Finska je uništila svoj neutralni status i ugled i pridružila se “antiruskom projektu Sjedinjenih Država”, rekao je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov na konferenciji za novinare nakon razgovora s ministrom vanjskih poslova Tunisa Nabilom Ammarom koji je boravio u posjetu Finskoj.
“Iznenađen sam brzinom kojom je Finska uništila svoj neutralni status i svoj ugled te se pridružila antiruskom projektu Sjedinjenih Država”, rekao je, a prenosi ga TASS. Lavrov je izjavu finske ministrice vanjskih poslova Eline Valtonen o tome da bi Rusi trebali platiti “cijenu” za ono što se događa u Ukrajini opisao kao “apsolutno grubu”. “Još jednom bih želio naglasiti da Finska čini sedam koraka ka pridruživanju predvodnicima antiruske, rusofobne kampanje Zapada”, istaknuo je Lavrov. “Gospođa Valtonen, očito još uvijek neiskusan diplomat, jer je izravno rekla zašto se ove sankcije uvode: da se naškodi običnim ljudima”. Sukladno tome, kako je rekla, cijenu za vođenje takvog rata mora platiti ruski narod, stoga ona želi da se ruski narod digne na ustanak protiv vlastite vlasti, istaknuo je Lavrov.
Naime, jučer je objavljen intervju s finskom ministricom u The Washington Postu gdje je Valtonen, među ostalim, rekla i iduće: “Važno je zapamtiti da odgovornost za rat u Ukrajini ne leži samo na ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu. I mislim da ono što mnogi možda nisu shvatili je da ovo nije samo Putinov rat. Čini se da se ruska mašinerija, da tako kažem, priprema za ovo jako dugo. Oni aktivno ratuju od još od napada na Gruziju 2008. i Ukrajinu 2014., s nezakonitom aneksijom Krima”. Tijekom tog vremena, dodala je, mnogi su Rusi imali priliku reći Putinu da su njegovi postupci neprihvatljivi. “Dakle, ako Putin ode, malo je vjerojatno da će Rusija na neki način postati miroljubiva normalna demokracija”,dodajući da, “ali iako se tome nadamo, moramo se pripremiti na najgore, a najgore je da Rusija ostane kakva jest, a možda i gora u budućnosti”. Ovo je rekla u kontekstu dugoročne odluke da Finska uđe u NATO.
Francuska pogrešna politika u Africi dovela je Pariz u očajničku situaciju u kojoj je prisiljen opozvati svoje diplomate i povući svoje trupe iz Nigera pod ponižavajućim uvjetima, rekla je Marine Le Pen, čelnica desne frakcije Nacionalnog okupljanja u donjem domu francuskog parlamenta danas.
“To nije bilo dobro rješenje”, rekla je u intervjuu za radio stanicu France Inter upitana da komentira odluku francuskog predsjednika Emmanuela Macrona da opozove veleposlanika i povuče trupe iz Nigera. “Zapravo, [Macron] nije imao izbora. <…> To je tužno jer način na koji se ovo odvija daje dojam da smo nasilno izbačeni iz Afrike. Ali nije bilo drugog izbora. Opozivamo našeg veleposlanika i povlačimo naše trupe pod ponižavajućim uvjetima. Ovo je ozbiljan fijasko za francusku diplomaciju”.
Prema njenim riječima, francuski je čelnik očito računao da se nigerski vojni pobunjenici neće uspjeti toliko dugo zadržati vlast te da će Ekonomska zajednica zapadnoafričkih država (ECOWAS) na kraju vojno intervenirati u zemlji kako bi uspostavila ustavni poredak. “Ali u stvarnosti se ništa slično nije dogodilo. Analiza situacije pokazuje da nije imao drugu opciju nego najaviti povlačenje”, rekla je.
Krajem srpnja skupina vojnih pobunjenika u Nigeru objavila je smjenu predsjednika Mohameda Bazouma. Pobunjenici su tada osnovali Nacionalno vijeće za zaštitu domovine (poznato po svojoj francuskoj skraćenici CNSP, ili “Conseil national pour la sauvegarde de la patrie”), na čelu s generalom Abdourahmaneom Tchianijem, da upravlja državom.
ECOWAS blok je suspendirao članstvo Nigera u organizaciji i nametnuo oštre sankcije zemlji. Osim toga, čelnici ECOWAS-a zatražili su od pobunjenika da oslobode Bazouma i upozorili na mogućnost vojnog rješenja situacije ako on ne bude pušten. Portal ActuNiger objavio je 10. kolovoza da je Tchiani potpisao dekret o formiranju nove privremene vlade. Početkom kolovoza nigerski pobunjenici odbacili su vojne sporazume s Francuskom i zatražili da se francuski vojni kontingent povuče iz zemlje. Francuska je odbila provesti te zahtjeve, rekavši da je sporazum kojim se odobrava raspoređivanje francuskog kontingenta sklopljen s bivšim vlastima zemlje, koje su svrgnuli pobunjenici, ali koje Pariz priznaje kao jedinu legitimnu vlast u zemlji. No, vojne vlasti u susjednoj Burkini Faso i Maliju su stale u obranu novoj vlasti Nigera i rekla da su ih spremni i vojno braniti.
Nakon svega toga, predsjednik Macron rekao je 24. rujna da će se francuske trupe povući iz Nigera do kraja godine. Također je rekao da Pariz opoziva svog veleposlanika iz glavnog grada Niameya. Francuski vojni kontingent u Nigeru procjenjuje se na oko 1500 vojnika.
Turski parlament “održat će obećanje” i podržat će kandidaturu Švedske za prijem u članstvo NATO-a ako Sjedinjene Države otvore put za prodaju borbenih zrakoplova F-16 Turskoj, rekao je danas predsjednik Recep Tayyip Erdogan, prenosi AA.
“Ako SAD održi obećanje, i naš parlament će održati svoje obećanje”, rekao je Erdogan na povratku iz Azerbajdžana. Erdogan je kazao i da su turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan i američki državni tajnik Antony Blinken nedavno o tomu razgovarali.
Članovi turskog parlamenta s ljetne se stanke vraćaju početkom listopada. Još nije poznato kada će glasati o ratifikaciji švedskog pridruženja NATO-u. Švedskoj zasad nedostaju odobrenja Turske i Mađarske.
Nakon što se više mjeseci protivio švedskom članstvu u NATO-u zbog navodne potpore Stockholma grupama koje Ankara smatra “terorističkima”, a riječ je o Kurdima i kurdskim aktivistima. Erdogan je u srpnju na summitu NATO-a u Vilniusu prekinuo svoju blokadu i protivljenje.
Američki predsjednik Joe Biden podupire prodaju zrakoplova unatoč određenom protivljenju u američkom Kongresu. Istodobno, Turska nastoji drugim načinima modernizirati postojeću flotu borbenih zrakoplova F-16.
SAD je isključio Tursku iz projekta koji uključuje borbene zrakoplove F-35 nakon što je Ankara godine 2017. nabavila ruski raketni obrambeni sustav S-400. Washington je tvrdio da taj ruski sustav nije kompatibilan s NATO avionima i oružjem, dok se Turska pravdala da je ruski sustav najisplativiji.
Rusiji je ovaj skandal došao kao naručen: upravo Moskva već godinama, a poglavito nakon početka ruske invazije u veljači prošle godine, postojano naglašava tzv. “nacistički karakter sadašnjeg ukrajinskog režima na čelu s Volodimirom Zelenskim”. Ako je itko Moskvi mogao napraviti bolju (i besplatnu!) propagandnu uslugu za njene potrebe u zemlji i svijetu – učinila je to Otawa, preciznije, kanadski parlament
Nakon što je 22. rujna u kanadskom parlamentu, u nazočnosti predsjednika parlamenta Anthonyja Rota, premijera Justina Trudeaua, ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog i zastupnika najvišeg zakonodavnog tijela te zemlje odana počast Yaroslavu Hunki (98), kao ukrajinsko-kanadskom veteranu Drugog svjetskog rata, a zapravo, borca, kako se kasnije pokazalo 14. grenadirske divizije Waffen SS-a “Galicija” – šire se politički i medijski skandal u toj zemlji.
