Zemlje s takvim političkim položajem imaju svoje pozitivne ili negativne posljedice, ovisno o interesima susjednih država. Ukoliko susjedne zemlje nemaju agresivni karakter, neutralne države profitiraju jer se koriste kao tranzitni putovi, energetski koridori i poveznice prema ostalim državama ili regijama. Ukoliko su susjedi agresivni, neutralne zemlje se nastoje iskoristiti za obračun s drugim zemljama ili izgradnju tzv. sanitarnih koridora prema suparničkoj državi ili suparničkim državnim ili vojno-političkim savezima, i tada u pravilu dolazi do njihove militarizacije, gospodarske stagnacije i opće destabilizacije.

U moderno doba globalizacije i svekolikih integracija, temeljnu ugrozu mnogih država predstavlja terorizam. Etnički i vjerski terorizam predstavlja ugrozu teritorijalne cjelovitosti ali i ukupne opstojnosti samih država, i dovodi do ozbiljnih posljedica kroz poremećaje međunacionalnih i međukonfesionalnih odnosa, rast ksenofobije, socijalnih napetosti itd.

Taj pokret ima drevnu tradiciju, a definira ga manjinska nacionalna ili vjerska elita koja se ne miri sa svojim položajem unutar postojeće države, neovisno je li u njoj ima status autonomije ili ne (javlja se i u totalitarnim, diktatorskim ali i u demokratskim državama). One teže teritorijalnom izdvajanju usmjerenom prema vlastitoj samostalnosti ili priključenju susjednoj državi. Separatisti su u svojim nastojanjima često poticani izvana i imaju pristup financijskim i drugim sredstvima onih država koje su zainteresirane za slabljenje zemlje u kojoj se separatizam javlja.

Lingvistička bliskost olakšava suradnju među narodima i državama i teži regionalnoj suradnji (Skandinavska regija, Benelux) i izgradnji geostrateškog bloka zbog sličnih nacionalnih interesa. Primjer neuspješne integracijske politike temeljene na jezičnoj bliskosti je panslavenizam, u prvom redu zbog različitih geopolitičkih i religijskih utjecaja s obzirom na veličinu slavenskog prostora i brojnost njegovog stanovništva.

Dijaspora ima višeslojnu karakteristiku: posljedica je, ili povijesne rasprostranjenosti nekog naroda i nakndanih razgraničenja država, ili imperjalnih aktivnosti država koje su planski naseljavele svoje stanovništvo u novoosvojena područja, ili je pak uvjetovana ekonomskim ili političkim čimbenicima zbog kojih su dijelovi naroda napuštali matične države u potrazi za boljim životom. Mogu predstavljati „mostove“ razumijevanja i suradnje između država i naroda ali isto tako biti i čimbenik destabilizacije i konflikta gdje u pravilu, u slučaju oružanog sukoba, dijaspora i podnosi najteže posljedice.

Veće grupacije ljudi na državnom teritoriju koje ispovjedaju vjeru različitu od one većinske, a obično imaju jasno izgrađen identitet. Ukoliko nema slobode ispovjedanja manjinske vjere u odnosu na dominantnu – službenu, takve zajednice čine destabilizirajući čimbenik po tu državu jer izazivaju napetosti zbog borbe za svoja prava. Ali postoji i „druga strana medalje“, u kojoj se manjinske vjerske zajednice izvana instrumentaliziraju ili radikaliziraju u političke svrhe, a što onda otežava primjerenu reakciju države s obzirom na tanku granicu između vjerskih i ljudskih prava i njihove zlouporabe. U novije doba to je poglavito slučaj s radikalizacijom islama.

Postojanje nacionalnih manjina u državama je gotovo neizostavna pojava. Ukoliko imaju slab nacionalni identitet, manjine vrlo često potpuno svjesno i dragovoljno usvajaju jezik većinskog naroda, a za sebe zadržavaju kulturne, tradicionalne i sl. posebnosti (komplementarne manjine). To je za svaku državu najpoželjniji oblik nacionalne manjine jer vrlo rijetko izaziva unutarnja proturječja i sukobe. Suprotnost tome je kada nacionalno samosvjesne manjine ponekad teže identičnim pravima koje ima njihov etnički korpus unutar susjedne matične države ili teže separatizmu, a što nužno dovodi do sukoba s većinskim narodom (nekomplementarne manjine). Ukoliko država uspije izgraditi skladan odnos  između većinskog i manjinskog naroda, korist od toga biva obostrana.

Autonomije su upravne strukture unutar države s obzirom na određene regionalne karakteristike ili rastuću nacionalnu samosvjest manjinske vjerske ili etničke zajednice koncentrirane na određenom prostoru. Ukoliko je središnja vlast snažna, autonomije imaju korist unutar takvih država, a u suprotnom predstavljaju čimbenik nestabilnosti zbog privlačnih sila od strane susjednih bogatijih država (poglavito ukoliko je ona i njihova matična nacionalna država). Tada autonomije mogu predstavljati čimbenik konflikta, obično izražen kroz njihove separatističke težnje ili ekspoanzionističke namjere susjednih država.

Enklave (eksklave) su teritoriji, regije ili države sa svih strana okružene nekom drugom državom (npr. Lesoto, okružen JAR-om, ili San Marino, okružen Italijom). U pravilu su to demilitarizirane države koje su svoj status dobile temeljem određenih povijesnih okolnosti, a obično imaju otvorene granice i ne predstavljaju niti subjekt niti objekt geopolitičkih procesa.

Gradovi-države imaju važan gospodarski, politički ili religijski značaj ali nemaju mogućnost organiziranja obrane. Većinom predstavljaju „vrata u svijet“, poput svojedobno Hong Konga za Kinu. Primjer grada-države isključivo vjerskog značaja je Vatikan, a onog gospodarsko-financijskog – Singapur.

Stvaranje jedinstvene Koreje izazvalo bi geopolitičku eksploziju na Pacifiku i razorilo regionalni odnos snaga. Ujedinjena moćna Koreja nikome na Dalekom istoku zasad ne odgovara – prije svih Kini, potom Japanu i SAD-u, pa i Rusiji – i stoga je režim u Pjongjangu – iako politički, gospodarski i vojni patuljak – geopolitički div.

U medijskoj sjeni neviđenog europskog poniženja pred turskim političkim i financijskim reketarenjem na bruxelleskom summitu pretvorenog u groteskni prikaz za EU razorne vladajuće europolitike pod palicom političkog kruga oko njemačke kancelarke, na drugom kraju svijeta, na podijeljenom Korejskom poluotoku nastavlja se beskrajna farsa sa sjevernokorejskim režimom u glavnoj ulozi.

Već desetljećima na razmeđi nikad završenog Korejskog rata, zamrznutog na 38. paraleli, traje natezanje gotovo cijelog svijeta s tipičnom azijskom despocijom porodične dinastije započete s komunističkim silnikom Kim Il-sungom, preko njegova sina Kim Jong-ila, do njegova unuka Kim Jong-una, koji je danas na prijestolju praktički privatne države Sjeverne Koreje.

Dinastija čini što god želi i kao razmaženo derište pred očima najmoćnijih država svijeta razbacuje hranu i igračke, a kazne u obliku međunarodnih sankcija samo je dodatno razjaruju.

Na unutarnjem planu postignut je nevjerojatni fenomen stanovnika koji o svemu imaju isto mišljenje, stvorena je milijunska vojska opremljena, potpuno je sigurno, kemijskim, biološkim i nuklearnim oružjem, a samo je pitanje da li su ga i kada će ga dovoljno prilagoditi za ofenzivnu uporabu i njegovo dostavljanje do ciljeva izvan njihova teritorija.

Režim u Pjongjangu bez ikakvih posljedica prijeti gospodarima svijeta, a SAD i Južnu Koreju je odavno označio kao primarne ciljeve.

