Foto: nationsonline.org

Venecuelanska vojska prinudno je prizemljila maleni zrakoplov SENECA II u kojemu je pronađeno 430 paketa s opojnom drogom kokain, ukupne težine od gotovo 500 kilograma (preciznije: 482,520 kg). Uhićena su dva člana posade – brazilski državljani.

Vijest je na službenoj twitter stranici objavilo tamošnje Ministarstvo unutarnjih poslova.

Operacija je provedena 11. veljače na teritoriju savezne države Lara na sjevero-zapadu Venecuele.

 

Parlament Sjeverne Makedonije (Sobranje) ratificirao je sporazum o ulasku zemlje u Sjeveroatlantski vojnopolitički savez – NATO. Ovo pitanje razmatrano je po hitnoj proceduri jer će sadašnji saziv parlamenta biti raspušten krajem tjedna. Sporazum je ratificiran jednoglasno, nakon čega je kod zgrade parlamenta podignut stijeg NATO saveza.

Jedina zemlja u NATO-u koja još nije odobrila pristup Sjevernoj Makedoniji u tu organizaciju je Španjolska. Očekuje se kako će njezin parlament to učiniti  u ožujku ove godine.

 

Azerbajdžanski parlament (Milli Medžlis) sastoji se od 125 zastupnika koji se biraju na razdoblje od pet godina na temelju općih i neposrednih izbora. Parlament petog saziva formiran je nakon izbora 1. studenog 2015. godine. Parlamentarni izbori u zemlji održavaju se svakih pet godina. Sljedeći su se izbori trebali održati u studenom 2020. godine. Parlamentarni izbori u Azerbajdžanu održavaju se većinskim sustavom po načelu jedan mandat iz jedne izborne jedinice.

Karta: Azerbajdžan, izvor: en.wikipedia

U nedjelju, 28. studenog 2019. godine, inicijativu za raspuštanje Milli Medžlisa preuzeli su zastupnici iz vladajuće stranke „Yeni Azerbaijan“ („Novi Azerbajdžan“), koji čine parlamentarnu većinu. To su motivirali potrebom potpore smijeru reformi šefa države, transformacije zakonodavne vlasti i ažuriranja sastava parlamenta. Nezavisni i oporbeni zastupnici također su podržali ovu inicijativu. U skladu sa zakonodavstvom Azerbajdžana, 4. prosinca plenum Ustavnog suda odlučio je raspustiti Milli Medžlis. Izvanredni parlamentarni izbori zakazani su za 9. veljače 2020. godine. Predizborna kampanja je počela 23 dana ranije, a završila je 8. veljače, 24 sata prije početka glasovanja.

Azerbajdžan ima izborno zakonodavstvo koje ispunjava međunarodne standarde, a trenutni Izborni zakon osigurava slobodne, transparentne i demokratske izbore. Kako bi se pojednostavila registracija kandidata, bio je pripremljen poseban obrazac za prijavu s priloženim „podsjetnikom kandidatu“, koji detaljno opisuje postupak prijave, odobrenja i konačne registracije. Postupak pregleda dokumenta bio je otvoren i transparentan za sve zainteresirane strane, medije koji su pozvani za nadgledanje postupka od početka do kraja, te javnosti.

Od 1774 kandidata, koji su predali svoje prijave Središnjem izbornom povjerenstvu (SIP), na razmatranje za odobrenje kandidature prihvaćena je 1637 prijava. Taj broj znatno nadvisuje rezultat prethodnih parlamentarnih izbora na kojima je registrirano 1240 kandidata. Ukupno 39 osoba odbijeno je u prijavi zbog ozbiljnih kršenja pravila za podnošenje dokumenata. Od ukupnog broja kandidata, 272 kandidata predstavljaju 19 političkih stranaka koje djeluju u Azerbajdžanu.

Na ovim parlamentarnim izborima broj kandidatkinja, koje su prijavili svoju kandidaturu bio je dvostruko veći od broja onih koje su sudjelovale na prethodnim izborima. U 2015. godini bilo je 141 kandidatkinja, a ove godine njihov broj je bio 357, što je 21,8% od ukupnog broja kandidata.