Zapravo, čitav je slučaj pokrenula reakcija kanadskog ureda Centra Simona Wiesenthala (židovska organizacija za ljudska prava i lov nacističkih zločinaca), koji je kritizirao parlament čiji su zastupnici i državni čelnici stojeći pljeskali ukrajinskom nacistu. Premijer Trudeau se kasnije pokušao opravdati optuživši za skandal “rusku propagandu” i njegovo navodno neznanje o čemu se radi, međutim, stvar je, čini se otišla predaleko, neovisno što je svu odgovornost za nastalu bruku na sebe preuzeo šef parlamenta koji je Gunku i pozvao.
Ruski veleposlanik u Kanadi Oleg Stepanov vjeruje da bi moglo doći i do ostavke predsjednika Donjeg doma kanadskog parlamenta, Anthonyja Rotha, koji je pozvao ukrajinskog nacistu u zakonodavno tijelo zemlje NATO saveza.
“Skandal je stvarno velik. Prema svemu sudeći, ostavka predsjednika može se dogoditi. Danas za nekoliko sati počinju njegove konzultacije s Vladom i stranačkim vrhom. Pritisak raste. Bojim se da će se na ovome (ostavka) završiti, da će od njega napraviti skretničara i pokušati zataškati situaciju,” – rekao je Stepanov u utorak, 26. rujna, a njegove riječi prenose ruski mediji.
Inače, Rusiji je ovaj skandal došao kao naručen: upravo Moskva već godinama, a poglavito nakon početka ruske invazije u veljači prošle godine, postojano naglašava tzv. “nacistički karakter sadašnjeg ukrajinskog režima na čelu s Volodimirom Zelenskim”. Ako je itko Moskvi mogao napraviti bolju (i besplatnu!) propagandnu uslugu za potrebe u zemlji i svijetu – učinila je to Otawa, preciznije, kanadski parlament.
Kako je naglasio ruski veleposlanik, poziv jednog nacista u parlament izazvao je ogorčenje Kanađana.
“Bilo je istraga, studija, mnogi novinari i stručnjaci su živnuli nakon onoga što se dogodilo. “Mnogi u Kanadi se sjećaju da je (Kanada) bila članica antihitlerovske koalicije, nekoliko desetaka tisuća Kanađana umrlo je tijekom oslobađanja Europe (uglavnom u sastavu britanskih postrojbi, op.GN.), a ova izvedba izazvala je otvoreno ogorčenje među potomcima pravih heroja Drugog svjetskog rata”, – primijetio je Stepanov, čije riječi citira agencija TASS.
Za kraj bismo dodali kako bi vjerojatno malo do koga doprli prethodni ruski, pa čak i poljski prosvjedi nakon navedenog događaja u kanadskom parlamentu, da se u sve nije “umiješala” kanadska židovska zajednica.
Zapovjednik ruske Crnomorske flote i jedan od najviših časnika ruske mornarice, Viktor Sokolov snimljen je kako danas sudjeluje u videokonferenciji, samo dan nakon što su ukrajinski specijalci rekli da su ga ubili.
Na fotografiji koju je objavilo rusko ministarstvo obrane, Sokolov je prikazan za vrijeme navodnog sudjelovanja u videokonferenciji zajedno s ministrom obrane Sergejem Šojguom i ostalim najvišim admiralima i zapovjednicima vojske.
Pripadnici specijalnih ukrajinskih snaga u ponedjeljak su objavili da su ubili vrhovnoga ruskog admirala Sokolova na Krimu, zajedno s još 33 časnika u prošlotjednom raketnom napadu na sjedište ruske crnomorske flote u luci Sevastopolj.
Kremlj je ranije u utorak rekao da nema informacija o tomu je zapovjednik ruske flote u Crnom moru poginuo ili nije.“Nema informacija o ovoj temi iz ministarstva obrane”, rekao je novinarima glasnogovornik ruskog predsjedništva Dmitri Peskov. Službeni Kijev dan ranije je objavio da ga su ga ukrajinski specijalci ubili u napadu na Krimu.
Jutros smo se osvrnuli na ubrzano pogoršanje američko-kineskih trgovinskih odnosa i reakciju kineskog ministarstva trgovine na nove američke sankcijske poteze protiv pojedinih kineskih tvrtki (vidi poveznicu ispod teksta).
U slični kontekst, ali vezano uz usložnjavanje odnosa između Kine i Europske unije, možemo smjestiti i slijedeću vijest koju je objavila agencija FP.
Povjerenik EU za trgovinu Valdis Dombrovskis upozorio je u utorak, na medijskoj konferenciji tijekom četverodnevnog službenog boravka u Kini, da bi kineska pravila koja reguliraju prijenos podataka iz zemlje, uključujući revidirani zakon protiv špijunaže, mogla imati “neželjene posljedice”.
Kazao je kako je imao “pozitivne” kontakte s kineskim kolegama, a na pitanje FP-a je li razgovarao o nedavno revidiranom zakonu koji dramatično proširuje kinesku definiciju špijunaže, odgovorio je kako je to pitanje pokrenuto u kontekstu rasprava o “široj razmjeni podataka i opažanja povezanih s podacima”.
“Ovo bi mogao biti sistemski problem i mogao bi utjecati na sve tvrtke koje posluju u inozemstvu, ne samo na europske nego i na kineske. Može doći do neželjenih posljedica.”
Kina je nedavno uvela sveobuhvatne nove propise koji pokrivaju područja kibernetičke sigurnosti, protuobavještajne službe i upravljanja podacima, navodeći potrebu za jačanjem svoje nacionalne sigurnosti. Međutim, nova su pravila zabrinula neke strane tvrtke, koje nisu sigurne kako će usklađenost utjecati na njihovo poslovanje u drugom najvećem svjetskom gospodarstvu, navodi FP.
Ovog tjedna, čelnik EU-a za vanjsku trgovinu ponovio je zabrinutost Bruxellesa u vezi sa zakonima, kazavši kako su oni “velika briga za našu poslovnu zajednicu”.
“Njihova dvosmislenost ostavlja previše prostora za tumačenje”, – upozorio je.
Dombrovskis je također u utorak rekao da je pokrenuo pitanje rastućeg trgovinskog deficita Europe s Kinom, za kojeg je rekao da je dosegao 400 milijardi eura.
“Oštar porast trgovinskog deficita posljednjih godina dospio je na naslovnice i natjerao nas da pobliže razmotrimo ovo pitanje”, rekao je europski dužnosnik. “Potrebno nam je više ravnoteže i reciprociteta u našim gospodarskim odnosima.”
Gospodarski odnosi između Kine i EU dospjeli su u središte pozornosti ovog mjeseca nakon što je EU pokrenula istragu o kineskim subvencijama za svoju industriju električnih vozila. Bruxelles tvrdi da su subvencije Pekinga dovele do nepoštene konkurencije na europskom tržištu.
Drugo važno pitanje na dnevnom redu visokog predstavnika EU za vanjsku trgovinu tijekom boravka u Kini bio je sukob u Ukrajini.
“Vrlo sam jasno rekao da odgovor na rusku agresiju protiv Ukrajine nije samo prioritet EU-a, to je odlučujući čimbenik za gotovo sve prioritete u ovom trenutku,” – rekao je Dombrovskis.