‘Termonuklearne probe’ i američki odgovor

Pjongjang je nakon izvršene serije nuklearnih testiranja, od koji je posljednje službeno proglasio termonuklearnom probom, i uzastopnih ispaljivanja neutvrđenih predmeta u svemirski prostor objavio da raspolaže raketnim projektilima kao nosačima nuklearanog oružja. Uslijedile su dosad najstrože jednoglasno izglasane sankcije UN-a i početak redovitih godišnjih zajedničkih američko-južnokorejskih vojnih vježbi “Key Resolve” i “Foal Eagle”, sa zapanjujućim brojem angažiranih vojnika – 300 tisuća južnokorejskih i 15 tisuća američkih, koje će trajati sve do 30. travnja. Nešto ranije obajavljena je namjera postavljanja američkog proturaketnog sustava „THAAD“ u Južnoj Koreji.

Na sve to je Sjeverna Koreja hladno zaprijetila Amerikancima i Južnoj Koreji „preventivnim nuklearnim napadom pravde“, ako započete vojne vježbe odmah ne zaustave.

Pjongjang tvrdi kako su vježbe zapravo priprema za invaziju na njihovu zemlje te kako se moraju braniti. Iz ministarstva vanjskih poslova ističu kako će SAD biti kriv za svaki potez kojeg će Sjeverna Koreja biti prisiljena poduzeti. Prijetnje se, uključujući i nuklearne, ponavljaju redovito pri svakoj pojačanoj vojnoj aktivnosti Južne Koreje i američkih saveznika, ali na kraju uvijek sve ostaje po starom – svatko na svojoj strani uskog pojasa uz 38. paralelu u kojem se zbog uspostavljenog režima zone smrti i odsutnosti čovjeka kroz desetljeća razvio osebujan biljni i životinjski svijet.

Lekcije SAD-u zbog kršenja ljudskih prava

Sjeverna Koreja koja raspolaže mrežom radnih logora povremeno čak i kritizira stanje ljudskih prava u SAD,pa je tako povodom događaja u Fergusonu na svom službenom portalu SAD nazvala „grobljem ljudskih prava“ i „državom u kojoj se bezobzirno krše ljudska prava, gdje su ljudi podložni diskriminaciji i ponižavanju zbog svoje rase i ubojstvima za koje rodbina žrtava ne smije znati ni okolnosti ni vrijeme kada su se dogodila“.

Za mnogo manje drskosti neki drugi su gubili glave, njihove države razbijenje, a stanovništvo razasuto po migracijskim rutama, pretvoreno u groblje i predano trgovcima ljudima. Muammar al-Gaddafi čak je američkim europskim saveznicima, prije svih Francuskoj, posuđivao novac na početku gospodarske krize, financirao kampanju predsjednika Nicolasa Sarkozyja i sklapajući fiktivne kupoprodajne ugovore za nikad isporučenu ili jednostavno bačenu europsku robu novac praktički poklanjao europskim tvrtkama. Ali ipak je, kada je došlo vrijeme povrata dugova i usluga i kada je pomislio da se iz naftnog biznisa može izbaciti petrodolar i iz Afrike potisnuti francuska dominacija, bio smaknut činom notornog ratnog zločina za koji nikada nitko neće odgovarati.

Bashar al Assad usudio se odbiti katarsku rutu plinovoda prema Europskoj uniji preko Sirije, pa je za sada ostao na životu samo zahvaljujući rusko-iranskoj intervenciji, iako je prehodno blisko i krvavo surađivao s američkim i zapadnim službama u progonu islamističkih ekstremista.

Da ne spominjemo Saddama Husseina, koji je za račun Zapada i Saudijske Arabije pokrenuo i vodio desetogodišnji rat protiv Irana u kojem je na iransku vojsku i pobunjene Kurde iz britanskih borbenih zrakoplova „Hawker Hunter“ bacao bojne otrove koje je dobio od britanskih i američkih saveznika da bi na kraju ipak bio obješen, kao zadnji bagdadski lupež, ne stigavši progovoriti što je sve radio za američke, britanske i francuske prijatelje – uključujući i malo poznate financijske i vojne transfere s nekadašnjim južnoafričkim režimom koji se zbog politike apartheida nalazio pod međunarodnim embargom.

Otkud dinastiji toliki manevarski prostor?

Mala greška u koracima, istek roka uporabe ili pojava lažnog osjećaja vlastitog političkog značaja ili samostalnosti za američke i europske saveznike dovoljan je razlog za političku ili fizičku likvidaciju političkih grupacija, režima ili njihovih vođa.

Pa odakle onda tolika moć dinastije Kim da desetljećima preživljava uz odbijanje svake suradnje s Amerikancima i Zapadom, štoviše uz prijetnje, tlačenje vlastitog naroda, razvoj ne samo kemijskog nego i nuklearnog oružja za koje otvoreno iskazuje da ga namjerava upotrijebiti na Južnoj Koreji i njenim američkim saveznicima? Njihovi odgovori su uvijek isti, u principu mlaki i impotentni, sve masovnije vojne vježbe, naoružavanje Južne Koreje, povremeni pogranični incidenti, puštanje preglasne glazbe i uvrštavanje Sjeverne Koreje u „osovinu zla“ uz nametanje sankcija. I to je sve. Nikakve liberalne revolucije, humanitarne intervencije, zone zabrane leta ili slični poetski izrazi za obične prostačke državne udare i vojne intervencije ne spominju se kao opcija u slučaju Sjeverne Koreje.

Previše manevarskog prostora u odnosu na svoju stvarnu političku i vojnu moć ima režim u Pjogjangu da bi ta moć mogla proizlaziti iz njega samoga. Na djelu je ipak nešto drugo – regionalna ravnoteža snaga na relaciji Kina – Tajvan – Japan – Koreja – SAD koji određuje stvarnu svrhu i razlog opstojnosti režima.

Sjeverna Koreja i dalje diše, a Kim Jong-un može glumiti državnika svjetskog kalibra, bahatiti se prijetnjama Americi i južnim susjedima i pokazivati nuklearne mišiće kao i njegovi prethodnici samo zato što je sjevernokorejski režim najveće jamstvo da do ujedinjenja Koreja neće doći u dogledno vrijeme. On sprječava ujedinjenje Korejskog poluotoka i stvaranje jedinstvene korejske države, čije bi nekontrolirano nastajanje izazvalo geopolitičku eksploziju na Pacifiku i potpuno razorilo sada uspostavljeni regionalni odnos snaga. Ujedinjena moćna Koreja nikome na Dalekom istoku trenutno ne bi odgovarala, a režim u Pjongjangu – iako je zapravo politički, gospodarski i vojni patuljak – na geoplitičkoj razini je div, jer svojim postojanjem preuzima ulogu osigurača koji u trenucima jačanja ujediniteljskih struja koje uglavnom dolaze iz Južne Koreje pregaranjem isključuje daljnji dotok energije. Ta pregaranja osigurača iskazuju se kao periodična jačanja napetosti na Korejskom poluotoku i eskalacije vojnih prijetnji kojE odmah isključuju bilo kakvu priču o ujedinjenju, a u pravilu dolaze iz pravca Pjongjanga. Režim zapravo brani sam sebe, jer bi ujedinjenjem zauvijek nestao, a u toj svojoj obrani istovremeno je na crti obrane interesa svih ostalih aktera. Prije svih Kine, a potom Japana, SAD-a , pa i Rusije. Nasuprot njima, za Južnu Koreju ujedinjenje je vrhunski nacionalni interes pa u sklopu državne uprave ima zasebno Ministarstvo ujedinjenja. (http://eng.unikorea.go.kr/main.do).

