Jedan potpuno novi i važan vojno-politički element pojavio se u Siriji početkom veljače: po prvi put od početka građanskoga rata u toj zemlji 2011.g. turska vojska vrši snažne napade, ne više na kurdske postrojbe, već na sirijsku vojsku! Dugogodišnji sukob i vojna svakodnevica čitavog sirijskog prostora ovih je dana svedena na samo jednan uski prostor – sjevero-zapadnu regiju  Idlib, u kojoj se odvija sukob čiji daljnji razvoj može rezultirati eksplozivnim i potpuno neizvjesnim posljedicama ne samo po tu zemlju, već i po čitav Bliski istok, a i šire. Ali krenimo redom!  

Sirijska vojska u zadnjem tjednu siječnja intenzivirala je svoju u prosincu početu ofanzivu na posljednje veliko terorističko uporište na tlu Sirije – zonu deeskalacije Idlib. Brzina napredovanja vladinih snaga iznenadila je sve, a ponajviše Tursku, koja u Idlibu podupire pojedine radikalne proturske organizacije, a tamo i sama ima razmještene svoje vojnike na 12 nadzornih točaka temeljem rusko-turskog sporazuma iz Sočija, iz listopada 2018. godine. Sirijska vojska vrlo brzo je osvojila pojedina ključna uporišta islamističkih snaga na jugu i istoku Idliba, došavši na svega 10-ak kilometara od istoimenog regionalnog središta i oslobodivši ključnu, strateški najvažniju prometnicu u zemlji – autocestu koja povezuje dva najveća grada, Damask i Aleppo – po prvi put nakon 2012. godine. Istodobno je odbacila borce radikalnih organizacija, prije svih „Hayat Tahrir ash-Sham“ (većinom sastavljena od boraca bivše terorističke organizacije „Jabhat al-Nusre“, kao prosaudijskog sirijskog ogranka čuvene „Al-Qaide“) zapadnije od grada Aleppa i oslobodila važnu bazu „46“, 12 km zapadno od toga grada, omogućivši mu da „prodiše“ nakon učestalih streljačkih napada koji traju od njegovog oslobođenja na Božić 2016. godine.

Ankara je zbog faktora potpunog iznenađenja, ne samo zbog nevjerice da je sirijska vojska u stanju provesti tako velike vojne operacije u tako kratkom vremenu, već, još više, zbog vjere da će ofanzivne planove Damaska kao i do sada sprječiti Moskva u ime strateškog partnerstva s Turskom (usprkos činjenici da Ankara već godinu i pol dana nije bila u stanju izvršiti svoj dio preuzetih obveza u Idlibu iz spomenutog sporazuma), reagirala nervozno te je prošlog tjedna odlučila poslati nova velika vojna pojačanja u Idlib s ciljem sprječavanja daljnjeg prodora sirijske vojske, istodobno na političkoj i medijskoj razini povećavši proturusku retoriku gotovo na razinu kakva je bila nakon turskog obaranja ruskog bombardera Su-24 u studenom 2015. g. i ubojstva ruskog veleposlanika u Ankari, kada su se dvije zemlje našle gotovo na rubu rata. Istodobno je turski predsjednik Erdogan Damasku uputio ultimatum da do kraja veljače mora povući svoje snage na početne položaje – prije pokretanja ofanzive na Idlib, ili će to učiniti turska vojska.

Sve je ovo, naravno, negativno utjecalo na dipolmatske odnose Ankare i Moskve, u što su se odmah uključile i Sjedinjene Države. Washington je, poput strvinara, „nanjušio“ krv i možda posljednju šansu da pružanjem političke potpore Ankari u sukobu sa sirijskom vojskom Tursku i de facto izvuče iz neugodnog partnerstva s Rusijom (u koju ju je Washington svojom sirijskom politikom i osloncem na Kurde sam i gurnuo) i vrati u okvire „pravovjernog“ savezništva sa Zapadom. Usput bi pokušao polučiti i turski odustanak od razmještaja prošloga ljeta kupljenih ruskih protuzračnih sustava S-400 na svom teritoriju do travnja ove godine.

Detalje o tome tko je što osvojio u Idlibu i koliko je i čijih vojnika prošloga tjedna poginulo ovdje neću iznositi jer su o tome već detaljno izvješćivali brojni domaći i strani mediji. Radije ću se posvetiti onom važnijem poslu – konkretnoj analizi i prosudbi – čime će ova najnovija kriza na kraju rezultirati. Pritom se mora polaziti isključivo od činjenica, a ne izjava što je rekao ovaj ili onaj političar, pa makar on bio i šef države. Jer u geopolitici to najčešće uopće i nije važno i predstavlja samo „vrh sante leda“ koja promatrača može odvući u bespuća zbiljnosti i na potpuno krivu stranu, dok se ključne stvari događaju daleko iza „svjetala pozornice“.

Kao prvo, Erdogan se našao u neugodnoj situaciji: on je svjestan kako nije izvršio preuzetu obvezu iz sporazuma iz Sočija iz listopada 2018.g., prema kojemu je u zamjenu za odustanak od već pripremljene sirijske vojne operacije u Idlibu uz pomoć ruskih zračnih snaga on morao osigurati razdvajanje tzv. umjerene sirijske oporbe i Ankari odanih snaga od terorističkih organizacija, prije svega spomenute „Hayat Tahrir ash-Sham“, a nakon toga i njihovo razoružanje i uspostavu sigurnosnog pojasa oko 15 kilometara dubine oko oboda Idliba, kako bi se sprječili napadi radikalnih islamista na postrojbe sirijske vojske i ruske vojne policije, kao i ruskih baza na sjevero-zapadu zemlje što je po Moskvu od ključne važnosti. Pod takvim je uvjetima Rusija (a onda, naravno i Damask) odustala od vojnog riješenja problema Idliba koje je već tada htjela provesti. Treba naglasiti kako je Erdogan, ustvari, u skladu sa sporazumom krenuo s pokušajem razoružanja islamista ali je to završilo vojnim obračunima „Tahrirovaca“ s puno slabijim proturskim snagama u Idlibu. Erdogan je, osim toga, nakon što je odlučio krenuti u provedbu razoružanja islamista, od vođe „Hayat Tahrir ash-Shama“ dobio poruku „neka samo proba“. Turska, jednostavno, sa svojim vojnicima na desetak nadzornih točaka u Idlibu stvarne snage za provedbu svojih zadaća nije niti imala. Osim toga, ulaziti u veći vojni sukob s islamistima Erdoganu nije bilo po volji niti s obzirom na njegovu želju da Tursku prikaže kao glavnu zaštitnicu muslimanskoga svijeta, a radikali su ga dodatno optuživali za izdaju tog istog svijeta kroz suradnju s Rusijom. Zbog toga mu se, sada, kada je sirijska vojska krenula u oslobađanje Idliba, kao jednostavnija varijanta u toj složenoj „priči“ učinilo optužiti Rusiju da zajedno sa sirijskom vojskom „ubija nevino civilno stanovništvo“, nego da takav scenarij pokuša sprječiti vlastitim odlučnim djelovanjem protiv islamističkih boraca. Istodobno su turski političari i mediji s porastom krize ponovo početi naglašavati važnost turskog članstva u NATO savezu i zazivati pomoć svaznika svojoj ključnoj članici, koja se eto sama bori s neprijateljima na najvažnijem – južnom krilu NATO saveza. Treba također imati u vidu i duboke gospodarske probleme s kojima se Turska sada susreće i kada je, općenito, po vlast isplativo podizati tenzije s „vanjskim neprijateljima“ i tako oko sebe homogenizirati narod, skrećući im pozornost s neugodnih unutarnjih problema.

S druge strane Erdoganova optužba Rusije dovela je i do prve otvorene protuturske izjave od strane ruskog vojnog vrha, koje je prošli tjedan odbacilo izjave turskog vođe, dodavši, kako je Rusija sada primorana činiti ono što je Ankara bila dužna temeljem preuzetih obveza iz sporazuma u Sočiju. Pritom je rusko zapovjedništvo optužilo Ankaru i za nesposobnost izvršenja odredbi spomenutog sporazuma.

Bez obzira na prijetnje turskog državnog vrha i prebacivanje snažnih vojnih eferktiva preko tursko-sirijske granice u zonu Idliba, sirijska vojska je (očito uz dozvolu Rusije) nastavila s ofanzivnim aktivnostima i očistila od islamističkih boraca najvažnije dijelove južnog i istočnog Idliba, kao i njemu gravitirajuće zapadne i jugo-zapadne dijelove regije Aleppo. Umeđuvremenu je, na vrhuncu sukoba turske i sirijske vojske oko pojedinih nadzornih točaka u kojima je bilo mrtvih vojnika s obje strane, prošloga tjedna obavljen telefonski razgovor između Putina i Erdogana, kada je dogovoreno da se u skoro vrijeme ruska vojna delegacija uputi na sastanak u Ankaru, a da nakon toga šefovi turskog Ministarstva vanjskih poslova, Ministarstva unutarnjih poslova i obavještajne službe MIT dođu u Moskvu na razgovore o iznalasku riješenja novonastale opasne krize na sirijskom sjevero-zapadu. Istodobno su nastavljeni napadi sirijskih snaga, a brojne nadzorne točke s turskim vojnicima nalaze se u potpunom okruženju sirijskih snaga, a hranu im u oklopnim vozilima dostavljaju ruski vojnici.

I tako, otprilike, izgleda vojno-političko stanje vezano uz Idlib i oko njega u vrijeme pisanja ovoga teksta.

