Dva strateška bombardera američkih zračnih snaga B-1B Lancer izvršila su prelet iznad teritorija Južne Koreje, izvjestilo je 2. svibnja Tihooceansko zapovjedništvo američke vojske.

„U ponedjeljak su bombarderi B-1B Lancer poletjeli iz zrakoplovne baze Andersen (AFB) na Guamu, zbog izvođenja zajedničkih manevara sa zračnim snagama Južne Koreje i Japana“, objavljeno je u priopćenju. Navedeno je kako se radi o „običnoj operaciji glede potpore nazočnosti u Azijsko-tihooceanskoj regiji“ i da ona „nije povezana s bilo kakvim konkretnim stanjem ili državom“.

Istodobno je glasnogovornik južnokorejskog Ministarstva nacionalne obrane novinarima priopćio, kako je cilj preleta B-1B bila „demonstracija sile u odnosu na Sjevernu Koreju“. Prema njegovim riječima, bombarderi su se u zoni Korejskog poluotoka zadržali oko tri sata.

Visoki dužnosnik američke administracije izjavio je kako će američki predsjednik Donald Trump, u telefonskom razgovoru s ruskim kolegom Vladinirom Putinom, vjerojatno razmotriti sukob u Siriji, izvjestio je Reuters.

Već ranije je Bijela kuća prikazala predsjednikovu radnu satnicu, iz koje je vidljivo kako Donald Trump, u utorak, 2. svibnja, namjerava obaviti telefonski razgovor s Vladimirom Putinom, a zakazan je za 12:30 sati (16:30 po srednjoeuropskom vremenu). Kremlj je potvrdio tu informaciju.

Radit će se o trećem telefonskom razgovoru dvojice vođa od Trumpovog preuzimanja dužnosti američkog predsjednika. Prvi razgovor održan je krajem siječnja, kada se razgovaralo o borbi protiv terorizma, Siriji i Ukrajini, kao i o bilateralnim odnosima. Drugi razgovor odran je početkom travnja, kada je Trump Putinu izrazio sućut zbog terorističkog napada u Sankt Peterburgu.

Telefonski razgovori zapravo su pokazatelj traženja ali i poteškoća u pronalasku tajminga za službeni susret čelnika dviju najmoćnijih zemalja. Jer taj susret je moguće održati isključivo pod uvjetom da se između dvije strane prethodno postigne poneki konkretan dogovor oko nekih bitnih stvari, bilo unutar međunarodnih odnosa, ili samo u okviru američko-ruskih odnosa. U protivnom susret dvojice predsjednika ne bi niti  imao nikakvog smisla jer međunarodna javnost ipak od njega očekuje nešto konkretno – prije svega umirujuće tonove koji bi vodili k smanjenju napetosti. Pokušaj pronalaska prostora za organizaciju njihovog susreta svakako je bio nedavni posjet državnog tajnika Rexa Tillersona Rusiji, iako snažno opterećen svega dva dana ranije izvršenim američkim raketnim napadom na sirijsku vojnu bazu. Međutim, iako se tada govorilo kako zbog tog događaja Tillersona neće osobno primiti i predsjednik Putin, on ga je na kraju ipak primio, što je nedvojbeno bio jasan znak ruske želje za, ukoliko već ne normalizaciju (što je u trenutačnim odnosima dviju zemalja vrlo teško za očekivati budući su oni snažno poremećeni i između dvije zemlje vlada duboka kriza povjerenja), a ono barem za početak razgovora i pomicanje s „mrtve točke“.

Podsjećamo kako je predsjednik Trump već obavio sastanke s najvažnijim svjetskim dužnosnicima (uključno i kineskim čelnikom Xi Jinpingom i ključnim državnicima iz EU), ali najiščekivaniji politički događaj te vrste svakako je njegov susret s ruskim kolegom. A dvojica vođa svakako bi imali o čemu razgovarati.

Američki predsjednik Donald Trump izjavio je kako ne isključuje vjerojatnost njegovog susreta sa sjevernokorejskim predsjednikom Kim Jong-unom.

„Ukoliko to bude potrebno – susrest ću se s njim, ja bih to napravio“, izjavio je čelnik Bijele kuće u intervjuu agenciji Bloomberg.

Kasnije je glasnogovornik Bijele kuće Sean Spicer izjavio, kako za takav susret još „nema uvjeta“. Prema njegovim riječima, „ukoliko Pjongjang nastavi svoje aktivnosti, ti uvjeti se neće niti pojaviti“. Također je izjavio kako predsjednik Trump shvaća „ugrozu koja dolazi od strane Sjeverne Koreje i čini sve moguće kako bi je uklonio“.

Geoplolitika.News podsjeća kako pregovori o denuklearizaciji Korejskog poluotoka traju od 2003. godine, i da u njima sudjeluje šest država: Japan, Južna Koreja, Kina, Rusija, SAD i Sjeverna Koreja.

