Svijet ove godine obilježava 30-tu obljetnicu pada Berlinskog zida, simbola desetljećima duge hladnoratovske podjele Europe, ali i simbola sukoba ideologija: liberalizma i komunizma (socijalizma). Liberalizam je pobjedio, hladni rat je te, sada daleke, 1989. godine napokon završio. Stvoren je novi međunarodni poredak utemeljen na liberalnim načelima – demokracije, tržišne ekonomije i vladavine zakona i, naravno, samosvjesti zapadnih sila predvođenih supersilom, Sjedinjenim Američkim Državama.

Novi svjetski poredak kao postideološko doba, vrlo optimistično je najavio američki politolog, Francis Fukuyama, samo nekoliko mjeseci prije pada Zida, u svom govoru održanom na Sveučilištu Chicago (University of Chicago) u kojem je iznio tezu o „kraju povijesti“, definitivnom trijumfu zapadne liberalne demokracije koja u posthladnoratovskom svijetu postaje dominantan politički svjetonazor koji će se nezaustavljivo proširiti na veći dio svijeta. Prema Fukuyami, tada ekspertu za sovjetsku vanjsku politiku, zaposleniku uglednog think tanka Rand Corporation, ali i izvršnom direktoru Odjela za političko planiranje u State Departmentu, “kraj povijesti” postao je “kraj ideološke evolucije čovječanstva”. U posthladnoratovskom razdoblju uspostavljen je širok i značajan konsenzus o legitimnosti liberalne demokracije i mogućnosti njezine univerzalne primjene kao “konačnog oblika ljudske vladavine“, ustvrdio je autor ovoga govora koji je odmah objavljen u časopisu National Interest, a četiri godine poslije uslijedila je i knjiga “The End Of History and the Last Man” (1994) koja je postala apsolutni bestseller prevođen na brojne jezike svijeta. Zanimljivo je pitanje kako danas, trideset godina poslije izgleda “Kraj povijesti” ili novi liberalni poredak koji je zbog vrlo obećavajući vrijednosti široko prihvaćen i podržan, ne samo širom istočne Europe, već i širom svijeta.

Naime, u nizu geopolitičkih činjenica koje definiraju suvremene međunarodne odnose svakako najizraženiji utjecaj imaju dva pojma: demokratizacija i globalizacija (mondijalizacija) koji su u posthladnoratovskom razdoblju oblikovali novi diskurs društvene moći unutar kojeg se odvijalo restrukturiranje vrijednosnih i uopće društvenih sustava te stvaranje novog globalnog poretka. Novi svjetski poredak bitno je obilježen procesom globalizacije kao najdominantnijom odrednicom posthladnoratovskog svijeta te globalnom dominacijom SAD-a koje povratno snažno determiniraju globalizacijske procese. Naime, globalizacija, “kao postrevolucionarna, epohalna transformacija nacionalnog i internacionalnog“ kako ju definira svjetski poznati njemački sociolog Urlik Beck (preminuo 2015.), mijenja paradigmu klasične teorije moći i vlasti, ubrzano transformira ulogu nacionalne države koja gubi suverenitet pri čemu raste utjecaj transnacionalnih korporacija, međunarodnih institucija i organizacija, posebno financijskih, vojno-političko-gospodarskih saveza te civilnog društva i nevladinih organizacija. Iako nacionalne države ostaju središnji subjekti međunarodnih odnosa, rastući utjecaj navedenih aktera čija se moć ne temelji na prisili već upravo na usavršenoj logici ekonomske moći i globalnog djelovanja, bitno ograničava njihovu ulogu. Uspoređujući investitore s križarima, Beck navodi kako je “samo jedna stvar gora od mogućnosti da vas pregaze multinacionalne kompanije – mogućnost da vas ne pregaze “. Naime, formula moći krije se u namjernom, ciljanom ne-osvajanju, pri čemu uskraćivanje investicija, ciljano nedjelovanje bitno ograničava moć nacionalne države, zapravo je isključuje sa svjetskog tržišta i globalne utakmice.

Ulrick Beck navodi da se u odnosu svjetskog gospodarstva i države počinje odvijati meta-igra moći pri čemu vojni potencijal nacionalne države gubi značenje dok njene političke odluke, unutrašnju i vanjskopolitičku stabilnost, zapravo posreduje ekonomija ili svjetsko tržište. Prema slavnom američkom ekonomistu, Josephu Stiglichu, globalizacija je područje u kojem se oko temeljnih vrijednosti odvijaju neki od glavnih društvenih sukoba pri čemu je sukob oko uloge države i tržišta jedan od najvažnijih. Autor smatra da je ekonomska globalizacija zapravo pretekla političku, pa nacionalnu državu danas “pritišću s jedne strane sile svjetskog gospodarstva, a s druge politički zahtjevi za decentralizacijom”. Globalizacijski procesi ograničili su sposobnost nacionalne države da kontrolira tokove kapitala, ali i da odgovori na izazove sve većih i raširenijih društvenih nejednakosti i nesigurnosti. Naime, politička dimenzija globalizacije upućuje na intenziviranje i širenje globalnih političkih odnosa koji dovode do stvaranja novog koncepta politike u kojem je tradicionalna uloga nacionalnih država ograničena djelovanjem globalnog kapitalizma, širenjem svijeta bez granica, uz rastući utjecaj međunarodnih, nadnacionalnih institucija i organizacija, nevladinih organizacija te oblika regionalnog i globalnog upravljanja.

Nesumnjivo, znanstveni i tehnološki napredak znatno je doprinio vremenskoj i prostornoj kompresiji svijeta te tako i novom geopolitičkom poimanju suverenosti i granica. U posthladnoratovskim međunarodnim odnosima sve je naglašeniji utjecaj novih globalnih aktera koji oblikuju pravila svjetske ekonomije te političke i vojno – sigurnosne moći. Kao što navodi Stiglich “ekonomija pokreće globalizaciju…..no oblikuje je politika“. Doista “pravila igre“ određuju visoko razvijene industrijske zemlje, zapravo osobito “posebne interesne skupine unutar tih zemalja”. Iako se većina rasprava o globalizaciji vodi u kontekstu dvojnosti, složili bi smo se da posthladnovski međunarodni poredak treba biti definiran po tome gdje se globalizacija ukorijenila. Nesumnjivo su Sjedinjene Američke Države pokretačka snaga globalizacijskih procesa putem kojih usmjeravaju djelovanje drugih moćnih globalnih aktera: međunarodnih financijskih institucija od kojih neke poput MMF-a, WB, WTO-a i EBRD-a snažno determiniraju suvremene globalne ekonomske procese; transnacionalnih korporacija čiji interesi povratno, u najvećoj mjeri utječu na oblikovanje vanjskopolitičkih koncepcija američkih predsjednika (vojno-industrijski kompleks); te međunarodnih gospodarskih i vojno-političkih saveza (Europske unije i NATO-a).

Navedeni globalni akteri kao glavni stupovi globalnog ekonomskog poretka 21. stoljeća snažno utječu na transformaciju svjetskih ekonomskih procesa te na oblikovanje ideološkog koncept globalizma koji reducira višedimenzionalnost globalizacije na dominaciju svjetskog tržišnog sustava. Ulrich Beck globalizam definira kao ”shvaćanje da svjetsko tržište zamjenjuje političko djelovanje, odnosno ideologiju vladavine svjetskog tržišta, ideologiju neoliberalizma”. Američki autori Stegar, Roy, u knjizi Neoliberalism, 2010 navode da je neoliberalizam samo još jedan od novih “izama“ koji se u posthladnoratovskim odnosima povezuje s Washingtonskim konsenzusom, setom političkih i ekonomskih mjera dizajniranih od strane Sjedinjenih Država, a s ciljem globalizacije američkog kapitalizma i sustava kulturnih vrijednosti. Neoliberalizam, teorijski oblikovan u djelima neoklasičnih ekonomista Friedrich von Hayeka i Miltona Friedmana koji glorificiraju laisses-faire kapitalizam 18.st., u posthladnoratovskom razdoblju postaje dominantan politički svjetonazor te kao takav prihvaćen od vrlo različitih političara: Ronalda Reagana, Margaret Tacher, Billa Clintona, Tony Blaira, Augusta Pinocheta, Borisa Jeltsina, Jiang Zemina, Mammohan Singha, Junichiro Koizumija, Johna Howarda i Georga Busha koji svoje politike grade na jedinstvenom modelu neoliberalnog ekonomskog pristupa – deregulaciji nacionalnih ekonomija, liberalizaciji međunarodne trgovine i stvaranju jedinstvenog globalnog tržišta. Širenje liberalne demokracije, slobodne trgovine i slobodnih tržišta postaju neupitne “mantre“ neoliberalnog globalizma u okviru kojeg globalni akteri predvođeni SAD-om promoviraju vlastite (zapadne) vrijednosti u univerzalne standarde koji negiraju postojanje različitosti jezika, kultura, običaja, tradicija, nacionalnih i kulturnih identiteta te provode koncept integracije svijeta pod političko-ekonomskom dominacijom Zapada. Naime, suvremena ideologija globalizma kao “globalni um“ kako je definira Slavko Kulić, hrvatski znanstvenik čiji radovi zahvaćaju područje ekonomije, sociologije, antropologije i međunarodnih odnosa, objedinjuje globalnu politiku i globalnu ekonomiju iz čega proizilazi globalni pravni poredak kao “pravo jačeg i moćnijeg“. Paket mjera Washintonskog konsenzusa kao programirane strukture prilagođavanja globalnoj politici i ekonomiji pod utjecajem vlade SAD-a i sa zadanom ulogom međunarodnih institucija i organizacija (IMF, IBRD, IFC, WTO i NATO“ objedinjuje interese moćnih država, korporacija, banaka i investicijskih fondova te postaje model za cijeli svijet.

U posthladnoratovskom razdoblju, SAD-e kao hegemonijska svjetska sila postaje “stvaratelj pravila“ za međunarodnu zajednicu, pri čemu oni koji imaju moć unutar institucija hegemonijske države postaju kreatori svjetske politike, administratori, regulatori i geografi međunarodnih odnosa. Američki autori O’Tuathall i Dalby navode da njihova moć zapravo određuje “uvjete svjetskog geopolitičkog poretka i upravljanja međunarodnim prostorom te na taj način, ne samo da proizvode i upravljaju regionalnim sukobima, već i stvaraju uvjete u kojima periferne i poluperiferne države aktivno koriste geopolitičko promišljanje hegemona.