Od strane SIP-a su provedeni razni programi za podizanje svijesti sudionika i javnosti o predizbornom procesu, uključujući seminare za kandidate i članove izbornih komisija na biračkim mjestima u glavnom gradu i regijama zemlje, kao i informativna sesija na temu „Medijsko izvještavanje o izborima “, u organizaciji Vijeća Europe zajedno s Središnjim izbornim povjerenstvom. Kao dodatno sredstvo za osiguranje transparentnosti na 1000 biračkih mjesta koja pokrivaju cjelu zemlju postavljene su web-kamere. To omogućava korisnicima interneta, koji nisu promatrači, u bilo kojem kutku svijeta, bez dolaska u Azerbajdžan, ući na web stranicu SIP-a i kontinuirano, široko i sveobuhvatno pratiti proces glasanja, brojanja glasova i utvrđivanja rezultata na dan izbora na platformi, otvorenoj za sve bez ikakve registracije.

Akreditaciju u svezi s izvanrednim parlamentarnim izborima prošlo je 883 međunarodnih promatrača (između njih, iz Republike Hrvatske je kao promatrač sudjelovao urednik portala Geopoltika News Zoran Meter, vidi naslovnu foto). To je rekao predsjednik SIP-a, g. Mazahir Panahov na sjednici Središnjeg izbornog povjerenstva održanoj 7. veljače. Naveo je kako broj lokalnih promatrača je 77 721 osoba. “Međunarodni promatrači predstavljaju 55 zemalja i 56 organizacija”, rekao je.

Azerbajdžan je također bio spreman poduzeti sve korake u skladu sa zakonodavstvom radi sudjelovanja u izborima građana republike armenskog porijekla koji žive u regiji Nagorno-Karabah, navodi se u priopćenju Središnjeg izbornog povjerenstva Republike Azerbajdžan. Okupacija navedene regije i susjednih regija Azerbajdžana oduzela je članovima armenske zajednice Nagorno-Karabaha izborno pravo, kao i druga ustavna prava. Treba napomenuti kako je sukob dviju zemalja Južnog Kavkaza nastao 1988. g. zbog teritorijalnih zahtjeva Armenije protiv Azerbajdžana. Prema stavu službenog Bakua Nagorno-Karabah i sedam susjednih regija – 20 posto teritorija Azerbajdžana – pod okupacijom su oružanih snaga Armenije.

U svibnju 1994. strane su postigle prekid vatre, i još uvijek, pod pokroviteljstvom Minske grupe OESS-a i uz supredsjedanje Rusije, Francuske i Sjedinjenih Država, traju zasad neuspješni mirovni pregovori.

Četiri rezolucije o oslobađanju okupiranog Nagorno-Karabaha i susjednih teritorija, koje usvojilo  Vijeće sigurnosti UN-a, Armenija još uvijek ne provodi.

Pobjeđuje vladajuća stranka

Prema posljednjim objavljenim neslužbenim podacima azerbajdžanske središnje izborne komisije, vladajuća stranka “Novi Azerbajdžan”, na čelu s predsjednikom države Ilhamom Alievom, pobjedila na nedjeljnim izvanrednim parlamentarnim izborima, osvojivši 69 od ukupno 125 mandata. Izlaznost birača iznosila je 47,81%. Konačni službeni rezultati bit će objavljeni u srijedu, 12. veljače. Predsjednik Alijev već prima čestitke čelnika brojnih svjetskih država.

Foto: Zoran Meter, urednik Geopolitika News-a, u intervjuu za azerbajdžansku državnu televiziju AZTV.

« Čin pravde i izraz nježnosti često imaju veću moć nad srcima ljudi
nego nasilje i barbarstvo. »
Machiavelli


Kompleksni europski liberalni upravljački sustav u 2020. ušao je u znaku Lorenzovog efekta leptira, pitanja teške predvidljivosti : « može li mahanje krila leptira u Brazilu uzrokovati tornado u Teksasu ? » ; odnosno živimo li u kaotičnom sustavu u kojem 
minimalna odstupanja u unašanju podataka mogu dovesti do golemih razlika u rezultatima političke prognoze ? 

