi biti kako bi sudjelovali u vježbama u sjevernoj Australiji.
Isto tako F-35A Kraljevskog australskog ratnog zrakoplovstva sudjelovali su početkom rujna u Japanu u zajedničkoj vježbi Bushido Guardian.
Ovo je bio prvi sporazum o gostujućim snagama koji je Japan sklopio s bilo kojom zemljom izvan Sjedinjenih Država.
Međutim, Japan, čini se, ide i korak dalje.
Prema navodima tamošnjeg medija Asahi, japansko ministarstvo obrane radi na planu stacioniranja svojih borbenih zrakoplova u vojnim bazama u Australiji na rotacijskoj osnovi. Ondje će sudjelovati u zajedničkim vježbama zračnih snaga.
Prijenos zrakoplova mogao bi početi u fazama već u fiskalnoj 2024. godini. U Australiji se planira nekoliko mjeseci razmjestiti nekoliko najnovijih borbenih zrakoplova pete generacije F-35, starijih lovaca F-15, kao i F-2, koji su američki lovci-bombarderi F-16 modernizirani za potrebe japanske zračne snage.
Redovita obuka u Australiji odvijat će se u skladu s bilateralnim sporazumom potpisanim u siječnju 2023. o uvjetima takvih zajedničkih vježbi. Značajno olakšava ili ukida carinske procedure, uklanja zabrane i ograničenja na uvoz oružja i td.
Kako navodi Asahi, redovito održavanje takvih vježbi smatra se sredstvom suprotstavljanja kineskim vojnim aktivnostima u Istočnom kineskom i Južnom kineskom moru, kao i u južnom Pacifiku.
Plamen se zapalio na norveškom brodu obalne straže KV Hopen ujutro u petak, 27. listopada. Istog dana su vatrogasne službe uspjele obuzdati situaciju i preuzeti kontrolu nad požarom.
Voditeljica komunikacija norveške mornarice Anne-Bente Skjellum izašla je s informacijom o incidentu idući dan te je izjavila je da je preuranjeno procijeniti puni opseg štete. Međutim, ne očekuje se da će požar odgoditi planove da se brod preda norveškim obrambenim snagama iduće godine.
KV Hopen, jedan od najnovijih dodataka u novoj klasi Jan Mayen, stigao je u norveške vode u siječnju kao potpuno opremljeno plovilo Obalne straže. “Izvor požara može se pratiti do odjeljka za baterije, ali točan uzrok ostaje nepoznat”, rekao je Toni Osen iz centra 110 u Møreu i Romsdalu. Iako nema izvješća o žrtvama, situacija se smatra ozbiljnom i zahtjevnom. Vatrogasci su imali težak posao jer je goruće baterije izuzetno teško ugasiti, a poslagane su u nizu, dodao je Osen.
KV Hopen, zajedno s KV Jan Mayen i KV Bjornoya, čine treću generaciju brodova klase Jan-Mayen. Ovi bi brodovi trebali zamijeniti brodove klase Nordkapp koji su u službi još od 80-tih.
“Dolaskom trećeg broda u Norvešku započinje faza rigoroznog opremanja, testiranja i dovršetka prije službenog puštanja u pogon”, komentira Odd Magne Nilsen iz ministarstva obrane. Brodovi klase Jan Mayen sljedeće generacije, uključujući KV Hopen, smatraju se vitalnim zbog svog kapaciteta i potencijala za djelovanje u svim regijama ključnim za Norvešku, uključujući arktičkim vodama. Klasa Jan Mayen ima heliodrom i dizajniran je za djelovanje u sjevernim teritorijima. Projekt nabavke nove klase brodova procijenjen na sedam milijardi norveških kruna i jedna je od najznačajnijih mornaričkih nabava u povijesti norveških oružanih snaga.