Nestanak diktatorskog režima preduvjet ujedinjenja

Sjeverna Koreja svoj pokušaj ujedinjenja prokockala je pokretanjem Korejskog rata vojnim upadom u Južnu Koreju radi nasilnog ujedinjenja, što joj nakon početnih vojnih uspjeha na kraju nije uspjelo. Jedini način ujedinjenja do kojega će jednom morati doći je pod vodstvom Južne Koreje, a preduvjet je nestanak diktatorskog režima u Pjongjangu. Nova ujedinjena Koreja sa 70 milijuna stanovnika, razvijenim gospodarstvom i sofisticiranom industrijom juga i demografskim potencijalom sjevera, kao i nuklearnim vojnim potencijalom, u kakvoj god fazi razvoja on trenutnu na sjeveru bio, izrasla bi u prvorazrednu silu na azijskim prostorima i izazvala azijski geopolitički potres. Tim prije što je potpuno sigurno da se vodstvo ujedinjene Koreje ni pod kojim

uvjetima ne bi odreklo nuklearnog oružja. Tko se jednom toga domogne, teško će više pristati predati takvu moć. Golema količina političke energije SAD-a i Zapada uložena je u stvaranje održivih geopolitičkih okvira njemačkog ujedinjenja, od otklanjanja straha od ujedinjene Njemačke do jamstava poslijeratnih granica – i to u uvjetima manje-više opće suglasnosti i suradnje svih zainteresiranih. Može se stoga samo zamisliti kavu bi zbrku i nered na napetom Dalekom istoku, opterećenom sukobima oko pomorskih granica i nadmetanjem Kine i Japana, izavalo korejsko ujedinjenje. Prema studiji iz 2009. dr. Goohoon Kwona iz strateškog i istraživačkog odjela famoznog bankarskog diva „Goldman Sachsa“ ujedinjena Koreja bi u roku od 30 do 40 godina nakon ujedinjenja, zahvaljujući povezivanju tehnologije i znanja sjevera i juga i demografskom potencijalu sjevera, gospodarski prestigla Francusku, a možda i Njemačku i Japan. Izuzetno niska stopa nataliteta u Južnoj Koreji bila bi popravljena istim nacionalnim korpusom sa sjevera, a Koreja se ne bi, kao danas Njemačka, morala baviti suludim demografskim eksperimentima.

Ujedinjena država, usto i nuklearna sila, potaknula bi novu nacionalnu samosvijest ujedinjene Koreje. U njeno nacionalno sjećanje duboko je urezano kinesko-japansko ratovanje za Korejski poluotok 1893. godine i opaka japanska kolonijalna vladavina uspostavljena nakon kineskog poraza, počevši od uspostave japanskog protektorata 1905., preko aneksije 1910. do konačnog japanskog poraza 1945. godine. Japanska zlodjela i danas su kamen spoticanja u međusobnim odnosima. Japanu, koji ponovno pokušava graditi svoju dominantnu ulogu u Aziji, takav razvoj događaja i pojava novog samosvjesnog i moćnog suparnika uz naraslu Kinu nikako ne odgovara, jer bi ujedinjena Koreja zacijelo bila manje podložna američkoj politici i time manje obzirna prema Japanu ,nekadašnjem kolonijalnom gospodaru. Usto, snažna Koreja postala bi moguće značajniji američki saveznik i umanjila ekskluzivnost Japana kao primarnog američkog partnera koji je to postao upravo tijekom Korejskog rata, kada je služio kao industrijska i logistička baza američkih snaga. Japanu bi stoga od ujedinjenja Koreja sigurno više odgovaralo održanje sadašnjeg stanja, a to implicite znači i održanje sjevernokorejskog režima, što nitko u Japanu javno ne bi izrekao.

Ni Kini ne odgovara Koreja pod vodstvom Seula

Ujedinjenje Koreje ugrozio bi geostreške pozicije još jedne države koju ju Korejski rat udigao na razinu velesile. Kini ne odgovara Koreja ujedinjena pod vodstvom Seula jer bi se američka vojna sila preko korejskog saveznika ponovo prvi put nakon Korejskog rata našla na kineskim granicama. Sjeverna Koreja za sada je tampon prema američkim snagama, ali Peking je svjestan da to tako neće dovijeka ostati i pokušava preko režima u Pjongjangu ostvariti što veći utjecaj u budućem procesu ujedinjenja i njegovo što duže odlaganje jer joj status quo na Korejskom poluotoku odgovara. Prema dr. Olivieru Zajecu sa sveučilišta u Lyonu, znanstvenom savjetniku Instituta za komparativnu strategiju u Parizu (Institut de Strategie Comparée – ISC) i predavaču strateške teorije na Ratnoj školi (École de guerre) francuskih oružanih snaga, „Kina, kao svjetska sila u punoj snazi, ne nastoji osvojiti svijet vojnim sredstvima. Svejedno se čini jasnim kako Kina želi nametnuti regionalnu nadmoć na zapadnom Pacifiku, a da joj pritom nitko ne osporava povratak u tu geopolitičku zonu, u kojoj je sa svojih više od milijardu stanovnika i premoćnom ekonomijom neosporno nadmoćan igrač. U takvom su kontekstu naročito važna sljedeća četiri strateška uloga: povratak Tajvana u nacionalni prostor; arbitražna kontrola budućeg korejskog ujedinjenja; kineski teritorijalni zahtjevi na području Južnokineskog mora (otočje Paracel, arhipelag Spratleys, atol Scarborough, otočje Pratas); i naposljetku pitanje otočja Senkaku/Diaoyu koje je jedno od karika u otočnom lancu koji priječi novoj kineskoj floti slobodan pristup otvorenom moru. Kada bi se priznao kineski suverenitet na otočju, time bi se omogućila izgradnja željene predodžbe Kine kao svjetske sile”. Dakle, po dr. Zajecu, jedan od strateških kineskih ciljeva je kontrola procesa mogućeg korejskog ujedinjenja, a to može samo preko sadašnjeg režima u Pjongjangu.

Ni američka politika nema velikih razloga za rušenje tog režima, jer bi njegov pad otvorio put ujedinjenju Koreja, a to bi pak dovelo do serije teško upravljivih i nepredvidivih procesa u regiji. Nova Koreja bi pritiskala Japan, ključnog američkog saveznika, možda bi oslobođena potrebe za američkom zaštitom, koju sada ima Južna Koreja, počela koketirati s Kinom, što bi Peking oduševljeno prihvatio, ili čak s Rusijom ugovarati energetske poslove. Kad se trijezno razmisli i s američke točke gledišta je zasad bolje da Pjongjang bude pod kontrolom, ali na životu. Uostalom, on stvara potrebu za nastavkom američke vojne prisutnosti u regiji. Koliko je Pjongjang koristan jasno se vidi nakon formalnog otklanjanja iranske nuklearne prijetnje kada je

američki raketni štiti u Europi dobio novu svrhu, jer – gle čuda – odjednom se utvrdilo i sam Kim Jong-un te ponosno potvrdio da domet njegovih balističkih projektila pokriva cijelu Europu.

Pjongjang sve to jako dobro zna, a Kim se dobro zabavlja i po američkom geopolitičaru dr. Jeffrey Lewisu, svjetskoj javnosti uspješno plasira dojam da je njegova vladavina luda sprdačina kako bi dobio na vremenu i razvio puni operativni status nuklearnih sustava, “kada će nas proći volja za smijehom“ – upozorava Lewis.

Kako sada stoje stvari režim Kim Jong-una, koji svima služi kao zapreka neželjenom korejskom ujedinjenju, može se nastaviti sprdati, a divovski zečevi još dugo će trčati zonom sumraka između žičanih ograda podijeljene Koreje.

Sve je glasnija buka da je gotov novac prlav – dileri njime plaćaju drogu, terorističke akcije oružje i teroriste… on je izvor zaraze – ”utaje poreza”. Dakle, zbog higijenske ugroze trebamo se okrenuti elektroničkom novcu – koji kontroliraju bankari i političari!