Problem je više u samom pitanju nego u odgovoru. Goleme razlike u rezulatima političke prognoze, npr. po pitanju Brexita, ne proizlaze iz minimalnih – nego ogromnih odstupanja u unašanju podataka. Tako se, protekle tri godine, svi europski mainstreem mediji nisu libili Borisa Johnsona tretirati « klaunom BoJo », « vozačem buldožera », populistom i pobornikom Love Actuallly. Nisu se ustezali prognozirati neuspjeh Brexita i britansku ekonomsku katastrofu – dakle, unositi pristrane (« progresivističke ») podatke. I onda je BoJo, prethodno kritiziran kao « nepristojan i lijen », magistralno odvozio svoj veleslalom nacionalnom, europskom i svjetskom političkom scenom, u rekordnom vremenu. 

Ti isti « pravovjerni » europski mediji, još se nisu stigli « posipati pepelom »,  a već pišu ode na temu BoJo-ove karizmatičnosti i suglasja s narodom – sve o čemu Johnsonovi europski « pristojni » kolege uglavnom samo mogu sanjati. Francuska tradicionalna desnica čak sprema ekspediciju u sjedište « ponovno rođenih » britanskih  torijevaca (konzervativaca) kako bi se svojim očima uvjerila u « britansko čudo ». Cilj ekspedicije je pojmiti kako je moguće, u samo 30 godina, prvo svijetu nametnuti model urušavanja nacionalnih država i privatizacija (Margareth Tatcher), pa se onda « posuti  pepelom » bez imalo grižnje savjesti : braniti britansku suverenost i najaviti gradnju 40 javnih bolnica, povećati minimalne plaće radnika i diskursom na temu « socijalne frakture » galvanizirati britansku ljevicu (Boris Johnson)? 

Kako su torijevci u preustroj hrabro krenuli 2015., a mogu računati na poslovičnu lijenost EU, za očekivati je da će kontinentalnoj Europi, koja je preustroj primila na znanje tek 2020., trebati još barem pet idućih godina da se uskladi s anglo-američkom velesilom. Tih deset godina « prednosti » poslužiti će u očuvanju anglo-američke dominacije. Radi se o  razdoblju kreiranja novih standarda i njihova postupnog nametanja ostatku svijeta (svijetom vlada onaj tko je u stanju ostalima nametnuti pravila igre). 

Stoga Velika Britanija, najbliži susjed EU, jednako kao i europski prekoatlantski zaštitnik SAD, baš i nisu zainteresirani za brzu rekonfiguraciju kontinentalne Europe. Boris Johnson zaista ničim druge ne potiče na Exit. Međutim, blještav je engleski primjer navigacije lijevo-desno unutar liberalnog jednoumlja. A svi leptiri, pa i politički, lete prema izvoru svjetlosti. Tako je, nakon kontinentalnih kopija torijevske « čelične » Margareth Tatcher, moguće očekivati  dvojnike torijevskog « narodnjaka » BoJo-a. Tim više što je proteklu 2019. godinu, protivno svim političkim prognozama neoliberalnih bigota, označio kolektivni neposluh, kako u EU, tako u svijetu. 

Kolektivni  neposluh i « globalno socijalno zatopljenje »

2019. narodni prosvjedi posvud su struktuirali odnose između država i civilnog društva. Diljem svijeta : od Hongkonga, Čilea, Indonezije, Irana, Iraka, Libanona, Alžira, Sudana, Francuske Španjolske, do Venezuele, Kolumbije, Bolivije, Nikaragve, Ekvadora, Urugvaja, Haitia i Hondurasa,  formirale su se karike globaliziranog lanca nezadovoljstva ; kako zbog nejednakosti, siromaštva i korupcije, tako zbog opresivnog partijarhata i države (demokratske ili autoritativne), ili radi ekološkog aktivizma zbog globalnog zatopljenja.