Turska želi izbaciti Iran

Turska agencija Anadolu nedavno je objavila riječi prof. Mehmeta Erola, šefa Centra za istraživanja kriza i politike iz Ankare, u kojima on iznosi vrlo zanimljive teze vezano uz Idlib i tursko-ruske odnose, koji se svode na sintagmu „ili-ili“. On konstatira da su astanski i sočinski pregovarački procesi mrtvi i da je vrijeme da Turska i Rusija pokrenu novi format za „Novu Siriju“. U njemu nema mjesta za Iran ni za vladu u Damasku, a dvije bi zemlje, kao ključni igrači, imale najvažniju ulogu u stvaranju „Nove Sirije“. „Rusija će se s tim ili suglasiti, ili nastaviti raditi s trećim igračem (Iranom). Jer tursko je strpljenje završilo!“, kazao je uvaženi profesor. On dalje upozorava kako će Turska, ukoliko Rusija ne prihvati ovaj prijedlog, morati iznova razmotriti svoju politiku i da ona neće biti ograničena samo na Siriju. Time aludira na sveukupne odnose dviju zemalja i važnost Turske koju ima u projekciji ruskih bliskoistočnih ambicija koje mogu biti znatno otežane ako Ankara zaoštri svoju politiku prema Moskvi.

Dakle, ako razmotrimo riječi uvaženog profesora (a moramo ih, najmnje, sagledavati kao „probni balon“ državne politike) vidimo, kao prvo, jedan posve novi element: želju Turske za potpunim izbacivanjem Irana kao pregovaračkog partnera, i službenog Damaska, kao nelegitimnog i privremenog subjekta, iz igre o odlučivanju o budućnosti Sirije, i želju da Ankara i Moskva to čine samostalno. A to se želi postići „ultimatumom“ Moskvi: ili će pristati biti „glavni igrač s Turskom“, ili će, uprotivnom, „platiti visoku cijenu“ ponovnim turskim zaokretom k Zapadnim saveznicima i usložnjavanjem ruskog djelovanja na Istočnom Sredozemlju.

Rusija  smatra kako je Ankari dala dovoljno ustupaka

Ali u daljnjoj analizi pođimo, kako sam i naveo, od realnosti i činjenica na terenu a ne izjava političara ili medija. Sirijska vojska s potpunim je uspjehom završila prvu fazu svoje vojne ofanzive na Idlib i jugo-zapad regije Aleppo. Ostvarivši postavljene primarne zadaće, potisnuvši islamiste iz zona iz kojih su mogli ugrožavati civile i sirijske vojnike i uspostavivši puni nadzor nad ključnom državnom prometnicom Damask-Aleppo, sirijska vojska, vrlo vjerojatno, sada neće kretati u daljnje ofanzivne operacije s ciljem osobođenja grada Idliba i čitave regije do granice s Turskom (grad Idlib joj je na dometu topničkih oruđa) jer joj to sada nije niti potrebno. Damask i Moskva su svjesni kako se u zoni toga grada nalazi oko 2 milijuna stanovnika i izbjeglica, koji bi, sasvim sigurno, bilo svojom voljom bilo zbog organizacije tamošnjih islamističkih organizacija, krenuli u zbjegove prema granici s Turskom i izazvali veliku humanitarnu krizu a time i puno snažniju reakciju međunarodne zajednice nego li je to sada. Zato je puno izglednije kako će Damask i Moskva uzeti pauzu i krenuti na novi sporazum s Turskom o Idlibu (dijelu koji nije oslobođen) i za koji će nadzor za stabilizaciju i nadzor stanja opet biti ponuđen Ankari. Ona će to, u ovom slučaju, kada je u Idlib dislocirala velike vojne snage i kada su islamističke organizacije u rasulu, imati mogućnost izvršiti bez potrebe obaziranja na prijetnje islamističkih vođa tipa „naka samo proba“. Naravno, uvijek postoje i drugi scenariji pa tako i onaj da Erdogan ustraje na ultimatumu o sirijskom povlačenju do kraja veljače. Ali ako uzmemo u obzir da su se 14. veljače turske vojne snage povukle iz spomenute ključne vojne baze zapadno od Aleppa koju su koristili borci „Hayat Tahrir ash-Shama“ za napade na taj grad i prepustile je sirijskoj vojsci, kao i to da je Erdogan dan prije javno pozvao na stišavanje proturuske retorike koju je nazvao nedopustivom nakon prijetnji upućenih ruskom veleposlaniku u Ankari i reagiranju ruskog MVP, govore u prilog mogućeg novog dogovora Ankare i Moskve iako je stanje vrlo složeno jer je i jednima i drugima vrlo teško odstupiti od svojih stavova. Ali teško je vjerovati kako Erdogan nije ništa naučio iz povijesti i opasne krize s Rusijom s kraja 2015.g., iz koje je izišao kao poražen i to samo u tzv. ruskom ratu pomidorima, nakon kojega je Putinu i ruskom narodu u lipnju 2016. g. poslao „pokajničko“ pismo uz želju za normalizaciju odnosa (nedugo nakon toga taj mu je isti Putin, navodno, pravodobnom informacijom spasio život u pokušaju vojnog puča 15. srpnja 2016.). Uostalom, Erdogan je i na vrhuncu sadašnje krize oko Idliba otvoreno rekao kako Turska ne namjerava ratovati niti s Rusijom niti bilo kojom globalnom slilom, što je samo po sebi smirujući element. Jer on znači kako Turska neće ući niti u otvoreni rat sa sirijskom vojskom (sadašnji povremeni okršaji u Idlibu, ma koliko intenzivni bili rat još uvijek nisu i samo su predstava za javnost), dobro znajući kako iz nje stoji Moskva, koja, k tome, u sastavu sirijske vojske ima svoje vojne instruktore čija pogibija ne bi mogla ostati bez odgovora.

Što se tiče astanskih i sočinskih pregovora oni su se ionako iscrpili i tu je Erdogan u pravu i tu treba nešto mijenjati. Međutim to se neće postići ultimatumima jer niti Moskvi ti pregovori više nisu nužni. Ona je kroz njih već ostvarila svoje ključne ciljeve (kao što ih je ostvarila i Ankara uspostavom sigurnosnih zona u sirijskim pograničnim područjima istočno i zapadno od Eufrata): prodala je Turskoj raketne sustave S-400 i time dodatno uzdrmala ionako loše američko-turske odonose, izgradila plinovod „Turski tok“ i td. Pritom nedavne odluke turske vojske kako neće slati svoje vojnike u zajedničke patrole s ruskim vojnicima u kurdskim zonama na istoku Sirije ionako nisu imale nikakvog utjecaja na terenu. Rusi su patrolirali sami i time još i izbjegli česte provokacije lokalnih stanovnika koji su nerjetko  kamenjem obasipali turske vojnike, a zajedno s njiima i ruske. Ovdje treba dodati kako je prošli tjedan neimenovani američki izvor za Reuters izjavio kako je Washihgton želio da s rastom rusko-turskog nepovjerenja Turska i definitivno odustane od razmještaja ruskih PZO sustava S-400 po svom teritoriju (to planira učiniti do travnja ove godine) ali da se, na žalost, Ankara tih sustava ne želi odreći niti pod prijetnjom sankcija.

Osim toga, Moskva je pokretanjem novog bilateralnog formata kroz Sočinske pregovore Ankari ionako već izišla u susret tj. vodila ih bez sudjelovanja Irana i vlade u Damasku. Time je sebi dodatno otežala stvar jer je od tada morala u svoje prijedloge stalno uključivati i interese Teherana i Damaska i s njima ih ili prethodno usuglašavati ili ove nakon dogovora s Ankarom uvjeravati u nužnost njihovog prihvaćanja. Takav „komoditet“ Rusija, naravno, nije željela imati  unedogled, već je, zauzvrat, od Ankare zahtjevala ozbiljno pridržavanje dogovorenih rokova. Ali i u tom pogledu Rusija je Turskoj u više navrata izlaztila u susret i prolongirala prethodno naznačene rokove po pitanju njezine pacifikacije Idliba, što je izazivalo nezadovoljstvo Teherana i Damaska koji su smatrali kako Moskva Ankari previše popušta i podilazi zbog dinamike razvoja njihovih ukupnih bilateralnih odnosa. Na kraju je Rusija problem terorista u Idlibu, kako vidimo, umjesto Turske morala rješavati sama.

Hoće li NATO pomoći Turskoj?

Trumpov posebni izaslanik za Siriju James Jeffrey 11. siječnja stigao je u Ankaru i dao potporu Turskoj u borbi protiv Assadove vojske, nazvavši poginule turske vojnike ni više ni manje nego „mučenicima“ (olaka i propagandom motivirana kvalifikacija za vojnike koji su poginuli pri izvršavaju postavljenih zadaća i naredbi svojih zapovjednika, a na kao posljedica eventualnih zarobljavanja i iživljavanja kroz torture mučenja od strane neprijatelja). Jeffrey je izjavio slijedeće „zvučne“ stvari: turski vojnici imaju pravo na samoobranu u Idlibu; SAD podupiru Tursku u Idlibu; kao i u Siriji, Turska i SAD imaju zajedničke ciljeve i u Libiji i td. Dakle, po Erdogana sve ugodno za uši.

Međutim, samo dan ranije Trump je u Bijeloj kući predložio vojni proračun SAD-a  za 2021. g. u visini od 740 milijardi dolara, od čega 200 milijuna ide za inozemne partnere, uključno i kurdske postrojbe SDF koje Turska smatra terorističkim, barem njihovu ključnu komponentu YPG, povezanu sa zabranjenom Radničkom strankom Kurdistana.