Međutim, pregovori su neformalno prekinuti 2008. godine. S dolaskom nove američke administracije napetost u američko-južnokorejskim odnosima raste zbog nastavka nuklearnog i raketnog programa sa strane Pjongjanga, ali i zbog čestog izvođenja američko-južnokorejskih vojnih vježbi u blizini granica dviju država. Osim toga, Washington je nedavno obznanio završetak američke ere „strateške suzdržanosti“ po tom pitanju i pokrenuo snažne pomorske snage prema zoni Korejskog poluotoka. Međutim, čini se kako opasnosti od neposrednog izbijanja ratnog sukoba zapravo nema i da sve, kao i uvjek, ostaje na razini političke retorike pomiješane s demonstracijom vojnih mišića. Jednostavno se na tom prostoru prelama prevelika količina međunarodnih silnica i on predstavlja koncentrat nacionalnih interesa najjačih globalnih igrača – SAD-a, Rusije i Kine, uz regionalne „teškaše“ poput Japana i Južne Koreje. Iz tog razloga, bilo kakav ishitreni i jednostrani potez, neusuglašen s ostalim ključnim akterima, zapravo bi značio i svjetski rat s golemom količinom žrtava, makar i „samo“ na Korejskom poluotoku. Bliskoistočna kriza u usporedbi s tim sukobom bila bi „dječja igra“ i zato će se strasti i militaristička retorika nesumnjivo snižavati, neovisno o oštroj razmjeni političkih optužbi i prijetnji koje će još neko vrijeme zasigurno potrajati.

 

Turska i Indija mogu razmotriti mogućnost odbacivanja stranih valuta u međusobnom platnom prometu i prijelaz na nacionalne valute, izjavio je danas na biznis-forumu u New Delhiju turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan.

Prema njegovim riječima, prijelaz na plaćanje turskom lirom i indijskim rupijem imat će pozitivan utjecaj na gospodarstvo dviju država. „Izvozne i uvozne operacije mogu se izvoditi u nacionalnim valutama, što će sniziti negativan utjecaj od kolebanja deviznog tečaja“, izjavio je turski čelnik, a objavila turska agencija Anadolu. Također je naglasio kako tursko-indijski trgovinski potencijal nije dovoljno iskorišten.

„Došlo je vrijeme za početak razmatranja projekata  za široko gospodarsko partnerstvo dviju strana“, rekao je Erdogan, primijetivši, kako tome mogu pridonjeti i zasjedanja međuvladinih komisija dviju država. Pritom je kazao kako visoko ocjenjuje ulogu Indije u sferi energetike, i da „sfera atomske energije može može biti jedan od smjerova suradnje Ankare i New Delhija“. Turska je u potpunosti spremna poduzeti sve nužne mjere za razvoj veza s Indijom, naglasio je predsjednik Erdogan.

Kandidatkinja na francuskim predsjedničkim izborima Marine Le Pen, u intervjuu radiju Europe 1, izjavila je kako želi zamijeniti Europsku uniju „Europskim savezom slobodnih i suverenih država“.

„Ja sam europljanka, ali ne želim tu političku strukturu koja se zove Europska unija, koja se potpuno odmaknula od smjera. Zato ćemo joj možda iznaći novo ime, toj novoj Europi nacija i suradnje… Npr. Europski savez, koji će omogućiti državama ujedinjenje u projektima koji ne proturječe njihovim nacionalnim interesima, zato što je glavni problem EU upravo to, što je ona postala totalitarna“, izjavila je Marine Le Pen. Dodala je kako vjeruje da sa saveznicima unutar europskih država koje same stradavaju od EU, „može radikalno promijeniti model funkcioniranja Europske unije“. Novu integraciju ona je predložila prozvati „Europski savez slobodnih i suverenih država.“

Marine Le Pen je već ranije u kampanji nastupala oštro protiv EU. Tako je 18. travnja zatražila od državne televizije TF1 skidanje sa svoje pozadine zastave EU u vrijeme njezinog intervjua, izjavivši, kako je „EU učinila puno lošega našoj državi i našem narodu“. A direktor njenog izbornog stožera David Rashline je izjavio, kako će, u slučaju pobjede, Marine Le Pen raspisati referendum o izlasku Francuske iz Europske unije.

 

 

 

 

 

Direktor američke obavještajne službe CIA Mike Pompeo došao je 29. travnja u neslužbeni posjet Južnoj Koreji.

Kako izvješćuje tamošnji medij Yonhar, pozivajući se na vladine izvore, čelnik CIA-e u Južnoj Koreji će ostati do 2. svibnja. Pompeo se u Seulu već susreo s južnokorejskim šefom Nacionalne obavještajne službe, s predstavnicima administracije južnokorejskog predsjednika, kao i veleposlanikom SAD-a u toj zemlji. Također se susreo i s predsjedničkim kandidatima koji će sudjelovati na predstojećim izvanrednim izborima za čelnu dužnost Južne Koreje.

 

Nakon što su jučer turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan i njegov indijski domaćin, premijer Narenda Modi, izjavili, kako dvije zemlje razmatraju mogućnost odbacivanja dolara kao zajedničke platežne valute, danas se, ali ovog puta na euro, još strože obrušila francuska predsjednička kandidatkinja Marine Le Pen.

Ona je euro nazvala mrtvom valutom i teretom za Francusku. Državi je, izjavila je Le Pen, nužan samostalan nadzor  valute i njezina prilagodba francuskom gospodarstvu, a jedinstvena (EU) valuta takvim zadaćama nije dorasla. Istodobno Marine Le Pen ne razmatra potpuno odbacivanje eura, dopustivši njegovo korištenje velikim tvrtkama koje sudjeluju u međunarodnoj trgovini.

Francuski analitičari ovaj istup čelnice „Nacionalnog fronta“ i predsjedničke kandidatkinje ocjenjuju kao njeno ublažavanje prijašnjih stavova o jedinstvenoj europskoj valuti – euru – uoći drugog kruga predsjedničkih izbora. Ona je ranije obećavala kako će, ukoliko pobijedi na izborima, provesti nacionalni referendum o potpunom odbacivanju eura, a u međunarodnoj trgovini vratiti korištenje bivše europske valutne jedinice ECU (tzv. košarica valuta zemalja članica Europskog monetarnog sustava), koja je uvedena 1979. g, kao jedan od stožernih elemenata Europskog monetarnog sustava prije uvođenja eura 1. siječnja 1999. godine.