Crna Gora će sutra dobiti novu vladu, a predvoditi će je čelnik “Pokreta Europa sad!” Milojko Spajić. Njegov kabinet sastojat će se od 18 ministara i pet potpredsjednika. Prethodno će za predsjednika crnogorskog parlamenta biti izabran čelnik prosrpske i proruske desnice Andrija Mandić, čija je koalicija “Za budućnost Crne Gore” dala manjinsku podršku Spajićevoj vladi, prenosi HINA.
U novoj vladi pored Pokreta Europa sad, bit će zastupljeni i Demokrati bivšeg predsjednika parlamenta Alekse Bečića, umjereni prosrpski SNP, te albanske nacionalne partije. U oporbi ostaju Demokratska partija socijalista, Socijaldemokrati, Bošnjačka stranka i Hrvatska građanska inicijativa.
U ekspozeu koji je dostavio parlamentu, Spajić je naveo da će se vanjska politika njegove vlade zasnivati na “strateškim nacionalnim interesima”.
“Naša četiri glavna vanjskopolitička prioriteta su: punopravno članstvo Crne Gore u Europskoj uniji; aktivno i kredibilno članstvo u NATO savezu; unaprjeđenje dobrosusjedskih odnosa i jačanje uloge naše države u multilateralnim organizacijama”, naveo je Spajić u ekspozeu koji će sutra pročitati pred zastupnicima crnogorskog parlamenta.
U dijelu koji se odnosi na gospodarstvo, Spajić navodi da će njegova vlada imati konkretan cilj koji se odnosi na unapređenje standarda stanovnika Crne Gore i to kroz provođenje programa “Europa sad 2”, koji kako je tijekom predizborne kampanje obećavao Spajić, podizanje prosječne plaće u Crnoj Gori s oko 800 na tisuću eura.
“Naša vizija je Crna Gora kao Švicarska Balkana i Singapur Europe. Vlada, koju vam danas predstavljam, odraz je razumijevanja upravo tih očekivanja”, naveo je mandatar u ekspozeu, istanuvši da socijalne i etno-nacionalne podjele i tenzije, “kojima smo nažalost svjedočili prethodnih godina i desetljeća, moraju ostati za nama“.
Milojko Spajić bio je ministar financija u prvoj vladi nastaloj nakon što je u kolovozu 2020. godine Demokratska partija socijalista Mila Đukanovića nakon 30 godina prvi puta poražena na izborima i smijenjena sa vlasti.
Tijekom jednogodišnjeg mandata, zajedno s tadašnjim ministrom gospodarstva, a trenutno predsjednikom Crne Gore Jakovom Milatovićem, proveo je program “Europa sad”, kojim su minimalnu plaću u Crnoj Gori povećali s 220 na 450 eura.
Na krilima tog populističkog poteza Spajić i Milatović formirali su političku stranku Pokret Europa sad, koja je pobijedila u lipnju na parlamentarnim izborima u Crnoj Gori. Dva mjeseca ranije u travnju, Milatović je porazio Mila Đukanovića na predsjedničkim izborima.
U životopisu Milojka Spajića navodi se da je ovaj tridesetšestogodišnjak studije završio u Japanu i Kini, a da je magistrirao u Francuskoj. Radio je u Tokiju i Singapuru, u globalnoj bankarskoj grupaciji Goldman Sachs, ali i bio partner Venture Capital fonda u Singapuru.
Kritike i prosvjed zbog suradnje sa prosrpskom i proruskom desnicom
Nakon što je postalo izvjesno da će Spajić formirati vladu s prosrpskom i proruskom koalicijom “Za budućnost Crne Gore”, koju predvodi četnički vojvoda Andrija Mandić, kritike su stigle od domoljubnih procrnogorskih stranaka koje su za ponedjeljak u 18 sati najavile prosvjedni skup zbog izbora Mandića na čelo crnogorske skupštine.