Drugim riječima, Turska, ukoliko se bude odlučila za odvajanje od daljnje suradnje s Rusijom po Siriji i za ulazak u sirijsku igru zajedno s Amerikancima (odakle ju je Washington sam i izgurao uzimajući Kurde kao svoje glavne saveznike) definitivno će morati odustati ne samo od ključnih načela svoje dosadašnje sirijske politike, već i od svoje nacionalne strategije pozicioniranja Turske kao samostalnog vanjskopolitičkog igrača i globalne sile koju će se o svemu morati pitati. Jer NATO (čitaj SAD), u suprotnom, svoju pomoć nikome ne daje. Pa čak da sve to Erdogan i prihvati treba imati na umu da NATO ne rješava nikakve ključne probleme i krize u svijetu (to radi politika), već je on puno više „biznis-klub“ za prodaju naoružanja. NATO-u poglavito ne pada na pamet zaratiti s Rusijom zbog turskih ambicija u Siriji. Erdogan, također, mora biti svjestan kako njegova vladavina Turskom najblaže rečeno nije simpatična Zapadu i da korist od ponovog zbližavanja Turske s tim istim Zapadom može imati i sve snažnija Erdoganova oporba u zemlji.

S druge strane Washington sve ovo oko Idliba vidi kao najbolju šansu za povratak „odmetnute“ Turske pod svoje skute (i u tome ga treba razumijeti) i zato joj daje deklarativnu političku potporu ali više od toga neće ići. Treba podsjetiti i na nedavni summit čelnika NATO saveza u Londonu, kada je francuski predsjednik Macron (gotovo proročki „nanjušivši“ mogući sukob u Idlibu), pitao Trumpa i kolege, što to, zapravo, u praksi predstavlja famozni čl. 5 statuta NATO saveza, i znači li to, primjerice, da će NATO morati ratovati zajedno s Turskom ako turska vojska u Siriji zarati sa sirijskom vojskom? Odgovor, naravno, nije dobio ali se podrazumjeva da je on negativan, kao što je bio i u rusko-turskoj krizi s kraja 2015. godine.  Zato ovom prilikom, usprkos riziku analitičkog promašaja, s potpunom sigurnošću i uvjerenjem tvrdim kako se SAD ni u kom slučaju neće vojno angažirati po pitanju sukoba u Idlibu na turskoj strani (ili strani tzv. sirijske oporbe) niti svojim padobranskim desantom (kako neki priželjkuju), niti zračnom i logističkom potporom, a kada je to tako, znači da to isto neće učiniti niti NATO. I Rusija to jako dobro zna. Maksimum potpore koju će Washington dati Ankari je ona politička i propagandna, a to u eventualnom ratu s vojskom iza koje otovreno stoji Rusija nikako nije dostatno.

Ima, naravno, i onih avanturista koji smatraju kako malo rusko-turske krvi u Idlibu Turskoj ne bi naškodilo jer u nekom takvom kratkom i kontroliranom ratu, kojega Turska ne može dobiti, Ankara zapravo u Siriji i nema što izgubiti. Naravno da to s pozicije Ankare ne izgleda tako i da njoj ne pada na pamet ratovati s Rusima i to zbog dva ključna elementa: prvo, rusko-turski odnosi s puno kompleksniji i širi nego što je njihovo nesuglasje oko Idliba, i drugo, Turska ima dovoljno vanjskopolitičkih problema i bez zaoštravanja odnosa s Rusijom. Oko nje se upravo plete pravi „protuturski savez“ (pod egidom SAD-a i motiviran energetskim nalazištima) na Istočnom Sredozemlju, kojega čine Grčka, Cipar, Izrael i Egipat, ali, ne manje važno, i arapski svijet s velikim podozrenjem gleda na svaku vojnu avanturu Ankare koja ulazi u arapske nacionalne prostore – od Libije, preko Sirije, do Katara gdje Turska ima svoju vojnu bazu, bez obzira na ovakve ili onakve stavove arapskih zemalja o sirijskom predsjedniku Assadu. Dovoljno je kazati kako je 13. veljače saudijski ministar vanjskih poslova Adel al-Jubeir u Bukureštu izjavio kako Rijad istupa „protiv turske vojne intervencije u Siriji“ i „protiv potpore Ankare ekstremističkim organizacijama u Siriji, Libiji i Somaliji“. Saudijska Arabija i Turska veliki su antagonisti po pitanju želje za liderstvom u muslimanskom sunitskom svijetu, a dovoljno je podsjetiti i s kolikim je žarom službena Ankara kritizirala Rijad zbog ubojstva saudijskog novinara Khashoggija u saudijskom konzulatu u Istanbulu početkom listopada 2018.g. Rijad je, na kraju, usprkos turskoj spremnosti za dostavu svih potrebitih dokaza o tome da saudijski državni vrh stoji iza spomenutoga ubojstva, s gledišta oštre međunarodne osude ostao gotovo neokrznut (i od SAD-a, i od Rusije, i od Kine). Washington, naime, jako dobro shvaća važnost svog strateškog partnerstva s Rijadom u ukupnoj bliskoistočnoj problematici, i zna kako je saudijski utjecaj u regiji puno veći od turskog, kako politički tako i financijski.

Naravno, odluka o tome s kim će i kako Turska dalje po pitanju Sirije ostaje samo na Erdoganu. A njemu nije lako jer se, zapravo, radi o sudbonosnoj odluci ne po Siriju, već po njegovu zemlju.

Zoran Meter: Rusija u Siriju šalje dodatne oklopne snage. Sve je spremno za završnu bitku!

Na nedavno održanoj međunarodnoj konferenciji o sjećanju na žrtve holokausta u Jeruzalemu, ruski predsjednik Vladimir Putin u svom je govoru iznio prijedlog o nužnosti organiziranja summita čelnika 5 stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a još ove godine, otvoreno kazavši kako se ljudska civilizacija našla u egzistencijalnoj opasnosti. Drugim riječima, kazao je kako aktualne svjetske krize, koje se sve više produbljuju zbog različitih interesa različitih regionalnih i globalnih igrača, mogu izmaći kontroli a što može dovesti do katastrofalnih posljedica. Putin je kazao kako će Moskva svoj prijedlog odaslati čelnicima SAD-a, Kine, Francuske i Velike Britanije.

O tome smo opširnije pisali u našem tekstu (vidi link ispod), kada smo također kazali kako je Putinov prijedlog još istog dana u Jeruzalemu podržao i francuski predsjednik Emmanuel Macron, idućeg dana i kinesko Ministarstvo vanjskih poslova, a da će Velika Britanija svoju odluku o tome posve sigurno uvjetovati stavom Washingtona. A upravo se to i dogodilo.

Prema navodima ruskog medija Kommersant od 15. veljače, koji se poziva na izvore unutar ruskih državnih struktura, London se suglasan s Putinovim prijedlogom, ali pod uvjetom da se na to odluči Washington. Time se Velika Britanija pokazala kao „slaba karika“ u lancu odlučivanja o najvažnijim svjetskim problemima. Dalje se navodi kako ključnu ulogu u usvajanju Putinovog prijedloga imaju Sjedinjene Države, a da će Velika Britanija s velikom dozom vjerojatnosti poduprijeti američki stav.

 

Zoran Meter: Putinov prijedlog o summitu „petorice velikih“! Slijedi li nova konferencija u Jalti ili Teheranu?

 

 

 

Sjedinjene Države, u svojim novim službenim vojnim i sigurnosnim strategijama i doktrinama, kao glavnu ugrozu više ne definiraju terorizam, kako je to bilo protekla dva desetljeća, već Rusiju i Kinu – kao globalne suparnike (još uvijek ne neprijatelje) koji ozbiljno prijete uspostavljenom  posljeratnom svjetskom poretku pod dominacijom SAD-a. A čini se kako bi to isto od sada mogla činiti i Kina (naravno, u obratnom smijeru), barem ako je suditi po slijedećoj vijesti:

kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi izjavio je u intervjuu za Reuters kako Washington postojano naziva Peking ugrozom, ali da je, ako promotrimo činjenice, vidljivo kako SAD predstavljaju prijetnju Kini. Kina je spremna sa SAD-om razvijati dugoročne stabilne odnose, prijateljstvo i suradnju, ali SAD, suprotno tome, neprestano vrše pritisak na Kinu i u svakom je slučaju žele ocrniti. „Tko za koga predstavlja ugrozu, vidljivo je na prvi pogled“, izjavio je Yi u intervjuu koji je objavljen i na sajtu kineskog MVP.

Pritom je podsjetio kako kineski parlament, za razliku od američkog Kongresa u odnosu prema Kini, nikada nije donosio bilo kakve zakone ili rezolucije koje bi se ticale američke unutarnje politike.

Osim toga, kazao je dalje, „kineski brodovi ili zrakoplovi nikada nisu demonstrirali svoju snagu blizu akvatorija i zračnog prostora Sjedinjenih Država, dok američka strana postojano šalje brodove i zrakoplovstvo, kako bi „zveckala oružjem na kineskom pragu“.

Također je kazao kako Kina nikada ne uvodi sankcije protiv američkih tvrtki i da se uvijek pozitivno odnosi prema njihovim investicijama, nastojeći im osigurati povoljno poslovno okružje, dok, s druge strane, SAD „čine sve moguće, kako bi stvorile pritisak na kineske tvrtke“,  uvode tzv. jednostrane sankcije i primjenjuju eksteritorijalno pravo, ograničavajući prava Kine na razvoj“, izjavio je kineski ministar vanjskih poslova, u jednoj od najoštrijih kritika američke politike prema Kini, što samo ukazuje na tendenciju daljnih odnosa dviju najvećih ekonomija svijeta, ali i velikih vojnih suparnika. Jer, prema mišljenju brojnih svjetskih vojnih analitičara, Kina će s ovakvom dinamikom razvoja svojih oružanih snaga prestići vojnu moć SAD-a do 2050. godine. Naravno, sve to mora pratiti i dosadašnji gospodarski razvoj.