Kandidat za predsjednika Francuske Emmanuel Macron smatra nužnim reformiranje Europske unije, a u protivnom nju očekuje „frexit“. To je jedna od oštrijih vanjskopolitičkih izjava Emmanuela Macrona, iznesena tjedan dana uoči drugog – odlučujućeg kruga predsjedničkih izbora, koji se održava 7. svibnja i u kojem se Macron nadmeće s predstavnicom francuske desnice Marine Le Pen.

„Ja sam proeuropski političar i tijekom tih pregovora sam postojano štitio europsku ideju i europsku politiku jer smatram da je to jako važno za Francuze i za to, kakvo će mjesto naša država zauzeti u procesu globalizacije. Ali u isto vrijeme mi moramo sagledavati stanje, slušati ljude, njihovu stvarnu ljutnju i ne htijenje daljneg čekanja. Nastavak neuravnoteženosti u radu Europske unije nije dopustiva“, izjavio je Emmanuel Macron.

Pritom je kazao, kako se njegov mandat odnosi i na dubinsku reformaciju Europske unije, europskog projekta. Ukoliko bi on dopustio Europskoj uniji funkcionirati kao do sada, to bi bila izdaja: „I ja to ne želim. Zato jer će sljedećeg dana u nas početi „freksit“, ili iznova – „Nacionalni front“.

Geopolitika.News smatra kako ovm izjavom Macron želi smanjiti nezadovoljstvo njegovom kampanjom dijela neodlučnog biračkog tijela koje zahtijeva čvršću francusku politiku u odnosu na birokratizirani i centralizirani Bruxelless. Ovom izjavom Macron se nastoji pomaknuti „u desno“ i  javnosti prikazati istinskim francuskim državnikom, koji će zastupati interese najvećeg dijela francuskih građana i tako ujediniti nikada razjedninjeniju zemlju po ključnim pitanjima njezinih nacionalnih interesa (ostanak ili izlazak iz EU, odnosi prema imigrantima, borbi protiv terorizma, sudjelovanja Francuske u vojnim operacijama u inozemstvu, odnosu prema SAD-u, Rusiji i td.).

Ovim se potvrđuju analize Geopolitika.Newsa, koje govore kako eventualna pobjeda Emmanuela Macrona po EU zapravo ništa dugoročno u pozitivnom smislu ne riješava jer Uniju ionako čekaju složene dubinske promjene i reforme. Osim toga, ukoliko Macron ne uspije istinski pomiriti francuske građane i ujediniti u široki front najvažnije političke snage zemlje, i samu Francusku očekuje nastavak razdoblja nestabilnosti, s tendencijom daljnjeg produbljavanja tamošnjih društvenih dubioza.

Zoran Meter: Osvrt na prvi krug francuskih predsjedničkih izbora

 

 

Rat u Siriji bitka je  za osiguranje bliskoistočnih vrata kopnene poveznice  Europske unije  sa  Bliskim istokom preko jugoistoka Europe i Turske,  kao preduvjeta  planiranog povezivanja  Europe sa Sjevernom Afrikom i Bliskim istokom. Bez osiguranja učinkovitog nadzora i održanja stabilne prohodnosti  te  poveznice, nemoguće je integrirati europski i bliskoistočni dio, u buduću jedinstvenu geoekonomsku  i geopolitičku cjelinu. Pored  toga, taj isti smijer je istovremeno i put projekcije pojedinačnih interesa najmoćnijih europskih država, prije svega Njemačke, prema gospodarskim i političkim partnerima arapskoga svijeta iz Saudijske Arabije i ostalih monarhija Vijeća za suradnju u Zaljevu (GCC-a), Perzijskom zaljevu, Iranu i dalje prema tihooceanskoj regiji.

Europska unija i američki saveznici, iz geostrateških i gospodarskih razloga moraju učinkovito  nadzirati smijer koji povezuje Europu s bliskoistočnim prostorima, kao što su nekada, nakon pada Osmanskoga carstva, Francuska i Velika Britanija za osiguranje svojih imperijalnih interesa na Bliskom istoku i Aziji morale uspostavitinadzor nad bliskoistočnim prostorima  i podijeliti interesne zone prema međusobnom sporazumu “Sykes-Picot”. Britanci su tako dobili otvoreni put prema svojim kolonijalnim posjedima u Indiji i azijskim prostorima, a Francuzi su uspostavili dominaciju nad Levantom i putovima prema svojim kolonijalnim posjedima u Indokini. Rat u Siriji, za EU i njene američke saveznike ima za cilj osigurati stratešku geopolitičku i geoekonomsku prohodnost sirijskog bliskoistočnog ulaza na koridor prema Turskoj i dalje prema Europi. To je pravi bit svega što se trenutno događa u Siriji. O nikakvoj demokratizaciji Sirije i zamjeni autoritativnog režima demokratskim ustrojem nema ni govora. Da se Assadov režim kooperativno uklopio u zapadne ciljeve i interese i da jamči sigurnost ulaza na europski koridor i dozvoljava postavljanje plinovodnih smjerova kojima bi se preko njegovog teritorija prema Europskoj uniji dostavljao katarski plin kako bi se ova oslobodila ovisnosti o ruskom plinu, bio bi u Washingtonu i u europskim prijestolnicama poštivan i nazivan “režimom u demokratskoj tranziciji”, a njegovi dužnosnici primani  s počastima kao  predstavnici  Saudijske Arabije i ostalih diktatura iz GCC-a.