Kina se nastoji pozicionirati kao neutralna strana u ukrajinskom sukobu dok Moskvi nudi vitalnu diplomatsku i financijsku slamku spasa, napominje agencija FP.
Svojim djelovanjem Zapad Rusiji ne ostavlja praktički nikakav izbor osim izravnog sukoba s NATO-om; Moskva je spremna na to, ali rezultat će biti postignut uz puno veću cijenu za čovječanstvo nego 1945. godine, izjavio je u utorak, 26. rujna, zamjenik predsjednika ruskog Vijeća sigurnosti Dmitrij Medvedev.
Naravno i kako visoki politički dužnosnici bilo koje zemlje imaju pravo na svoje mišljenje, uključujući i o najvažnijim temama o nacionalnoj sigurnosti. Ali tada je prije svega nužno obratiti pozornost, iznose li ga u ime ili u okviru funkcije koju obnašaju, ili pak to čine u privatnim objavama na društvenim mrežama.
Međutim, i ovo drugo, bez obzira na to, ima svoju težinu upravo zbog činjenice samog položaja tj. profesionalne uloge koju obnašaju u svojim društvima.
Kako god bilo, privatna objava nekog dužnosnika iz spomenutog razloga sigurno ne može biti na istoj razini važnosti u odnosu na objavu nekog anonimusa.
Dakle, da ne duljimo, navedena konstatacija Dmitrija Medvedeva objavljena je na njegovoj Telegram platformi, pa bi, slijedom naprijed rečenog, možda ipak trebala imati malo manji značaj. Međutim, to nikako ne znači da treba biti ignirirana ili pak shvaćena s dozom humora ili omalovažavanja. Jer vremena su za to jednostavno preozbiljna.
Tako je u svojoj objavi Medvedev skrenuo pozornost na tri događaja:
Bratimljenje „kanadskih životinja“ koje je vodio premijer Trudeau u svom parlamentu s nacistima.
Isporuke (Ukrajini) tenkova Abrams iz NATO arsenala.
Obećanja da će vlastima u Kijevu isporučiti rakete vojnog taktičkog raketnog sustava većeg dometa.
“Čini se kako Rusiji ostaje sve manje izbora osim izravnog sukoba s NATO-om na terenu, koji se pretvorio u otvoreno fašistički blok poput Hitlerove osovine, iako veće veličine. Mi smo spremni, iako će rezultat biti postignut uz mnogo veću cijenu za čovječanstvo nego 1945. godine,” – naglasio je Medvedev, u do sada jednoj od svojoj najoštrijih javnih poruka.
Kijev dobiva propagandni rat protiv Moskve. Ruska javnost, iako nedvojbeno voli slušati o snažnim ruskim zračnim i raketnim napadima na ukrajinske ciljeve vojnog karaktera, više bi voljela čuti o ruskim napadima na ukrajinske centre donošenja odluka ili simbole ukrajinske državnosti – kao što su to u ruskom slučaju nedvojbeno Kremlj, Krim i Sevastopolj (svi su redom bili izloženi ukrajinskim zračnim napadima). Međutim, toga nema
U Ukrajini je i dalje jedna od najvažnijih tema vezano uz rat, ona o nedavnom napadu na zgradu zapovjedništva ruske Crnomorske flote u Sevastopolju. Posebno se u Kijevu naglašava kako je tom prigodom likvidiran i zapovjednik iste flote admiral Viktor Sokolov, zajedno s još 33 časnika.
S druge strane službena Moskva o ovom napadu ističe činjenicu da je izvršen britanskom krstarećom raketom Storm Shadow, pri čemu tvrdi da je jedna osoba smrtno stradala.
Kijev dobiva propagandni rat
Kako god bilo jasno je da je Kijev ovim napadom ostvario snažan psihološko-propagandni učinak i podigao moral i svojim vojnicima i građanima, neovisno što su jučer trajali gotovo cjelodnevni i razorni ruski zračni napadi na različite vojne i infrastrukturne ciljeve diljem Ukrajine, prije svega u Odesi i Krivom Rihu, koje analitičari u Moskvi smatraju ruskim protuodgovorom za spomenuti napad na Sevastopolj.
Međutim, teško se oteti i dojmu i činjenici da snažniji psihološki i propagandni učinak od svih ruskih napada (ovi potonji nedvojbeno imaju važniji vojni učinak) imaju ukrajinski napadi na ciljane objekte – poput spomenutog zapovjedništva Crnomorske flote, ili još više dronom na moskovski Kremlj početkom ove godine, ili energetsku i drugu infrastrukturu u dubini ruskog teritorija. Ovi napadi nemaju gotovo nikakvo vojno značenje na samom ratnom poprištu, ali zato itekako ostavljaju duboki trag, kako u ukrajinskoj (pozitivan) tako i u ruskoj javnosti (negativan).
Zato ću biti slobodan reći da Kijev dobiva propagandni rat protiv Moskve. Tim više što bi ruska javnost, iako nedvojbeno voli slušati o snažnim ruskim zračnim i raketnim napadima na ukrajinske ciljeve vojnog karaktera, više voljela čuti o ruskom napadu na ukrajinske centre donošenja odluka ili simbole ukrajinske državnosti – kao što je to u ruskom slučaju nedvojbeno Kremlj. S druge strane, i sam je Krim za Ruse pojam slobodarstva, otpora (od dvaju Krimskih ratova, preko krvavog Drugog svjetskog rata, sve do ovog najnovijeg) – poglavito Sevastopolj i tamošnji ponos ruske mornarice i ne samo nje – Crnomorske flote.
Kijev, dakle, udara na ruske simbole, a Moskva na ukrajinske vojne ciljeve. Prevaga, međutim, u tom okršaju ide na stranu onog prvog.
Vojni i psihološki karakter napada na Sevastopolj
Međutim, ukoliko je informacija Kijeva o likvidaciji ruskog admirala i zapovjednika Crnomorske flote točna, i ako se tome pridoda i pogibija više desetaka ruskih časnika prigodom napada na zgradu zapovjedništva Crnomorske flote, ovo više nije samo snažan ukrajinski psihološko-propagandni potez, već i potez snažnog vojnog karaktera. Jer likvidacija samog vrha zapovjedništva jedne od ključnih komponenti ruskih oružanih snaga za provedbu specijalne vojne operacije – SVO, u Ukrajini, to sigurno i je.
Upravo na ovo drugo i aludira vijest danas objavljena na američkom CNN-u.
U njoj se konstatira kako ruski ratni brodovi i dalje napadaju Ukrajinu nakon tvrdnje iz Kijeva da je zapovjednik moskovske Crnomorske flote u petak ubijen i dok predsjednik Volodimir Zelenski hvali dolazak američkih tenkova Abrams u zemlju.
CNN dalje navodi kako je glasnogovornik ukrajinske mornarice u ponedjeljak na nacionalnoj televiziji (dok je Rusija još uvijek izvodila udare iz Crnog mora) usporedio te ruske operacije s “kokošju koja trči uokolo bez glave”.
“Oni (Ruska mornarica) su u ovom trenutku izgubili osobu koja zapravo upravlja svime tim, i njegovo osoblje koje zajedno s njim upravlja flotom. Ovo je velika grupacija koja zahtijeva veliki broj menadžera koji vode sve procese kako bi ona (flota) radila kao jedan mehanizam. Zamislite da ključni dio ovog mehanizma postane neoperativan”, kazao je glasnogovornik ukrajinske mornarice Dmitro Pletenčuk.
Dalje je kazao kako ruski predsjednik Vladimir Putin “ne kontrolira stvarnu operaciju brodova na moru” i da se oslanja na svoje admirale koji znaju “njihova sredstva i snage, osoblje, kako njima upravljati, kako ih bolje rasporediti“. „Stoga će od sada imati problema s kontrolom snaga”, kazao je ukrajinski mornarički službenik.