Epidemija novog koronavirusa koji pripada skupini opasnih respiratornih virusa napreduje velikom brzinom. Krajem siječnja, Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je zbog širenja koronavirusa na zemlje izvan Kine proglasila globalnu zdravstvenu krizu. Poznato je da su se prvi slučajevi koronavirusa pojavili u Wuhanu, u prosincu 2019., samo mjesec dana prije proslave najvažnijeg kineskog nacionalnog praznika – lunarne nove godine kada Kina bilježi neviđene gužve budući da milijuni Kineza tada uzimaju dvotjedni godišnji odmor, putuju i provode vrijeme s obiteljima. Ove godine, nakon pojave koronavirusa, Kina je uspjela u karantenu staviti urbano okruženje od preko 58 milijuna ljudi (Wuhan i još 15 gradova u provinciji Hubei). Ovo je definitivno najveća javnozdravstvena akcija takvog tipa, do sada neviđena uporaba karantene kao hitne mjere javnog zdravlja u povijesti.

WHO je pohvalila napore kineske vlade, osobito njenu vrlo brzu, koordiniranu strategiju kao odgovor na galopirajuću epidemiju. Kina je svjetskoj javnosti pokazala da zna upravljati krizama – potpuna transparentnost prema međunarodnoj javnosti (web stranica vlade u stvarnom vremenu, na engleskom jeziku, dostupna je svima), ali i  visoka razina organiziranosti unutar zemlje. Prema preporuci vlade građani se obvezuju da s WeChata preuzmu aplikaciju koja putem satelita locira oboljele koji svoje stanje prijavljuju na mreži. Sustav odmah pruža internetsku dijagnozu, te registrira „karantensku“ adresu osobe. Ako trebate posjetiti liječnika, lokalna zajednica će organizirati automobil koji vas uz pomoć volontera vozi u bolnicu. Sustav nastavlja pratiti vaš napredak – od liječenja kod kuće ili hospitalizacije, do ozdravljenja ili smrti, itd. Dakle, milijuni kineskih građana su uz pomoć vrhunske tehnologije, potpuno mobilizirani u borbi protiv bolesti.

Osim upravljanja krizama, brzina kineskog znanstvenog odgovora iznenadila je svijet. Kinezi su od uzimanja prvog uzorka bolesti trebali svega tjedan dana da dovrše vitalnu identifikaciju koronavirusa. Odmah su išli na objavu, pa su rezultati istraživanja putem Genomicsa postali dostupni cijeloj planeti. Temeljem tog slijeda, kineske biotehničke tvrtke izdale su validirane znanstvene radove u roku od tjedan dana – također prvi. Cjepivo, na kojem zajedno rade Rusija i Kina je u fazi izrade. A svijet su iznenadili i izgradnjom (u rekordnom vremenu) potpuno nove moderne bolnice u Wuhanu koja je namijenjena isključivo liječenju žrtava koronavirusa.

Ipak, ostaje upitno hoće li snažno oslanjanje kineske vlade na masovne karantene usporiti napredovanje bolesti. Naime, zbog velike koncentracije ljudi, masovne karantene mogu ubrzati prijenos bolesti. Nadalje, procjenjuje se da je gotovo 5 milijuna jedanaestmilijunskog Wuhana napustilo grad prije nego što je na snagu stupila puna kontrola. Pored toga, ovo je opterećujući, ali i potencijalno ponižavajući trenutak za kinesku vladu koja se u svom novom statusu svjetske supersile suočava s javnozdravstvenom krizom izvan svojih mogućnosti. Za pretpostaviti je da je nevjerojatno zahtjevno (ponekad i nemoguće) zbog poremećenih prometnih i opskrbnih pravaca i zagušenosti zdravstvenog sustava koji i inače trpi akutni nedostatak zdravstvenog osoblja i osnovnih medicinskih potrepština, osigurati pristup hrani i kvalitetnoj zdravstvenoj skrbi za 58 milijuna zatvorenih građana.

Naime, sustav javnog zdravstva Kine djeluje u jedinstvenom geopolitičkom kontekstu, budući da se radi o zemlji s više od 1,4 milijarde stanovnika, koja je pri tom smještena na ogromnoj i raznolikoj kopnenoj masi azijskog kontinenta, te koja je tijekom posljednjih desetljeća razvila jedinstvenu formu državnog kapitalizma što je rezultiralo neviđenim ekonomskim, ali i društvenim razvojem. U skladu s ovim činjenicama, i potrošnja za javno zdravstvo u Kini se naglo povećala. Kao rezultat reforme zdravstvenog osiguranja, ali i uzimanja u obzir starenja stanovništva, urbanizacije i napretka u zdravstvenoj tehnologiji, kineska je vlada znatno povećala zdravstvene izdatke po stanovniku – s 139 USD u 2003. godini na 884 USD u 2013. Ipak, unatoč tome, ukupna potrošnja za zdravstvo i dalje je niža od većine razvijenih zemalja unutar skupine OECD-a.

Zdravstveni sustav suvremene Kine prošao je kroz različite faze razvoja. Nakon proglašenja Narodne Republike Kine, 1949. godine, uspostavljen je državno planirani javnozdravstveni sustav koji je uspješno proširio zdravstvenu skrb na ruralna područja. Krajem 1970-ih Kina je postigla skoro univerzalno zdravstveno osiguranje koje je obuhvatilo gotovo 90% ruralnog stanovništva. Druga ključna faza u razvoju kineskog zdravstvenog sustava uslijedila je nakon 1984. godine prelaskom iz planirane na tržišnu ekonomiju. U tom je razdoblju državna financijska potpora za bolnice i uopće zdravstvene usluge drastično opala, dok je sustav socijalnog osiguranja vremenom osiromašen. Posljedično, velika većina stanovništva ostala je bez osiguranja – do 1999. godine oko 49% gradskog stanovništva imalo je pristup nekom obliku zdravstvenog osiguranja (uglavnom zaposlenici državnih poduzeća), ali samo 7% od 900 milijuna ruralnih Kineza imalo je pokriće zdravstvenih usluga.

Prelazak na tržišni model ekonomije povećao je osobnu participaciju građana za zdravstvene usluge s 20% u 1978. godine na 60% u 2002. godine. Osobito su postale vidljive razlike između ruralnih i urbanih sredina u pristupu zdravstvenim uslugama, ali i ulaganju države u sustav. Nakon tržišnih reformi, iz 1984. godine državne subvencije za javne zdravstvene ustanove do početka 1990-ih smanjile su se na samo 10 posto ukupnih prihoda. Kako bi osigurala da ustanove, poput javnih bolnica financijski prežive, vlada je znatno povećala cijene novih visokotehnoloških dijagnostičkih usluga, te dozvolila stopu dobiti od lijekova od 15 posto. Bolnice su tako, iako u državnom vlasništvu, svoje prihode počele osiguravati, time i povećavati iz alternativnih (privatnih) izvora. Politika „zdravstvenog marketinga“ učinkovito je pretvorila bolnice, gradske zdravstvene centre i seoske liječnike u aktere koji su u potrazi za profitom, potpuno oslonjene na prodaju lijekova i drugih usluga kako bi pokrili svoje tekuće troškove.

Posljedica politike marketizacije zdravstvenih usluga postala je praksa liječnika i bolnica da masovno prepisuju lijekove i dijagnostičke postupke kako bi osigurali veće profitne marže. I danas je u Kini primjetno da se pacijentima oboljelim od obične prehlade masovno prepisuju antibiotici, a riječ je, naravno, kao i na zapadu o dogovoru između pružatelja usluga (bolnica i lječnika) i farmaceutskog sektora. Osim toga, u ruralnim je područjima primijećeno da neki seoski liječnici kupuju istekle i krivotvorene lijekove po niskoj cijeni i prodaju ih kao valjane proizvode po višim cijenama. Djelomično iz tih razloga kineski se zdravstveni radnici često smatraju osobama “vođenim pohlepom”, budući da se procjenjuje da plaće čine samo četvrtinu primanja liječnika.

Zbog sve većeg nezadovoljstva javnosti, posebno zbog opadanja povjerenja u medicinsku struku, krajem 1990-ih dolazi do radikalnih promjena. Reforme su se usredotočile na uvođenje tri (djelomično) državne sheme socijalnog osiguranja za pokrivanje različitih skupina: osnovno zdravstveno osiguranje za gradske zaposlenike pokrenuto je u urbanim područjima 1998. godine, u ruralnim područjima 2003. godine, dok je osnovno zdravstveno osiguranje za nezaposlene uvedeno 2007. godine. Sve tri sheme uključuju varijabilne razine državnih subvencija, doprinose poslodavaca i plaćanje iz vlastitog džepa. Plan reformi koji je kineska vlada uvela 2009. godine postavio je ambiciozni cilj postizanja nacionalnog sveobuhvatnog zdravstvenog osiguranja do 2020. godine. Univerzalna pokrivenost sigurnim, učinkovitim i pristupačnim osnovnim medicinskim uslugama svim stanovnicima urbanih i ruralnih područja sada je glavni politički cilj vlade.

Kao rezultat ovih inicijativa, pokrivenost javno financiranih programa zdravstvene zaštite u Kini je gotovo  univerzalna – više od 95 posto stanovništva u 2011. godini. Zdravstveno osiguranje pokriva primarnu i specijalističku skrb, pružanje hitne pomoći, skrb za mentalno zdravlje, kao i lijekove na recept, te praksu tradicionalne kineske medicine. Međutim, unatoč svemu, kvaliteta i opseg njege, kao i pokrivenost uslugama uvelike variraju. Doplata su često vrlo visoke, a određeni lijekovi su isključeni iz pokrića, što brojnim Kinezima onemogućava pristup zdravstvenim uslugama.  Iako se nastojalo ograničiti cijene lijekova, došlo je do određenog otpora tim promjenama, zbog čega je vlada ostala posvećena daljnjim ulaganjima privatnog sektora u elitne javne bolnice.