Koridor preko Sirije je najbliži kopneni smijer dopreme energenata iz bliskoistočnog energetskog bazena prema EU, a sirijski rat izravno je motiviran nadmetanjem u trasiranju i izgradnji plinovodnih smjerova preko tog koridora prema EU. Nakon što se početkom ovog desetljeća zbog ekonomske neisplativosti odustalo od planiranog plinovoda “Nabucco“, koji je Europsku uniju trebao opskrbljivati plinom iz Azerbajdžana preko Bugarske i Rumunjske, najisplativija opcija postala  je izgradnja plinovoda s Bliskog istoka – preko Sirije, Libanona i Turske i dalje prema Europskoj uniji. Plinovodu „Nabucco“ presudila je odluka planiranog vodećeg dobavljača i investitora “British Petroleuma”, koji je u svibnju 2012. godine objavio kako odustaje od projekta. Tadašnji direktor BP-a za preradu i prodaju, Iain Conn, izjavio je tada, da bi zbog “nedovoljnih proizvodnih kapaciteta plinovod u pojedinim razdobljima bio napola iskorišten što ga čini ekonomski neisplativim.” Europska unija i njezin američki saveznik, koji je upravo ušao u puni zamah provođenja svoje vizije prekrajanja Bliskog istoka, nisu se htjeli pomiriti s tim da EU i dalje nema alternative ruskim izvorima i svim su se snagama okrenuli projektu uvoza plina iz Katara. Proizvodni kapaciteti Katara već u ovom trenutku višestruko nadmašuju mogućnosti njegovog transporta. Katar je zbog nepostojanja plinovoda prema glavnom potrošaču, Europskoj uniji, osuđen na izvoz plina u ukapljenom obliku brodskim transportom, što ne samo da nije kvantitativno dovoljno za prijevoz količine koju može proizvesti i količine koja je Europi potrebna, nego, u konačnici, povećava i njegovu cijenu. Jedini smijer kuda bi se taj plinovod mogao izgraditi je preko Sirije i Libanona, gdje bi izašao na sredozemnu obalu i dalje prema Turskoj koja bi bila glavni distributer prema Europskoj uniji i cijeloj Europi.

Uostalom, sve ključne vojne operacije  u Siriji vode se upravo na planiranim plinovodnim rutama ratnih aktera i njihovih vanjskih gospodara i sponzora. Europska unija, koja će u budućnosti biti najveći svjetski potrošač plina, smanjujući ovisnost o ruskom plinu na strateškoj razini računa kako će  integracijom s Bliskim istokom na energetskom planu osigurati za sebe stabilni dotoka plina i drugih energenata. Stoga Sirija, na samim vratima  kopnene  poveznice prema Europi i na mjestu gdje prolazi  svaki budući plinovodni smijer iz tog prostora prema Europi, postaje prijetnja europskim i američkim interesima i izvoznim opcijama savezničkih zaljevskih monarhija iz GCC-a upravo u trenutku kada mijenja ranije dogovorene plinske aranžmane i u posao europske opskrbe preko svog teritorija umjesto Katara uključuje Iran. Damask je, naime, 2009. godine promijenio  planove izgradnje plinovoda prema Europi i odustao od ranijeg dogovora s Katarom i Irakom prema kojem bi se budući plinovod gradio od katarskih plinski polja Južni Pars, preko Iraka do Sirije,  s priključkom na sirijska novootkrivena nalazišta i preko Sredozemlja do Turske koja bi bila polazišna točka za daljnju distribuciju u Europi. Damask tada započinje pregovore s Iranom o gradnji plinovoda od iranskih plinskih polja, preko Iraka do Sirije i kasnije Libanona, odakle bi se distribuirao u Europu, najvjerojatnije zaobilazeći Tursku. Budući plinovod odmah je nazvan „šijitski“ i izazvao je bijes Katara, Turske i njihovih saveznika. Od ugroze ekonomskih interesa i udarca po novčaniku do rata kratak je put i ubrzo sirijski režim Bashara al-Assada biva izložen planiranoj i organiziranoj unutarnjoj pobuni islamističkih elemenata – financijski i vojno podržanih  upravo iz Katara i ostalih članica GCC-a, i s druge strane Turske, koja je postala svjesna činjenice kako će je Damask uključenjem Irana u svoje planove gotovo sigurno isključiti iz plinskog posla prema Europi.

Iran i Sirija  2012. godine, u trenucima razbuktavanja sirijskog  građanskog rata koji tada polako prelazi u otvorenu agresiju arapskih zaljevskih monarhija podržanih od europskih i američkih saveznika, potpisuju ugovor o gradnji plinovoda vrijednog 10 milijardi dolara, koji povezuje luku Asaluju u Perzijskom zaljevu sa Damaskom u Siriji, preko teritorija Iraka. Sljedeće, 2013. godine, ugovoru se priključio i Irak te je osnovan konzorcij za realizaciju projekta s 40 posto udjela francuskog “Totala”, 30 posto malezijskog “Petronasa” i 30 posto ruskog “Gasproma”. Krajem 2013. godine ruska kompanija “Sojuznjeftegas” dobila je pravo istraživanja nafte u sirijskim teritorijalnim vodama ugovorom vrijednim 90 milijuna dolara. Prema procjeni “Oil & Gas Journal-a”, u sirijskim teritorijalnim vodama, u 14 naftnih bazena, nalaze se zalihe preko 2,5 milijardi barela, a sirijske zalihe plina procjenjuju se  na 8,5 bilijuna kubičnih metara. Nimalo slučajno, najžešće borbe danas se vode upravo za lokacije i gradove kroz koje bi trebali prolaziti plinovodni smjerovi kroz Siriju, bilo s iranske ili katarske strane – Alep, Idlib, Manbidž (Manbij), Rakka i Deir Al-Zor. Sjecište svih mogućih smjerova plinovoda različitih ratnih aktera  je Alep, grad za koji se vodila najveća i najkrvavija bitka sirijskog rata. SAD i europski saveznici preko posrednika iz zaljevskih  monarhija i islamističkih skupina različitih naziva protiv kojih na terenu tobože vode antiterorisitički rat, a s kojima, zapravo, samo stvaraju alibi za svoju diplomatsku, obavještajnu i vojnu nazočnost u Siriji,  do danas nisu uspjeli svrgnuti režim Bashara al-Assada niti osigurati stabilnost svojih pozicija na bliskoistočnim vratima koridora.