Planet se zagrijava u figurativnom smislu i doslovno. Iako smo daleko od ideje svjetske revolucije, još nam se udaljenijim čini dobrohotni slogan Stephena Hessela « pobunite se ». Pred nama je « tektonika socijalnih ploča » koja je uspaničila vlastodršce, otkako se socijalna groznica formirala u pokret koji jednako animira građanski neposluh po pitanju  javnih politika (ruralni razvoj, obrazovanje, zdravstvo, sigurnost, itd.),  koliko nemoć država da liječe boljke planeta  (ekologija) ili nedostatno društveno priznanje osjetljivih socijalnih kategorija (prekarijat). Građani koji su izlašli na ulice, ili oni koji nisu – ali pokret podržavaju, zabrinuti su za vlastitu budućnost i budućnost svoje djece. U njihovoj se borbi za zaštitu ljudskog dostojanstva nalaze klice mogućeg « svjetskog socijalnog proljeća » : nade ili beznađa, spontanog ili organiziranog, sa ili bez nasilja (Gaïdz Minassian). Kakogod, zajednički nazivnik svih socijalnih prosvjeda je fraktura između naroda i vlasti. Prosvjednici imaju osjećaj da su nečujni, nevidljivi i neshvaćeni, pa dvoje da li upotrijebiti više ili manje nasilja kako bi ih se konačno vidjelo, čulo i razumjelo. Što to pobunjene mase traže?

One, u prvom redu, u svim državama svijeta traže ponovno fokusiranje javne rasprave na  socijalnu problematiku (osim u Kataloniji preokupiranoj nacionalnim identitetom i nezavisnošću) – koju, međutim, ne treba pobrkati sa solidarnošću, što odražava svu kompleksnost lekture suvremenog svijeta i pobija aproksimativna i manihejska objašnjenja. U drugom redu, mase prosvjedima često žele delegitimirati vlastodršce, što je na zapadu tumačeno kao izraz krize demokracije, drugdje kao izraz krize autoritarizma, ali su svugdje ciljane države percipirane kao sustavi nesposobni odgovoriti na globalne izazove. Novi oblici političke mobilizacije koji prožimaju narodna bića inspiriraju nova rješenja: veću participaciju građana u donošenju odluka, glasovanje koje prelazi ekskluzivno nacionalnu razinu, nadilaženje načela participativne demokracije i  probijanje oklopa autoritativnih političkih režima.

Posljedice gubljenja medijatorske uloge politike

Iza popularnog naziva «globalno socijalno zatopljenje» krije se fenomen decentriranja politike kao kamena temeljca sustava međunarodnih odnosa. Gubljenjem medijatorske uloge, politika je ekonomiju i socijalu prepustila direktnom, eksplozivnom sučeljavanju, te dodatno degradirala odnose između vlasti i naroda. Zahvaljujući demonopolizaciji, politika više nije u središtu, nego na marži zbivanja. 

Istodobno, socijalni prosvjedni pokreti neuhvatljivog su oblika i izražavaju se na inovativan – različit način. Kako živimo u kaotičnom sustavu u kojem i minimalna odstupanja u unašanju podataka mogu dovesti do golemih razlika u rezultatima političke prognoze, bez daljnje multiplikacije socijalnih prosvjednih pokreta koja bi generirala pouzdanije značajke globalnog socijalnog trenda, nemoguće  je odgovoriti na ključno pitanje: hoće li i kada doći do konvergencije na svjetskoj razini između zona kolektivnog neposluha u 2019.? Naprotiv, ono što, zahvaljujući sistemskoj analitici, već danas možemo pouzdano ustvrditi, to je da aktualni nered-kaos u međunarodnim odnosima ima i organizacijske sposobnosti u smislu stimuliranja nepredviđenih susreta i time stvaranje novih društvenih formi/organizacija, odnosno potiče regeneraciju društvenih odnosa.

Iduće pitanje tiče se nečitljivosti socijalnih prosvjednih pokreta koji kontestiraju kredibilitet političke vlasti, ali jednom kada prosvjednici spuste transparente i njihov bijes splasne često ne znaju što im je činiti. Ili, čak kada i znaju, suvremene države nisu u stanju udovoljiti njihovim, sve izraženijim zahtjevima za regeneraciju političkih sustava. Stoga je veliko pitanje na koje bi nam 2020. trebala dati odgovor: hoće li pokreti kolektivnog neposluha samo povećati listu urušenih država, ili će stimulirati jačanje državnih represivnih aparata?