U 2013. godini Kina je imala 194.310 liječnika opće prakse što predstavlja samo 8,5 % svih licenciranih liječnika. Kineski zdravstveni sustav postao je snažno usmjeren prema bolničkom sektoru u kojem je koncentrirana većina resursa. Najveće gradske bolnice u velikim gradovima (oko 1350 ustanova) imaju najkvalitetnije liječnike i opremu, te privlače najveći „lavlji“ dio pacijenata.  Suprotno tome, usluge primarne skrbi ostaju nedovoljno financirane, nedovoljno razvijene i odvojene od većih bolnica.

Ali da se vratimo koronavirusu!  Epidemija bi svoj vrhunac mogla doseći  u veljači,  stoga brojni analitičari promišljaju moguće geopolitičke i geoekonomske posljedice za narastajuću velesilu. Naime, Wuhan, značajno kinesko poslovno središte, smješteno je na strateškom raskrižju rijeka Yangtze i Han, te na željezničkom raskrižju – između osi sjever-jug koja povezuje Guangzhou s Pekingom i osi istok-zapad koja povezuje Shanghai s Chengduom. Wuhan, glavni grad provincije Hubei, u samom je središtu kineskog industrijskog „heartlanda“, odnosno područja koje omeđuju Peking / Tianjin, Chengdu / Chongqing, Makao / Hong Kong i Šangaj. U provinciji Hubei nalazi se sedam krucijalnih ekonomskih zona usporedivih samo s američkom Silicijskom dolinom (sjedište je 300 od 500 top svjetkih korporacija). Wuhan, do sada malo poznat u Hrvatskoj, osobito se može pohvaliti najvećom riječnom lukom u Kini, ali i najvećom zračnom u središnjoj Kini. Dok je u 2019. godini kineska nacionalna ekonomija usporila svoj rast, Wuhan je zabilježio rast veći od 7,8 posto. Predviđanja za Wuhan i pripadajuće regije u 2020. godini također su bili sjajni.  Broj novih visokotehnoloških tvrtki postigao je rekordni rast, pa je procijenjeno da će BDP Wuhana rasti između 7,5 posto i 7,8 posto u 2020. godini, uz otvaranje 220 000 novih radnih mjesta.

Koronavirus zahvatio je Kinu u izuzetno osjetljivom trenutku – nakon (neuspjelih) taktika hibridnog rata u Hong Kongu, američke „pro-tajvanske“ ofenzive, trgovinskog rata s Trumpovom administracijom koji je načelno okončan potpisivanjem trgovinskog sporazuma (protiv Huaweija se planira još sankcija), čak i atentat na generala Qasema Soleimanija, prijeti da uspori širenje „Inicijative pojas i put“ (BRI) u jugozapadnoj Aziji (Iran-Irak-Sirija). Nesumnjivo, protiv Kine se vodi totalni informacijski (hibridni) rat, uz neprekidno okruživanje njenog teritorija sigurnosnim izazovima.

Već gotovo pet godina u Wuhanu (u partnerstvu s Francuskom) djeluje biolaboratorij u kojem se provode istraživanja visoko patogenih mikroorganizama. Labaratorij je osnovan nakon epidemije SARS-a, a u 2017. godini znanstveni je časopis Nature upozorio na rizike širenja patogenih uzročnika izvan ovog laboratorija. Iako nema dokaza da se to moglo dogoditi, to nije zaustavilo teorije zavjere. Tako je nedavno Washington Times objavio članak u kojem se tvrdi da izbijanje virusa može biti povezano s vojnim laboratorijem u Wuhanu. U članku se navodi da je vladin laboratorij – Institut za virusologiju Wuhan – mogao istraživati vojnu primjenu koronavirusa i možda time postao izvor epidemije. WT se poziva na tvrdnje izraelskog stručnjaka za biološko ratovanje, Danyja Shohama, iako one nisu potkrijepljene konkretnim dokazima.

Teorije zavjere pristižu i s druge strane, pa se tako u javnosti provlače glasine kako je ovaj virus umjetno napravljen s ciljem da nanese višestruku štetu Kini kao sili u usponu.  Primjerice, ruski političar Vladimir Žirinovski ustvrdio je da su Amerikanci kreirali virus kako bi ciljali Kinu. Takve teorije nisu nove – 2013. godine, pukovnik kineskih zračnih snaga Dai Xu optužio je američku vladu za puštanje virusa ptičje gripe H7N9 u Kinu kao čin biološkog rata. Suprotna verzija te teorije – da koronavirus potječe iz kineskog “programa tajnog biološkog oružja” i Instituta za virusologiju Wuhan, također je rasprostranjena na društvenim medijima.

Kao što je već rečeno, koronavirus se širi usred američko-kineskog trgovinskog rata i općeg usporavanja kineske ekonomije. Kako bi se izborila s tako velikim izazovom, kineska vlada prisiljena je mobilizirati ljudske, materijalne, znanstvene i dr. resurse čitave nacije. Ipak, borba protiv epidemije mogla bi na kraju kinesku zahuktalu ekonomiju natjerati na „hibernaciju“, možda i na privremeno povlačenje iz svjetske politike. Geopolitičke i ekonomske posljedice mogle bi biti još i ozbiljnije ako Peking u bliskoj budućnosti odluči da je s obzirom na dramatičnu situaciju privremena izolacija najbolja mjera.

Za sada, čini se, Sjedinjene su Države najveći dobitnik ove dramatične situacije. Naime, sasvim je očito da će se usporavanje kineskog gospodarstva nastaviti, čime će se  „ravnoteža moći“ privremeno vratiti natrag u korist Sjedinjenih Država. Trenutno,  skupine suverenih zemalja (Iran, Kina, Rusija, Turska) teže neovisnoj vanjskoj politici, spremne su se zajedno oduprijeti SAD-u i Zapadu općenito. Sve to je, naravno, u suprotnosti sa vizijom Sjedinjenih Država koje smatraju da bi se izbacivanjem jedne države, osobito s trostrane osi Kina-Rusija-Iran, globalna moć mogla ponovno nagnuti u korist Zapada.

S druge strane, zanimljivo je da će i Kina možda primijetiti neke pozitivne posljedice ove zdravstvene krize, jer bi ona mogla zaustaviti masovne demonstracije u Hong Kongu. Prosvjedi koji su ugrožavali Peking od ljeta 2019. mogli bi biti zaustavljeni zbog opasnosti od koronavirusa, budući da su upravo masovna okupljanja savršena meta virusa.

Istodobno, ostatak svijeta reagira narastajućim rasizmom protiv Kineza, ali i svih drugih Istočnoazijaca, jer mnogi ljudi širom svijeta često ne prave razliku između azijskih naroda. U medijima se pojavljuju brojna izvješća o rasističkim ispadima i stigmi protiv Kineza i kineske dijaspore (Kanađani, Francuzi, Amerikanci i tako dalje). Usporavanje druge najveće svjetske ekonomije nikoga neće ostaviti netaknutom. Čak ako je koronavirus uspješno blokiran u ostatku svijeta, globalna ekonomija će se sunovratiti i početi posrtati zajedno s kineskim.

Izvori:

1.      Pepe Eskobar: China’s virus response has been „breathtaking“, AsiaTimes, January 30, 2020; https://www.asiatimes.com/2020/01/article/is-china-at-its-most-vulnerable-now/

2.      Ridvan Bari Urcosta: The Geopolitical Consequences of the Coronavirus Outbreak, The Diplomat, February 31, 2020; https://thediplomat.com/2020/01/the-geopolitical-consequences-of-the-coronavirus-outbreak/

3.      J.S. Morrison; J. Blanchette: The Novel Coronavirus Outbreak, CSIS, January 28, 2020; https://www.csis.org/analysis/novel-coronavirus-outbreak

4.      Chinese healthcare system, The University of Warwick; https://www.futurelearn.com/courses/healthcare/0/steps/27515

4.

 

 

 

 

 

 

 

Usprkos prekjučerašnjoj Trumpovoj molbi, upućenoj gornjem domu američkog Kongresa Senatu, da ne ograničava predsjednikove ovlsti u odnosu na Iran, to se ipak nije dogodilo. Naime, Senat je, naime, većinom glasova senatora, 55 prema 45, odobrio rezoluciju kojom se ograničavaju ovlasti predsjednika Donalda Trumpa oko pokretanja vojnih poteza prema Iranu.

Podsjećamo kako je još ranije Zastupnički dom Kongresa usvojio identičnu rezoluciju, ali ona nema zakonsku snagu. Tekst rezolucije usvojen u Senatu teško da će imati konkretnoga uspjeha jer je Trump gotovo sigurno neće odobriti s obzirom da ju je već ranije kritizirao i označio kao pokušaj demokrata da naškode interesima republikanaca, kazavši, kako sada nije vrijeme za pokazivanje slabosti.

Prema usvojenoj rezoluciji od strane Senata, Donald Trump obvezan je zaustaviti sve neprijateljske poteze usmjerene protiv Irana, u tijeku 30 dana.

 

Ministar vanjskih poslova Saudijske Arabije Adel al-Jubeir izjavio je sinoć kako Rijad istupa „protiv turske vojne intervencije u Siriji“ i „protiv potpore Ankare ekstremističkim organizacijama u Siriji, Libiji i Somaliji“. Šef saudijske diplomacije to je izjavio na medijskoj konferenciji u Bukureštu, tijekom svog posjeta Rumunjskoj. Al-Jubeir je izrazio zabrinutost Rijada i zbog turskog prebacivanja boraca iz Sirije u Libiju, naglasivši, kako će to imati posljedice po Europu.