Dakako, Assad se održao samo zahvaljući ruskoj i iranskoj financijskoj i materijalnoj potpori.Tako je, primjerice, u siječnju 2013. godine Teheran Siriji otvorio kreditnu liniju u vrijednosti od milijardu dolara iako je u tom trenutku pritisnut sankcijama i sam bio u teškoj financijskoj situciji. Na sirijskom ratištu  snage Iranske revolucionarne garde i snage Iranu bliskoga libanonskog Hezbollaha postaju sve brojnije i aktivnije u borbama. Neposredna ruska vojna intervencija dodatno je učvrstila vlast u Damasku i potpuno  zatvorila   bliskoistočna vrata  strateškog kopnenog koridora prema Europi –  ključnog za planiranu  geoekonomsku i geopolitičku integraciju Europske unije sa Sjevernom Afrikom i Bliskim istokom (MENA).

Stvaranje nove geopolitičke cjeline od Europe i MENA-e, uvezane s cijelim euroatlanskim blokom na čelu s SAD-om, osiguralo bi dugoročnu  stabilnost zapadnih interesa na tim prostorima. Istovremeno ta nova cjelina presjekla bi mogućnost euroazijskog povezivanja na tom dijelu kontakta Europe i Azije, o kojoj sanja ruska geostrategija, na isti način na koji je ukrajinska kriza presjekla euroazijsko povezivanje na području  istočne Europe. Presjekla bi također  ili barem pod nadzor  stavila i smjerove trgovine prema Europi i Africi kineske strategije “Novog puta svile”.

Rusija se stoga, usporedno s obranom pozicija na crnomorskom području, vojnom interevencijom u Siriji uspjela vojno uglaviti na bliskoistočnim vratima koridora između Europe i Bliskog istoka. Slijedeći logični korak ruske politike je ovladavanje europskim – balkanskim  pristupom koridoru, ili barem otvaranje na tom području kriznog stanja koje će  zapadnim suparnicima zatvoriti siguran ulaz na koridor s europske strane, kao što je Sirija zatvorila bliskoistočna vrata koridora. U slučaju uspješnog  političkog i vojnog pozicionirannja na balkanskim prostorima, ruskoj politici otvorio bi se put djelovanja na cijelom jugoistoku Europe i povećale šanse ostvarenja stoljetnog geopolitičkog sna – otvaranja ruskog koridora prema Jadranu, kojim bi se Europa presjekla na dva dijela. Politički nestabilne, geopolitički nedifinirane i  od eurointegracijskih procesa napuštene BiH, Makedonija i posebice Srbija, predstavljaju savršenu priliku ruskom postavljanju na europska ulazna vrata koridora.

SAD sa svojim europskim saveznicima  istovremeno pokušava stabilizirati  jugoistok Europe na europskim vratima kopnene poveznice i s druge strane ukloniti za zapadne interese frustrirajuću rusku blokadu na sirijskom, bliskoistočnom prilazu  strateškom koriodoru i potisnuli ruske i iranske opcije sa sirijskih vrata kopnene poveznice Europe i Bliskog istoka.