Na prosvjede su pozvale Demokratska partija socijalista te Socijaldemokrati koji navode da “dižu glas protiv izbora Andrije Mandića, četničkog vojvode, za predsjednika parlamenta”.
Nakon što je izazvao oštre reakcije, izraelski premijer Benjamin Netanyahu danas se ispričao i izbrisao objavu u kojoj je pokušao okriviti sigurnosne dužnosnike za iznenadni napad napada Hamasa 7. listopada. “Bio sam u krivu. Stvari koje sam rekao nakon konferencije za novinare nisu trebale biti izrečene i ispričavam se zbog toga”, poručio je Netanyahu na mreži X.
Dao je “punu podršku” čelnicima sigurnosnih službi i onima koji se bore na prvim crtama. Zajedno ćemo pobijediti, napisao je. U izjavi kasno sinoć, premijer je ustvrdio da ga šefovi sigurnosti nisu upozorili na predstojeći napad Hamasa. “Sve sigurnosne službe, uključujući šefa vojne obavještajne službe i šefa Shin Beta, bile su mišljenja da je Hamas odvraćen od napada i da želi postići nagodbu”, rekao je. “Sve sigurnosne snage i obavještajna zajednica uvijek su iznova dostavljale ovu procjenu premijeru i kabinetu, sve do izbijanja rata”, ustvrdio je. Izjava je zapravo bio njegov pokušaj da se opravda za sve glasnije tvrdnje da je bio upozoren i od svojih i od stranih obavještajaca da bi do napada moglo doći.
Njegovi komentari, koji su uslijedili nakon zajedničke konferencije za novinare s ministrom obrane Yoavom Gallantom i ministrom Bennyjem Gantzom, izazvali su oštre kritike. Čelnik oporbe i bivši premijer Yair Lapid rekao je da je Netanyahu prešao “crvenu liniju” i da će njegove izjave oslabiti vojsku. Šef stranke nacionalnog jedinstva Benny Gantz, koji se pridružio Netanyahuovoj vladi jedinstva nakon napada Hamasa, također je kritizirao izjavu. “Kada smo u ratu, vodstvo mora pokazati odgovornost, odlučiti učiniti prave stvari i ojačati snage. Svaka druga akcija ili izjava šteti sposobnosti naroda da izdrži i njihovoj snazi. Premijer mora povući svoju izjavu”, rekao je.
Vrlo desno orijentirani ministar nacionalne sigurnosti Itamar Ben Gvir rekao je da problem nije “upozorenje u jednoj točki”, već “cijela pogrešna predodžba, politika obuzdavanja i zamišljeno odvraćanje”. “Ali sva ta rasprava nije za sada. Kasnije će biti dovoljno vremena za oštri obračun. Sada se naši vojnici, svi zajedno, bore rame uz rame. Samo u jedinstvu ćemo pobijediti!” napisao je na X.
Albansko gospodarstvo pokazalo je nevjerojatnu otpornost i postalo jedno od najjačih u regiji, piše u nedavnom priopćenju Međunarodnog monetarnog fonda (MMF).
Potaknuto snažnim oporavkom turizma, gospodarstvo je nadmašilo očekivanja s rastom od gotovo 5% u 2022. MMF je uspjeh pripisao kombinaciji čimbenika, uključujući fiskalnu konsolidaciju, povećanje prihoda i jačanje lokalne valute (albanski lek). U međuvremenu, omjer javnog duga Albanije vratio se na razinu prije pandemije, zahvaljujući razboritoj ekonomskoj politici, tvrde.
Očekuje se da će javni dug biti oko 60 % do kraja 2023. i predviđa se da će biti održiv u srednjem roku. Gledajući unaprijed, gospodarski izgledi Albanije čine se dobrima. MMF predviđa postojano povećanje realnog BDP-a za 3,6 % u 2023. i 3,3 % u 2024., prvenstveno potaknuto otpornom privatnom potrošnjom, osobito u sektoru turizma i građevinarstva. Međutim, izazovi i dalje postoje, posebice geopolitičke napetosti i osjetljivost na energetske šokove povezane s vremenom, fluktuacije tečaja i upornu inflaciju, dodaje se u priopćenju.