U prethodnim člancima već smo se nekoliko puta kratko dotaknuli teme rata protiv gotovog novca, koji se sve više širi čitavim planetom. Postupno ukidanje gotovog novca bio bi doslovce zadnji čavao u lijesu u kojem bi bila pokopana sloboda čovjeka. Kroz sve glasnije medijske kampanje i istupe istaknutih pojedinaca slušamo kako je gotovi novac uprljan zbog trgovine narkoticima, okaljan zbog terorista koji njime plaćaju svoja gnusna djela, te izvor zaraze koja se zove ”utaja poreza”. Jednostavno je nečist pa bismo se valjda, zbog te higijenske grozote, trebali okrenuti elektroničkom novcu koji je pod apsolutnom kontrolom bankara i političara.

Sve više vijesti dolazi iz Švedske, Danske, Indije ili Izraela, kao i desetina drugih država, iz kojih bankari i njihovi kupljeni političari gorljivo zagovaraju novi svijet u kojem će biti moguće u potpunosti pratiti ama baš svaku financijsku transakciju. Međutim, ti djelići informacija koji stižu iz brojnih izvora ne daju nam potpuni uvid u rasprostranjenost ove vrlo opasne ideje o ukidanju gotovog novca. Stoga, za čitatelje 7dnevno donosimo izvješće s primjerima koji dolaze sa svih strana svijeta o načinima kojima se gotovinska plaćanja reguliraju, ograničavaju i postupno ukidaju.

Argentina: njihova nacionalna valuta već je neko vrijeme u problemima. Argentinci su u peso izgubili povjerenje i spremni su dobro platiti za bilo koju drugu valutu koju smatraju stabilnijom, posebice za američki dolar koji na crnom tržištu ima daleko viši tečaj od službenog. Već ovog trenutka banke moraju vlastima prijaviti svaku transakciju koja je unutar Argentine izvršena kreditnom karticom koju je izdala neka argentinska banka, a na svaku takvu transakciju koja je izvršena izvan njihovih granica vlasti naplaćuju dodatnih 15 posto poreza.

Australija: krajem prošle godine bankarska grupacija Westpac

izdala je knjižicu pod nazivom”Bezgotovinsko izvješće” u kojem navode kako se 53 posto svih financijskih transakcija u Australiji obavljaju bezgotovinski. U promidžbenoj knjižici ambiciozno najavljuju da će tim tempom Australija 2022. biti društvo bez gotovine. U međuvremenu, njihova vlada priprema projekt bezgotovinskog sustava socijalne pomoći koji će im omogućiti da znaju što je kupljeno svakim centom koji je netko od primatelja socijalne pomoći dobio.

Belgija: od 2014. važe nova ograničenja koja se tiču uporabe gotovog novca. Gotovinom se više ne može platiti nekretnina, a uveden je i limit od 3000 eura za sve kupovine, osim one kojima se plaća rabljena roba.

Kanada: još od 2007. Kanađani ne mogu platiti porez gotovim novcem. 2010. godine i Passport Canada je uvela praksu da se putovnice ne mogu platiti gotovinom, a isto namjeravaju uvesti i brojne druge državne službe za svoje usluge. 2011. godine provedena je anketa u kojoj se 56 posto Kanađana izjasnilo kako bi bili potpuno zadovoljni da žive u društvu bez gotovine pod kontrolom bankara i političara. Barem tako tvrdi državna agencija koja je platila provođenje te ankete.

Kina: njihova središnja banka osnovala je 2014. godine poseban tim stručnjaka čija je zadaća istražiti scenarije koji bi trebali utvrditi u kojoj mjeri bi digitalna valuta utjecala na ”smanjenje troškova, borbu protiv kriminala i pranja novca i osnaživanje kontrole koju bi središnja banka imala nad protokom novca”.

Danska: danas je tek 25 posto svih maloprodajnih transakcija u Danskoj gotovinsko. Danska vlada zadala si je jasan cilj: 2030. godina označena je kao ona u kojoj će takvih transakcija biti nula posto, a to je i godina koju su odredili za potpuno ukidanje papirnatog novca.

Ekvador: Prošle godine vlada Ekvadora postala je prva na svijetu koja je lansirala digitalnu valutu koja je u potpunosti administrirana i kontrolirana od središnje banke. Nazvana je ta nova valuta Dinero Electronico, i može se kupiti gotovinom, te je potom uskladištiti u elektronički novčanik na pametnom telefonu.

Europska unija: o povlačenju novčanice od 500 eura, što bi značilo smanjenje količine eura u gotovini za čak 30 posto, već smo pisali. To će nesumnjivo zadati stahovit udarac teroristima, lopužama i mafijašima, barem prema mišljenju Giovannija Kesslera iz EU-ova ureda za borbu protiv prijevara.

Francuska: još i prije terorističkog napada na redakciju časopisa Charie Hebdo, francuska vlada objavila je rat gotovom novcu. Prije godinu dana, ministar financija Michel Sapin izjavio je kako je nužno započeti ”borbu protiv uporabe gotovog novca i anonimnosti u francuskoj ekonomiji” kako bi se suprotstavili ”niskobudžetnom terorizmu”. Od rujna 2015. francuskim državljanima je zabranjeno išta skuplje od tisuću eura platiti gotovim novcem.

Njemačka: prije dvije godine Bundesbanka je objavila knjižicu pod naslovom ”Nezamjenjivost gotovog novca”, da bi danas razmišljali o stavljanju limita od 5000 eura na sve gotovinske transakcije. U godini izlaska brošure, provedeno je istraživanje koje je pokazalo kako 34 posto građana gotovo sve transakcije vrši bezgotovinski, a 20 posto ih je u stanju zamisliti da sve svoje kupovine u budućnosti obavljaju preko pametnih telefona.

Hong Kong: kada je 1997. uveden Octopus Card, bila je tek druga na svijetu beskontaktna pametna kartica za plaćanje javnog prijevoza. Danas se tom karticom može kupovati posvuda, od supermarketa do samoposlužnih aparata. Od 2004. sva parkirna mjesta u Hong Kongu mogu biti plaćena isključivo Octopus karticom.

Indija: u jednoj od ekonomija koje najviše ovise o gotovom novcu i koja ima omjer gotovina/BDP od čak 12 posto, političari ne sjede skrštenih ruku kako bi proveli svoje planove, koji su naravno, i bankarski planovi. Ministarstvo financija pokrenulo je kampanju kojom žele potaknuti ljude da veći broj transakcija obavljaju bezgotovinski, a planiraju i uvođenje mjera kojima će ”obeshrabriti” uporabu gotovine.

Irska: još 2013. njihova središnja banka izražavala je nezadovoljstvo slabim prihvaćanjem bezgotovinskih transkacija, te je čak pokrenula marketinšku kampanju vrijednu milijun eura koja je za cilj imala potaknuti ljude da više koriste debitne i kreditne kartice.

Izrael: 2014. poseban komitet na čelu s premijerom Netanyahuom objavio je izvješće u kojem se analiziraju načini kojima bi se smanjila uporaba gotovine u društvu. U izvješću se zagovaraju razne mjere, od uvođenja limita na gotovinske transakcije do poticajnih mjera za korištenje elektroničkih transakcija.

Italija: jedan od prvih poteza novog premijera Italije Marija Montija 2011. godine, bilo je uvođenje limita od 1000 eura na gotovinske transakcije. Riječ je bila o izvanrednoj mjeri koja je stupila na snagu prije negoli je parlament uopće o njoj glasao.

Kenija: prošle je godine kenijska vlada potpisala ugovor s MasterCardom koji je preuzeo administriranje pametnih kartica koje se koriste za plaćanje javnih usluga, kao i za primanje socijalne pomoći. MasterCard je dobio pristup biometrijskim podacima 170 milijuna potencijalnih korisnika.

Meksiko: 2013. uvedena je zabrana gotovinskog plaćanja za nekretnine, koje prelaze vrijednost od 500.000 pesosa (oko 28.000 dolara) i 200.000 pesosa za automobile i nakit.