Ruska politika prisutna je u Siriji od 50-ih godina prošloga stoljeća i s vremenom je izgradila čvrsto savezništvo s Damaskom. Za razliku od drugih arapskih država koje su mjenjale ključne saveznike na koje su se oslanjale, Sirija se uvjek držala svojih ruskih partnera s kojima je prošla četiri arapsko-izraelska rata i libanonske ratove. Ni u jednom trenutku, dok su se u Moskvi izmjenjivali  društveni ustroji i vladajuće elite, na planu rusko-sirijskog savezništva ništa se nije mjenjalo. Ruska vojna baza u Tartusu, nasljeđena od bivšeg SSSR-a, i dalje je funkcionirala, a rusko oružje uredno je isporučivano sirijskoj vojsci  po povoljnim kreditnim aranžmanima i odgodama plaćanja. Početkom rata u Siriji i u trenutku otvaranja američkog strateškog repozicioniranja Bliskog istoka, Rusija više nije htjela dozvoliti neometano provođenje američke i zapadne političke volje često praćeno vojnim akcijama upitnog međunarodnog legitimiteta. Libija je bila prekretnica nakon koje je Moskva odlučila promijeniti svoju dotadašnju pasivnu politiku prema onome što Zapad čini na Bliskom istoku, tim prije jer je postalo jasno kako će se nastavkom američke i zapadne agende njezine pozicije u Siriji i dalje prema Kavkazu naći u opasnosti. Pomorska baza Tartus u Siriji, prije sirijskoga rata bila je svedena na povremeno sidrište i postaju za popunu goriva. No danas, nakon ruske vojne intervencije, ona je ojačana i zajedno sa zračnom bazom Khmeimim s kapacitetima za nekoliko desetaka borbenih zrakoplova, postala je ključno i jedino uporište ruske vojne sile i crnomorske flote na Sredozemlju. Nakon početka pobune u Siriji i zapadne potpore islamističkim pobunjeničkim skupinama različitih naziva ali u načelu istog političkog usmjerenja, dijelovi ruske crnomorske flote odmah su upućeni  prema Siriji kao potpora vladi Bashara Al-Assada, a ruska diplomacija uspjela je spriječiti planiranu američku i zapadnu vojnu intervenciju u Siriji, kojoj je povod trebao biti korištenje kemijskog oružja od strane vlasti u Damansku i koja bi se provela pod izlikom tzv. „humanitarne intervencije“ u cilju rušenja “diktatorskoga režima” Bashada Al-Assada. Na američki pokušaj odsijecanja Crnomorske flote na izvorištu njezine moći i u matičnim bazama na ukrajinskom Krimu, izveden aktiviranjem ukrajinske krize u traljavom i prozirnom stilu Obamine administracije, Rusi su odgovorili neposrednom vojnom intervencijom i nasilnim izdvajanjem Krima kao operacijske osnovice Crnomorske flote iz ukrajinskih ruku i kasnijom aneksijom. Cijela operacija je bila vojno izuzetno uspješno provedena, ali istovremeno je  i direktno kršenje ukrajinskog suvereniteta i međunarodnog prava. Tim prije što je Rusija istovremeno otvorila i posredničku operaciju na istoku Ukrajine  s jedva prikrivenim djelovanjem svoje vojske koja je primarno trebala biti pomoćna operacija u provođenju prisvajanja Krima u cilju razvlačenja  ukrajinskih snaga i odvraćanja pozornosti svjetske javnosti, a sada već postaje trajno stanje. Tako su sirijska i ukrajinska kriza blisko povezane od samog početka. Pritisnuta zapadnim sankcijama zbog vojne intervencije na ukrajinskom istoku i Krimu, ruska politika procjenila je kako više nema što izgubiti i odlučila se za realizaciju pune skale svojih interesa na Levantu i Siriji, pazeći da to izvede sa što manje snaga i minimumom troškova i gubitaka – što je i postigla. Razbijajući islamističke ekstremiste ne obazirući se na zapadnu podjelu  pobunjika na tzv. umjerene i ekstremne islamiste, slomila je njihovu moć i deklasirala američku politiku u sirijskoj krizi.

-Nastavlja se-

 

 

 

Postrojba od 300 američkih marinaca iznova je razmještena u najvećoj afganistanskoj regiji Hilmend, a ceremoniji njihovog dočeka, održanoj u subotu, 29. travnja, nazočio je i zapovjednik američkih i NATO snaga u Afganistanu general John Nicholson.

Inače, ta je postrojba u Afganistan došla u tajnosti još sredinom travnja. Pentagon i vlada u Kabulu su tek ovaj tjedan potvrdili tu informaciju. Marinci će ostati u Afganistanu 9 mjeseci i sudjelovat će u obuci i savjetničkim funkcijama afganistanske vojske i službi unutarnje siugurnosti za borbu protiv islamističkih pobunjenika.

Američki marinci su svoju bazu Leatherneck u Hilmendu napustili u listopadu 2014. godine, u okviru završetka vojne misije NATO saveza u Afganistanu. Ubrzo nakon toga počela su pristizati priopćenja o tome, kako su borci talibanskog pokreta počeli zauzimati teritorije u toj regiji. Tijekom siječnja 2017. godine postali su poznati planovi o ponovnom vraćanju marinaca na taj prostor, izvjestio je njemački Deutche Welle.

U Afganistanu je, u okviru misije obuke i konzultacija domaćih snaga sigurnosti ostalo oko 8400 američkih vojnika, kao i oko 5 tisuća vojnika iz drugih zemalja članica NATO saveza. Marinci su bili među prvim američkim postrojbama koje su prebačene u tu zemlju nakon 11. rujna 2001. godine i terorističkog napada na SAD.

Geopolitika.News je s aktualizacijom krize na Korejskom poluotoku, u više navrata pisala o  intenziviranju političko-diplomatskih aktivnosti Pekinga koje imaju za cilj promicanje kineskog modela političkog rješavanja spomenute krize, nasuprot opasnom „zveckanju oružja“ od strane neposredno suprostavljenih strana (Sjeverne i Južne Koreje) ali i vanjskih igrača, prije svih SAD-a. Kineski model polazi od kompromisa, da Sjeverna Koreja odustane od testiranja svog nuklearnog i raketnog naoružanja, u zamjenu za prestanak izvođenja američko-južnokorejskih vojnih vježbi blizu sjevernokorejske granice, koje Pjongjang smatra ugrozom nacionalne sigurnosti.

Upravo je tu inicijativu o „dvojnom zaustavljanju“ Peking sinoć i službeno predstavio na izvanrednom zasjedanju VS UN-a u New Yorku, održanom u svezi rasprave o sjevernokorejskoj problematici. Kineski prijedlog odmah je podržala Rusija, objavljeno je na službenoj web stranici ruskog Ministarstva vanjskih poslova, smatrajući taj prijedlog početnom točkom za političke pregovore.

Članice VS su jednoglasno pozvale Sjevernu Koreju na prestanak nuklearnog i raketnog testiranja i ispunjenje obveza rezolucija te organizacije. Istodobno je VS pozvalo na nužnost političko-diplomatskog riješenja nuklearnog problema Korejskog poluotoka. Odluka o kineskom prijedlogu tijekom zasjedanja nije donešena.