Kako navodi CNN, više od 100 drugih ruskih vojnika ranjeno je u ukrajinskoj specijalnoj operaciji nazvanoj “Zamka za rakove”, koja je bila planirana za napad u vrijeme dok su se sastajali visoki članovi ruske mornarice, priopćile su Snage za specijalne operacije.
CNN se pritom ogradio, kazavši kako „ne može neovisno potvrditi tvrdnje Ukrajine o Sokolovu ili broju žrtava“, kao i to, da je zatražio komentar od ruskog ministarstva obrane.
Potom konstatira kako je Moskva priopćila da je jedan vojnik nestao kao rezultat ukrajinskog napada na Sevastopolj, kao i to, da Ukrajina sve češće gađa strateške ruske mete na Krimu za kojeg je glasnogovornik ukrajinske obavještajne službe Andrii Jusov izjavio da ga Rusija koristi kao “logističko središte” i da je “krajnji cilj, naravno, deokupacija ukrajinskog Krima”.
Neovisno o tome jesu li navedeni navodi Kijeva o likvidaciji ruskih visokih vojnih časnika točni ili ne, jasno je jedno:
Rusija nedvojbeno ima problema s modernim britansko-francuskom raketama Storm Shadows. Ne zato što je ruska protuzračna obrana slaba (to sigurno nije, prije svega na Krimu), već zato što se zbog gustoće ukrajinskih istovremenih napada različitim drugim sredstvima (jeftinijim raketama i(li) dronovima) uspijeva rastegnuti, napregnuti ili „razvodniti“ rusku PZO, gdje se onda raketa Storm Shadows lakše probija do svog cilja. Upravo je to bilo i u konkretnom slučaju.
Dolaze i američki Abramsi i ATAMCS-i
S obzirom kako je američki predsjednik Joe Biden prije dva dana obznanio svoju odluku (Bijela kuća je nije željela potvrditi) o isporuci Kijevu američkih taktičkih raketa ATACMS dometa do 300 kilometara (ona je inferiornija spomenutoj Storm Shadows koja je krstareća raketa, isto kao i francuska raketa SCALP također isporučena Ukrajini, a da i ne govorimo o njemačkom krstarećem projektilu Taurus dometa do 500 kilometara i oko čije se isporuke Ukrajini u Berlinu sada „lome koplja“ u najvišim krugovima izvršne i vojne vlasti) – jasno je kako ukrajinski rat kreće prema fazi eskalacije (sjetimo se samo evolucije čitavog procesa, od početka rata, i prvotnih ozbiljnih rasprava o isporukama Kijevu Stingera i Javelina zbog straha od eskalacije, pa onda haubica i HIMERS-a, da bi se sada govorilo o američkim zrakoplovima F-16 i krstarećim projektilima).
Pritom 30-ak američkih tenkova Abrams M1 neće značiti baš ništa, jer je jučer čak i iz ukrajinskog vojnog vrha priopćeno kako ih se neće slati na same bojišnice gdje bi gorjeli kao i drugi, već će služiti samo kod pojedinih specijalnih operacija za vatrenu potporu iz daljine.
Ovdje se nedvojbeno iščitava i američki trag, s obzirom kako bi eventualno uništavanje američkih tenkova, poput ne tako davno, u lipnju, njemačkih tenkova Leopard na ukrajinskim bojišnicama od strane Rusa, imalo po Washington neugodan reputacijski karakter.
Zašto se ukrajinski rat ubrzano kreće prema fazi eskalacije?
Odgovor je slijedeći:
Očito je kako će se s približavanjem kišne sezone, nakon nje i zime, smanjiti intenzitet vojnih djelovanja, prije svega uporabe teške vojne mehanizacije i oklopa. Nastavit će se pješački sukobi na crtama bojišnica, dok će se, sada je to već posve sigurno, intenzivirati napadi dalekometnim raketama u dubinu teritorija obiju zemalja.
To i je intencija spomenute američke odluke o isporukama ATACMS-a. Ne dati Rusiji predaha i nastaviti je iscrpljivati do proljeća i pretpostavljene nove ukrajinske protuofenzive do kada bi ukrajinske snage trebale dobiti nova pojačanja u ljudstvu (kroz masovnu mobilizaciju i obuku novih postrojbi u zemljama NATO saveza) i naoružanju. To što se pritom još više iscrpljuje Ukrajina postaje posve nevažno (ako je ikada i bilo važno).
Drugim riječima, postaje svima jasno kako na ukrajinskim bojišnicama sada međusobni rat vode Rusije i SAD. Jer Kijev će učiniti baš sve što od njega Washington zatraži i definitivno je s tom ciljem ukrajinski državni vrh spreman na svaku žrtvu – koliko god skupa i velika bila.
Rusija ima samo dvije mogućnosti za protuodgovor, i za jednu od njih će se prije ili kasnije morati odlučiti, jer čekati da s ukrajinske strane ili sa strane Zapada dođe do “zamora materijala” je po nju prerizično i vjerojatno iluzorno:
Ili krenuti u svoju novu veliku ofenzivu sa svim rizicima koji pritom postoje s obzirom na suvremeni oblik ratovanja kakvim se pokazao ovaj ukrajinski (s tim se rizicima suočila i sada već potpuno jasno i neuspjela ukrajinska ljetna protuofenziva), jer rat se nikada ne može dobiti isključivom obranom ma koliko učinkovita i profesionalno postavljena bila;
ili ići na eskalaciju sukoba, prije svega sa SAD-om i Velikom Britanijom kao ključnim polugama utjecaja na Kijev.
I jedna i druga opcija su krajnje rizične po regionalni i globalni mir.
Prva, jer si Rusija jednostavno ne može dozvoliti novi poraz u ratu koji je za nju egzistencijalan, i sigurno bi učinila sve što joj je na raspolaganju da ga spriječi;
druga, jer bi bilo kakvi ruski potezi vojnog karaktera prema SAD-u i Velikoj Britaniji jednostavno morali dobiti identičan odgovor s njihove strane – što je pak uvod u apokalipsu.
Ukrajinski gordijski čvor, sve više, poput omče steže vratove svih sila involviranih u ovaj ratni vrtlog. To je bilo vidljivo još od njegovog samog početka.
Tko ga može prerezati a da pritom ne prereže i vratove moćnika, više nitko u svijetu ne zna.
Sve je skupa otišlo predaleko da bi povratak bio jednostavan. Ako ga uopće i ima.
Sjedinjene Države i Kina sve se više zapliću u lance sankcija i trgovinskih barijera jedni prema drugom, usprkos političkoj retorici s vrhova obiju zemalja o želji za nastavkom gospodarske i trgovinske suradnje u područjima od zajedničkog interesa.
Ta je želja možda i iskrena, ali problem je, očito, u tome, što se ti zajednički interesi u posljednje vrijeme sve teže pronalaze ili preklapaju.
Tako je Peking, u kolovozu, kao reakcija na prethodne američke sankcije prema Kini iz sfere visoke tehnologije, odlučio obustaviti izvoz rijetkih zemljinih elemenata helija i germanija, nužnih u sferama visoke tehnologije. Kina, podsjećamo, vlada s oko 96 posto ukupnih svjetski zaliha prerađenih rijetkih metala.
S druge strane, Sjedinjene Države nedavno su uvele sankcije protiv određenih tvrtki i pojedinaca iz Kine, Rusije i Turske, koji bi, prema američkim vlastima, mogli biti povezani s iranskim programom razvoja bespilotnih letjelica (dronova).
Upravo na tu odluku jutros je reagiralo kinesko ministarstvo trgovine svojim prosvjedom i popratnim priopćenjem.