Nizozemska: 2013. godine su gradonačelnici Almere, Rotterdama i Maastrichta počeli koordiniranu kampanju kojom su poticali ljude da napuste plaćanje gotovim novcem. Proveli su njih trojica tjedan dana koristeći jedino debitne kartice za sve kupovine. To je bio dio šire, dugoročne kampanje u kojoj se želi promijeniti trend kupovanja u maloprodajnim dućanima i supermarketima u korist debitnih i kreditnih kartica.

Norveška: njihova središnja banka tvrdi kako je 60 posto transakcija izvan njihove kontrole, te brojni bankari, posebice oni iz najveće norveške banke DNB, zagovaraju da se tome stane na kraj ukidanjem gotovine. Ali razloga za brigu nema, jer norveška vlada ne namjerava zakonima djelovati u tom smjeru. Za sada.

Filipini: njihova je vlada, izdašno financirana od USAID-a koji je paravan za operacije CIA-e, pokrenula projekt ”E-Peso” s jasnom namjerom transformacije društva u bezgotovinsko. Sve E-Peso transkacije njihovih korisnika su zabilježene, i dostupne radoznalim očima vladinih službenika.

Saudijska Arabija: MasterCard u svojem izvješću ”Bezgotovinsko putovanje” ističe kako je porastao udio bezgotovinskih transakcija između 2006.-2011. te da Saudijska Arabija velikim koracima, brže nego drugi, grabi prema društvu bez gotovog novca, što je potaknuto i vladinim mjerama.

Španjolska: 2012. godine zabranjene su sve gotovinske transakcije iznad 2500 eura. Kažu u njihovoj vladi, zato jer je previše varanja na porezima.

Švedska: oni su na najboljem putu da u potpunosti eliminiraju gotovinu iz svojeg društva. Danas je u opticaju svega 80 milijardi kruna gotovog novca, u usporedbi sa 106 milijuna šest godina ranije. ”Swish” tehnologija plaćanja, razvijena u suradnji s danskim bankama, sve više uzima maha i ubrzano mijenja bankarski sektor. Danas u Švedskoj nije rijetkost naći banku koja uopće ne obavlja gotovinske transakcije. Žestoka kampanja protiv gotovine je u tijeku, a u nju se uključio i kulturna ikona Bjorn Ulveaus iz slavne pop-grupe ABBA, koji se hvali kako je njihov muzej potpuno bezgotovinska institucija. Inače, Švedska je prva europska država koja je počela koristiti papirnati novac 1666. godine, a izgleda kako će biti i prva koja će bez njega ostati.

Urugvaj: tamošnja je vlada izdala priopćenje u kojem su rekli da su odlučni svakome svojem građaninu omogućiti pristup bankarskim uslugama, te iz tog razloga uvode zabranu gotovinskog plaćanja za vrijednosti iznad 5000 dolara. Takve transakcije moraju biti provedene kroz bankarski sustav.

Velika Britanija: 2014. godine bezgotovinske transakcije po prvi puta u povijesti su nadmašile gotovinske. Ankete govore kako prosječni Britanac nosi u novčaniku tek nešto više od 17 funti i da će jedan od četiri njih odustati od kupnje ukoliko ne može platiti karticom. Londonski autobusi su 2014. prešli na bezgotovinsko plaćanje, a glavni ekonomist Bank of England otvoreno zagovara uvođenje negativnih kamatnih stopa i zabranu gotovog novca.

Zamislite da se nađete u situaciji da vam naš vrli, u Europi jedinstven ovršni zakon vašu karticu učini neupotrebljivom, a gotovinom ništa ne možete platiti jer je ukinuta. Što ćete učiniti?

U medijskoj sjeni neviđenog europskog poniženja pred turskim političkim i financijskim reketarenjem na bruxelleskom summitu pretvorenog u groteskni prikaz za EU razorne vladajuće europolitike pod palicom političkog kruga oko njemačke kancelarke, na drugom kraju svijeta, na podijeljenom Korejskom poluotoku nastavlja se beskrajna farsa sa sjevernokorejskim režimom u glavnoj ulozi.

Već desetljećima na razmeđi nikad završenog Korejskog rata, zamrznutog na 38. paraleli, traje natezanje gotovo cijelog svijeta s tipičnom azijskom despocijom porodične dinastije započete s komunističkim silnikom Kim Il-sungom, preko njegova sina Kim Jong-ila, do njegova unuka Kim Jong-una, koji je danas na prijestolju praktički privatne države Sjeverne Koreje.

Dinastija čini što god želi i kao razmaženo derište pred očima najmoćnijih država svijeta razbacuje hranu i igračke, a kazne u obliku međunarodnih sankcija samo je dodatno razjaruju.

Na unutarnjem planu postignut je nevjerojatni fenomen stanovnika koji o svemu imaju isto mišljenje, stvorena je milijunska vojska opremljena, potpuno je sigurno, kemijskim, biološkim i nuklearnim oružjem, a samo je pitanje da li su ga i kada će ga dovoljno prilagoditi za ofenzivnu uporabu i njegovo dostavljanje do ciljeva izvan njihova teritorija.

Režim u Pjongjangu bez ikakvih posljedica prijeti gospodarima svijeta, a SAD i Južnu Koreju je odavno označio kao primarne ciljeve.

‘Termonuklearne probe’ i američki odgovor

Pjongjang je nakon izvršene serije nuklearnih testiranja, od koji je posljednje službeno proglasio termonuklearnom probom, i uzastopnih ispaljivanja neutvrđenih predmeta u svemirski prostor objavio da raspolaže raketnim projektilima kao nosačima nuklearanog oružja. Uslijedile su dosad najstrože jednoglasno izglasane sankcije UN-a i početak redovitih godišnjih zajedničkih američko-južnokorejskih vojnih vježbi “Key Resolve” i “Foal Eagle”, sa zapanjujućim brojem angažiranih vojnika – 300 tisuća južnokorejskih i 15 tisuća američkih, koje će trajati sve do 30. travnja. Nešto ranije obajavljena je namjera postavljanja američkog proturaketnog sustava „THAAD“ u Južnoj Koreji.

Na sve to je Sjeverna Koreja hladno zaprijetila Amerikancima i Južnoj Koreji „preventivnim nuklearnim napadom pravde“, ako započete vojne vježbe odmah ne zaustave.

Pjongjang tvrdi kako su vježbe zapravo priprema za invaziju na njihovu zemlje te kako se moraju braniti. Iz ministarstva vanjskih poslova ističu kako će SAD biti kriv za svaki potez kojeg će Sjeverna Koreja biti prisiljena poduzeti. Prijetnje se, uključujući i nuklearne, ponavljaju redovito pri svakoj pojačanoj vojnoj aktivnosti Južne Koreje i američkih saveznika, ali na kraju uvijek sve ostaje po starom – svatko na svojoj strani uskog pojasa uz 38. paralelu u kojem se zbog uspostavljenog režima zone smrti i odsutnosti čovjeka kroz desetljeća razvio osebujan biljni i životinjski svijet.

Lekcije SAD-u zbog kršenja ljudskih prava

Sjeverna Koreja koja raspolaže mrežom radnih logora povremeno čak i kritizira stanje ljudskih prava u SAD,pa je tako povodom događaja u Fergusonu na svom službenom portalu SAD nazvala „grobljem ljudskih prava“ i „državom u kojoj se bezobzirno krše ljudska prava, gdje su ljudi podložni diskriminaciji i ponižavanju zbog svoje rase i ubojstvima za koje rodbina žrtava ne smije znati ni okolnosti ni vrijeme kada su se dogodila“.

Za mnogo manje drskosti neki drugi su gubili glave, njihove države razbijenje, a stanovništvo razasuto po migracijskim rutama, pretvoreno u groblje i predano trgovcima ljudima. Muammar al-Gaddafi čak je američkim europskim saveznicima, prije svih Francuskoj, posuđivao novac na početku gospodarske krize, financirao kampanju predsjednika Nicolasa Sarkozyja i sklapajući fiktivne kupoprodajne ugovore za nikad isporučenu ili jednostavno bačenu europsku robu novac praktički poklanjao europskim tvrtkama. Ali ipak je, kada je došlo vrijeme povrata dugova i usluga i kada je pomislio da se iz naftnog biznisa može izbaciti petrodolar i iz Afrike potisnuti francuska dominacija, bio smaknut činom notornog ratnog zločina za koji nikada nitko neće odgovarati.