Pod pretekstom zaštite demokratskog poretka, francuska se vlada u 2019. odlučila za represiju. Uporno je inzistirala na provedbi nepopularnih odluka i na vlasti se održala tako što je neprestano posezala za represivnim aparatom, kojeg je iscrpila do iznemoglosti, u kojim uvjetima je došlo do odmjeravanja snage između prosvjedničkog i policijskog nasilja. Odatle, na europskoj sceni, vrlo aktualna rasprava oko političkog nasilja u demokraciji.

Političko nasilje u demokraciji

U kontekstu društvenih i političkih promjena poput ovog u kojem živimo, potrebno je dovesti u pitanje taksonomske razlike koje radikalno razdvajaju socijalu od politike, ekonomije i nasilja. U tom je smislu prikladan koncept «političnosti» koji omogućuje bolje razumijevanje političkog života demokratskih režima i, prije svega, promatranje načina na koji prisustvo prekarijata izaziva političku fleksiju unutar njih. 

Hannah Arendt koristila je pojmove «birokracija» i «vladavina Anonimnih» kako bi označila «najopresivniji» među «sistemima dominacije» i u njima našla jedan od uzroka za nasilje u suvremenim društvima. Zaista, sistemska priroda  dominacije «onemogućuje lokalizaciju odgovornosti i identifikaciju protivnika» (H. Arendt, Du mensonge à la violence, 1972.), kako to dokazuje analiza današnjih političkih režima. Budući da su mehanizmi gospodarske dominacije i socijalne isključenosti u okviru zakona i demokratske legitimnosti, danas je teško identificirati oponenta koji bi ih, u tom istom okviru, uspio osporiti. Pored toga, danas nema političke ideologije koja predviđa nametanje nasiljem. Dakle, novodobni «pobunjenici» i «razbijači» samo konstatiraju, poput prije njih oni «kvartovski» (za nemira u europskim predgrađima), da klasični načini političke mobilizacije (glasovanje, demonstracije, štrajkovi i sudjelovanje u kreiranju socijalnih politika) «ničemu ne služe». Evolucija demokratskih društava u posljednja tri desetljeća im ne proturječi. Koncept svenarodne «političnosti» primjenjuje se unutar demokratskog prostora, ali u okviru deprecijacije oblika participacije i mobilizacije koje su taj demokratski prostor izgradile. Odatle posebno napeta i teška situacija najizloženijih kategorija: pojedinaca koji su, kako bi ostvarili svoja građanska prava,  navedeni nasilno «provaljivati» u politički sustav nesposoban saslušati ih, čime riskiraju dodati politički razlog uzrocima svoje socijalne isključenosti. 

Teško je govoriti o nasilju unutar demokratskog prostora jer ono u njemu egzistira na kontradiktorni način. S jedne strane, svašta ulazi u pojam «nasilje» koji je, u osnovi, neodređen, što omogućava kvalificiranje nasilnim vrlo heterogene oblike djelovanja, od verbalne uvrede do fizičkog napada. S te točke gledišta, praktički je nemoguće govoriti o «nasilju» bez preciziranja datog značenja. Naprotiv, s druge strane, zapadni demokratski politički sustavi koriste riječ «nasilje» kao da je precizno definirana: sve što izlazi iz  demokratskog prostora smatra se nasilnim, a sve što je nasilno politički je isključivo. Dakle, u uvjetima socijalnih nejednakosti, diskriminacije, osiromašenja i neslaganja koji obilježavaju svakodnevni život brzorastućeg prekarijata zapadnih demokracija, riječ «nasilje» u praksi se koristi u diskvalifikaciji određenih načina djelovanja nezadovoljnika i, naravno, obrani postojećeg poretka. 

Policijsko nasilje u demokracijama

Obrana postojećeg demokratskog poretka opravdava policijsko nasilje kao produženu ruku političkog, fenomen koji je obilježilo 2019. i početak 2020. u «zemlji ljudskih prava» – Francuskoj. Početkom 2020.:  dostavljač Cédric Chouviat preminuo je od posljedica sukoba s policijom nakon banalne prometne kontrole u Parizu; snimljen je i policajac koji podmeće nogu i na tlo ruši prosvjednicu u Toulouseu, bez vidljivih razloga; snimljen je i drugi policajac koji je, iz LBD-a (prozvanog «oružje za izbijanje očiju), iz neposredne blizine, pucao u prosvjednika u Parizu; kao i studentica koja se na svom prozoru našla na meti policijskih projektila u Lyonu; itd. Početkom siječnja, objave tih šokantnih videa na društvenim mrežama, u razmaku od samo nekoliko dana, oživjele su raspravu o policijskom nasilju.