Sva ova promišljanja jasno pokazuju da je liberalna demokracija u krizi.

Dakle, vratimo se Fukuyami! Slavni znanstvenik koji je početkom 90-tih godina svijet zaludio svojom tezom o kraju povijesti, tri desetljeća poslije i sam propituje svoje teze. U članku „Against Identity Politics The New Tribalism and the Crisis of Democracy“, 2018., Fukuyama navodi da je tijekom proteklih destljeća svjetska politika postala izložena dramatičnoj transformaciji. Negdje do prvog desetljeća 21. st. liberalna je demokracija proživljavala zvjezdane trenutke i sve je izgledalo obećavajuće – od ranih sedamdesetih, broj zemalja koje su privatile ovaj politički sustav povećao se s 35 na više od 110. Međutim, pod utjecajem globalizacije u mnogim se zemljama ekonomska nejednakost dramatično povećala kao posljedica činjenice da su koristi od gospodarskog rasta imali samo bogati i dobro obrazovani.  U konačnici, te su promjene usporile kretanje prema sve otvorenijem i liberalnijem svjetskom poretku koji je vidljivo počeo posustajati. Posljednji udarci liberalnoj demokraciji kao „konačnom obliku ljudske vladavine“ bili su globalna financijska kriza 2007. – 2008., te kriza eura koja je započela 2009. godine. U oba slučaja, politike osmišljene od strane elita, proizvele su ogromne recesije, visoku stopu.

Ovi su izazovi narušili ugled pobjedničkog i neupitnog političkog sustava, ali i poljuljali vjeru u njihove promotore – SAD i EU.  Doista, posljednjih godina demokracija se sve češće propituje u donedavno uspješnim liberalnim demokracijama – Mađarska, Poljska, Tajland i Turska – skliznule su natrag prema autoritarizmu, smatra autor. Istovremeno je porastao kredibilitet autoritarnih zemalja, poput Kine i Rusije. A najviše je iznenadio uspjeh populističkog nacionalizma na izborima 2016. godine održanim u srcu liberalne demokracije – u UK gdje su birači izglasali Brexit i odabrali napustiti EU, te u Sjedinjenim Državama gdje je Donald Trump postigao šokantan uspjeh u utrci za predsjednika.

Trideset godina nakon pada Berlinskog zida, zapadne su demokracije nesumnjivo u krizi. Mala izlaznost birača, kao i slaba potpora političarima kao „robi“ na političkom tržištu, jasno ukazuje na izlizanost, sve više i neprivlačnost modela liberalne demokracije, stoga i potrebu njegovog popravljanja, kao i razmatranja drugih modela upravljanja državom i društvom.

 

 

Američki predsjednik Donald Trump izjavio je kako državni vrh SAD-a nije trebao slati vojsku na Bliski istok, gdje „stotine godina“ traju sukobi između različitih grupacija.

„Turska mora preuzeti uhićene borce „Islamske države“ koje Europa odbija primiti natrag. Glupi beskonačni ratovi za nas završavaju“, napisao je američki čelnik na svom tvitu. Trump je dodao, kako su SAD spiskale „osam trilijuna dolara sudjelujući u borbama i osiguravajući red na Bliskom istoku“, tisuće američkih vojnika poginuli su ili su teško ranjeni. „Ulazak Amerikanaca na Bliski istok“ Trump je nazvao „najlošijom odlukom u povijesti“ zemlje.

Kako izvješćuju turski mediji (agencija Anadolu), ruski predsjednik Vladimir Putin i turski vođa Recep Tayyip Erdogan su u srijedu, 9. listopada, telefonski razgovarali uoči turske vojne operacije na sirijskom sjeveru.

Tema razgovora bila je turska vojna operacija koju Ankara želi izvršiti na sjeveru Sirije, istočno od rijeke Eufrat. Pritom je Erdogan uvjerio Putina kako će turska operacija u tu sirijsku regiju donijeti mir i stabilnost, a također je visoko ocijenio ulogu i konstruktivni stav Rusije prema procesima u Siriji, navode turski mediji.

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan upravo je objavio početak turske vojne operacije u Siriji.

„Operacija „Izvor mira“ turske vojske zajedno sa Slobodnom sirijskom vojskom (oporbene proturske snage na sjeveru Sirije, op. GN.) protiv „Radničke stranke Kurdistana i organizacije „Islamska država“ na sjeveru Sirije je počela. Naši ciljevi su uništenje terorističkih koridora koji se žele uspostaviti na našim južnim granicama, a također dovesti u regiju mir i sigurnost“, napisao je turski predsjednik na svom tvitu.

Sirijska državna televizija navodi kako je tursko zrakoplovstvo izvršilo zračne napade na grad Ras-al-Ain na sjeveru zemlje.

Agencija Bloomberg prenosi riječi lokalnih izvora, prema kojima su turske snage još jutros ušle su na sjevero-istok Sirije. Dvije kolone oklopnih vozila turske vojske jutros su ušle na sirijski teritorij nedaleko od pograničnih gradova Tel Abyad (regija Rakka) i Ras-el-Ain  (kurdski naziv Sari Kani) u regiji Hasaka, s ciljem pripreme uvjeta za ulazak glavnine turskih snaga.

Kurdske postrojbe SDF proglasile su opću mobilizaciju još uoči ulaska turskih vojnih snaga na sirijski sjevero-istok, a mobilizacija bi trebala trajati tri dana. Istodobno je vodstvo sirijskih Kurda pozvalo međunarodnu zajednicu na izvršenje svojih obveza jer kurdski „narod može zahvatiti humanitarna katastrofa“.

Inače, sirijski Kurdi američko vojno povlačenje s njihovih prostora, koje je izvršeno prije nekoliko dana, nazivaju američkim „zabijanjem noža u leđa“.

 

Kako se trgovinskom ratu između Kine i SAD-a ne nazire kraj, tako Peking brže nego ikada ranije provodi svoju politiku de-dolarizacije, u čemu ga slijedi i Rusija.

Moskva je već ranije gotovo u cijelosti prodala svoje američke državne obveznice i zamijenila ih zlatom. Preciznije, Rusija je američke obveznice s razine od više od 100 milijardi dolara vrijednosti koliko ih je imala još do prije cca godinu dana, svela na svega 15-ak milijardi dolara, što joj ne predstavlja prevelik financijski rizik u slučaju da se Washington odluči za njihovu blokadu u sklopu eventualnog dramatičnog jačanja proturuskih sankcija (što vjerojatno neće učiniti jer bi to proizvelo ozbiljne negativne posljedice i po američke financije i gospodarstvo  vezano uz druge zemlje koje su vlasnice američkog dužničkog portfelja i koje bi takvim potezom bile zabrinute za svoje aktive, zbog čega bi ih se i same nastojale riješiti ubrzanom prodajom. Tu prije svega mislimo na Kinu, Japan i Saudijsku Arabiju, kao najveće vlasnike američkog državnog duga. Kina raspolaže s čak 1,4 trilijun dolara američkih obveznica).

A prodaja obveznica SAD-a i njihova zamjena za zlato glavni su instrumenti procesa de-dolarizacije, jer zlato jamči najbolju zaštitu od geopolitičkih potresa (vidi poveznicu ispod teksta).

A iz službenih analitičkih i statističkih pokazatelja jasno je vidljivo kako je proces ubrzane de-dolarizacije počeo upravo s početkom aktivne faze trgovinskog rata dviju najjačih gospodarstava svijeta – američkog i kineskog. Kini je kupnja zlata način za rješenje jednog od svojih glavnih geopolitičkih zadataka – smanjenje rizika ovisnosti o američkom dolaru. U dugoročnoj perspektivi, smatraju pojedini ugledni ekonomski analitičari, čak i relativno mala kupnja zlata pomoći će Kini dostići taj cilj (ta je posljednja rečanica objavljena u Bloombergu u kolovozu ove godine).

Cijena zlata u rujnu dostigla je šestogodišnji maksimum tj. kineska strategija aktivne kupnje tog plemenitog metala dala je rezultat. Ali nisu jedino Kinezi i Rusi ti koji su se odlučili na takav potez usmjeren k izvlačenju iz američkog državnog duga. U tome ih slijedi i čitav niz zemalja u razvoju, čije središnje banke također pojačano kupuju zlato i time dodatno utječu na rast njegove cijene, a ekonomski analitičari smatraju kako će se taj trend nastaviti i slijedeće godine zbog Trumpove protekcionističke politike koja je narušila stabilnost  globalnih prodajnih lanaca i nastavlja izazivati kolebanja na svjetskim financijskim i deviznim tržištima.

Naravno, za Rusiju je proces de-dolarizacije počeo još i ranije, čim se susrela s oštrim zapadnim gospodarskim i financijskim sankcijama 2014. godine zbog krize u Ukrajini i pripajanja krimskog poluotoka. Prema posljednjim izvješćima ruske Središnje banke iz rujna ove godine, zlatne rezerve te zemlje dostigle su 107,85 milijardi dolara, a ta je banka u posljednjih nekoliko godina bila i najveći kupac zlata na svijetu.

Općenito gledano, globalna slika za dolar ne izgleda optimistično. Vidljivo je kako se količina dolara u rezervama središnjih banaka smanjuje, a zlata raste. Zbog toga pojedini analitičari nastalo stanje nazivaju i svojevrsnom zlatnom groznicom središnjih banaka, koje su uvjerene u krah dolara, zbog čega nastoje kupiti maksimalno moguće količine zlata, a što će samo dovoditi do daljnjeg porasta njegove cijene i time ugodnijeg položaja onih zemalja koje će raspolagati  s njegovim većim zalihama.

Kina nastavlja s ubrzanom kupnjom zlata

 

Prema informacijama pojedinih zapadnih medija, u noći s 8. na 9. listopada tursko topništvo počelo je napade na položaje kurdskih snaga SDF na sjevero-istoku Sirije. Međutim, rekao bih kako to još uvijek ne znači i sam početak turske vojne intervencije, već prije svega tursko osluškivanje bila međunarodne zajednice na njezinu očekivanu vojnu operaciju ne teritoriju svog južnog susjeda. A otvorene potpore za nju Turska nema niotkoga, ali isto tako još uvijek nema niti stvarnih, odlučnih reakcija koje bi se njoj jednoznačno protivile, neovisno o pojedinim izjavama takvoga karaktera ovog ili onog svjetskog čelnika.