Kako bi osigurala održiv i uključiv rast, Albanija mora iskoristiti trenutne povoljne uvjete za provedbu sveobuhvatnih reformi, preporučio je MMF. “Ambiciozna konsolidacija temeljena na prihodima izgradila bi fiskalni prostor za protucikličku politiku u budućnosti i podržala monetarnu politiku.“Daljnji napredak u deeurizaciji ključan je za jačanje učinkovitosti monetarne politike i smanjenje ranjivosti financijskog sektora. Strukturne reforme u fiskalnom i financijskom sektoru, upravljanju i tržištu rada pojačat će dobitke od zdravih i razboritih politika”.
Trebalo bi ubrzati reforme poreza na imovinu i igara na sreću, uz prilagodbe PDV-a, preporučuje MMF. Dodatno, poboljšanja učinkovitosti javnog sektora su imperativ, uključujući reviziju funkcija i korištenje novih tehnologija za povećanje produktivnosti. Dugoročni pritisci na potrošnju, posebice iz mirovinskog sustava, zahtijevaju pažljivo upravljanje i reforme kako bi se smanjio teret javnih resursa. Izazovi Albanije u uklanjanju jaza u prihodima zahtijevaju višestruka rješenja, rekao je MMF. Napredak u rješavanju pitanja SPN/FT (pranja novca) i pravosudnih reformi je uočljiv i hvale vrijedan. Poticanje sudjelovanja žena u radnoj snazi i poticanje inovacija doprinijet će smanjenju razlika i poticanju inkluzivnijeg gospodarstva.
Ukrajina ne planira produljiti ugovor o tranzitu ruskog plina preko svog teritorija, koji bi trebao istjecati krajem 2024. godine, rekao je izvršni direktor ukrajinskog Naftogaza Oleksij Černišov u intervjuu za Radio Slobodna Europa.
Černišov je rekao da je Ukrajina odlučila da još ne raskine sporazum jer se europske zemlje trenutno još oslanjaju na ruski plin i da im želi pomoći, posebno onim europskim zemljama koje nemaju izlaz na more. Tvrdi da su isključivo iz solidarnosti prema europskim saveznicima odlučili produžiti sporazum iprošli put. Također, dodao je da odluka o prekidu transporta još nije donesena iz straha od potencijalnih tužbi ruske energetske korporacije Gazprom, pa će sačekati istek ugovora bez produživanja. Ukrajinski ministar energetike German Galuščenko rekao je ranije da Ukrajina priprema svoj plinski transportni sustav za prestanak tranzita plina iz Rusije.
“U svijetu nema problema s nestašicom plinom, problem je s njegovom isporukom. Postoji problem s dostavom u Europu. No, postoje i sve veći kapaciteti LNG terminala i druge mogućnosti za njegovu isporuku potrošačima”, tvrdi direktor Naftogaza.
“Ukrajina je uzela u obzir iskustvo od prošle godine, kada je Rusija napala njezine energetske infrastrukturne objekte, te se sprema obraniti ih, posvetivši tom procesu već gotovo pola godine. Gotovo svaki tjedan infrastruktura Naftogaza meta je ruskih napada”, tvrdi ukrajinski direktor.
“Danas je u ukrajinskim podzemnim skladištima pohranjeno 16 milijardi kubičnih metara plina. Je li previše ili premalo? To je sigurno dovoljno za ulazak u ovu zimu. Ovo je dovoljno da samouvjereno krenete naprijed”, tvrdi Černišov i tvrdi da im nužno trebaju bolji sustavi protuzračne obrane za zaštitu toplana, plinovoda, tvornica i drugih energetskih objekata.