«Upotreba sile uvijek mora biti[…] proporcionalna i kontrolirana. Nikada pretjerana, još manje neopravdana. To je pitanje policijske časti i smisla policijske misije», požurio se podsjetiti francuski ministar unutarnjih poslova Christophe Castaner, tijekom otvaranja «građanske konferencije» o odnosima policije i stanovništva, 11. siječnja. ove godine. «Zamijećena su i prokazana neprihvatljiva ponašanja» dodao je Emmanuel Macron, tražeći od vlade «jasne prijedloge za poboljšanje deontologije» policijskih trupa. Radilo se o rijetkoj kritici postupanja policije od strane garniture izvršne vlasti čiji opstanak na vlasti su osigurala upravo nesporna i sporna policijska postupanja (kriza Žutih prsluka). Stoga taj kritični stav nije trajao duže od vladina otpora prema sve učestalijim zahtjevima policajaca za povećanje plaće i poboljšanje uvjeta rada; dakle, odmah se rasplinuo. Upravo za trajanja «građanske konferencije» o odnosima policije i stanovništva, prosvjednici protiv mirovinske reforme su, nekim čudom (dojavom iz krugova državne sigurnosti?), saznali u kojem kazalištu se predsjednik Macron opušta petkom uvečer, pa su u to kazalište pokušali ući.  Njihovu navalu uspješno je odbio impozantan policijski dispozitiv. Šef države svejedno je bio prisiljen predstavu napustiti pod teškom policijskom pratnjom i zvižducima neprijateljski mu nastrojenih manifestanata. Dakle, policijsko je nasilje u funkciji produžene ruke političkog, slijepa ulica u kojoj će zaglaviti sve vlade demokratskih društava koje socijalnu frakturu misle liječiti represijom.

Američka vanjska politika od dolaska Trumpove administracije u Bijelu kuću u svom se strateškom djelovanju primarno oslanja na silu, kroz kombinaciju snažnih vojnih, diplomatskih i ekonomskih (sankcijskih i carinskih) pritisaka prema „nepoćudnim“ zemljama, pričemu se, više, uopće ne vodi računa radi li se o tradicionalnim američkim suparnicima i neprijateljima (Rusija, Kina, Iran, Sjeverna Koreja, Kuba, Venecuela,…) ili o saveznicima, poput ključnih zemalja EU ili o Turskoj, za čije nacionalne interese i ambicije, prema mišljenju Washingtona, nema mjesta ukoliko nisu u skladu s onim američkim. Pritom je razlika samo u intenzitetu njihove primjene, dok su ciljevi koji se žele postići isti: pokoravanje američkom svekolikom globalnom primatu i dominaciji. Međutim, tako otvorena oštra strategija naišla je na snažan otpor suparničke strane, pa je čitav proces Trumpovog tvrdog vanjskopolitičkog smijera djelovanja doveden u vrlo neugodnu situaciju, koja sve više utječe i na podrivanje samih američkih nacionalnih interesa u svijetu i snažno jačanje protu-američkog raspoloženja, kao rijetko kada ranije. A toga su, čini se, sve više svjesne i američke elite. Međutim, zbog politički i medijski prethodno tako postavljenih okvira, unutar kojih one na svijet gledaju isključivo kroz prizmu „crno-bijelih“ figura i odnosa (u kojima su SAD uvijek ona „bijela“ strana i uzor kojega svi moraju kopirati, a Kina, Rusija, … ona „crna“, s kojom se nema što razgovarati već prema njoj djelovati isključivo s pozicije „maksimalnog pritiska“), promijeniti tako izgrađenu sliku svijeta kroz crno-bijele „naočale“ u  američkoj javnosti bit će vrlo teško. Ali stanje je takvo, da će se prije ili kasnije (a bolje prije) nešto u tom smijeru trebati mijenjati. A čini se kako taj proces upravo počinje – najprije tiho i „stidljivo“ – kako se i inače prepariraju američke široke mase kada je u pitanju nešto veliko i novo, da bi se izbjegli nagli šokovi i neugodne posljedice. 