Podsjećam kako Turska posljednjih dana prebacuje veliki broj svoje vojne tehnike u sirijsku sjevero-zapadnu regiju Idlib. Također, od početka godine Ankara na bojišnice oko libijskog glavnog grada Tripolija šalje islamističke borce iz tog istog Idliba, kao potporu snagama međunarodno priznate vlade premijera Fayeza Sarraya koje se nalaze u nezavidnom položaju, izložene trenutačno zamrznutoj ofanzivi Libijske nacionalne vojske maršala Khalife Haftara iza kojega u osnovi stoje Egipat, Rusija, UAE i Francuska. Sarrajevu vladu podupiru Turska, Katar i Alžir, a od zemalja EU otvoreno samo Italija (naravno, te europske zemlje svoju simpatiju prema ovoj ili onoj strani u libijskom sukobu gledaju isključivo kroz prizmu koja će im od njih omogućiti najbolje dividende po pitanju nadzora eksploatacije libijske nafte). Zanimljivo u svemu ovome je i da je spomenuta Haftarova ofanziva zaustavljena nakon razgovora Putin-Erdogan u Istanbulu 8. siječnja, kada su dvojica državnika razgovarali o krizi u Idlibu i Libiji. U međuvremenu je vojno stanje u Idlibu između turske i sirijske vojske eskaliralo do razmjera koje prijeti u ljeto 2016.g. uspostavljenom krhkom rusko-turskom partnerstvu po pitanju riješenja sirijskoga sukoba.

Najnovije izjave saudijskog šefa diplomacije podudaraju se s mojim prosudbama koje sam iznio u analizi s početka veljače (koju možete pročitati ispod teksta), kada sam napisao kako je sadašnje stanje u Idlibu neodrživo, ali i da se turska vojska ne želi uvlačiti u opasni ratni sukob sa sirijskom vojskom na njezinom tlu (bez obzira što sada sve izgleda drukčije, pa i potpuno suprotno, to je još uvijek, barem do kraja veljače, itekako pod nadzorom), ne samo zbog ruske i (manje važno) iranske potpore vladi u Damasku, „već i zbog negativne reakcije čitavog arapskog svijeta koji ne gleda s odobravanjem na vojne avanture Ankare u arapske nacionalne prostore, neovisno o njihovom ovom ili onom stavu o sirijskom predsjedniku Basharu el-Assadu“.

Dakle, Rijad, iako se svih ovih godina oštro protivio ostanku sirijskog predsjednika Assada na čelu države (štoviše, pomagao je što financijski što kadrovski, ili oboje, i različlite radikalne islamističke organizacije koje su se borile protiv sirijskih snaga i njihovih šijtskih i proiranskih saveznika na terenu), ne želi da Turska svojevoljno i samoinicijativno okupira arapske prostore, što je itekako i refleks povijesno uvjetovan iz vremena Osmanlijskog carstva i njegovog sukoba s domicilnim arapskim stanovništvom.

Osim toga Saudijska Arabija i Turska su veliki antagonisti po pitanju želje za liderstvom u muslimanskom sunitskom svijetu, a dovoljno je podsjetiti i s kolikim je žarom službena Ankara kritizirala Rijad zbog ubojstva saudijskog novinara Jamala Khashoggija u saudijskom konzulatu u Istanbulu početkom listopada 2018.g., u vrijeme kada to tako otvoreno nisu željele činiti niti Sjedinjene Države, kalkulirajući s važnošću američkog strateškog partnerstva s Rijadom u ukupnoj bliskoistočnoj problematici, i njegovim utjecajem u toj regiji koji je puno veći od turskog, kako politički tako i financijski. Rijad je, na kraju, usprkos turskoj spremnosti za dostavu svih potrebitih dokaza o tome da saudijski državni vrh stoji iza spomenutoga ubojstva, s gledišta oštre međunarodne osude (barem kada je riječ o njezinim ključnim igračima: SAD-u, Rusiji i Kini) ostao gotovo neokrznut.

Navedene kritičke riječi saudijskog šefa diplomacije u odnosu na Ankaru i njezine poteze u Siriji sigurno neće ostati bez odjeka u Moskvi, gdje se očekuje dolazak ključnih turskih ministara vanjskih i obrambenih poslova, kao i šefova obavještajnih službi s ciljem iznalaska riješenja opasnog stanja na sjevero-zapadu Sirije. Moskva, što je važno primjetiti, u čitavoj ovoj eskalaciji krize reagira prilično hladno i mirno, samo uz povremene izjave iz njezinih MVP i MO koje pozivaju na snižavanje turske proturuske retorike, dok ruski predsjednik Vladimir Putin o svemu više-manje šuti i, sasvim sigurno, čeka rezultat spomenutih pregovora, a onda će itekako imati što za reći a što će svijet uskoro i čuti. U međuvremenu se bavi predstojećim ustavnim promjenama u Ruskoj Federaciji, ignorirajući rastuću histeriju oko sirijske krize.

Zoran Meter: VOJNA ANALIZA: Damask islamistima dao zadnju šansu za predaju, a Erdogan Damasku poslao ultimatum da napusti Idlib

 

Sinoć je izvršen raketni napad na sirijski glavni grad Damask, zrakoplovima koji su doletjeli iz smijera okupirane Golanske visoravni. Iako za sada nema službene informacije o čijim se zrakoplovima radilo, jasno je kako upravo izraelske zračne snage vrše takve napade na proiranske ciljeve u zoni sirijskog glavnog grada. Prema navodima službenog Damaska, sirijska protuzračna obrana uspješno je uništila ispaljene rakete.

Podsjećamo: Damask je bio izložen zračnim napadima i 6. veljače od strane 4 izraelska lovca F-16. Oni nisu ulazili u sirijski zračni prostor, a ispalili su 8 raketa zrak-zemlja. Tada je sirijska PZO uništila većinu ispaljenih raketa. U vrijeme tog izraelskog napada i odgovora sirijske PZO, na međunarodnoj zračnoj luci u Damasku za let se pripremao putnički zrakoplov sa 172 putnika, koji se čudom uspio spasiti sletjevši na zrakoplovnu pistu ruske vojne baze Hmeimin u Latakiji, što možete vidjeti na videu ispod teksta.

 

U jednom selu, nedaleko od grada Kamshlija, u krajnjoj sjevero-istočnoj sirijskoj regiji Hasakah pretežito naseljenoj Kurdima, bijesni mještani iskazuju bijes prema američkim vojnicima koji su 12. veljače, nakon blokade njihovog prolaza i bacanja kamenja na američke vojnike od strane tamošnjih mještana otvorili vatru, pričemu je ubijen 14-ogodišnji dječak a dvije su osobe bile ranjene (info: agencija Al Masdar News). Vatra iz automatskog oružja bila je otovrena i na američki konvoj.

Danas je objavljen video u kojemu se vidi kako ljutiti mještani bacaju kamenje i molotovljeve koktele na američka oklopna vozila, a također i pucaju na njih iz automatskog oružja.

 

Nova američka vojna doktrina razmatra Rusiju i Kinu ne samo kao „izdvojene ugroze“, već ih razmatra i u vidu njihovog eventualnog savezništva, sposobnog ozbiljno ugroziti vojnu dominaciju Sjedinjenih Država na globalnoj razini. Te dvije zemlje sve češće izvode zajedničke vojne vježbe, čak i one strateškoga karaktera, a krajem prošle godine održale su i prve zajedničke vojne vježbe s glavnim američkim bliskoistočnim supranikom – Iranom, u Indijskom oceanu. Vrlo je važno spomenuti i kako je prošloga tjedna u Vijeću sigurnosti UN-a, u vrijeme kada Washington otvoreno staje na stranu Turske i njezinih planova u sirijskoj regiji Idlib kroz vojni sukob Ankare sa snagama sirijske vojske, Peking otvoreno stao na stranu Rusije i njezinih aktivnosti u Idlibu i Siriji uopće, demonstrativno pokazujući svoje još snažnije zbližavanje s Moskvom na vojno-političkoj fronti borbe s međunarodnim terorizmom.

Naravno, ovakav razvoj stanja bolje poznavatelje globalnih geopolitičkih prilika niti malo ne iznenađuje. Washington je potpuno svjestan ozbiljnosti prijetnje gubitka svoje višedesetljetne globalne vojne i svekolike dominacije nakon pobjede u hladnom ratu i s dolaskom Trumpove administracije vuče poteze usmjerene prema obuzdavanju Kine i Rusije. Jedan od njih je i globalna predislokacija prenapregnutih američkih vojnih snaga, njihovo preusmjeravanje s jednih na druge strateške smjerove djelovanja, što je vidljivo kroz ponovo aktiviranje odavno pasivizirane američke vojne grupacije (2. flote) na sjevernom Atlantiku s namjerom nadzora povećanih aktivnosti Rusije u toj regiji posljednjih godina, ali i lakšeg re-pozicioniranja svojih snaga u zonu energentima bogatog hladnoga Arktika, u kojemu Rusija proteklih godina snažno pojačava svoju vojnu nazočnost i oružane efektive, i zajedno s Kinom radi na uspostavi nadzora nad Sjevernim morskim putom, kao najkraćom poveznicom između azijskog Dalekog istoka i Zapadne Europe, što u vrijeme klimatskog zatopljenja i ubrzanog otapanja leda sve više dobiva na važnosti u odnosu na druge trgovačke putove poput onog južno-azijskog kroz Crveno more i Sueski kanal, pa čak i u odnosu na toliko spominjani kineski infrastrukturni projekt „Jedan pojas, jedan put“ (kolokvijalno zvan „Put svile) tj. njegovu pomorsku komponentu. Isto tako Washington želi smanjiti svoju vojnu nazočnost na tlu Južne Amerike, dijelom kroz povratak vojnika u domovinu, a dijelom kroz njihovo prebacivanje u ostale ključne svjetske regije, prije svega na Daleki istok.