Podsjećamo kako je Sjeverna Koreja već jutros izvršila novo lansiranje svoje balističke rakete koje je završilo neuspješno, kao i na to, da je ono izvršeno svega nekoliko sati nakon završetka zasjedanja VS UN-a tijekom kojeg je SAD pozvao na nastavak i jačanje sankcija protiv Pjongjanga i na nužnost izolacije Sjeverne Koreje.

 

 

 

 

Predstavništvo Venecuele pri Organizaciji američkih država (Organization of American States – OAS) službeno je izvjestilo tu Organizaciju o izlasku iz njezinog članstva, navedeno je u priopćenju te misije, objavljenom na njihovoj službenoj Twitter stranici.

„Diplomatsko predstavništvo pri Organizaciji američkih država uručilo je glavnom tajniku L. Almagru pismo potpisano od predsjednika Nicolasa Madura o iniciranju procedure izlaska“, kaže se u priopćenju.

U srijedu je stalno vijeće OAS-a odlučilo sazvati izvanrednu sjednicu šefova diplomacija zemalja članica, s ciljem rasprave o stanju u Venecueli. S tim u svezi venecuelanska ministrica vanjskih poslova Delcy Rodriguez je izjavila, kako će, sukladno naputcima predsjednika Madura, pokrenuti proceduru izlaska Venecuele iz OAS.

Predsjednik Maduro je zatražio žurni izlazak zemlje iz te organizacije, iako sama procedura za taj postupak traje dvije godine. Nešto ranije, venecuelanska ministrica je izjavila kako narod Venecuele slavi odluku o izlasku iz OAS. Pritom je pojasnila kako je ta odluka donešena zbog zlouporaba od strane glavnog tajnika i niza vlada zemalja članica OAS, koje mrze venecuelanski model razvoja.

Geopolitika.News podsjeća kako Venecuelu potresaju brojni prosvjedi i sukobi između protivnika i pobornika predsjednika Nicolasa Madura – nasljednika legendarnog vođe Huga Chaveza koji je u zemlju uveo socijalistički model vlasti i u potpunosti okrenuo leđa Sjedninjenim Američkim Državama.

Od prosinca 2015. godine vlast u Venecueli je razjedinjena. Tada su pobjedu na parlamentarnim izborima izborile oporbene snage ujedinjene u „Veliki stol demokratskog jedinstva“ – konglomerat stranaka – protivnika predsjednika Madura. Provladin savez „Veliki domoljubni pol Simona Bolivara“, na čelu s „čavistima“ iz socijalističke stranke, zauzeo je drugo mjesto. Pritom je Maduro i dalje ostao predsjednik države,  s ovlastima koje mu daju nadzor nad vladom. Na taj način je došlo do podjele vlasti između izvršne i zakonodavne, a obje su jedna drugoj blokirale djelovanje, što je zemlji onemogućavalo izlazak iz gospodarske krize. Istovremeno, Maduro i „Veliki stol“ su izvodili na ulice svoje pobornike, a prosvjedi su često završavali sukobima s protivničkom stranom.

Konačno, u ožujku 2017. godine, Vrhovni sud zemlje preuzeo je na sebe zakonodavne ovlasti parlamenta, kazavši, kako će se „funkcije parlamenta vršiti neposredno od strane ustavne palače suda“. Vrhovni sud je odan predsjedniku Maduru i oporba je takvu odluku odmah ocijenila „prevratom“. Nakon nekoliko dana sud je ukinuo svoju odluku ali je povod za prosvjede već bio pronađen i oporba je iznova pozvala ljude na ulice. Policija i vojska ostale su odane predsjedniku Venecuele. Prosvjedi su nastavljeni čitav travanj, a u dosadašnjim uličnim sukobima poginulo je 26 osoba, a ranjeno više od 300. Pritom je više od tisuću ljudi uhićeno.

Također želimo podsjetiti kako Venecuelu potresa i velika gospodarska kriza još od 2014. godine i drastičnog pada cijena nafte na svjetskom tržištu. Nafta je glavni izvozni proizvod te zemlje, a pad cijena je urušio njezino gospodarstvo. Državu je zapljusnuo val korupcije i uličnog nasilja, kao i deficit potrošačkih proizvoda u trgovinama. Nakon smrti predsjednika Huga Chaveza 2013. godine, njega je na dužnosti naslijedio sindikalist Nicolas Maduro, koji nije imao ni približan autoritet svog prethodnika niti unutar svoje političke opcije, a kamoli izvan nje. Taj nedostatak nastojao je umanjiti snažnom retorikom i impulzivnim stilom vladavine Huga Chaveza. Primjerice, 2016. godine Maduro je šefa Organizacije američkih država Luisa Almagra nazvao „agentom CIA-e“ i „starim izdajnikom“. To je izazvalo oštru reakciju bivšeg urugvajskog predsjednika Josea Muice (također radikalnog ljevičara i davnog pristaše Chaveza, pa čak i Madura osobno), koji je Madura prozvao „ludim, kao jarac“, ali i dodao, kako „Venecuelanci moraju svoje probleme riješiti među sobom“.  Maduro mu je tada odgovorio kako je on (Maduro) „uistinu sišao s uma ali od ljubavi prema Venecueli“.

 

 

 

U subotu u jutro, 29. travnja, Sjeverna Koreja je lansirala balističku raketu, koja je, prema informacijama SAD-a, Južne Koreje i Japana,  završila neuspješno. Radi se o trećem neuspješnom sjevernokorejskom lansiranju raketa tijekom travnja ove godine.