Bashar al Assad usudio se odbiti katarsku rutu plinovoda prema Europskoj uniji preko Sirije, pa je za sada ostao na životu samo zahvaljujući rusko-iranskoj intervenciji, iako je prehodno blisko i krvavo surađivao s američkim i zapadnim službama u progonu islamističkih ekstremista.

Da ne spominjemo Saddama Husseina, koji je za račun Zapada i Saudijske Arabije pokrenuo i vodio desetogodišnji rat protiv Irana u kojem je na iransku vojsku i pobunjene Kurde iz britanskih borbenih zrakoplova „Hawker Hunter“ bacao bojne otrove koje je dobio od britanskih i američkih saveznika da bi na kraju ipak bio obješen, kao zadnji bagdadski lupež, ne stigavši progovoriti što je sve radio za američke, britanske i francuske prijatelje – uključujući i malo poznate financijske i vojne transfere s nekadašnjim južnoafričkim režimom koji se zbog politike apartheida nalazio pod međunarodnim embargom.

Otkud dinastiji toliki manevarski prostor?

Mala greška u koracima, istek roka uporabe ili pojava lažnog osjećaja vlastitog političkog značaja ili samostalnosti za američke i europske saveznike dovoljan je razlog za političku ili fizičku likvidaciju političkih grupacija, režima ili njihovih vođa.

Pa odakle onda tolika moć dinastije Kim da desetljećima preživljava uz odbijanje svake suradnje s Amerikancima i Zapadom, štoviše uz prijetnje, tlačenje vlastitog naroda, razvoj ne samo kemijskog nego i nuklearnog oružja za koje otvoreno iskazuje da ga namjerava upotrijebiti na Južnoj Koreji i njenim američkim saveznicima? Njihovi odgovori su uvijek isti, u principu mlaki i impotentni, sve masovnije vojne vježbe, naoružavanje Južne Koreje, povremeni pogranični incidenti, puštanje preglasne glazbe i uvrštavanje Sjeverne Koreje u „osovinu zla“ uz nametanje sankcija. I to je sve. Nikakve liberalne revolucije, humanitarne intervencije, zone zabrane leta ili slični poetski izrazi za obične prostačke državne udare i vojne intervencije ne spominju se kao opcija u slučaju Sjeverne Koreje.

Previše manevarskog prostora u odnosu na svoju stvarnu političku i vojnu moć ima režim u Pjogjangu da bi ta moć mogla proizlaziti iz njega samoga. Na djelu je ipak nešto drugo – regionalna ravnoteža snaga na relaciji Kina – Tajvan – Japan – Koreja – SAD koji određuje stvarnu svrhu i razlog opstojnosti režima.

Sjeverna Koreja i dalje diše, a Kim Jong-un može glumiti državnika svjetskog kalibra, bahatiti se prijetnjama Americi i južnim susjedima i pokazivati nuklearne mišiće kao i njegovi prethodnici samo zato što je sjevernokorejski režim najveće jamstvo da do ujedinjenja Koreja neće doći u dogledno vrijeme. On sprječava ujedinjenje Korejskog poluotoka i stvaranje jedinstvene korejske države, čije bi nekontrolirano nastajanje izazvalo geopolitičku eksploziju na Pacifiku i potpuno razorilo sada uspostavljeni regionalni odnos snaga. Ujedinjena moćna Koreja nikome na Dalekom istoku trenutno ne bi odgovarala, a režim u Pjongjangu – iako je zapravo politički, gospodarski i vojni patuljak – na geoplitičkoj razini je div, jer svojim postojanjem preuzima ulogu osigurača koji u trenucima jačanja ujediniteljskih struja koje uglavnom dolaze iz Južne Koreje pregaranjem isključuje daljnji dotok energije. Ta pregaranja osigurača iskazuju se kao periodična jačanja napetosti na Korejskom poluotoku i eskalacije vojnih prijetnji kojE odmah isključuju bilo kakvu priču o ujedinjenju, a u pravilu dolaze iz pravca Pjongjanga. Režim zapravo brani sam sebe, jer bi ujedinjenjem zauvijek nestao, a u toj svojoj obrani istovremeno je na crti obrane interesa svih ostalih aktera. Prije svih Kine, a potom Japana, SAD-a , pa i Rusije. Nasuprot njima, za Južnu Koreju ujedinjenje je vrhunski nacionalni interes pa u sklopu državne uprave ima zasebno Ministarstvo ujedinjenja. (http://eng.unikorea.go.kr/main.do).

Nestanak diktatorskog režima preduvjet ujedinjenja

Sjeverna Koreja svoj pokušaj ujedinjenja prokockala je pokretanjem Korejskog rata vojnim upadom u Južnu Koreju radi nasilnog ujedinjenja, što joj nakon početnih vojnih uspjeha na kraju nije uspjelo. Jedini način ujedinjenja do kojega će jednom morati doći je pod vodstvom Južne Koreje, a preduvjet je nestanak diktatorskog režima u Pjongjangu. Nova ujedinjena Koreja sa 70 milijuna stanovnika, razvijenim gospodarstvom i sofisticiranom industrijom juga i demografskim potencijalom sjevera, kao i nuklearnim vojnim potencijalom, u kakvoj god fazi razvoja on trenutnu na sjeveru bio, izrasla bi u prvorazrednu silu na azijskim prostorima i izazvala azijski geopolitički potres. Tim prije što je potpuno sigurno da se vodstvo ujedinjene Koreje ni pod kojim uvjetima ne bi odreklo nuklearnog oružja. Tko se jednom toga domogne, teško će više pristati predati takvu moć. Golema količina političke energije SAD-a i Zapada uložena je u stvaranje održivih geopolitičkih okvira njemačkog ujedinjenja, od otklanjanja straha od ujedinjene Njemačke do jamstava poslijeratnih granica – i to u uvjetima manje-više opće suglasnosti i suradnje svih zainteresiranih. Može se stoga samo zamisliti kavu bi zbrku i nered na napetom Dalekom istoku, opterećenom sukobima oko pomorskih granica i nadmetanjem Kine i Japana, izavalo korejsko ujedinjenje. Prema studiji iz 2009. dr. Goohoon Kwona iz strateškog i istraživačkog odjela famoznog bankarskog diva „Goldman Sachsa“ ujedinjena Koreja bi u roku od 30 do 40 godina nakon ujedinjenja, zahvaljujući povezivanju tehnologije i znanja sjevera i juga i demografskom potencijalu sjevera, gospodarski prestigla Francusku, a možda i Njemačku i Japan. Izuzetno niska stopa nataliteta u Južnoj Koreji bila bi popravljena istim nacionalnim korpusom sa sjevera, a Koreja se ne bi, kao danas Njemačka, morala baviti suludim demografskim eksperimentima.

Ujedinjena država, usto i nuklearna sila, potaknula bi novu nacionalnu samosvijest ujedinjene Koreje. U njeno nacionalno sjećanje duboko je urezano kinesko-japansko ratovanje za Korejski poluotok 1893. godine i opaka japanska kolonijalna vladavina uspostavljena nakon kineskog poraza, počevši od uspostave japanskog protektorata 1905., preko aneksije 1910. do konačnog japanskog poraza 1945. godine. Japanska zlodjela i danas su kamen spoticanja u međusobnim odnosima. Japanu, koji ponovno pokušava graditi svoju dominantnu ulogu u Aziji, takav razvoj događaja i pojava novog samosvjesnog i moćnog suparnika uz naraslu Kinu nikako ne odgovara, jer bi ujedinjena Koreja zacijelo bila manje podložna američkoj politici i time manje obzirna prema Japanu ,nekadašnjem kolonijalnom gospodaru. Usto, snažna Koreja postala bi moguće značajniji američki saveznik i umanjila ekskluzivnost Japana kao primarnog američkog partnera koji je to postao upravo tijekom Korejskog rata, kada je služio kao industrijska i logistička baza američkih snaga. Japanu bi stoga od ujedinjenja Koreja sigurno više odgovaralo održanje sadašnjeg stanja, a to implicite znači i održanje sjevernokorejskog režima, što nitko u Japanu javno ne bi izrekao.