Foto 1: Sjeverni morski put

Foto 2: Crveno more i Suseski kanal; Izvor: geography.name

Sjedinjene Države upravo sada iz Afrike povlače nekoliko pješačkih brigada i vraćaju ih u SAD, kao „prvi od niza poteza“ s ciljem osmišljavanja  nove američke strategije na „crnom kontinentu“, koja više nije fokusirana na borbu protiv terorizma, već na sve snažniju nazočnost Kine i Rusije u toj regiji. Pentagon je u srijedu, 12. veljače, objavio kako će ta mjera SAD-u omogućiti „uspješnu konkurenciju s Kinom i Rusijom u Africi“. Već idućih tjedana počet će povlačenje iz Afrike američke 101. zračno-desantne divizije, a umjesto nje u Afriku će biti poslani vojnici iz sastava 1. brigade za pomoć sigurnosnim snagama američke vojske (SFAB), koje će surađivati s vojskama po SAD ključnih zemalja u toj regiji. Radi se o snagama osposobljenim i opremljenim za instruktorske zadaće, savjetništvo i pružanje pomoći vojnim misijama, navedeno je u Pentagonu. 1. Brigada SFAB-a ranije je obnašala zadaće u Afganistanu. Zbog novog preustroja američke strategije, u Africi će broj američkih vojnika biti smanjen za oko 6 tisuća, smatra Pentagon. Zapovjedništvo američkih afričkih snaga (AFRICOM) već je reagiralo na zabrinutost američkih regionalnih saveznika da ih SAD napuštaju u vrijeme rastućih terorističkih prijetnji, kazavši, kako nije riječ o tome, i da američki vojnici ne odlaze te da su još uvijek uključeni u vojna djelovanja na afričkom tlu.

Američka vojna obavještajna služba zabrinuta je aktivnošću Kine koja brojnim afričkim državama pruža tehničku pomoć i šalje svoje instruktore, kao dopunu isporukama naoružanja.  Naravno, pritom nije potrebno posebno naglašavati i kineske gospodarske investicije i ulaganja u izgradnju afričke infrastrukture. Pentagonovi stratezi sada predlažu zamjenu (barem djelomičnu) američke vojne pomoći Africi onom političko-diplomatskom, gospodarskom i humanitarnom, pričemu pozivaju svoje europske partnere iz NATO saveza da povećaju svoju ulogu u borbi protiv terorizma u Africi. Drugim riječima, zemlje-članice NATO saveza iz Europe morale bi povećati broj svojih vojnika na „crnom kontinentu“ za borbu protiv terorista, a sve bi trebalo krenuti iz Libije, iz koje dolazi i najveća prijetnja ilegalne migracije na europsko kopno.

Međutim, rizična je to strategija po EU s obzirom kako je Libija, sa svojim velikim brojem različitih i radikalnih oružanih organizacija i međusobno suprostvaljenim interesima, usprkos embargu na uvoz oružja ipak „do zuba“ naoružana zemlja. Osim toga na tamošnjem terenu već postoje snage raznih vanjskih igrača, od onih arapskih, preko francuskih, ruskih i od nedavno turskih, pa je pravo pitanje, kakav je stvarni interes mogućeg slanja vojnih snaga iz EU u tu zemlju? Naravno, Bruxelles, vjerojatno, uočava prijetnju da bi libijskim vojnim, a onda i političkim procesima u budućnosti mogle ovladati neke druge vanjske sile (Turska, Rusija, …) što je po EU teško prihvatljivo s obzirom na važnost Libije po nju, kako po pitanju nafte tako i sigurnosti – ilegalnoj migraciji i terorizmu.

Međutim, ovdje treba biti realan i postaviti ključno pitanje – tko se to danas od europskih vojnika želi boriti na užarenom libijskom pijesku s različitim fanaticima i bandama ne samo iz Libije, već i iz „duboke Afrike“, također financiranih iz različitih središta moći? Europski vojnici iz NATO saveza gotovo da nikada (ili samo vrlo rijetko i s vrlo ograničenim kapacitetima), ne sudjeluju u bilo kakvim neposrednim vojnim akcijama – od Afganistana i Iraka svih ovih 20-ak godina pa dalje – već taj „prljavi“ posao redovito prepuštaju američkim vojnicima. Washingtonu je do sada takva podjela uloga odgovarala, jer mu je služila za očuvanje imidža i značila sredstvo  s  kojim je svijetu i domaćoj javnosti mogao dokazati kako u pokretanju i sudjelovanju u tim vojnim operacijama (sve češće jednostrano pokrenutih, izvan okvira Vijeća sigurnosti UN-a) on ne djeluje samostalno, već u dogovoru sa svojim saveznicima i partnerima. S druge strane njihova vojna pasivnost konstantno mu osigurava primat u nametanju svojih interesa i donošenju ključnih političkih odluka koje ostale članice NATO-a u pravilu aklamacijski prihvaćaju.

countryreports.org

Foto 3: Libija

Libija bi, u takvom scenariju, zbog posvemašnjeg kaosa i mnoštva snažnih vanjskih igrača uključenih u tamošnja zbivanja, vrlo lako mogla postati „EU Vijetnam“ i toga su mnogi svjesni. Ali vidjet ćemo što će se na kraju dogoditi i za što će se EU uopće odlučiti. Za sada o tome službenih razgovora u Bruxellesu nema (ima ih na individualnoj razini), a trebat će sačekati i vidjeti što to Washington od svojih europskih saveznika konkretno traži i očekuje kada govori o povećanju njihove pomoći Africi, prije svega u borbi protiv terorizma. Ali ipak je očito kako pritom ne misli samo na financijsku pomoć, tim prije što i sam smanjuje brojnost svojih oružanih snaga u toj regiji.

 

 

 

Foto: voyagesphotosmanu.com

Sadašnja lijeva argentinska vlada, formirana krajem prošle godine, preuzela je tešku zadaću izvlačenja zemlje iz duboke gospodarske krize. Buenos Aires se susreće s dva teška izbora: nastavkom izvršenja preuzetih financijskih obveza prema inozemnim kreditorima, crpeći pritom sredstva iz krizom preopterećene ekonomije, ili ta sredstva usmjeriti na daljnji razvoj zemlje, kršeći time preuzete obveze iz kreditnih aranžmana.

Argentinska potpredsjednica Cristina Kirshner (bivša predsjednica zemlje od 2007.-2015.) izjavila je kako Međunarodni monetarni fond neće dobiti „niti pola centa“ od prethodno dodjeljenih kredita, sve dok zemlja ne iziđe iz gospodarske recesije.

Naravno, to još nije svršena stvar. U ovakvim slučajevima država može ići u restrukturiranje duga (što se Argentini sada sugerira) ili proglašenje bankrota, a kreditne agencije nastavljaju snižavanje njezinog rejting. Bankrot bi, s druge strane, doveo do novog visokog vala inflacije.

Međutim, u argentinskom slučaju nije sve tako jednostavno. Utjecaj te zemlje u južnoameričkom gospodarstvu je velik i posljedice njenog bankrota osjetile bi se diljem regije. Osim toga visoka inflacija omela bi i planove velikih američkih investitora, prije svega onih iz sfere proizvodnje LNG plina u argentinskoj regiji Neuken, na nalazištu „Vaca Muerta“.

Ovakvim tvrdim stavom nove argentinske vlade, predsjednika zemlje Alberta Fernandeza i spomenute potpredsjednice Kirshner, prema mišljenju pojedinih analitičara iz MMF-a, mogli bi se priključiti i neki drugi klijenti te financijske organizacije, prije svih Ukrajina.

Prema podacima ukrajinske Narodne banke, dug te zemlje prema MMF-u iznosi više od 10 milijardi dolara, a ukrajinske zlatne pričuve iznose 25 milijardi dolara. Tijekom 2019. g. na isplatu kreditnih obveza Kijev je potrošio više od 40% proračunskih prihoda, tako da o nužnosti proglašavanja bankrota i prekidu suradnje sa MMF-om posve otvoreno govore i predstavnici tamošnje elite – od zastupnika u državnom parlamentu (Radi) do jednog od najmoćnijih oligarha Igora Kolomojskog.

Podsjećamo: prva zemlja koja je odbila plaćati prispjele obveze MMF-u bila je Grčka 2015.g., objavivši kako nema novca za plaćanje 1,5 milijardi dolara prispjelih obveza. Kako bi razrješio nastalu veliku krizu Bruxelles je tada Ateni teškom mukom i nakon dugih iscrpljujućih sastanaka političke i financijske elite ispostavio izvanredni kreditni aranžman za njezinu naplatu s MMF-om, što je izazvalo brojne kontroverze.

Sjedinjene Američke Države počele su povlačiti svoje vojnike s 15 baza i uporišta u Iraku, izvijestila je televizija Sky News Arabia, pozivajući se na iračke državne institucije.

Objavljeno kako su se Francuska, Njemačka i Australija također obratile Zajedničkom zapovjedništvu međunarodne koalicije za borbu protiv islamske države pod vodstvom SAD-a, s molbom za izradu satnice povlačenja njihovog vojnog kontingenta s teritorija Iraka.

Službene potvrde o početku povlačenja američkih vojnika iz Iraka nema.

Međutim, još 23. siječnja, posebni izaslanik SAD za Siriju James Jaffrey izjavio je kako su operacije protuterorističke koalicije u Iraku „zaustavljene, jer smo se usredotočili na zaštitu američkih snaga“. Pritom SAD, kazao je dalje, „od Iraka očekuju daljnje poteze nakon završenog glasovanja u iračkom parlamentu o povlačenju stranih vojnika“.