Bivši američki predsjednik Donald Trump je u subotu na konvenciji židovskih republikanaca obećao da će, ako ponovo bude izabran, vratiti zabranu ulaska u SAD za državljane većinom muslimanskih zemalja, prenosi AFP.
“Zadržat ćemo teroriste radikalnog islama izvan naše zemlje”, poručio je Trump prisutnima na godišnjem samitu Republikanske židovske koalicije. “Sjećate se te zabrane, vratit ću je prvog dana”, ustaknuo je Trump.
Na početku svog mandata 2017., Trump je uveo ograničenja za ulazak u SAD državljana Irana, Libije, Somalije, Sirije, Jemena, Iraka i Sudana. Zabrana je brzo osporena na sudu kao diskriminatorna protiv vjerskih skupina, ali je, zajedno s Trumpovim tvrdolinijaškim antiimigracijskim programom, bila popularna u njegovoj izbornoj bazi.
Predsjednik Joe Biden ukinuo je tu zabranu prvog tjedna u Bijeloj kući, 2021.
Trump, bivši stanar Bijele kuće, je bio jedan od nekoliko uvaženih republikanaca koji su se pojavili na skupu utjecajnih židovskih donatora kako bi izrazili nepokolebljivu potporu Izraelu u ratu protiv Hamasa. Trump je na skupu u Las Vegasu, u Nevadi, rekao da će “braniti našeg prijatelja i saveznika u Državi Izrael kao nitko prije”. Sukob između Izraela i Hamasa je “borba između civilizacije i divljaštva, uljuđenosti i izopačenosti i između dobra i zla”, rekao je Trump.
Trump se na skupu obrušio na Bidenovu administraciju. Potpora Izraelu je od velikog značaja za obje stranke u SAD-u i jedno od rijetkih pitanja američke vanjske politike koje igra ulogu na biralištima zbog, između ostalog, velikog broja glasača židovskog podrijetla te važnosti za kršćane evangelike za koje je postojanje židovske države preduvjet za “drugi dolazak” Isusa Krista.
Rusija i Ukrajina se na ratnim bojišnicama nalaze u pat-poziciji i dvije strane trebaju sjesti za pregovarački stol i dogovoriti završetak sukoba, rekao je ovog vikenda bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko, saveznik ruskog predsjednika Vladimira Putina.
“Dovoljno je problema na obje strane i, općenito govoreći, imamo ozbiljnu pat-poziciju: nitko ne može ništa učiniti i značajno ojačati svoj položaj. Sučeljeni su u rovovima, do smrti. Ljudi umiru”, rekao je Lukašenko, prenosi Belta.
Ruske snage ne odustaju od napada na uništeni grad Avdijevku u Donjecku usprkos velikim gubicima, obavila je Bijela kuća, no prva crta bojišnice u Ukrajini jedva da se pomaknula u protekloj godini, usprkos mukotrpnoj višemjesečnoj ofenzivi Kijeva.
Lukašenko ponavlja da se zahtjevi Ukrajine prema Rusiji, da napusti njezin teritorij, moraju riješiti za pregovaračkim stolom, “kako se više ne bi umiralo”. Po njegovim riječima, preduvjeti nisu potrebni, glavno da se izda zapovijed o prestanku borbi.
Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski u subotu je ponovio da je njegov plan od deset točaka, koji podrazumijeva povratak teritorijalnog integriteta Ukrajini, što je, kako tvrdi, jedini način kako bi se zaustavio rat koji je potaknula ruska invazija u veljači 2022.
Mirovni plan Zelenskog traži od Rusije da povuče sve svoje snage izvan međunarodno priznate ukrajinske granice. No Rusija, koja je u rujnu 2022. proglasila aneksiju četiriju ukrajinskih oblasti, Luganske, Donjecke, Hersonske i Zaporoške te Krima 2014., odbija svako rješenje koje bi uključilo napuštanje teritorija.