Kina je prosvjedovala protiv američkog uvođenja sankcija kineskim tvrtkama pod izlikom povezanosti s razvojem iranskih vojnih zrakoplova i smatra da Washington zlorabi jednostrane sankcije. O tome je u utorak, 26. rujna, izvijestilo je navedeno ministarstvo.
“Kina je skrenula pozornost na činjenicu da je američka strana, pod izlikom tzv. povezanosti s razvojem iranskih bespilotnih letjelica i vojnih letjelica, neke kineske tvrtke i građane uvrstila na “popis posebno označenih osoba”. Kina se tome oštro protivi,” – navodi ministarstvo trgovine NR Kine.
Pritom je napomenulo kako “Sjedinjene Države zlorabe metode jednostranih sankcija i izvanteritorijalne jurisdikcije, krše red i pravila međunarodne trgovine, ometaju normalnu trgovinu i gospodarsku razmjenu te štete legitimnim interesima kineskih tvrtki i pojedinaca.”
“Američka strana mora odmah zaustaviti neopravdano uznemiravanje kineskih tvrtki i pojedinaca”, – naglasilo je kinesko ministarstvo, dodajući kako će Peking poduzeti potrebne mjere za zaštitu svojih legitimnih prava i interesa.
Oko toga to ne dvojimo, kao što ne dvojimo i da će američka strana na isto odgovoriti svojim mjerama pod istim izgovorom. I tako u nedogled – u spirali koja ubrzano srozava odnose dviju zemalja prema dnu, gdje će na kraju sigurno i završiti ukoliko se nešto žurno ne promijeni s obje strane.
Donji dom kanadskog parlamenta burno je u petak pljeskao ukrajinskom veteranu koji se borio u Drugom svjetskom ratu – ne znajući da je služio u nacističkoj SS jedinici. Yaroslav Hunka (98) sjedio je u galeriji parlamenta kada su ga opisali kao “ukrajinskog heroja” i “kanadskog heroja” uz pljesak premijera Justina Trudeaua i predsjednika Volodimira Zelenskog. Kanadski parlamentarci su čak ustali kako bi uz pljesak slavili ovog veterana.
Međutim, parlamentarcima je postalo neugodno danas, kada se predsjednik Zastupničkog doma Anthony Rota naknadno ispričao nakon što se pokazalo da je Hunka služio u 14. Waffen-SS grenadirskoj diviziji, dobrovoljnoj jedinici sastavljenoj uglavnom od Ukrajinaca pod nacističkim zapovjedništvom. Rota je rekao da je “naknadno saznao više informacija zbog kojih žali” što je organizirao priznanje veteranu.
Rota je rekao da “nitko, uključujući kolege parlamentarce i ukrajinsko izaslanstvo, nije bio svjestan moje namjere ili mojih primjedbi prije nego što sam ih iznio. Ova je inicijativa bila u potpunosti moja vlastita, a osoba o kojoj je riječ bila je iz mojeg kruga i na nju sam ja skrenuo pozornost. Osobito se želim najdublje ispričati židovskim zajednicama u Kanadi i diljem svijeta. Prihvaćam punu odgovornost za svoje postupke”, dodao je Rota. Dakle, predsjednik donjeg doma parlamenta je preuzeo krivnju isključivo na sebe.
Kanadska židovska skupina CIJA rekla je da je “duboko uznemirena” što je nacistički veteran slavljen i rekla je da je “odgovarajuća provjera nužna kako bi se osiguralo da se takav neprihvatljiv incident više ne ponovi”.
Primjedbe su uslijedile nedugo nakon što je gospodin Zelenski održao strastven govor u kanadskom parlamentu kako bi ojačao potporu svojih zapadnih saveznika. Rota je zatim pozdravio Hunku kao “ukrajinsko-kanadskog ratnog veterana iz Drugog svjetskog rata koji se borio za ukrajinsku neovisnost protiv Rusa” i “ukrajinskog heroja i kanadskog heroja”. Nakon obraćanja, Zelenski, koji je i sam Židov i koji je izgubio članove obitelji tijekom holokausta, podigao je šaku u znak priznanja dok je veteran salutirao.
Hunkina nacistička postrojba optužena je za ubijanje poljskih i židovskih civila, a posjetio ih je vođa SS-a Heinrich Himmler 1944. koji je rekao da će njegovi ljudi “željno” “likvidirati Poljake”.
Ruski predsjednik Vladimir Putin opetovano iznosi tvrdnje, već nekoliko godina, da vlada Ukrajine “skriva neonaciste”.
Talijanska premijerka Giorgia Meloni u pismu njemačkom kancelaru izrazila je začuđenost zbog njemačke financijske pomoći dobrotvornim organizacijama za spašavanje migranata na moru, prenosi dpa.
Premijerka Meloni, iz desničarske stranke Braća Italije, napisala je u pismu Olafu Scholzu da je ostala zapanjena kad je čula da njemačka vlada želi financijski podržati nevladine organizacije koje rade na prihvatu ilegalnih migranata na talijanskom teritoriju i spašavanju u Sredozemnom moru.
Rim smatra da je njemačka pomoć humanitarnim organizacijama koje brinu za migrante na talijanskom tlu miješanje u unutarnja pitanja Italije.
Njemačko ministarstvo vanjskih poslova u petak je istaknulo da se tom podrškom provodi odluka koju je donio parlament.
Prvi dio iznosa, između 400 i 800 tisuća eura, bit će isplaćen za projekt operacija zbrinjavanja na kopnu i projekt za spašavanje na moru. Jedna od organizacija koje primaju novac je SOS Humanity, koja upravlja čamcima za spašavanje migranata na Sredozemnom moru.
Značajna pomoć Njemačke takvim organizacijama otvara bitna pitanja, tvrdi Meloni u pismu od prošle subote. Nije bilo koordinacije s talijanskom vladom, a svaka članica EU-a koja želi konkretno pomoći Italiji mora osmisliti strukturalna rješenja, naglasila je.
Meloni je kao primjer navela rad na europskoj inicijativi s tranzitnim državama sjeverne Afrike.
Vlada u Rimu proteklih dana ima sve nestrpljiviji ton prema Berlinu, pa je i talijanski ministar obrane Guido Crosetto proteklih dana govorio o “veoma ozbiljnom” prijestupu Njemačke koja financiranjem humanitarnih organizacija radi štetu Italiji.
Turski predsjednik Tayyip Erdogan vjeruje da će plinovod Igdir-Nahičevan doprinijeti opskrbi Europe energetskim resursima. Erdogan i njegov azerbajdžanski kolega Ilham Alijev prisustvovali danas popodne na ceremoniji polaganja temeljca za novi plinovod koji će ići od istočne turske pokrajine Igdir do Sedereka u zapadnom Azerbajdžanu.
“Projekt plinovoda Igdir-Nahičevan koji smo pokrenuli dodatno će ojačati našu suradnju s Azerbajdžanom u energetskom sektoru, a pridonijet će i opskrbi Europe plinom”, rekao je na tiskovnoj konferenciji nakon pregovora s Alijevim. Prijenos je vodio kanal TRT.
Prema Erdoganu, plinovod “sada predstavlja veliki potencijal za razvoj energetskih i prometnih ruta” u kontekstu logističkog koridora od istoka do zapada. “Ranije danas smo potpisali sporazume o izgradnji željezničke pruge Kars-Nahičevan, električne energije i izgradnje stanova u Nahičevanu. Dakle, ponovno smo potvrdili naše namjere da razvijamo odnose na području logistike, transporta i energetike”, rekao je Erdogan.