Prema informacijama američkog The New York Timesa, vojni vrh oružanih postrojbi sirijskih Kurda sinoć je najavio kako će se svim snagama suprostaviti invaziji turske vojske.

Podsjećam kako Turska na sjevero-istoku Sirije (istočno od rijeke Eufrat do granice Sirije s Irakom) planira uspostaviti  tzv. sigurnosnu zonu dubine 40-50 kilometara, iz koje bi se morale povući sve kurdske oružane formacije. Tu je zadaću Ankara, prema ljetošnjem dogovoru s Washingtonom, trebala ostvariti zajedno s američkim vojnicima, s kojima bi onda turska vojska u toj zoni obavljala zajedničko patroliranje. Međutim, čitav dogovor je propao zbog, kako tvrdi Ankara, američkog odugovlačenja i „kozmetičkih“ poteza u svezi s preuzetim obvezama i dogovorenim povlačenjem kurdskih snaga, koje su, inače, jedini američki vojni saveznici na sirijskom terenu. Prije dva dana turski predsjednik Erdogan najavio je skori početak kopnene i zračne operacije turske vojske na sjevero-istoku Sirije, a spremnost turskih snaga za početak intervencije potvrdio je i američki State Department. Amerikanci su, sukladno Trumpovoj zapovjedi, umeđuvremenu povukli svoje vojnike (istina malobrojne, ali ipak) iz zone pretpostavljene turske vojne intervencije. S druge strane, a s obzirom na protivljenje američkog Kongresa turskoj intervenciji, uključno i zastupnika iz redova republikanaca, sinoć je predsjednik SAD-a Donald Trump izjavio kako će uništiti tursko gospodarstvo ako Ankara pokrene vojnu intervenciju protiv sirijskih Kurda.

Hoće li to biti dovoljno za sprječavanje spomenutih planova Ankare, koja u međuvremenu nastavlja gomilati svoje vojne snage na granici sa Sirijom, ostaje za vidjeti, ali je ipak malo vjerojatno.

Više o ovoj temi možete doznati iz analize na linku ispod priloženog videa.

Zoran Meter: Erdoganov politički genij – tko može spriječiti novu tursku intervenciju u Siriji

 

Približavanje nove gospodarske krize utječe na mnoge sektore, ali za sada ipak najviše na zrakoplovne tvrtke čiji su bankroti proteklih mjeseci diljem svijeta postali sve učestaliji, pričemu je pad njihovog poslovanja zamjetan još od početka 2018. godine.

Pritom zabrinjava i dinamika njihove propasti, koja je gotovo pa rekordna od kada se ti pokazatelji službeno prate, a o čemu se govori u najnovijem izviješću Međunarodnog ureda za zrakoplovstvo (International Bureau of Aviation).

Bankroti zračnih prijevoznika u pravilu se povećavaju uoči gospodarskog pada i u vrijeme recesije, a sadašnji trend, koji je najbrži u povijesti, ako izvedemo zaključak iz navedenoga, može značiti signal kako već iduće godine svjetsku ekonomiju očekuje prava katastrofa.

Naime ove su godine propali pojedini veliki avioprijevoznici, poput britanske turističke grupacije Thomas Cook i brazilske Avianca, a prema podacima za rujan još ih je 17 predalo molbe za zaštitu od kreditora, poput francuskih Aigle Azur i XL Airways, njemačkog Flybmi i slovenskog  Adria Wings.

Završila je ljetna sezona koja je u pravilu i vrhunac radne aktivnosti tih tvrtki, a sada se one susreću s visokim dužničkim pritiskom, padom prihoda i nedostatkom novca, ali i drugim važnim čimbenicima poput poskupljenja kerozina, jačanja dolara i sl. Upravo je jačanje dolara najviše udarilo po zračnim prijevoznicima iz nerazvijenih zemalja jer slabljenje domaćih valuta za sobom vuče i dodatne rashode.

Ali dok jednom ne smrkne drugom ne svane, rekao bi naš narod. Zato kriza i propast za jedne, u pravilu znači i novu mogućnost za druge, snažnije tvrtke, s većom financijskom podlogom, koje, sada, u jeku propasti svojih manjih konkurenata mogu kupovati nove zrakoplove po znatno nižim cijenama i stvarati još snažniji temelj za prilagodbe novonastalim stanjima i uvjetima poslovanja.

Ovdje je potrebno naglasiti kako su se mnogi zračni prijevoznici s krizom susreli i zbog poznatih problema iz afere s inače vrlo skupim i najperspektivnijim Boeingovim super-jetom 737 MAX, koji je u vrlo kratko vrijeme prošle i ove godine doživio niz katastrofalnih nesreća i zbog toga bio prizemljen na pistama zračnih luka diljem svijeta, uključno i u matičnom SAD-u. A upravo su se na taj zrakoplov oslanjali mnogi svjetski prijevoznici i na njemu gradili svoje srednjoročne ili dugoročne poslovne planove. U tom se kontekstu može spomenuti i poznati irski niskobudžetni prijevoznik Ryanair, koji je, međutim, uspio prevladati opasno stanje nabavom Airbusa A-320, prethodno iznajmljenih od propalog britanskog Thomasa Cooka.

Također treba naglasiti kako velika većina analitičara očekuje pogoršanje stanja u svjetskom gospodarstvu, što će se još negativnije odraziti i na inače vrlo osjetljivi zračno-prijevoznički sektor.

I tijekom trgovinskog rata sa SAD-om Kineska narodna banka nastavlja kupovati zlato, već 10. mjesec za redom.

Kina djeluje prema načelu: ako želiš mir – pripremaj se za rat! I dok Sjedinjene Države jačaju pritisak i uvode nove carine na kineske proizvode, Kina povećava svoje zlatne pričuve, kupujući taj plemeniti metal već deseti mjesec za redom. Kineska narodna banka je s kupnjom zlata počela u prosincu prošle godine nakon gotovo dvogodišnje stanke. Samo u rujnu Peking je kupio 5,9 tona zlata, a u prethodnih 9 mjeseci kupio je ukupno 99,8 tona zlata, čime Kina raspolaže sa 62,64 milijuna unci zlata, ili 1948 tona.

Foto 1: kineska kupnja zlata, izvor: Bloomberg

Peking svoju kupnju ovog plemenitog metala više uopće ne skriva, već o njoj govori posve otvoreno, kao što govori i o zalihama zlata kojima trenutačno raspolaže. Stručnjaci bijeg Kine prema zlatu ocjenjuju njezinom diversifikacijom rezervi temeljem trgovinskog rata sa SAD-om.

Foto 2: kineske rezerve zlata, izvor: Zerohedge

Nakon propasti brojnih pokrenutih inicijativa i istraga protiv američkog predsjednika  Donalda Trumpa od strane Demokratske stranke (Muellerova istraga o navodnoj ruskoj umješanosti u američke izbore, optužbe za rasizam i jačanje međuetničke mržnje i nasilja u SAD-u, navodnih Trumpovih protuzakonitih postupaka u svezi ograničenja ulaska migranata u SAD), demokrati više nemaju vremena niti prava na daljnje poraze, jer predsjednički izbori u SAD-u su pred vratima (održavaju se u drugoj polovici iduće godine). Stoga su, čini se, odlučnije nego ikada krenuli u još jedan, ovoga puta visokorizični boj – pokušaj Trumpovog impeachmenta (rizičan zbog činjenice da se veliki dio američke javnosti tome protivi, ali i zbog republikanske većine u Senatu, u kojemu se, ukoliko do njega uopće i dođe, čitav proces impeachmenta mora i okončati), nakon kojega više nema vremena za popravke i improvizacije eventualnih nastalih političkih šteta. Vrh Demokratske stranke je odlučio – umnogome primoran pokrenutim Trumpovim potezima za raskrinkavanje eventualnih protuzakonitih radnji jednog od njihovih najozbiljnijih pretendenata za predizbornu utrku, Joe Bidena, kao i njegovog sina Huntera Bidena u Ukrajini – „okrenuti pilu naopako“ i napasti Trumpa za navodno prekoračenje ovlasti sa željom za utjecaj na izbore 2020. g. Time se „izrodila“ po obje strane vrlo neugodna „afera Ukrajina“ ili svojevrsni „Ukraina Gate“. A ona koincidira s još jednom pokrenutom predizbornom operacijom demokrata, onoj vezanoj uz klimatske promjene, u koju svrhu se nedavno u New Yorku, na zasjedanju GS UN-a, u manirima „političke pedofilije“ podmuklo iskoristila jedna, sada već globalno poznata djevojčica iz Švedske. To je izvedeno na način, da bi oni koji su iza svega toga cirkusa stajali trebali biti pozvani na odgovornost, a svi oni koji su ispred djevojčice stajali i licemjerno joj pljeskali trebali biti javno proglašeni idiotima, koji ni o čemu, osim o načinima osiguranja vlastitih probitaka, ionako ništa ne znaju niti o bilo čemu bitnom imaju svoje stavove. Ali to je jedna sasvim druga tema.

Želi li Trump poboljšanje odnosa s Rusijom i koja je u tome uloga Ukrajine?

Iako Trump medijski slovi kao simpatizer Vladimira Putina i državnik sklon poboljšanju američko-ruskih odnosa, njegovi ključni vanjskopolitički potezi od samoga dolaska na vlast do danas sve su prije samo ne takvi. Odnosi između dviju vojnih velesila nikada nisu bili gori još od vremena hladnog rata, a dvije zamlje imaju dijametralno suprotne stavove u odnosu na sva važnija svjetska krizna žarišta ali i na ukupnu sliku budućega svijeta. Želi li Trump stvarni popravak odnosa s Moskvom i sprječavaju li ga u tome one silnice u washingtonskim središtima moći koje o svemu odlučuju, ili on to iskreno niti ne želi, po Moskvu već odavno nije važno – ona je i nakon Trumpove izborne pobjede jasno izjavila kako će bilo kojeg američkog predsjednika procjenjivati i(li) podupirati isključivo prema njegovim konkretnim potezima u odnosu na Rusiju, a ne prema njegovom, medijski stvorenom imidžu.  A da bi do napretka tih odnosa stvarno i došlo, riješavanje ukrajinskog pitanja na obostrano zadovoljavajući način jedno je od glavnih. Ukrajina je za Rusiju „crvena crta“ čije je prelazak od strane SAD-a i rezultirao više-manje svemu onome što danas vidimo na geopolitičkoj karti svijeta – od Europe, preko Sirije i Irana, do Venezuele i Dalekog istoka.