Južnokorejski vojni vrh priopćio je kako je raketa lansirana u 05:30 sati po lokalnom vremenu u sjevero-istočnom smjeru. Prve informacije o dometu i vremenu trajanja leta su bile različite, ali kasnije su američki i japanski analitičari usuglasili stavove o tome, da je balistička raketa pala na sjevernokorejski teritorij oko 50 kilometara od mjesta lansiranja. Tip rakete nije utvrđen, ali južnokorejski analitičari smatraju mogućim kako se radi o raketi Scud ER tj. raketi s povećanim dometom. Amerikanci, s druge strane, smatraju kako se moglo raditi o raketi srednjeg dometa KN-17.

Lansiranje je izvršeno svega nekoliko sati nakon završetka izvanredne sjednice VS UN-a, tijekom koje je Washington izjavio o nužnosti jačanja izolacije Sjeverne Koreje i svojoj spremnosti za uvođenje novih ograničenja. Južna Koreja je sa svoje strane predložila razmisliti o tome, može li Pjongjang ostati član UN-a zbog svojih provokativnih aktivnosti.

Tajnik japanske vlade je, odmah nakon lansiranja rakete, aktivnosti Pjongjanga nazvao „otvorenim narušavanjem rezolucija UN-a“, a predstavnik  južnokorejskog Ministarstva vanjskih poslova je kazao, kako se Sjeverna Koreja „igra s vatrom“ odustavši od denuklearizacije, i iznova je upozorio Pjongjang da će platiti „odgovarajuću cijenu“ ukoliko ne prestane ignorirati upozorenja međunarodne zajednice i ne zaustavi provokativne aktivnosti.

Američki predsjednik Donald Trump je na svojoj Twitter stranici napisao kako je lansiranje rakete jasan znak neuvažavanja Kine.

Pojedini svjetski analitičari smatraju kako je današnje lansiranje rakete sjevernokorejski odgovor na zasjedanje VS UN-a, a neki, poput onih japanskih, navode i kako se ono može povezati s datumom završetka prvih 100 dana vladavine Donalda Trumpa.

 

 

Makedonija očito postaje novo polje otvorenog sukobljavanja inetersa SAD-a i EU s jedne, i Ruske Federacije s druge strane. Dio je to puno  širih geopolitičkih strategija kojima stvarni interesi makedonskog naroda sigurno nisu primarni cilj. Pritom postaje očito kako Zapad svoje uloge stavlja na lijevo – tzv. liberalno krilo makedonskog naroda – predvođeno tamošnjom Socijaldemokratskom strankom, i na njihove nove saveznike unutar političkih opcija albanske nacionalne manjine. Rusija, s druge strane, pruža potporu desnom krilu makednoskog naroda – domoljubno orijentiranom i nesklonom ponižavajućim kompromisima s albanskom nacionalnom manjinom isključivo radi formiranja vlasti – koje predvodi vladajući i relativni većinski pobjednik parlamentarnih izboraVMRO-DPMNE.

Danas je rusko Ministarstvo vanjskih poslova objavilo službeno priopćenje u svezi jučerašnjih zbivanja u Makedoniji, kada su prosvjednici upali u zgradu makedonskog Sobranja i prekinuli sjednicu parlamenta na kojoj je po čudnoj proceduri na čelo tog najvišeg zakonodavnog tijela u državi izabran predstavnik albanske nacionalne manjine. Evo teksta priopćenja ruskog MVP:

„Duboko smo zabrinuti posljednjim događajima u Republici Makedoniji. Oporba, poražena na parlamentarnim izborima, 27. travnja je faktično pokušala izvršiti nasilno preuzimanje vlasti u državi, samoinicijativno izabravši predsjednika Sobranja grubim narušavanjem postojeće  procedure. Kao posljedica nastalog sukoba uz sudjelovanje prosvjednika koji su istupili protiv „samoproglašenih“, ima stradalih osoba, od kojih su neki bili i hospitalizirani“.

Dalje se navodi, kako su „službeni predstavnici Europske unije, veleposlanici niza europskih država i SAD-a brzo pozdravili „novog predsjednika“ parlamenta, zapravo, bivšeg terenskog zapovjednika proalbanske tzv. „Narodne oslobodilačke vojske“.

„Takva munjevita, iskoordinirana reakcija, nesumnjivo svjedoči o tome, da je ono što se dogodilo bilo planirano ranije i tiho poduprijeto od strane „vanjskih kuratora“ makedonske oporbe. To iznova potvrđuje teze o tome, kako je glavni razlog sadašnje unutarnjopolitičke krize u Republici Makedoniji grubo mijšanje u unutarnje stvari te države. Vidljiva drska manipulacija iskazanom voljom građana imala je za cilj odstranjenje s vlasti zakonite vlade“, rečeno je u izjavi ruskog MVP.

Moskva upozorava kako „daljnji razvoj stanja po tom scenariju i nastojanje za promijenom oblika države na temelju tzv. „tiranske platforme“, prijeti još većim rastom napetosti i mogućim pogoršanjem stanja u smjeru sukoba, između ostalog i na međuetničkoj razini“.

„U nastaloj situaciji adekvatno riješenje jedino se može iznaći putom unutarmakedonskog dijaloga, u okviru ustavnog i zakonskog poretka. Nužno je prekinuti bilo kakve vanjske pritiske i omogućiti odgovornim političkim snagama Republike Makedonije da same odluče o daljnjem razvoju države“, priopćeno je iz ruskog Ministarstva vanjskih poslova.