Nahičevan je izdvojena azerbajdžanska regija koju od njegovog matičnog teritorija dijeli najjužnija armenska regija Sjunik. Osim s Armenijom, Nahičevan graniči i s Iranom i Turskom.
Duljina plinovoda od Igdira do okruga Sadarak je 97,5 km. Duljina azerbajdžanske dionice plinovoda je 17,5 km, a turske 80 km. Kapacitet prijenosa plinovoda je 2 milijuna kubičnih metara plina dnevno i 730 milijuna kubičnih metara godišnje.
Mađarska neće podržati Ukrajinu ni u jednom međunarodnom pitanju dok “Ukrajina ne vrati prijašnja prava etničkim Mađarima na svom teritoriju”, rekao je danas mađarski premijer Viktor Orban u parlamentu.
Budimpešta se sukobila s Kijevom oko, kako kaže mađarski premijer, ograničenja prava otprilike 150 000 etničkih Mađara da koriste svoj materinji jezik, posebno u obrazovanju, nakon što je Ukrajina 2017. usvojila zakon kojim se ograničava upotreba manjinskih jezika u školama. “Žele transformirati mađarske škole u ukrajinske škole, a ako to ne uspiju žele ih zatvoriti”, rekao je Orban, a prenosi ga Reuters.
Orbanova izjava dolazi nekoliko dana nakon što je šefica Europske unije Ursula von der Leyen predložila viziju proširene EU koja bi uključivala Ukrajinu. Očekuje se da će blok u prosincu odlučiti hoće li započeti razgovore o prihvaćanju Ukrajine u svoje okrilje ili ne.
Međutim, za početak takvih pregovora bila bi potrebna jednoglasna potpora svih 27 zemalja u bloku. S obzirom na to da je mađarski premijer više puta i oko više tema kritizirao vladu u Kijevu, potporu Budimpešte neće gotovo sigurno dobiti. Ukrajinska vlada je uvrstila i najveću mađarsku banku OTP na “crnu listu” pravnih entiteta “sponzora terorizma”,
Poslije bitke kod Staljingrada početkom 1943., stanje na Istočnom bojištu se temeljito promijenilo. Prethodne 1942., Sovjetski Savez je bio na rubu poraza jer su najnapredniji zapadni krajevi zemlje bili pod njemačkom okupacijom što je Sovjetima uskraćivalo ključne resurse, a uz to su sovjetski građani trpjeli ogromne nestašice. Činilo se da Nijemci pobjeđuju i nezadrživo napreduju prema Kavkazu i dalje prema jugu ali staljingradska katastrofa sve je promijenila. U proljeće 1943. njemačko-sovjetski rat je bio daleko od svršetka i obje strane su morale raditi planove. Nijemci su i dalje imali stratešku inicijativu. Nakon što se snijeg počeo topiti nailaskom prvih kiša u ožujku 1943. i Nijemci i Sovjeti smanjili su intenzitet borbi da bi njihovi planeri razradili strateške opcije u godini 1943. Adolf Hitler je bio mrzovoljniji nego godinu ranije i poput Josifa Staljina dao je svojim ratnim zapovjednicima veću slobodu i opseg u planiranju operacija.
Okolnosti uoči sraza kod Kurska
Hitler je bio svjestan da je potpunu vojnu pobjedu protiv Sovjetskog Saveza nemoguće ostvariti. Međutim, htio je izvesti još jednu veliku ofenzivu djelomično kako bi uvjerio svoje saveznike u snagu njemačkog oružja, a dijelom kako bi nastavio diplomatske pregovore. Njemački agenti su prišli ruskim predstavnicima u Švedskoj jer su željeli razgovarati o mogućem separatnom miru sa SSSR-om, a osim toga kontaktirali su i Britance i Amerikance. Prva polovica 1943. je bila prepuna diplomatskih tenzija. U travnju Nijemci su objavili da su pronašli masovne grobnice poljskih časnika u Katinskoj šumi što je poremetilo odnose Moskve s poljskom vladom u izbjeglištvu u Londonu, ali i odnose s Londonom i Washingtonom.
Hitler je već u veljači, odmah nakon Staljingrada, najavio da je osnovno da njemačka vojska “ljeti nadoknadi ono što je izgubila zimi”. To nije bilo lako jer su Nijemci i njihovi osovinski saveznici izgubili preko pola milijuna ljudi. Prema njemačkim izvorima, usprkos totalnoj mobilizaciji u Njemačkoj, do početka ljetnih bitaka moglo se popuniti samo oko polovice gubitaka. Hitlerov ugled je zbog Staljingrada bio poljuljan, a ponovno zauzimanje Harkova u ožujku 1943. nije mu pomoglo. Poraz Nijemaca i Talijana u sjevernoj Africi i izgledi za skoru savezničku invaziju na Italiju, s nepredvidivim političkim posljedicama, samo su pospješili Hitlerov sve lošiji položaj u ratu. Rat u Rusiji više se nije mogao dobiti. Hitleru je trebala spektakularna vojna pobjeda slična ruskoj pobjedi kod Staljingrada.
Kurska izbočina između Orela na sjeveru i Belgoroda na jugu činila se najpogodnijim mjestom da se Rusima nanese senzacionalan poraz. Rusi su kursku izbočinu smatrali odskočnom daskom za ponovno osvajanje orelskog i brjanskog područja na zapadu Rusije i istočne Ukrajine. Još od ožujka sovjetske vlasti su utvrđivale kurski klin s tisućama kilometara rovova i prepreka. Prema njemačkim izvorima, Hitler je u proljeće 1943. iz političkih i ekonomskih razloga odlučio držati bojište od Finskog zaljeva do Azovskog mora i u kurskoj izbočini Operacijom Citadela nanijeti Sovjetima spektakularan poraz. Uhvatiti tamo u stupicu mnoštvo Rusa u velikoj bi mjeri izmijenilo strateški položaj u prilog Nijemaca pa bi čak omogućilo novu ofenzivu na Moskvu.
Operacija Citadela
Feldmaršal Erich von Manstein formulirao je plan kojemu je dao kodni naziv Citadela. Operacija je ciljala na veliki sovjetski klin oko grada Kurska u zapadnoj Rusiji. Kurska izbočina je bila 190 km duboka i 96 km dugačka. Tu su bile koncentrirane glavne snage Crvene armije. Manstein je planirao zatvoriti klin putem oklopnih kliješta koja bi ga presjekla sa sjevera i juga. Cilj je bio opkoliti i uništiti velik dio formacija Crvene armije na kritičnoj točki bojišta, omogućujući snagama Wehrmachta ili da ponovno stave pod kontrolu južno područje ili da krenu sjeveroistočno prema Moskvi. Manstein je želio napasti u travnju ili svibnju prije nego sovjetske trupe imaju vremena se regrupirati i ukopati, ali je Hitler bio zabrinut i želio je izbjeći još jednu riskantnu kampanju i inzistirao je na čekanju do lipnja kada su trebale biti spremne nove tenkovske formacije. Kasnije je odgodio pokretanje ofenzive do početka srpnja kako bi bio sigurniji da će ostvariti pobjedu i da će fašistička Italija i dalje nastaviti ratovanje. Führer je izjavio da će pobjeda kod Kurska raspaliti maštu svijeta.
Kako će Sovjeti odgovoriti?
Sovjetski zapovjednici suočili su se s kritičnim izazovom. U godinama 1941. i 1942. krivo su procijenili gdje će uslijediti glavni njemački napad. Ovoga puta procjena je morala biti točna. Glavni stožer Crvene armije stavio se u Hitlerov položaj. Mogli su saznati iz dostupnih tajnih izvještaja da njemačka vojska još nije spremna za veliku ofenzivu. Zbog velike koncentracije njemačkih trupa oko grada Orela na sjeveru kurske izbočine i Harkova na jugu, činilo se izgledno da će glavni pravac napada biti na tim lokacijama. Sovjeti su točno pretpostavili da će napad biti izveden s dva jako oklopljena prodora kako bi se presjeklo izbočinu u pozadini i okružilo sovjetske armije koje su zaglavile oko Kurska. Georgij Žukov je pretpostavljao da je Moskva konačno odredište njemačke ofenzive. Nitko nije izrazio neslaganje s tom procjenom. Po prvi puta sovjetsko vrhovno zapovjedništvo točno je pogodilo.