U tom sam smislu u prošlom broju tjednika „7Dnevno“ polemizirao sa stavovima britanskog analitičara Nialla Fergusona, objavljenim u londonskom mediju The Times, u kojima on poziva Trumpovu administraciju i buduće američke predsjednike da prema Rusiji primjene novu politiku „mrkve“ i da je inkorporiraju u Zapadni geoplitički konstrukt, omogućujući joj povratak u klub zemalja G8 u zamjenu za njezino priznanje poraza u hladnom ratu i pristanak na američku dominaciju nakon pobjede nad Kinom u „novom hladnom ratu“. Jer njega, očito, nema bez američke suradnje s Rusijom, odnosno prekidanja njezinih strateških i savezničkih veza s Kinom koje se ovih godina ubrzano uspostavljaju.

Ferguson navodi, kako se „konačni cilj američke strategije 2020.-ih godina mora sastojati u tome“, da se razdvoji „Putina i Xija i Rusiju potakne u zapadnu konfiguraciju, kao jedini način za spas Rusije od gušenja razvijajuće Kine“.

Ovoga ću se puta osvrnuti na još šokantinije prijedloge za odabir nove američke strategije postavljanja prema Rusiji, objavljene od strane utjecajne američke organizacije CFR, koja je temeljena na istom tragu kao i Ferguson – strahu od nemogućnosti pobjede SAD-a nad Kinom – ali koja, za razliku od njegovih blagih „ustupaka“ Rusiji (koji to, zaporavo i nisu, jer Moskvi povratak u G8 danas više ne znači ništa a kamoli da bi zbog toga odustala od svojih nacionalnih interesa), daje posve novu „recepturu“ za kreiranje budućih američko-ruskih odnosa, u kojoj se odbacuje politika sankcija i pritisaka, a prelazi na politiku davanja ustupaka Moskvi. I to još kakvih! Evo o čemu se radi:

Šokantno izvješće CFR-a: SAD će morati priznati Krim ruskim, zaustaviti širenje NATO-a, …

Jedna od najpoznatijih i najutjecajnihjih američkih analitičkih organizacija „Vijeće za međunarodne odnose“ (Council on Foreign Relations, CFR), spada među 5 najutjecajnijih organizacija na svijetu, u društvu sa široj javnosti puno poznatijim „bilderberzima“ i „trilaterali“ Davida  Rockefellera. Ta američka privatna organizacija za istraživanje vanjskopolitičkih pitanja i problematike dva puta mjesečno izdaje svoj časopis „Foreign Affairs“. Za CFR radi više od 4900 osoba, između kojih i brojni visoki službenici, diplomati, poznati znanstvenici, biznismeni, novinari, pravnici. Ne bez razloga CFR nazivaju najutjecajnijim američkim think-tankom, kojega ponekad optužuju i za urote s ciljem formiranja svjetske vlade.

CFR u svom novom izvješću, poput Britanca Fergusona također govori o američkom „novom hladnom ratu“ a izazvalo je, što niti malo ne iznenađuje, veliko čuđenje i američkih i ruskih analitičara.  Ovdje ću se poslužiti navodima ruskog analitičara Ivana Danilova, objavljenim u ruskom utjecajnom mediju RIA. 

On navodi kako se po svojoj otvorenosti i detaljima ovdje radi o šokantnoj strategiji, koja mora osigurati pobjedu SAD-a u novom hladnom ratu s Kinom i dominaciju Washingtona na geopolitičkom polju XXI. stoljeća. Ali u toj se strategiji ključno mjesto daje Rusiji i to na način koji je začudio mnoge.