Ni Kini ne odgovara Koreja pod vodstvom Seula

Ujedinjenje Koreje ugrozio bi geostreške pozicije još jedne države koju ju Korejski rat udigao na razinu velesile. Kini ne odgovara Koreja ujedinjena pod vodstvom Seula jer bi se američka vojna sila preko korejskog saveznika ponovo prvi put nakon Korejskog rata našla na kineskim granicama. Sjeverna Koreja za sada je tampon prema američkim snagama, ali Peking je svjestan da to tako neće dovijeka ostati i pokušava preko režima u Pjongjangu ostvariti što veći utjecaj u budućem procesu ujedinjenja i njegovo što duže odlaganje jer joj status quo na Korejskom poluotoku odgovara. Prema dr. Olivieru Zajecu sa sveučilišta u Lyonu, znanstvenom savjetniku Instituta za komparativnu strategiju u Parizu (Institut de Strategie Comparée – ISC) i predavaču strateške teorije na Ratnoj školi (École de guerre) francuskih oružanih snaga, „Kina, kao svjetska sila u punoj snazi, ne nastoji osvojiti svijet vojnim sredstvima. Svejedno se čini jasnim kako Kina želi nametnuti regionalnu nadmoć na zapadnom Pacifiku, a da joj pritom nitko ne osporava povratak u tu geopolitičku zonu, u kojoj je sa svojih više od milijardu stanovnika i premoćnom ekonomijom neosporno nadmoćan igrač. U takvom su kontekstu naročito važna sljedeća četiri strateška uloga: povratak Tajvana u nacionalni prostor; arbitražna kontrola budućeg korejskog ujedinjenja; kineski teritorijalni zahtjevi na području Južnokineskog mora (otočje Paracel, arhipelag Spratleys, atol Scarborough, otočje Pratas); i naposljetku pitanje otočja Senkaku/Diaoyu koje je jedno od karika u otočnom lancu koji priječi novoj kineskoj floti slobodan pristup otvorenom moru. Kada bi se priznao kineski suverenitet na otočju, time bi se omogućila izgradnja željene predodžbe Kine kao svjetske sile”. Dakle, po dr. Zajecu, jedan od strateških kineskih ciljeva je kontrola procesa mogućeg korejskog ujedinjenja, a to može samo preko sadašnjeg režima u Pjongjangu.

Ni američka politika nema velikih razloga za rušenje tog režima, jer bi njegov pad otvorio put ujedinjenju Koreja, a to bi pak dovelo do serije teško upravljivih i nepredvidivih procesa u regiji. Nova Koreja bi pritiskala Japan, ključnog američkog saveznika, možda bi oslobođena potrebe za američkom zaštitom, koju sada ima Južna Koreja, počela koketirati s Kinom, što bi Peking oduševljeno prihvatio, ili čak s Rusijom ugovarati energetske poslove. Kad se trijezno razmisli i s američke točke gledišta je zasad bolje da Pjongjang bude pod kontrolom, ali na životu. Uostalom, on stvara potrebu za nastavkom američke vojne prisutnosti u regiji. Koliko je Pjongjang koristan jasno se vidi nakon formalnog otklanjanja iranske nuklearne prijetnje kada je američki raketni štiti u Europi dobio novu svrhu, jer – gle čuda – odjednom se utvrdilo i sam Kim Jong-un te ponosno potvrdio da domet njegovih balističkih projektila pokriva cijelu Europu.

Pjongjang sve to jako dobro zna, a Kim se dobro zabavlja i po američkom geopolitičaru dr. Jeffrey Lewisu, svjetskoj javnosti uspješno plasira dojam da je njegova vladavina luda sprdačina kako bi dobio na vremenu i razvio puni operativni status nuklearnih sustava, “kada će nas proći volja za smijehom“ – upozorava Lewis.

Kako sada stoje stvari režim Kim Jong-una, koji svima služi kao zapreka neželjenom korejskom ujedinjenju, može se nastaviti sprdati, a divovski zečevi još dugo će trčati zonom sumraka između žičanih ograda podijeljene Koreje.

George Friedman, lider jednog od najutjecajnijih geopolitičkih “think tankova” u svijetu, utemeljitelj Stratfora i autor utjecajne knjige “Sljedećih sto godina”, kaže: novi svjetski rat je samo pitanje vremena. I to ne baš dalekog.

Otvoreni rat između razvijenih država civiliziranog svijeta je nešto što se rijetko događalo od Drugog svjetskog rata – a i kad je takvih ratova bilo, poput onog između Argentine i Britanije, bili su vrlo ograničenog karaktera. Ratovi su se posljednjih pola i više stoljeća vodili uglavnom između država trećeg svijeta, ili su ih vodile supersile protiv takvih država kako bi proširile svoj utjecaj, poput Sovjeta u Afganistanu ili Amerikanaca u Iraku ili Vijetnamu. A i takvi ratovi su rijetkost, zadnji takav se dogodio 2003. kad su SAD napale Irak kako bi smijenile Saddama Husseina. Danas se puno češće koriste nevladine organizacije financirane od stranih sila kako bi se postavila vlada sklona onom tko državni udar i pokreće, od otvorenog napada na neku državu. Taj scenarij smo vidjeli u Ukrajini, Egiptu, Siriji, i drugdje, kaže Friedman.

Još od Drugoga svjetskoga rata, zapad sustavno gradi politiku kojoj je cilj prije svega izbjeći da države koje pripadaju krugu razvijenih, civiliziranih država krenu u totalni, otvoreni rat jedna protiv druge – i s ogromnim uspjehom. Zapravo, s takvim uspjehom da ljudi više niti ne vjeruju da je pravi rat, rat punog intenziteta, moguć između takvih država, napose onih europskih. Dva svjetska rata su bila katastrofalni dokaz inherentne nestabilnosti međunarodnog sustava sigurnosti, baziranog na potpunom nacionalnom suverenitetu, koji je omogućavao česte međudržavne sukobe. Smatralo se da je rat manje-više legitimno sredstvo ostvarivanja nacionalnih i državnih ciljeva. Danas tome nije tako – no to bi se uskoro moglo promijeniti.

Rat će se vratiti 

George Friedman, osnivač “Stratfora” i “Geopolitical Futures”-a, utjecajni geopolitičar čije analize brojne vlade naručuju i plaćaju, i na njima kroje svoju politiku, upozorio je prošlog mjeseca u “Bussiness insideru” kako je razarajući, međudržavni sukob punog intenziteta karakteristika globalne politike oduvijek, i to će uvijek i ostati. I predviđa da bi nam se takav rat mogao vratiti i prije nego se itko nada. A za svoje tvrdnje ima prilično dobar temelj. Friedman napominje kako je i prije prijašnjih velikih ratova vladalo uvjerenje među promatračima kako nikad više neće biti rata, i kako su takve neutemeljene, optimistične diluzije zasnovane na “wishfull thinkigu” zapravo vrlo opasne.