Puno teža odluka je bila kako odgovoriti. Staljin je pratio svoj instinkt i pozvao na preemptivni napad. Žukov je koristio svoje vojno iskustvo i teoretsko znanje i zagovarao je obranu u dubini, “upijanje” njemačkih napada s lijeva i desna, trošenje neprijateljske snage prije konačnog poteza koji bi izazvao “knock-out”protivnika korištenjem velikih rezervnih trupa iz pozadine. Takvu strategiju su zagovarali neki viši zapovjednici kobne 1941. Posljedice neslaganja pokazale su vrlo različitog Staljina. Dana 8. travnja 1943. Staljin je bio sa svojim Glavnim stožerom kada je stiglo izvješće od Žukova u kojem on odbija Staljinove prijedloge za “preemptivnu ofenzivu” i potvrđuje obavještajne podatke da je izbočina kod Kurska njemačka meta. Staljin nije izrazio mišljenje, niti je pribjegao korištenju uobičajenih primjedbi oko dezinformiranja za što je optuživao obavještajne procjene 1941. i 1942. Umjesto toga, sazvao je vojnu konferenciju za 12. travnja.Na konferenciji je pažljivo saslušao analize njemačkih namjera, uzeo u obzir izvještaje zapovjednika s bojišta koji su svi od jednog podržali Žukovljev plan. Diktator je postao uzrujan tek kad je spomenuto da je vjerojatni cilj njemačkog napada opkoliti Moskvu. Žukovu je naređeno da stvori neprobojnu obranu duž središnjeg fronta oko Kurska.
Učvršćivanje kurske izbočine
Staljinova neuobičajena volja da prihvati stavove eksperata zasigurno je spasila Crvenu armiju od još jednog katastrofalnog ljeta. Žukov je uspio u svome naumu. Kao i u slučaju staljingradske protuofenzive, ostaju sumnje oko toga tko je izradio koncept koji je služio kao osnova za bitku kod Kurska. Važna stvar jest da je Žukov bio u stanju uvjeriti Staljina usprkos diktatorovim osobnim preferencijama da je duboka defenziva pravi izbor. Plan je predviđao vraćanje ruskim tradicijama konceptom “dubinske bitke”. Defenzivno bojno polje je bilo pripremljeno detaljno i ustrajno što je do tada bilo zabranjeno. Konstruirano je tako da se maksimizira sovjetska vatrena moć i dozvoli obrambenim snagama da učinkovito manevriraju kako bi se suprotstavile njemačkim prodorima. Koncentriranje rezervi u pozadini za protunapad je od Glavnog stožera zahtijevalo teške izazove koordinacije i usklađenosti u vremenu. Cijela operacija se oslanjala na preciznom rukovođenju najvećeg bojnog polja
Pripreme su počele. Glavni teret obrane pao je na Centralni i Voronješki front koji su držali sjever i jug izbočine. Centralnim frontom je zapovijedao general Konstantin Rokosovski, a Voronješkim frontom general Nikolaj Vatutin. U izbočini oko Kurska, Vatutin i Rokosovski strpali su sedam armija. Sjeverno i južno od klina, Brjansk i Jugozapadni front su pojačani kako bi omogućili odskočnu dasku za protunapad. Više od 240 km od crte fronta rezervne trupe su bile koncentrirane u Stepskom frontu – tenkovska armija, dvije pješačke armije i 5. zračna armija pod zapovjedništvom generala Konjeva kojega je Žukov spasio od Staljinovog bijesa 1941. Obrambena zona sastojala se od šest crta unutar izbočine s dodatna dva obrambena pojasa ispred rezervnih armija. Stanovništvu klina je naređeno da ostane gdje je bilo. Narod je bio potreban da pomogne trupama iskopati oko 5.000 km rovova koji su bili izvedeni u obliku križa kako bi omogućili braniteljima da se lakše kreću od jedne vatrene pozicije do druge. Klin je bio načičkan s anti-tenkovskim zamkama napravljenim od drva iz lokalnih šuma. Artiljerija i anti-tenkovski topovi su bili tako namješteni da njemački oklop bude izložen žestokoj “vatrenoj zavjesi”.
Položeno je više od 400 tisuća mina. Potoci su bili zadržani tako da mogu biti kreirane poplave koje će onemogućiti neprijateljske tenkove ako bude potrebno. Gigantske prepreke su se pružale kilometrima preko bogatih obrađenih polja i voćnjaka. U blizini razmješteno je bilo 150 aerodroma, 50 lažnih zračnih baza bilo je izgrađeno kako bi zavarale neprijatelja. Kad je sve bilo dovršeno, 1,3 milijuna vojnika, 3.444 tenka, 2.900 zrakoplova i 19.000 topova bilo je spremno. “Bio je to velik, istinski titanski zadatak” – prisjetio se maršal Vasiljevski. Duž crte bojišta Sovjeti su bili suočeni s 900.000 njemačkih vojnika organiziranih u 50 divizija s 2.700 tenkova, 2.000 zrakoplova i preko 10.000 topova. Rusi i Nijemci će se boriti u najvećoj pažljivo isplaniranoj bitki u povijesti.
Okolnosti uoči bitke
Obje strane su osjetile da će bitka biti presudna. Crvena armija je 40% svoga ljudstva i 75% oklopnih snaga stavila u borbenu zonu. Gubitak tih snaga prouzročio bi katastrofu. Što se tiče Hitlera, uspjeh Citadele je bio važan pa je zbog nje odgodio početak kako bi bio siguran u njemačku snagu. Nacistički diktator je sada bio prisiljen balansirati ratne napore na Istoku s širim potrebama Drugog svjetskog rata. Od ljeta 1943. Njemačka je bila izložena jakom bombardiranju britanskih i američkih zračnih flota koje su vezivale velik broj ljudi za protuzračnu obranu, a koji bi inače bili poslani na Istočni front. Kocka u sjevernoj Africi nije uspjela i Sile Osovine su bile konačno poražene u svibnju u Tunisu s predajom od 150.000 njemačkih i talijanskih vojnika. Dok se operacija Citadela pripremala, njemački vođe su bili svjesni da bi zapadni Saveznici mogli koristiti sjevernu Afriku kao odskočnu dasku za otvaranje južnog fronta u Italiji ili na Balkanu. Njemačke trupe na Istočnom frontu su i dalje posjedovale stratešku inicijativu ali bi je izgubile ljetnim porazom.
Ruski obavještajci su morali saznati informaciju kada će njemački napad započeti. Već u svibnju postojale su naznake da bi se napad mogao dogoditi svakog trena. Crte obrane još nisu bile utvrđene po planu ali stanje uzbune je proglašeno. Hitler je, međutim, odgodio napad planiran za 3. svibnja na 12. lipnja. Takva odluka nije bila ispravna. Što su Nijemci duže čekali sve više su bili napeti i dekoncentrirani. Za ruske vojnike u kurskoj izbočini zatišje je značilo tjedne i tjedne osciliranja između napetog stanja iščekivanja napada i svakodnevne vojne rutine. Čekanje od više od dva mjeseca napregnulo je moral trupa koje su znale da uragan dolazi i da ga mnogi preživjeti. U zadnjem tjednu lipnja sovjetska armija primijetila je iznenadne promjene. Od presretnutih njemačkih poruka bilo je jasno da se neprijatelj priprema za početak napada. Proglašeno je stanje uzbune. Ofenziva se očekivala između 3. i 6. srpnja. Dana 2. srpnja sovjetske trupe su prešle na stanje potpune uzbune. Iznenadno, 4. srpnja sva aktivnost na bojištu je prestala i nastupila je tišina. Zarobljeni njemački vojnik na južnom dijelu izbočine svjedočio je da njemačka ofenziva počinje 5. srpnja ujutro. Voronješki front generala Vatutina koji je držao crte preko puta Belgoroda i Harkova dobio je zapovijedi da započne artiljerijsku paljbu kako bi poremetio njemačke postave. Žukov je bio u stožeru Crvene armije kako bi koordinirao bitkom.