Podsjećamo: pitanje oko boravka američkih i drugih vojnika spomenute koalicije na iračkom tlu naglo se zaoštrilo nakon što su američke zračne snage  5. siječnja u bagdadskoj međunarodnoj zračnoj luci likvidirale najutjecajnijeg iranskog generala Qassema Soleimanija, ignorirajući pritom irački državni suverenitet, a što je izazvalo buru reakcija u tamošnjim državnim i političkim krugovima i širokoj javnosti. Izbili su masovni prosvijedi na ulicama Bagdada, a u nekoliko navrata na američko veleposlanstvo u toj zemlji izvršeni su i raketni napadi od strane neimenovanih oružanih organizacija. Irački parlament većinom glasova (zastupnicima većinskih stranaka šijtskog usmjerenja) izglasao je rezoluciju o žurnom povlačenju svih stranih vojnika s iračkog teritorija. Američki ministar obrane Mark Esper je ubrzo nakon te odluke iračkog zakonodavnog tijela izjavio kako SAD ne planiraju povući svoju vojsku iz te zemlje.

Stanje je sada tim složenije jer imenovanje novog iračkog premijera Mohammeda Allawija (kojega podupire Iran) sugerira na oštru iračku politiku, usmjerenu prema protjerivanju stranih snaga iz zemlje.

Zoran Meter: Iračka vlada traži povlačenje Amerikanaca, a od Rusa želi kupiti PZO sustave S-400

 

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je u srijedu, 12. veljače, iznio pojedine detalje iz njegovog telefonskog razgovora s ruskim kolegom Vladimirom Putinom toga istoga dana u jutarnjim satima.

„Mi smo razmotrili stanje u Idlibu, konkretno, posljedice djelovanja turskih vojnika, snaga Assadovog režima i Rusije. Usvojena je odluka o provedbi susreta turskih i ruskih vojnika u Turskoj, kao i predstavnika Ministarstava unutarnjih poslova, Ministarstava obrane i obavještajnih službi dviju strana u Moskvi. Susreti će biti organizirani u najbliže vrijeme“, priopćio je turski vođa na susretu s novinarima u Ankari.

Podsjećamo: nakon što je ruska delegacija sinoć napustila Ankaru bez postignutih konkretnih rezultata o zaustavljanju snažnih vojnih sukoba u posljednjoj sirijskoj zoni deeskalacije – Idlibu, jutros je, na inicijativu turske strane, obavljen telefonski razgovor između čelnika Ruske Federacije i Republike Turske – Vladimira Putina i Recepa Tayyipa Erdogana. Potonji je opet zamolio Putina da izvrši pritisak na sirijskog predsjednika Bashara el-Assada s ciljem zaustavljanja ofanzive sirijske vojske u Idlibu, te i dao do znanja kako ustrajava na tome da se sirijske snage moraju povući na svoje početne položaje (prije pokretanja ofanzive) do kraja veljače. Uprotivnom Ankara prijeti vojnim odgovorom Damasku. Broj poginulih turskih vojnika u sukobima sa sirijskim snagama u Idlibu popeo se na 14, kazao je Erdogan ruskom predsjedniku Putinu.

Nedugo nakon telefonskog razgovora dvojice predsjednika, turski predsjednik je izjavio kako će turska vojska napadati sirijske vladine snage i izvan zone deeskalacije ako ova nastavi s daljnjom ofanzivom i napadima na turske vojnike. Isto je tako kazao kako optužuje Rusiju i Siriju za napade na civilno stanovništvo u Idlibu, na što je maloprije reagirao službeni Kremlj kroz riječi glasnogovornika predsjednika Putina Dmitriya Peskova. On je izjavio kako se aktivnosti terorista u Idlibu nastavljaju i da su u Kremlju privrženi rusko-turskim sporazumima o Siriji, koji su postignuti u Sočiju. Podsjetio je kako se u tom dokumentu turska strana obvezala neutralizirati terorističke organizacije koje su se koncentrirale u Idlibu. Kazao je kako te organizacije vrše napade na sirijsku vojsku, ali i da vrše agresivne akcije i prema ruskim vojnim objektima u toj zemlji što je „nedopustivo i što je suprotno sporazumima iz Sočija“.

Stanje u Idlibu se sve više zaoštrava. 10. veljače došlo je do najsnažnijeg sukoba između turske vojske i sirijskih snaga, kada je sirijska vojska otvorila topničku i raketnu vatru na tursku vojnu kolonu, uništivši nekoliko tenkova i ubivši 5 turskih vojnika, što je potvrdila službena Ankara. Prije toga tursko Ministarstvo obrane izvijestilo je o napadima turske vojske na sirijske položaje, u kojima je navodno ubijeneo 115 sirijskih vojnika. Sve ovo ukazuje na radikalno zaoštravanje vojnog stanja na sjevero-zapadu Sirije i u rusko-turskim odnosima. Geopolitika News o svim ovim događajima priprema novu veliku analizu.

 

Nakon što je ruska delegacija sinoć napustila Ankaru bez postignutih konkretnih rezultata o zaustavljanju snažnih vojnih sukoba u posljednjoj sirijskoj zoni deeskalacije – Idlibu, danas ujutro, na inicijativu turske strane, obavljen je telefonski razgovor između čelnika Ruske Federacije i Turske – Vladimira Putina i Recepa Tayyipa Erdogana.

Obojica državnika naglasili su važnost ispunjenja rusko-turskih sporazuma, uključno i onoga iz Sočija od 17. rujna 2018.godine. Dogovorili su se o provedbi dodatnih kontakata između nadležnih institucija dviju država radi ispunjenja postavljenih ciljeva.

Erdogan je opet zamolio Putina da izvrši pritisak na sirijskog predsjednika Bashara el-Assada s ciljem zaustavljanja ofanzive sirijske vojske u Idlibu, te i dalje ustrajava na tome da se sirijske snage moraju povući na svoje početne položaje (prije pokretanja ofanzive) do kraja veljače. Uprotivnom Ankara prijeti vojnim odgovorom Damasku. Broj poginulih turskih vojnika u sukobima sa sirijskim snagama u Idlibu popeo se na 14, kazao je Erdogan ruskom predsjedniku Putinu.

Nedugo nakon telefonskog razgovora dvojice predsjednika, turski predsjednik je izjavio kako će turska vojska napadati sirijske vladine snage i izvan zone deeskalacije ako ova nastavi s daljnjom ofanzivom i napadima na turske vojnike. Isto je tako kazao kako optužuje Rusiju i Siriju za napade na civilno stanovništvo u Idlibu, na što je maloprije reagirao službeni Kremlj kroz riječi glasnogovornika predsjednika Putina Dmitriya Peskova.

Peskov je izjavio kako se aktivnosti terorista u Idlibu nastavljaju i da su u Kremlju privrženi rusko-turskim sporazumima o Siriji, koji su postignuti u Sočiju. Podsjetio je kako se u tom dokumentu turska strana obvezala neutralizirati terorističke organizacije koje su se koncentrirale u Idlibu. Kazao je kako te organizacije vrše napade na sirijsku vojsku, ali i da vrše agresivne akcije i prema ruskim vojnim objektima u toj zemlji što je „nedopustivo i što je suprotno sporazumima iz Sočija“.

Stanje u Idlibu se sve više zaoštrava. 10. veljače došlo je do najsnažnijeg sukoba između turske vojske i sirijskih snaga, kada je sirijska vojska otvorila topničku i raketnu vatru na tursku vojnu kolonu, uništivši nekoliko tenkova i ubivši 5 turskih vojnika, što je potvrdila službena Ankara. Prije toga tursko Ministarstvo obrane izvijestilo je o napadima turske vojske na sirijske položaje, u kojima je navodno ubijeneo 115 sirijskih vojnika. Sve ovo ukazuje na radikalno zaoštravanje vojnog stanja na sjevero-zapadu Sirije i u rusko-turskim odnosima. Geopolitika News o svim ovim događajima priprema novu veliku analizu.

 

Ruski podmorski plinovod „Sjeverni tok 2“, koji dnom Baltičkog mora treba povezivati Rusiju i Njemačku, krajem prošle godine susreo se s problemom američkih sankcija, zbog kojih je u siječnju obustavljenja daljnja izgradnja u njegovoj završnoj fazi – preostalo je, naime, za izgraditi još svega 80-ak kilometara jedne i 110 kilometara druge cijevi kroz danske morske vode, što se planiralo dovršiti u roku od 20-ak dana.

Prema danas pristiglim vijestima, većinski vlasnik plinovoda – ruska tvrtka „Gazprom“, i službeno je odredila konačni rok dovršetka spomenutog plinovoda, koji je proteklih godina izazivao brojne kontroverze i gdje su njegovi pobornici isticali primarni ekonomski karakter plinovoda, a njegovi protivnici onaj geopolitički, navodeći, kako će on Europsku uniju učiniti još više ovisnom o Rusiji i ruskom plinu.

Kako je navedeno u službenoj prezentaciji „Gazproma“, pripremljenoj za Dan investitora u New Yorku, „puštanje u rad“ plinovoda „Sjeverni tok 2“ bit će „krajem 2020. godine“.

Dakle, bit će to gotovo godinu dana kasnije od prvotnog investicijskog plana. Naime, zbog prijetnji dolaska pod udar američkih sankcija, iz poslova polaganja plinovodnih cijevi u samoj završnoj fazi izgradnje „Sjevernog toka 2“ povukla se švicarska tvrtka „Allseas“ – vlasnik najvećeg broda-cjevopolagača na svijetu „Pioneering Spirit“  i njegove manje inačice „Solitaire“, koji su izvodili spomenute radove u danskim vodama Baltičkoga mora. Umjesto njih, u zonu radova u Baltičko more „Gazprom“ će morati poslati svoj brod-cjevopolagač „Akademik Chersky“ koji je sada angažiran na radovima na ruskom Dalekom istoku.

„Rat za EU nezavisnost“: izvođači radova „Sjevernog toka 2“ obustavili izgradnju zbog sankcija SAD-a