“Između 1815. i 1871. nije bilo nikakvog spomena vrijednog međudržavnog sukoba u Europi”, kaže Friedman. “A onda je došao Prvi svjetski rat, najveći do tad.” Friedman upozorava da je u modernoj eri svjetske povijesti svaki dulji period mira zapravo bio period pripreme terena i izgradnje uvjeta za nasilni obračun. “Nikad nije bilo stoljeća koje nije imalo sistemski rat – sistemski rat, znači onaj kad se cijeli sustav nekontrolirano zatrese”, kaže Friedman i nabraja: sedmogodišnji rat u 18. stoljeću, u koji su bile uključene sve svjetske sile i koji se protegnuo preko pet kontinenata, uključivši sve tadašnje kolonije tih sila, Napoleonske ratove koji su također zahvatili i temeljito protresli cijelu Europu u 19. stoljeću, i dva svjetska rata u 20. stoljeću. Svi su ti ratovi temeljito promijenili geopolitički krajolik, pa i vrijednosne sustave država. “Želite li se kladiti da će 21. stoljeće biti jedino stoljeće bez velikog rata? Ja prihvaćam tu okladu”, kaže Friedman.

Njegova analiza kreće od pretpostavke da svaki međunarodni sustav sigurnosti, bila to alijansa konzervativnih snaga u Europi koja je čuvala mir nakon Napoleonskih ratova, ili “Novi svjetski poredak” koji je Amerika uspostavila nakon završetka hladnog rata i raspada SSSR-a, ima inherentne i fatalne slabosti. Odnosno, kako on to kaže – trenutni međunarodni sustav kolektivne sigurnosti ima u sebi, kao i svaki prethodni, sjeme svog vlastitog uništenja. Uostalom, i trenutni svjetski poredak još uvijek nema načina da spriječi krize, niti ih je u stanju riješiti.

A Friedman misli da pad moći i utjecaja svjetskih sila može prouzročiti upravo takvu vrstu krize, koja bi mogla dovesti do velikog rata, a za koju nemamo rješenje. “Kad imate moćne zemlje poput Njemačke, Kine, ili Rusije, čija moć je u opadanju, i kad njihovo mjesto počinju zauzimati druge sile, to je trenutak kad počinje sistemski rat”, tumači Friedman tektonske pomake na geopolitičkoj sceni, koje uzrokuju razorne međunarodne potrese, svjetske ratove. “Tako se Njemačka ujedinila 1871. i pakao se najednom otvorio. Uspon Japana početkom 20. stoljeća prouzročio je kaos. Dakle mi gledamo gdje se događa sistematski pomak. Budite spremni za rat!”, kaže Friedman.

Žarišta: Poljska, Japan, Turska

Na izravno pitanje “Bussiness insidera”, jednog od najutjecajnijih svjetskih poslovnih portala, o mogućnosti povratka međudržavnog rata punog intenziteta na zapad, gdje vjerujemo da je on iskorijenjen, i o tome gdje i kad će se on dogoditi, Friedaman  kaže: “Najvjerojatnije države gdje će on izbiti su Japan, Turska, i Poljska. Ja bih rekao istočna Europa, Bliski istok, i pomorski rat koji bi uključivao SAD i Japan kao priča za sebe. Ali svaki put kad se pojave nove sile, potrebno je pronaći novu ravnotežu snaga. Nove sile se pojavljuju na svjetskoj sceni, stare propadaju. Sam proces nije toliko opasan, opasnost proizlazi iz pozicije sile u nastajanju”, kaže Friedaman.

Ako vas čude Poljska, i rat između SAD i Japana, on je još 2010. na uglednom Smithsonianu održao predavanje i rekao kako treći svjetski rat očekuje najkasnije do 2050. godine, te objasnio zašto misli da će rat izbiti baš na tim mjestima. “Očekujem da ćemo vidjeti fragmentaciju Kine zbog unutarnjih socijalnih problema, i slabljenje Rusije”, rekao je tada. Je li pogriješio? Kina je na rubu ekonomske katastrofe, uz eksploziju duga i bez ikakvog socijalnog i mirovinskog sustava, a dugoročno položaj Rusije, iako je trenutno jaka, s ekonomijom vezanom na cijenu prirodnih sirovina, također ne djeluje previše obećavajuće, unatoč moćnom Putinu. “Tri sile se pojavljuju na periferiji Euroazije. Jedna je Japan, koji je stvarni gravitacijski centar Azije; to je druga najveća svjetska ekonomija. Za razliku od Kine, Japan nema milijardu ljudi koji žive u uvjetima subsaharskog siromaštva. Ravnomjerno je razvijen. Ima najveću mornaricu u Aziji. Druga je Turska, 17. ekonomija svijeta i najveća islamska ekonomija. A kad god se islam pojavi kao koherentan politički entitet, što se nije dogodilo već jedno stoljeće (izjava je dana nedugo prije nego se Islam, 2011. kroz revolucije na bliskom istoku pojavio kao takav entitet, op. MH), Turska je gotovo neizbježno u centru zbivanja. Turska ima daleko najjaču i najučinkovitiju vojsku u Europi i postat će velika sila na Mediteranu. Treća zemlja je Poljska. Malo ljudi zna da je Poljska 21. najveća ekonomija svijeta, osma najveća u Europi, i daleko najdinamičnija. To je također zemlja koja se i te kako boji Njemačke i Rusije. Rusija je trenutno u procesu ponovne izgradnje sebe same. Zbog toga su Poljaci vrlo uznemireni. Nijemci posežu prema Rusiji. Poljska se osjeća kao u zamci između te dvije zemlje”.

Ta izjava je dana prije šest godina – a u međuvremenu je Putin za Njemačku postao neprijatelj broj jedan, odnosi te dvije zemlje nisu bili gori od hladnog rata. Poljska je nedavno dobila “radikalnu” vladu koja je naišla na unisonu osudu Europe, i koja je u prilično neprijateljskim odnosima i s njemačkom i ruskom službenom politikom, a izbor takve vlade upravo svjedoči da su Friedmanova predviđanja o osjećaju ugroženosti Poljaka, koji je doveo do takvog izbora, bila u osnovi točna. Usto, Poljska će za dvije-tri godine vjerojatno prestići Švedsku i postati sedma najveća europska ekonomija, među pet je najbrže rastućih u Europi, a očekuje se da će uskoro biti najbrže rastuća i motor rasta Europe, prema McKinskey Insightsu.

Borba za pomorske puteve i – kontrolu svemira

A Japan i SAD? Nećemo valjda gledati reprizu Drugog svjetskog? “Japan je u potpunosti ovisan o morskim putevima za uvoz i izvoz. A te puteve u potpunosti kontrolira SAD. SAD kontrolira oceane, i njihov pogled je da je to temelj njihove nacionalne sigurnosti. Kako će Japan i Turska postajati sve veće pomorske sile, SAD će biti sve više neprijateljski raspoložene prema njima, jer ugrožavaju njihovu potpunu kontrolu nad svjetskim morima. I Japan i Turska žele biti pomorske sile i svaka od te dvije države SAD vidi kao prijetnju svojim interesima. Poljska nema nikakvog interesa biti pomorska sila. Ali ona se boji Turske, i tu se stvara prirodna koalicija između SAD i Poljske”, kaže Friedman.

“Gravitacijski centar američke vojne moći je u svemiru”, objašnjava on dalje. “Sve od navigacije preko komunikacija do špijunskih satelita je sad smješteno u svemir. Ako bilo koja sila pokuša nokautirati SAD, morat će ih nokautirati tamo. Ako Japan ili Turska odluče udariti na SAD, to bi bilo mjesto gdje mora biti prvi udar, da bi nas oslijepio, da bi nas učinio invalidima. Očekujem da će rat započeti upravo tamo. Znam da zvuči kao znanstvena fantastika, ali zamislite si kako bi se netko 1900. godine osjećao kad bi mu netko opisao kako će izgledati drugi svjetski rat, četrdeset godina kasnije. Možda neće svaki detalj biti onakav kako sam ga predvidio – tu može biti i drugih igrača, možda godina početka rata neće biti točno 2050. – ali svako stoljeće ima svoj veliki rat. 21. stoljeće neće biti prvo stoljeće moderne povijesti bez takvog rata”, kaže Friedman.

Na donjem videu možete vidjeti prošlogodišnje predviđanje Stratfora za idućih deset godina u kom Friedman predviđa, među ostalim, opadanje američke moći i globalne dominacije i pojavu novih sila.