U Washington Postu nedavno je, uoči izbijanja „afere Ukrajina“, objavljena vijesti, prema kojoj  je Donald Trump izjavio kako američki potezi u Ukrajini nemaju nikakvoga smisla i da oni samo razdražuju Kremlj i pogoršavaju ionako nepete odnose s Rusijom. Bila vijest točna ili ne (a prenio ju je izvjesni bivši visoki službenik Bijele kuće), njoj treba dodati kako je Trump i prije toga iskazivao nezadovoljstvo američkom ukrajinskom politikom, kao i to, da je nedavno osudio EU da ne ulaže nikakva financijska sredstva u tu zemlju i da je sve palo na pleća SAD-a i da tako dalje više ne može. Prema pitanju Ukrajine postoje ozbiljne nesuglasice ključnih zemalja EU, prije svega Njemačke i Francuske (Emmanuel Macron nedavno je pozvao njemačku politiku na zajedničko jačanje suradnje s Rusijom), u odnosu na američku politiku prema toj zemlji, započetu još od strane Obamine administracije (koja je još uvijek na snazi i koju žestoko brane američki demokrati), koja je ukrajinsku krizu proizvela kao svojevrsnu dugoročnu branu od jačanja veza između EU i Rusije, ili, kako se to obično voli kazati – od sprječavanja pogubnog ruskog utjecaja na američke europske saveznike. Za provedbu te politike najvažniju ulogu imaju proturuske sankcije, kojima se sve jače opiru pojedine zemlje EU i krupni biznis.

Dakle, u tim i takvim okolnostima, kao i u ozračju već duboke predizborne kampanje u SAD-u, pokrenuta je „afera Ukrajina“.

Kako je sve počelo?

Samo dan nakon što je (sada već smjenjeni) savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost John Bolton posjetio Kijev (28. kolovoza), stigla je vijest kako je predsjednik Donald Trump odlučio provesti reviziju dodjeljene vojne pomoći Ukrajini. U vrijeme revizije, za koju nije poznato koliko bi trebala trajati, dodjela sredstava Ukrajini bit će zamrznuta. Prema navodima medija Politico, revizija se formalno objašnjava Trumpovom željom da se uvjeri kako se Kijevu dodjeljena sredstva koriste na najbolji način s gledišta američkih nacionalnih interesa. Između osoba koje će provoditi reviziju spominjala su se imena ministra obrane Marka Espera i spomenutog Johna Boltona. U predstavničkom domu američkog Kongresa, u kojemu većinu imaju demokrati, izražena je zabrinutost ovom odlukom te je najavljeno „žurno slanje upita administraciji“, zbog čega ona to sve čini (više o ovoj temi možete pročitati na linku: https://www.geopolitika.news/analize/zoran-meter-dize-li-trump-ruke-od-ukrajine/).

Međutim, prava zabrinutost demokrata nije bila vezana za daljnju financijsku pomoć Ukrajini, te se ona u međuvremenu brzo pretvorila u zabrinutost za njihovog mogućeg predsjedničkog kandidata Joe Bidena. Zašto? Pa zato što je Trump, ne jednom, upravo Bidena javno prozivao za moguće malverzacije iz vremena dok je bio američki potpredsjednik i glavni kurator američke politike u postrevolucionarnoj Ukrajini, od veljače 2014. g. do kraja Obamoga mandata. A sada je Trump, očito, odlučio krenuti u konačni obračun.

Pa iako bi pronalazak Bidenovog „prljavog veša“ u mutnim poslovima njegovog sina s korumpiranim pojedincima i institucijama u Ukrajini u vrijeme dok je „vedrio i oblačio“ kadrovskom politikom Kijeva Trumpu nedvojbeno predstavljalo dodatno jamstvo kako do neugodnih iznenađenja na izborima po njega neće doći, krivnja za takav scenarij ipak ne leži na Trumpu, već na Bidenu čiji to i jest problem. Kao što je problem i po Demokratsku stranku, koja, očito, neku jaču i politički „čistiju“ figuru za suprostavljanje Trumpu nije u stanju iznjedriti.  Jer tragovi korupcije u poslovima s Ukrajinom vode jako duboko i to baš u vrijeme kada je Demokratska stranka kurirala njezinim revolucionarnim i postrevolucionarnim procesima.

Sporni telefonski razgovor: Zelensky između “čekića i nakovnja”

Glavna uporišna točka na koju se oslanjaju demokrati kroz pokretanje opoziva, telefonski je razgovor Donalda Trumpa i ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, održan 25. srpnja, za kojeg smatraju da je upravo u njemu Trump ucjenjivao Zelenskog, da Ukrajina pokrene službenu istragu protiv Bidena i njegovoga sina, ili će SAD obustaviti daljnju financijsku pomoć toj zemlji.

Međutim, Trump i njegov tim promptno su reagirali i odmah objavili stenogram spomenutog telefonskog razgovora, iz kojega je vidljivo kako se u njemu uopće nije spominjalo nikakvo američko pružanje financijske potpore Ukrajini pa samim time nije niti moglo biti ikakvih pritisaka. U razgovoru je Trump Zelenskom kazao kako bi bilo dobro da Zelensky i novi ukrajinski državni tužitelj istraže poslovanje Huntera Bidena i ulogu njegovog oca u svemu tome. Trump je kazao i kako se Biden ranije „hvalio da je zaustavio istragu“. Zelensky je odgovorio kako će se novi tužitelj pozabaviti tim slučajem: „On ili ona proučit će situaciju, poglavito u odnosu na tvrtku koju ste Vi s tim u svezi spomenuli. Tema istrage toga slučaja, uistinu je pitanje uspostave poštenja pa ćemo se mi pozabaviti time i raditi na istrazi“, citiraju se u stenogramu riječi ukrajinskog čelnika, koji je također zamolio Trumpa da dostavi i dodatne informacije koje mogu pripomoći. Dakle – ništa spornoga u razgovoru nije bilo.

Zapravo, sam Zelensky sada se nalazi između „čekića“ republikanaca i „nakovnja“ demokrata. Procijeniti na čiju se stranu on sada treba svrstati kako bi izbjegao moguće negativne posljedice u budućnosti po samu Ukrajinu, nije jednostavno. Međutim, Zelensky možda ipak skreće na Trumpovu stranu, barem ako je suditi prema njegovoj nedavnoj oštroj osudi politike EU, kada je izjavio kako ona Ukrajini ne dostavlja potrebnu financijsku pomoć, surađuje s Rusijom usprkos sankcijama i td., čime, zapravo, ponavlja Trumpove riječi. Ali pravi test odanosti vidjet će se isključivo u činjenici, hoće li Ukrajina pokrenuti službenu istragu protiv Bidena ili će s time odugovlačiti, čekajući rasplet stanja u američkoj političkoj „kuhinji“ kroz nadolazeće izbore. Ali u slučaju nove Trumpove pobjede to bi oklijevanje (koje ne bi bilo ništa drugo nego „voda na mlin“ demokratima) Zelenskog moglo skupo stajati i on to dobro zna. A kako se sada čini, Zelenski ipak ide u susret Trumpu: glavni ukrajinski tužitelj Ruslan Ryaboshapka početkom listopada je najavio početak revizije tajnih istraga vezanih uz tamošnju energetsku tvrtku Burisma koja se sumnjičila za neuplate poteza i dobivanje protekcija, u kojoj se spominju Bidenov sin Hunter, bivši ukrajinski ministar ekologije Zlochevskimi tamošnji oligarh Sergey Kurchenko. Naravno, trebat će pričekati čime će sve ovo u konačnici i završiti.

Ovdje treba pojasniti kako je u vrijeme dok je Joe Biden bio američki potpredsjednik i osoba zadužena za suradnju Kijeva i Washingtona, njegov sin Hunter 2014. g. instaliran u upravu velike ukrajinske privatne plinske tvrtke Burisma Holdings. Prema američkim bankovnim informacijama, tvrtka Huntera Bidena Rosemont Seneca Partners LLC dobila je službene isplate s računa Burisme u iznosu od 166 tisuća dolara mjesečno od proljeća 2014. do jeseni 2015. g.  Kada je 2016. g. ukrajinski državni odvjetnik Viktor Shokin namjeravao početi posebnu istragu o tim poslovima, bio je smjenjen sa svoje dužnosti. Odluku o tome navodno je donio osobno Joe Biden, koji je kasnije javno izjavljivao kako je uspio smijeniti „tog kurvinog sina“. Ovome treba pridodati i informacije Trumpovog osobnog odvjetnika Rudya Giulianija, koji je na svom tvitu prošloga tjedna objavio kako je Bidenov sin Hunter novce dobivao „preko Latvije i Cipra“, a iznos jedne od uplata iznosio je 3 milijuna dolara. Tadašnja Obamina administracija je preko američkog veleposlanstva, navodi Giuliani dalje, primorala ciparsku vladu na skrivanje te  informacije. Skandal s Bidenom tek počinje, navodi Giuliani, tvrdeći kako su primljene sume iz Ukrajine puno veće od spomenuta 3 milijuna dolara. Giuliani također navodi i novu veliku optužbu protiv Joe Bidena, kazavši, kako je kineska vlada u Bidenov fond uplatila 1,5 milijardi dolara, „što je postalo poznato danas“, zbog postizanja po sebe još povoljnijeg trgovinskog sporazuma (ukoliko Biden postane američki predsjednik).