Kreće bitka kod Kurska
Oko dva sata ujutro 5. srpnja stigla je vijest od zarobljenog njemačkog pješadijskog inženjera koja je dala točno vrijeme napada. U 3 sata ujutro Nijemci su planirali napasti. Bez čekanja odobrenja Staljina, Žukov je naredio zračne i artiljerijske napade. Nitko se nije mogao odmarati već se moralo djelovati. Staljinova uzrujanost u Moskvi bila je očita kad ga je Žukov zvao telefonom. U 2.30 sati mogla se čuti grozna tutnjava. Zvukovi topova, raketa i bombi pomiješali su se a taj je zvuk Žukovljevim ušima zvučao kao “simfonija iz pakla”. Njemački zapovjednici bili su potpuno iznenađeni. Neko vrijeme su mislili da su žrtve sovjetske ofenzive za koju nisu imali nagovještaja. Kada je postalo evidentno da se ne radi ni o čemu većem nego o napadu koji je imao za cilj poremetiti njemačke pripreme, izdana je zapovijed da se napad nastavi po planu. 9. Panzer armija Feldmaršala Waltera Modela potpomognuta od strane Tiger tenkova i novih pokretnih topova Ferdinand na vlastiti pogon, krenula je naprijed kako bi na uskom bojištu našla prolaz kroz Žukovljevu tvrđavu. Radilo se o napadu na sjeveru izbočine prema Ponyri i Olkhovatki. Bili su suočeni s mrežom obrambene vatre što se razlikovalo od bilo čega što su Nijemci do tada iskusili. Probijali su se naprijed po nekoliko metara koliko je bilo moguće.
Stotine sovjetskih prepreka bilo je pojačano mobilnim anti-tenkovskim komandosima koji su pokretali suicidalne napade na neprijateljske tenkove s benzinskim bombama i grubim predmetima kako bi onemogućili njemačke tenkove prije nego što bi došli vojnici s anti-tenkovskim granatama. Sovjetski vojnici su se skrivali u jarcima i bacali su granate pred nadolazeće tenkove. Težak oklop njemačkih tenkova i topova prisilio je sovjetske jedinice da im se suprotstave na vrlo bliskoj udaljenosti. Nakon prvog dana Nijemci su zauzeli 6,5 km terena. Sljedećeg dana, 6. srpnja, Model je doveo još tenkova. Sila od 3.000 topova i 1.000 tenkova napala je front širine samo 10 km. Premještanje naoružanih rezervi iz unutrašnjosti kurske izbočine na crtu fronta zadržalo je napad i nanijelo teške gubitke osvajačima. Sljedeći dan pokazao se sudbonosnim. 7. srpnja krećući se na više od 11 kilometara njemački tenkovi su preusmjereni prema selu Ponyri. Bitka je bila stalna. Grmljavina topova, bombi i gust dim uskoro su učinili nemogućim išta vidjeti. Njemački oklop bio je suočen s najjačom obrambenom crtom i morao se zaustaviti. Sljedećeg dana, drugo selo, Olkhovatka, izabrano je za njemački prodor. Velika koncentracija tenkova na uskim pristupima prema selu učinila ih je lakim plijenom za sovjetske teške bombardere, anti-tenkovske bacače i tešku artiljeriju. 9. srpnja njemačke trupe na sjeveru dosegle su svoj limit. Žukov je rekao Staljinu da je došao priželjkivani trenutak. Protuofenziva na sjeveru je planirana za 12. srpnja i tako se i dogodilo. Kad je počela, njemački napad je bio “smrvljen”. Divizije Rokosovskog pojačane od “poplave” opskrbnih materijala i ljudstva dovezene su kroz novo izgrađene željezničke linije specijalno za bitku kod Kurska, prisilile su napadače da se povuku preko rovova i utvrđenja koja su probili prethodni tjedan što je označilo da je njemački napad na sjeveru neslavno propao.
Operacije na južnom dijelu izbočine
Na južnom dijelu kurske izbočine situacija za Sovjete je bila manje ohrabrujuća. Premda su sovjetske obavještajne informacije o njemačkim namjerama bile točnije nego prethodnih godina, raspodjela njemačkih trupa je krivo procijenjena. Glavni teret napada očekivao se na sjeveru i sovjetska obrambena uporišta su tamo bila jača nego na jugu. 4. Panzer armija generala Hermanna Hotha krenula je na manje branjeni dio bojišta. Crvena armija se borila kako bi zadržala napredovanje Wehrmachta žestokom energijom kao i na sjeveru, ali je generalu Vatutinu nedostajalo teškog oklopa i gustoće artiljerijske paljbe s kojom je Rokosovski uhvatio u zamku Modela. Hoth je posjedovao devet Panzer divizija, kremu njemačkih oklopnih snaga, predvođenih s tri najmoćnije postrojbe njemačke vojske: SS Panzer divizija “Mrtvačka glava”, SS “Das Reich” i SS “Leibstandarte Adolf Hitler”. Te fanatične divizije su toliko jako udarile u prva dva dana okrutnih borbi da se zauzele skoro 32 kilometra terena prema ključnoj cesti Oboyan-Kursk. U njemačkom stožeru Manstein je čekao s velikim samopouzdanjem da će se sovjetski front urušiti kao što je toliko često u prošlosti bio slučaj.
Ovoga puta Sovjeti su se održali na nogama. 7. srpnja SS divizije su dosegle glavnu obrambenu crtu nakon napornih napada protiv početnih prepreka. Na njihovom putu sada se nalazila jaka sila – 1. Tenkovska armija. Ritam napada je počeo usporavati. 9. srpnja Panzer divizije grupirale su se u moćnu oklopnu “šaku” i udarile su zajedno kako bi probile rupu u sovjetskoj obrani. Prešle su preko male rijeke Psel, posljednje prirodne barijere između Nijemaca i grada Kurska. Prednje jedinice SS divizije “Mrtvačke glave” kreirale su mali mostobran. To je bila najisturenija točka do koje su Nijemci napredovali tijekom bitke. U nemogućnosti da napravi daljnji prodor, Hoth je preusmjerio težinu napada sjeveroistočno prema malom željezničkom čvorištu u selu Prohorovki. Pet dana, počevši od 9. srpnja 1943. bili su najpresudniji u cijeloj bitki kod Kurska. Oklopni SS korpus se pregrupirao i pripremio za ono što je smatrano da će biti odlučan manevar protiv sovjetskih snaga čiji su se veliki gubici vojnika i strojeva mogli vidjeti po pougljenim tijelima i spaljenim topovima koji su zacrnili pejzaž. Više od 500 teških tenkova, mnogi od njih moćni Tiger i Panter koji su mogli nadmašiti sovjetski T-34, valjali su se naprijed. Sovjetsko zapovjedništvo je reagiralo tako da je pozvalo neke od svojih dragocjenih rezervi koje su se nalazile daleko iza crte bojišta u spremnosti za protunapad.