Odgovor Kongresa: neugodno svjedočenje CIA-inog obavještajca

A svega dan nakon što je Bijela kuća objavila stenogram razgovora Trump-Zelensky, u Zastupničkom domu (većinu imaju demokrati) američkog Kongresa objavljeno je pismo informatora kongresnog Odbora za obavještajne poslove iz krugova američke obavještajne zajednice, naknadno potvrđenog kao djelatnika CIA-e. (Pritom je potrebno naglasiti kako taj obavještajac uopće nije nazočio telefonskom razgovoru dvojice predsjednika, već je sabrao citate svojih kolega, zabrinutih Trumpovim namjerama za utjecaj na iduće izbore. Također, prema mom mišljenju, bilo bi zanimljivo doznati je li tom telefonskom razgovoru nazočio i naknadno smjenjeni Trumpov savjetnik Bolton, čisto zbog mogućnosti utvrđivanja može li se u svemu ovome raditi i o njegovoj osveti Trumpu zbog smjene s položaja jednog od najmoćnijih osoba Bijele kuće?) Ukoliko bi se vjerovalo pismu spomenutog obavještajca, objavljeni stenogram Trumpovog razgovora samo je vrh sante leda, dok se iza kulisa skrivaju stvarni događaji na koje se i opiru demokrati u pokrenutom impeachmentu. Tako anonimni obavještajac navodi kako je Trump zlouporabio predsjedničke ovlasti, a sve  kako bi prinudio stranu zemlju da utječe na američke izbore 2020. godine. „To miješanje uključuje, između ostalog, vršenje pritiska na stranu državu radi istrage protiv jednog od glavnih političkih protivnika predsjednika … Osobni odvjetnik predsjednika (Trumpa), Rudolph Giuliani, je središnja figura u tim potezima. Prema poznatome, glavni tužitelj Barr također je u to uključen“. On dalje navodi kako se u kolovozu Giuliani u Madridu sastao sa savjetnikom ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog Andryom Ermakom. Američki obavještajci okarakterizirali su taj, javno ne objavljeni susret, kao „direktni nastavak“ telefonskog razgovora Trump-Zelenski od 25. srpnja. Giuliani se, navodno, privatno obraćao različitim savjetnicima ukrajinskoga čelnika, uključno i predsjedniku njegovog ureda Andriju Bogdanu i šefu ukrajinske službe sigurnosti Ivanu Bakanovu, navodi autor pisma, koji, međutim, ne zna je li do tih susreta i došlo ali da je uvjeren kako su „Ermak i Bakanov namjeravali putovati u Washington sredinom kolovoza“. Američki obavještajac napisao je i kako su djelatnici Bijele kuće zabrinuti razgovorom Trump-Zelenski i već razmišljaju, kakve mjere trebaju poduzeti “jer su postali svjedoci zlouporabe ovlasti predsjednika za osobne koristi“.

Rizici veliki po obje strane

Pa iako je Trump odmah nakon objave stenograma razgovora sa Zelenskim djelovao samouvjereno i već zauzeo pobjednički gard, nakon objave pisma američkog obavještajca u Kongresu već idućega dana, Trump je promijenio pobjedničku retoriku i ton, što je vidljivo i u njegovom, odmah potom objavljenom „mobilizacijskom“ tvitu. U  njemu on  poziva sve republikance na zbijanje redova pred „demokratskom ugrozom“, koja „želi uništiti Republikansku stranku i sve ono iza čega ona stoji“. Budimo zajedno i borimo se – naša je zemlja u pitanju, napisao je Trump – očito svjestan prave dramatike, koja tek predstoji. Jer ova afera može naštetiti i njemu, ali itekako i samom Bidenu. O ovom drugom svjedoči i najnovije istraživanje Monmouth University, prema kojemu 42% Amerikanaca smatra da je Biden „vjerojatno vršio pritisak“ da se smijeni ukrajinski tužitelj Shokin, dok 37% smatra kako toga vjerojatno nije bilo. Posljednja dva tjedna od izbijanja afere Bidenov rejting počeo je padati, a vjerojatno je to upravo posljedica ove afere.

Ali kako god završila ova najnovija epizoda unutar-američkog političkog obračuna tj. hoće li od Trumpovog opoziva na kraju ostati samo „oluja u čaši vode“ (a meni se upravo tako čini) ili ne, jedno je već posve sigurno: američko društvo opasno je podjeljeno po ideološkim i vrijednosnim načelima, pričemu politika i političari ne smiruju strasti (što bi trebali činiti), već ih, naprotiv, raspiruju – stavljajući svoje stranačke i osobne interese ispred interesa nacije i zemlje. Identična stvar sada se događa i u EU, ali na žalost i u hrvatskom društvu, što je jedan od temeljnih problema i ugroza za samu opstojnost države kao takve (toga problema nedavno se na jednoj našoj komercijalnoj televiziji dotaknuo i hrvatski analitičar  dr. sc. Mirko Bilandžić).

Međutim, kako to u obračunima najvećih političkih stranaka često biva, čitava se ova priča iz  tzv. afere Ukrajina prilično olako želi skrenuti s biti problema na političko polje igre (gdje se onda mjesecima „žvaču“ razno-razne optužbe o zlouporabama ovih ili onih ovlasti, od strane ove ili one osobe dok se sve skupa ne umrtvi i na kraju svi od svega odustanu, dosadivši „i Bogu i vragu“) – umjesto jednostavnog utvrđivanja činjenice: je li ili nije bilo koruptivnih radnji s ukrajinskom energetskom tvrtkom (u međuvremenu u Ukrajini optuženoj za prijevare i malverzacije) od strane Bidenovog sina Huntera, u vrijeme dok se glas njegovog oca u  Kijevu slušao kao glas „Božjeg proroka“.

Pa iako se Trump u svemu ovome možda i služi „prljavom igrom“ (slično kako je u kampanji 2016. g. napadao i Hillary Clinton za curenje tajnih državnih podataka s njenog privatnog maila, a što se pokazalo učinkovitim) koja je na rubu dozvoljenog, to ipak nije njegov već Bidenov problem. Osim toga, svega ovoga ne bi niti bilo da je američko pravosuđe na vrijeme reagiralo i istražilo optužbe protiv dvojca Biden. Tako se na kaju sve svodi na „stil“ vladavine: jer i njemačka je kancelarka svojedobno javno tražila usluge američkog FBI-a u razotkrivanju pojedinih korupcijskih afera pa to nije nikoga čudilo niti je zbog toga od nje tražena politička odgovornost. Jer ukoliko ne ide drukčije, onda upravo državnici trebaju biti najsnažniji glas koji mora p(r)obuditi nadležne institucije da počmu raditi svoj posao. A čine li to državnici po savjesti ili iz nekih osobnih pobuda i interesa potpuno je irelevantno.

A kako sada izgleda, iz kuta američke Demokratske stranke uopće nije bitno je li netko „susjedu neovlašteno ubio kravu“, već je li to izvršio na zakonom propisani način tj. je li krava pritom patila ili nije.

 

Prema svemu sudeći, ljetos dogovoreni  zajednički američko-turski projekt uspostave sigurnosne zone na sjevero-istoku Sirije, istočno od rijeke Eufrata – potpuno je propao. Ankara ozbiljno najavljuje početak svoje, sada već treće po redu vojne intervencije u toj susjednoj zemlji (prva je bila u ljeto 2016. pod nazivom „Štit Eufrata“ kojom su se očistile pojedine pogranične zone zapadno od Eufrata i grada Manbija od ISIL-ovih snaga; i druga, u krajnjoj sjevero-zapadnoj sirijskoj kurdskoj enklavi Afrinu u veljači prošle godine pod nazivom „Maslinova grana“), koja bi se protezala u dubinu od 30-40 kilometara u sirijski teritorij od Eufrata do granice s Irakom. To je 5. listopada osobno potvrdio i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, kazavši, kako će se operacija provesti s kopna i iz zraka. Time bi Ankara i de facto pod svoj nadzor stavila cjelokupni pogranični prostor Sirije uz granicu s Turskom (većinski naseljen kurdskim stanovništvom) pod svoj nadzor, na tom prostoru otvorila svoje vojne baze na trajnoj osnovi (prošlomjesečne riječi turskog ministra obrane Hulusi Akara), a što je sve i Erdoganov strateški plan i najvažnija zadaća za osiguranje turskih nacionalnih i sigurnosnih interesa vezanih uz njenog južnog susjeda.

Naime, turski državni vrh već je duže vrijeme nezadovoljan dinamikom američke realizacije zajedničkih dogovora oko osnutka spomenute sigurnosne zone i odugovlačenjem povlačenja kurdskih vojnih postrojbi (koje SAD inače politički i vojno podupiru). Podsjetimo, u toj bi zoni zajednički trebali patrolirati turski i američki vojnici, a u nju bi Turska željela vratiti i sirijske izbjeglice koje se trenutačno nalaze na njezinom teritoriju. Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavushoglu prošli je mjesec američke poteze nakon potpisanog američko-turskog sporazuma nazvao „kozmetičkim“.

Međutim, takav scenarij bez „amena“ Washingtona za Erdogana otvara i prilično velike rizike jer sirijski Kurdi, realno govoreći, više i nemaju kuda odstupiti te bi turska vojna intervencija sigurno značila i početak njihovog totalnog vojnog otpora turskim snagama na sirijskom tlu. A taj je otpor, nakon početne aktivne faze u prošlogodišnjoj turskoj operaciji „Maslinova grana“ bio zaustavljen  upravo od strane SAD-a. Time je Washington spriječio prijelaz kurdskih vojnih snaga iz istočne Sirije na sjevero-zapad te zemlje i time onemogućio snagama službene sirijske vojske da nakon izlaska Kurda (a istok Sirije nije njihovo već arapsko etničko područje) jednostavno ušetaju i oslobode i taj dio zemlje istočno od Eufrata. Ali kako bi snažan kurdski otpor ipak prije ili kasnije bio skršen od strane nadmoćnih turskih snaga, sada je stvar jedino Erdoganove procijene do koje razine žrtava među turskim vojnicima (a njih će nedvojbeno biti)  je on sada spreman ići i u kojem vremenskom roku bi trebalo izvršiti postavljene zadaće a da ne bi došlo do većih političkih problema između glavnih regionalnih i globalnih aktera uvučenih u dugogodišnji sirijski ratni vrtlog. Jer neplanirani produžetak rata i neizvjesnost njegovog ishoda redovito i svuda dovodi do miješenja različitih vanjskih silnica u njegov proces, a čime se znatno sužava i reducira mogućnost za dostizanje početno planiranih ciljeva.

Međutim jedno je sigurno: turski čelnik Erdogan za ovu operaciju ima dozvolu Moskve (kojoj zaštita sirijskih Kurda više nije ni u kakvom interesu s obzirom na njihovo vojno oslanjanje na Washington) ali i Irana, kojemu Turska posljednjih mjeseci pruža otvorenu političku potporu u svezi s američkim protuiranskim sankcijama i s Teheranom nastavlja punu gospodarsku suradnju, uključno i po pitanju uvoza nafte što je za Washington posebno iritantno jer je upravo naftni embargo najjača sankcijska poluga kojom on danas udara po glavi iranskog državnog vrha. Naime vrlo je vjerojatno (iako o tome nema službenih potvrda niti će ih ikada biti) kako su se i Rusija i Iran usuglasili s turskom vojnom intervencijom na sjevero-istoku Sirije u zamjenu za sličnu operaciju čiščenja sirijske sjevero-zapadne  regije Idlib, jedine preostale regije zapadno od Eufrata koja nije pod vlašću Damaska i koja je, zapravo, koncentrat radikalnih islamističkih i terorističkih organizacija i snaga koje sirijska vojska i ruske vojne snage prije ili kasnije namjeravaju očistiti. Ankara bi te islamističke snage prebacila u spomenute pogranične sirijske zone uz svoju granicu i tome još više učvrstila branu koja bi sprječavala povezivanje kurdskih vojnih snaga iz Sirije s Kurdima u Turskoj iz redova zabranjene Radničke stranke Kurdistana. Osim toga bi i dugoročno onemogućila operacionalizaciju bilo kakvih političkih težnji sirijskih Kurda za ujedinjenjem s njihovom subraćom na jugo-istoku Turske.

Sada je, zapravo, najveće pitanje što u ovom trenutku može i uopće želi učiniti Washington da spriječi spomenuti turski vojno-politički scenarij? Najvjerojatnije ništa! Trump je zaokupljen vlastitim problemima i obračunima s političkim konkurentima u već i više nego rasplamsanoj američkoj predizbornoj kampanji; na djelu je eskalacija američko-iranskih odnosa u Perzijskom zaljevu; trgovinskom ratu s Kinom ne nazire se kraj; ne smanjuju se američki napeti odnosi s Rusijom, a tu je još i čitav niz drugih nerješenih problema od Venezuele, Afganistana do EU a koje je upravo Donald Trump uglavnom sam „zakuhao“ i pokrenuo (uz iznimku Afganistana). A dodatni opasni sukob s Turskom na sirijskom tlu (gdje SAD ima raspoređeno svega 500-tinjak vojnika) zbog njezinih neprijateljskih odnosa s Kurdima, sada mu je najmanje potreban. Hoće li Trump ovoga puta „pilatovski“ oprati ruke i pustiti Tursku da se neometano razračuna s kurdskim vojnim postrojbama koje Ankara smatra terorističkima? Vjerojatno hoće jer nekog drugog rješenja on zapravo i nema. A o tome možda najbolje svjedoči i sinoćnje priopćenje Bijele kuće, kako će Turska uskoro početi realizaciju svoga starog plana o vojnoj operaciji za uspostavu sigurnosne zone na sjevero-istoku Sirije, ali da ih američke vojne snage u tome neće podržavati niti sudjelovati u takvoj misiji. Ukoliko znamo da Turskoj američka vojna potpora za takvu operaciju niti nije nužna, već samo američka neutralnost ili „prešutno odobravanje“, zaključak se nameće sam po sebi. Turskoj su širom otvorena vrata za još jednu vojnu kampanju s ciljem ostvarenja svojih nacionalnih interesa na teritoriju druge zemlje, čime Erdogan samo potvrđuje ono na što ovaj autor na portalu Geopolitika News već dugo ukazuje: provedbu svoje genijalne vanjske politike u okviru postojećih globalnih geopolitičkih procesa i novonastalih odnosa snaga, kao i njegov istančan osjećaj za pravodoban tajming i karakter pokrenutih poteza. A to danas ne može zamijetiti jedino politički ili analitički slijepac.

S druge strane, u slučaju američkog opetovanog „nečinjenja“ tj. sprječavanja Erdogana u njegovoj namjeri pokretanja nove vojne intervencije u Siriji, Sjedinjene Države sve više će i u praksi tj. na terenu potvrđivati svoju novu doktrinu o budućem vojnom ne uplitanju u tuđe ratove, pa bili oni i od strane njihovih saveznika. To najbolje potvrđuju i nedavni napadi na Saudijsku Arabiju, najvjerojatnije od strane iranskih ili proiranskih snaga, a da Washington, zapravo, nije niti „prstom mrdnuo“ da je zaštiti tj. krivca kazni. On za interese Saudijaca, ma koliko oni bili bliski američkima, ne namjerava zaratiti s Iranom. Štoviše i baš suprotno: nakon napada na Saudijsku Arabiju i njezina glavna naftna postrojenja sve su češći pozivi za početak neposrednog dijaloga između Washingtona i Teherana. Washington će svojim saveznicima nastaviti pružati svu nužnu vojnu pomoć i prodavati najsuvremenije vrste naoružanja, ali će oni, ako im je to u interesu, ratovati morati sami. Rijad je to upravo shvatio, ali kasno i politički i financijski vrlo bolno. On je sada je već uhvaćen u bačenu političku mrežu Irana, pa se naziru i prvi pomirljivi tonovi i samog saudijskog nasljednoga princa Muhammeda bin Salmana, pokretača radikalne saudijske regionalne vanjske politike, u smjeru mogućih pregovora s Teheranom. O ovoj američkoj doktrini morat će itekako voditi računa i svi ostali američki saveznici i partneri.

 

Foto: preuzeto s portala the conversation.com

S obzirom da je katastrofalno demografsko stanje jedan od najvećih strateških problema Hrvatske, ali i Zapada u cjelini, objavljujemo jedan zanimljiv članak na tu temu, koji ukazuje na predstojeći kineski veliki problem te vrste, ali i na promišljanja, kako ga Kina može prevladati. U tom kontekstu zanimljivo je i kako se u njemu ukazuje na propali eksperiment Zapada sa jednim (samohranim) roditeljem, ali i favorizira povratak zdravoj i potpunoj obitelji i instituciji braka – kao jedinom načinu za sprječavanje demografske katastrofe i napredak društva, pričemu se navodi potreba vraćanja kineskom tradicijskom konfucionizmu i njegovim zdravim promišljanjima o braku i stabilnoj obitelji. Dakle, vrlo poučno i za nas u Hrvatskoj, poglavito u kontekstu općekršćanskih vrijednosti i stavova o obitelji i braku, a koji se zbog različitih ideoloških eksperimenata i pomodarstava uvezenih s tog istog Zapada od strane same države tako olako guraju u stranu, kao nešto retrogradno, što vrijeđa zdravi razum i sl. a pogubne posljedice čega najbolje vidimo u samoj praksi.

Dakle, radi se o članku, objavljenom u honkonškom mediju South China Morning Post, autorice Wendy Wang, voditeljice znanstveno-istraživačkih poslova američkog Instituta za obitelj. U njemu se navodi kako se u Kini pojavio novi ozbiljni problem: do 2040.g. zemlja može izgubiti čak 100 milijuna ljudi.

Autorica navodi kako smanjenje nataliteta može zaustaviti put prema „kineskom snu“ – cilju, postavljenom od strane predsjednika Xi Jinpinga za značajno poboljšanje ekonomskog položaja prosječnog Kineza do sredine ovoga stoljeća – jer smanjenje radne snage rezultirat će i smanjenjem gospodarskog rasta. Također navodi kako će Kina morati uložiti veći napor u popularizaciju braka i obiteljskog života i „pridržavati se vlastite konfucijske tradicije čvrstih i stabilnih obitelji“. Wendy Wang podsjeća na pojedina istraživanja na Zapadu, poput onoga s Harvardskog sveučilišta pod vodstvom ekonomista Raje Chettija o samohranim roditeljima, za koje kaže da ih karakterizira „niska ekonomska mobilnost i veći postotak završetka u zatvorima“ nego u potpunim obiteljima. „Želi li Kina stvarno ponoviti propali eksperiment Zapada s nepotpunim obiteljima za svoju djecu?“, pita se Wang.

I u SAD-u udate žene rađaju češće nego neudate (samohrane majke) te u prosjeku imaju dvoje djece, dok one žene koje nisu u braku rađaju prosječno jedno dijete, navodi autorica, što ukazuje na važnost braka u demografskoj politici. Osim toga u samohranog roditelja puno su veći i socio-ekonomski problemi, što utječe na osiguranje uvjeta za život i razvoj djeteta.

Vlastito istraživanje Wendy Wang, provedeno u SAD-u, pokazuje, kako se u slučaju sklapanja braka prije rođenja djeteta vjerojatnost pada mladih roditelja ispod crte siromaštva smanjuje za 60%, a njihove šanse za ulazak u srednju klasu, ili čak onu višu, rastu dvostruko (u odnosu na samohrane roditelje).

Wang naglašava načelo „ujutro brak, na veče djeca“ – poznato u Aziji unutar konfucionizma, a koje smatra kako su jedan od temelja zdravog društva upravo brak i stabilne obitelji.

Kako bi povisila natalitet i pritom udahnula najvažnije elemente konfucijske kulture braka i obitelji, Kina će se morati fokusirati na tri glavna smijera: olakšati roditeljima zadaću u zaštiti djece povećanjem godišnjih odmora i isplaćivati roditeljima subvencije ne samo u odnosu na dijete, već i za pomoć bakama i djedovima koji se o brinu za odgoj svojih unuka; Kina će morati promijeniti stambenu politiku u gradskim središtima (u Kini se smatra da mladi čovjek (prije svega muškarac) mora prije braka osigurati stambeni prostor), a doći do stana u velikim gradskim središtima danas je u Kini teže nego ranije zbog rasta cijena nekretnina, što utječe na sklapanje brakova i natalitet; i treće, Kina mora pokrenuti masovnu kampanju za smanjenje troškova nužnih za podizanje djece. Naime, neovisno o tome što je politika „jedna obitelj-jedno dijete“ bila ukinuta, više od polovice kineskih obitelji ne želi ići na drugo dijete jer su uvjerene  kako si to ne mogu priuštiti. Autorica, kao jedan od razloga za to smatra da se posljednjih godina znatno povećala cijena obrazovanja i da zato država u tom smislu mora reagirati.

Također je potrebno da se muževi-očevi više uključe u obiteljski odgoj djece, s obzirom da i Kineskinje sve aktivnije sudjeluju u stvaranju vlastite karijere za što im je u obitelji nužna i veća potpora muževa u kućanstvu s obzirom da su muškarci tradicionalno zauzeti obvezama na poslu i da malo sudjeluju u „klasičnim“ obiteljskim poslovima.

Kako bi izbjegla demografsku stagnaciju i ostvarila „kineski san“, kineska vlada morat će osigurati rast stanovništva, za što će trebati naglašavati visoku važnost braka, a istovremeno nove političke odluke pretvarati u konkretan život.

Foto: preuzeto s portala Thoughtco.com

Kada uključenim stranama nije u interesu povjesni događaji lako padaju u zaborav. Tako Kini zacijelo nije bio interes svoju nacionalnu povijest opterećivati vojnom suradnjom s nacističkom Njemačkom 30.-ih godina prošlog stoljeća u ratu protiv agresorskog Japana. S druge strane ni suvremena Njemačka nije se imala razloga ponositi djelovanjem njemačkih časnika i vojnika u dalekoj Kini za kinesko-japanskog rata. Povjesna istina o suradnji nije skrivana, ali nije službeno ni promovirana.

Općepoznata je činjenica da su Njemačka, Italija i Japan bili saveznici tijekom 2. svjetskog rata, ali malo kome je poznato da su velike količine njemačkog oružja bile isporučene kineskoj vojsci, da su visoki njemački časnici obučavali kinesku vojsku i da su njemački časnici i vojnici neposredno sudjelovali u borbenim operacijama kineske vojske protiv snaga japanskoga carstva, nakon što je ono 1937. godine službeno zaratilo s Kinom, napadujući u samo središte kineske države. Predhodno je Japan već okupirao djelove Kine, uključujući i ogromnu Mandžuriju.

Cijelo jedno desetljeće njemački časnici i vojnici savjetovali su i ratovali za Čang Kai-šeka, čelnika Republike Kine i vođe nacionalne stranke Kuomintanga tijekom njegovih ratova protiv kineskih komunista i obrambenog rata proitv agresorskog Japana. Čang Kai-šek, kao jedan od najbližih suradnika oca moderne Kine Sun Jat-sena, predvodio je borbu za ujedinjenje Kine koja je 1928. godine uspješno okončana. Potom je otvorio ratnu kampanju protiv komunista s kojima je do tada surađivao i posljedično izgubio vojnu pomoć SSSR-a koju je do tada primao. Stanje u državi i dalje je bilo nestabilno jer su lokalne ratne vođe pokušavale stvoriti svoje enklave islkjučive moći, komunistička pobuna je jačala, a sve veća prijetnja osjećala se je i od Japana. Republici Kini i Čang Kai-šeku je hitno trebalo oružje i vojna oprema, te instruktori pomoću kojih bi se ustrojila nova kineska vojska.

Čang Kai-šek priliku je vidio u suradnji s Njemačkom, koja je nakon 1. svjetskog rata izgubila sve svoje posjede u Kini i za njih nije pokazivala više interesa za razliku od Francuza i Britanaca, pa je opasnost njemačkog miješanja u kinesku politiku bila minimalna u odnosu na ostale zapadne sile. Prisilno raspuštanje nekada moćne njemačke vojske temeljem sporazuma iz Versaillesa rezultiralo je vojskom nezaposlenih njemačkih časnika i vojnika, koji su borbena iskustva stekli tijekom 1. svjetskog rata.

Čang Kai-šek je pozvao generala Ericha Ludendorffa računajući da će on sa sobom dovesti iskusne vojne stručnjake i otvoriti vrata kineskoj nabavci oružja u Njemačkoj. Ludendorff je odbio poziv strahujući da će njegova slava vodećeg njemačkog zapovjednika iz 1. svjetskog rata privući neželjenu pozornost pa je Kinezima preporučio umirovljenog pukovnika Maxa Bauera, stručnjaka za logistiku s ogromnim ratnim iskustvom. Nakon odlaska u Kinu Bauer se vratio u Berlin, sastavio tim od 25 savjetnika i u studenom 1928.godine vratio se u Kinu gdje je sa svojim timom pristupio obuci mladih kineskih časnika.

Sve se odvijalo pod velom tajne i Bauerovi ljudi su imali zapovjed da izbjegavaju diplomate i novinare, no već 1929. godine sačinjena su prva američka obavještajna izvješća o njemačkim savjetnicima u Kini. Bauerov prioritet bila je standardizacija oružja i opreme kineske vojske, a Čang Kai-šeku je savjetovao da izbjegava skupe posrednike i da oružje nabavlja izravno od proizvođača. Dakako, Kinezi su odmah počeli masovno kupovati naoružanje i opremu od njemačkih tvrtki na koje ih je uputio Bauer i koje su polako obnavljale svoju proizvodnju, pa im je veliki izvozni klijent u situaciji kada je njemačka vojska još uvijek bila pod režimom odredbi mirovnog sporazuma dobro došao, kako za razvoj projekata oružja, uigravanje proizvodnje tako i kao izvor profita. Bauer je preminuo u svibnju 1929. godine,  a zamijenio ga je pukovnik  Hermann Kriebel, uvjereni nacist koji s Kinezima, smatrajući ih nižom rasom, nikako nije uspijevao uspostaviti bilo kakav odnos, a sukobio se i sa svim članovima Bauerovog tima. Na traženje Čang Kai-šeka Berlin ga je povukao i na njegovo mjesto psotavio generala Georga Wetzella. On je dao veliki doprinos u planiranju vojnih operacija protiv komunističkih snaga i protiv japanskih snaga tijekom borbi  s Japancima oko Šangaja 1932. godine.

Wetzell je utjecao na stvaranje topničke škole i formiranje većeg broja topničkih postrojbi kineske vojske koje su tijekom daljnje suradnje bile naoružane najsuvremenijim njemačkim topničkim oružjem. Kinesko topništvo tijekom rata s japanskim osvajačima  odigralo je ogromnu ulogu zbog čega su Japanci neprekidno prigovarali Berlinu, posebice nakon sklapanja vojnog sporazuma. Wetzella je naslijedio utjecajni časnik njemačke vojske general Hans von Seeckt koji je nastavio izgradnju kineskih vojnih kapaciteta. Zagovaro je manevarski rat i o njemu podučavao Kineze. Zahvaljujući svojim vezama sa Čang Kai-šekom i vrhom kineske politike s jedne strane i vodećim njemačkim industrijalcima s druge strane, uspio je ugovoriti masivnu prodaju njemačkog naoružanja i vojne opreme Republici Kini u rasponu od kaciga do vrhunskog topničkog oruđa. Procjenjuje se da je čak 60 posto kineskog ratnog materijala u to vrijeme uvezeno iz Njemačke.

Posljednji njemački vojni savjetnik bio je genral Alexander von Falkenhausen. Broj njemačkih vojnih savjetnika u Kini je višestruko narastao u odnosu na početak suradnje, tako da je došlo do situacija da su pojedini njemački časnici zapovjedali pojedinim postrojbama kineske vojske. Formirano je više divizija, potpuno opremljenih njemačkim naoružanjem i opremom od kojih je napoznatija 88. divizija čija su ratna djelovanja izazivala japanski bijes prema Berlinu. U samoj Njemačkoj vladajući nacisti su se razilazili po mišljenju Kineza. Tako je primjerice Joseph Goebbels  favorizirao Kineze u odnosu prema Japancima pozivajući na trajne poslovne njemačke interese, a i samog Čang Kai-šeka smatrao je fašistom s kojim se može pronaći zajednički jezik. Hermann Goering nasuprot njemu Japance je smatrao najjačom i najvrednijom silom u Aziji na čiju kartu treba igrati, a ne na još uvijek razijedinjenu i nestabilnu Kinu. U Japanu gotovo nije bilo moguće susresti komunistu a vojska Republike Kine morala je voditi cijele vojne operacije protiv komunističkih oružanih formacija.

Kako bilo, kinesko-njemačka suradnja se nastavila pa je i Čang Kai-šekov posvojeni sin Chiang Wei- Kuo upućen na vojno školovanje u Njemačku gdje je i ostao nakon završetka školovanja, zapovjedao postrojbama njemačke vojske i čak sudjelovao u vojnim operacijama. Bio je jedan od časnika koji je na čelu jedne od njemačkih postrojbi ušao u Austriju tijekom njezine aneksije. Prekid njemačko-kineske suradnje zbog pritiska japanskog saveznika dočekao je kao jedan od zapovjednika njemačke oklopne postrojbe na granici s Poljskom, odakle je povučen u Kinu.

Incident na mostu Marca Pola kod Pekinga  u srpnju 1937. godine označuje početak japanske invazije na Kinu. Japanske trupe počele su prodirati prema unutrašnjosti Kine očekujući brzu pobjedu. No, već tijekom borbi za Šangaj naletili su na 88. kinesku diviziju, potpuno opremljenu i naoružanu njemačkim oružjem i obučenu od strane njemačkih časnika. Pješaštvo te divizije nanijelo je Japancima teške gubitke u ogorčenim gradskim borbama. Iznenađeni učinkovitim otporom okrenuli su se grantiranju kineskih trupa i zračnim udarima. Njemački savjetnici, uključujući i samog Falkenhausena, bili su na bojištu i po svim relevantnim saznanjima upravljali su kineskim operacijama unatoč preporuci Berlina da se drže dalje od borbi. No Kinezi su se uskoro morali povlačiti prema prijestolnici Nanjingu gdje su odlučili pružiti otpor i utvrditi se, suprotno savjetima generala Falkenhausena koji je zagovarao povlačenje snaga iz Nanjinga i njihovo pregrupiranje. Posljedice te odluke bile su katastrofalne. Kineski branitelji su desetkovani a posljednji ostaci elitne 88. divizije bili su uništeni u borbama. Uslijedilo je japansko neviđeno divljaštvo nad civilima Nanjinga za koje nikada nitko nije odgovarao.

No najveća posljedica kineskog poraza u Nanjingu bilo je uvjerenje vodećih ljudi nacističke Njemačke na čelu sa Hitlerom da je Kina gubitnik i da na njenu kartu više ne treba igrati. Za Hitlera Japanci su se pokazali kao nadmoćna rasa nad Kinezima i bio je to početak kraja kinesko-njemačkog savezništva. No prije njemačkog povlačenja iz Kine kineske trupe, predvođene njemačkim zapovjednicima bojni, koristeći njemačke haubice i ostalo naoružanje, u bici kod Taierzhuanga do nogu su potukle japanske snage, napadali su noću kako bi izbjegli superiorno japansko zrakoplovstvo. Bila je to prva kineska ratna pobjeda u kojoj su njemački časnici neposredno sudjelovali i vodili kineske postrojbe. Dakako, japanske obavještajne službe raspolagale su tim podatkom i nakon tog  poraza Japanci su od Berlina zahtjevali hitno povlačenje njemačkih savjetnika i vojnih časnika i prestanak isporuke njemačkog naoružanja Kini. Hitler je odmah zapovjedio povlačenje, a njemački minsitar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop osobno je morao zapovjediti Falkenhausenu povlačenje jer je ovaj to izbjegavao učiniti.

Njemački utjecaj dugo godina je ostao prisutan u kineskoj vojnoj teoriji i praksi, iako se najveći dio trupa koji su Nijemci obučavali nakon pobjede komunista povukao na Tajvan. Velika količina njemačkog oružja desetljećima je korištena od strane kineske vojske. Dio tog naoružanja završio je i u Sjevernoj Koreji pa se sumnja da je sjevernokorejski dalekometni top M1978 „Koksan“ zapravo kopija njemačkog topa „17 cm K 18 in MrsLaf“ iz doba njemačko-kineske suradnje.

 

U svojoj kolumni u The Washington Postu od nedjelje, 6. listopada, bivši američki potpredsjednik iz vremena dvaju mandata Obamine administracije, Joe Biden, sadašnjeg američkog predsjednika Donalda Trumpa nazvao je „potpuno neprikladnim“ za obnašanje te dužnosti. Trump, navodi dalje Biden koji je, inače, nedavno objavio svoju kandidaturu na predsjedničkim izborima iduće godine, zlouporabljuje svoje ovlsti za promicanje vlastitih interesa.

„Svemu dođe kraj. Svaki dan, kako vidimo, svakih nekoliko sati – pojavljuje se sve više dokaza da Trump zlouporabljuje predsjedničku funkciju i da je potpuno neprikladan da bi bio predsjednik. On iskorištava najvišu državnu funkciju za promicanje svojih političkih interesa umjesto nacionalnih interesa“, napisao je Biden. Trump ne shvaća ogromnu odgovornost koja se traži od svih onih koji obnašaju dužnost predsjednika Sjedinjenih Država, navodi dalje Joe Biden i kaže kako Trump „vidi samo vlast“ i da, „kako se čini, ne može govoriti istinu niočemu“. „On kleveće svakoga u kome vidi ugrozu. Eto zašto on tako grozničavo gura laž… i klevaće mene i moju obitelj“, navodi Biden, obećavajući svojim pobornicima kako on ne planira nigdje otići. Štoviše, u kolumni se neposredno obraća Trumpu riječima kako će ga u studenom 2020. godine (na predsjedničkim izborima, op. a.) „izudarati kao bubanj“.

Ovaj današnji novinarski komentar Joe Bidena samo je nastavak već ranije započete oštre borbe između njega i američkog predsjednika Donalda Trumpa, najbolje vidljive kroz Trumpove optužbe za kriminalne radnje Joe Bidena i njegovog sina Huntera Bidena u Ukrajini od 2014.-2016. godine, kada je Joe Biden u Obaminoj administraciji kurirao američko-ukrajinskim odnosima.  Zbog ovih Trumpovih optužbi i nastojanja da se ona službeno istraže i od strane nadležnih ukrajinskih institucija, demokrati su u Kongresu pokrenuli proces Trumpovog opoziva, karakterizirajući takva Trumpova nastojanja kao miješanje u nadolazeće predsjedničke izbore kroz zlouporabu njegovih ovlasti.

 

Nakon što su Sjedinjene Države i predstavnici talibanskog pokreta početkom rujna ove godine u Dohi postigle sporazum o povlačenju oko 5 tisuća američkih vojnika iz Afganistana u zamjenu za zaustavljanje ratnih sukoba i početak unutar-afganistanskog političkog dijaloga, svega nekoliko sati kasnije Donald Trump je zaustavio dolazak afganistanskog predsjednika Ashrafa Ghanija i talibanskih predstavnika u svoju rezidenciju u Camp Davidu radi svečanog potpisivanja sporazuma, te ga poništio pod vrlo neobičnim obrazloženjem: zbog pogibije jednog jedinog američkog vojnika u terorističkom napadu talibana na objekt afganistanskih sigurnosnih snaga u Kabulu, iako su američki vojnici i ranije pogibali od jeseni 2018. g., kada su SAD počele prilično tajne i separatne razgovore s talibanima u katarskoj prijestolnici Dohi. O svemu tome detaljno smo pisali u našoj analizi (vidi poveznicu ispod teksta).

Međutim, kako je u petak, 4. listopada 2019. g. priopćio Reuters, u pakistanskom glavnom gradu Islamabadu dan ranije ponovo je održan, ovoga puta neslužbeni sastanak između Trumpovog posebnog izaslanika za Afganistan Zalmaya Khalilzada i delegacije afganistanskih talibana radi „uspostave povjerenja“. Istodobno, talibanski predstavnici susreli su se i s pakistanskim šefom diplomacije i tako još jednom demonstrirali blisku vezu službenog Islamabada s najjačom i najutjecajnijom vojnom grupacijom na afganistanskom tlu, koja trenutačno nadzire više od polovice teritorija te zemlje i pričemu se nerijetko koristi nasilnim i terorističkim metodama u zastrašivanju stanovništva i obračunima sa stranim vojnim snagama koje nazivaju okupatorima, kao i domaćim izdajnicima (kako talibani nazivaju snage službene vlade u Kabulu i njezine simpatizere).

A ova vijest samo potvrđuje stavove autora ovoga teksta, kako su i Amerikanci i talibani načelno spremni za pregovore i postizanje međusobnog sporazuma, svatko iz svojih razloga. I obje su strane pritom svjesne kako čitav proces mora biti temeljen na postupnom povlačenju američkih i NATO snaga u zamjenu za talibanski prekid oružanih napada. A ukoliko sporazuma ne bude talibani najavljuju nastavak rata u nedogled i novi kaos za Amerikance, što su objavili i kako su se njihovi predstavnici izrazili nakon Trumpovog iznenadnog odbijanja potpisivanja teškom mukom dostignutog sporazuma. Podsjetimo, u njemu su se i talibani odrekli znatnog dijela svojih metoda u dostizanju političkih ciljeva. Jer da nije tako, čemu bi uopće i došlo do najnovije obnove pregovora, pa makar i poluslužbenih ili neslužbenih kakvima su nazvani ovi najnoviji?

A čitava talibanska vanjskopolitička ideologija temlji se na sintagmi da će čim završi strana okupacija prestati i vojni sukobi u Afganistanu. I zato si Talibani sada jednostavno ne mogu dozvoliti još jednu kapitulaciju pred SAD-om. S druge strane u Washingtonu postoji nesumnjiva želja za američkim izvlačenjem iz gotovo 20-ogodišnje vojne avanture u afganistanskom glibu, kojoj se kraj još uvijek ne nazire, a taj je rat i vrlo skup i vrlo nepopularan u američkoj javnosti. Dakle, postupno smanjenje američkih i drugih stranih vojnih snaga temelj je za postizanje bilo kakvog političkog sporazuma na relaciji SAD-talibani i sada, kao što je to bilo i u 9 održanih pregovaračkih krugova u Dohi.

Ovdje je također važno naglasiti kako niti Islamabad ne može dozvoliti kapitulaciju svojih interesa u susjednom Afganistanu zbog važnih sigurnosnih i geopolitičkih razloga, pričemu su mu upravo talibani i najveće jamstvo i najveći oslonac za njihovo ostvarenje. Zato Islamabad čvrsto zadržava potrebnu razinu kontrole nad tim radikalnim islamističkim pokretom, ili kako ga se ponekad, već prema potrebama uglavnom s američke strane još naziva – teroristričkom organizacijom. Upravo to najbolje demoinstrira i činjenica da se novi američko-talibanski kontakti održavaju upravo pod njegovim nadzorom – u Islamabadu.

I sada Trumpov glavni pregovarač Zalmay Khalilzad inzistira na postupnom povlačenju američkih vojnika u tandemu s prekidom vatre s talibanskim snagama. Ali takva logika ne zadovoljava ni talibane ni Pakistan, koji, kako sam i naveo, u svom „ideološkom habitusu“ traže potpuno povlačenje stranih vojski iz te zemlje i nastavak borbe do ostvarenja toga cilja. Drugim riječima, oni su za dogovor o smanjenju američkih vojnika i pokretanje dijaloga s vladom u Kabulu ali uz nastavak borbe na terenu protiv vladinih snaga. Jer uprotivnom bi dugotrajno primirje, bez konkretnih rokova za ostvarenje političkih benefita po talibanski pokret tj. njihovu inkorporaciju u službene strukture vlasti (što je bila i jedna od glavnih sastavnica postignutog ali ne potpisanog sporazuma iz Dohe) po talibane bilo kontraproduktivno tj. štetno. Vlada u Kabulu bi jednostavno otezala s političkim promjenama i reformama, a paralelno i jačala svoje vojne i sigurnosne potencijale ali i utjecaj u društvu.

Zbog svega ovoga može se pretpostaviti kako će se nasilje na afganistanskom terenu nastaviti i dalje, tim više što je umeđuvremenu održan i prvi krug parlamentarnih izbora na kojima nije bilo talibanskih predstavnika i kojima se oni oštro protive te ih neće priznati. Paralelno s tim nasiljem nastavit će se i američki pregovori s talibanskim predstavnicima s ciljem mogućeg pronalaska riješenja, a kako je to bilo nedavno i u Dohi.

Jer sigurno je samo jedno: obje su strane, svaka iz svojih razloga, zainteresirane za postizanje političkog riješenja i to će ih, prije ili kasnije do njega i dovesti. A Trumpove nedavne prijetnje talibanima njihovim istrebljenjem i ponovno verbalno svrstavanje talibana u nomenklaturu terorističkih organizacija, bile su i ostale samo potezi u svrhu dnevnopolitičkih potreba – ovoga puta, konkretno, u kontekstu obilježavanja tužne obljetnice terorističkih napada na SAD 11. rujna 2001.g. (oni su i bili neposredni povod za američku vojnu intervenciju u Afganistanu i svrgavanje talibana s vlasti), koja se gotovo poklopila s danom postizanja američko-talibanskog sporazuma u Dohi.

Zoran Meter: Razlozi propasti američko-talibanskog sporazuma uoči kaosa u Perzijskom zaljevu