Ideja, kako s Rusijom treba normalizirati odnose da bi se SAD-u bilo jednostavnije boriti s Kinom – nije nova za američku analitičku javnost. Problem je u tome što se kao glavni (a u stvarnosti jedini) način za postizanje te „normalizacije“ obično predlaže aktivno „gušenje i davljenje“ Rusije gospodarskim sankcijama, a u idealnoj varijanti – organiziranjem „smjene režima“. Takav pristup objektivno je kontraproduktivan, ali on je jedina mogućnost s točke gledišta onih, koji smatraju, kako je najpravilnija strategija prema Rusiji ona koja se sastoji od njezinog vraćanja u stanje „dobrih 90.-ih“ i zahtjeva „priznanje poraza u hladnom ratu“ (i posljedično, glavne uloge SAD-a u svijetu). Pritom se kombiniraju ekonomske i vojne metode, pričemu se to ne odnosi isključivo na Rusiju, a razlika je samo u intenzitetu pritisaka. Praksa potvrđuje kako je Washington spreman ulaziti u diplomatske i sankcijske sukobe i s najbližim saveznicima. Maksimum „mrkve“ koju su američki eksperti spremni predložiti Rusiji su nešto poput povratka u klub G8 u zamjenu za njezinu potpunu kapitulaciju po svim ključnim geopolitičkim pitanjima.

Nova strategija prema Rusiji potpuno je drukčija od svih dosadašnjih

Međutim, strategija koju je objavio „Council on Foreign Relations“, polazi s posve druge logike. Kao prvo, u njoj nema iluzija o tome kako SAD mogu samostalno pobijediti čitavi svijet. Štoviše (i to je šok s gledišta službenog američkog diskursa) – samostalno ne mogu pobijediti čak niti samu Kinu. Strategija američke „duboke države“ (kakvom je Danilov označio spomenutu američku utjecajnu organizaciju CFR), ide dalje, naglašavajući kako SAD općenitio moraju prestati tratiti napore na druge geopolitičke smjerove i koncentrirati se na Kinu, a također se baviti i radikalnim unutarnjim američkim reformama. I samo kombinacija tih mjera (koje se u strategiji nazivaju „receptima“)  Washingtonu može dati nužnu snagu i ostvariti nužne uvjete za pobjedu.

Začuđujuće je, navodi dalje Danilov, kako u tom dijelu, koji opisuje trenutačno „žalosno“ stanje na bojišnicama američko-kineskog hladnog rata, autor strategije (utjecajni bivši diplomat, poznati lobist i stariji znanstveni suradnik CFR Robert D. Blackwill), vrlo oštro kritizira greške Trumpove i Obamine administracije u politici prema Rusiji, a poglavito je oštar kada je u pitanju ukrajinska „majdanska revolucija“, Krim i sam Kijev. Danilov tu citira spomenutog američkog stručnjaka koji navodi slijedeće:

„Američki predsjednik, koji bi razumio „problem Kine“ (što je autorov termin za zabrinutost povezanu sa svim američkim problema s rastom kineskog utjecaja u svijetu, kineske ekonomije, vojske i td.), pitao bi: odgovaraju li sve bolji odnosi  između Kine i Rusije nacionalnim interesima SAD-a? Američki predsjednik, koji bi shvaćao „problem Kine“, stavio bi pod sumnju uvođenje dugoročnih sankcija protiv Rusije 2014.g., kada je Rusija anektirala Krim, koje je pomoglo gurnuti Rusiju prema savezu s Kinom. Američki predsjednik, koji bi shvatio „problem Kine“, ne bi dozvolio službenicima predsjedničke administracije javno pozdravljati revoluciju u Kijevu 2014.g., pomažući time uvjeriti Peking (i Moskvu) kako SAD žele smjenu režima u Kini.“

Takvo priznanje skupo stoji, navodi Danilov, ali najinteresantnije u tekstu (spomenute strategije CFR) je recept, koji se predlaže za poboljšanje odnosa između Washingtona i Moskve. On počinje u apstrakciji i prelazi u konkretnost. 

U strategiji se navodi: „Sjedinjene Države u koordinaciji sa svojim saveznicima moraju pokušati otvoriti široki dijalog s Vladimirom Putinom i ruskom vladom o svjetskom poretku i sigurnosti Europe i Azije.“

Samo stručnjak takvoga ranga i predstavnik „duboke države“ može si u američkom informacijskom prostoru dozvoliti potpuno ozbiljno zalaganje da predsjednik Trump pokrene dijalog s Vladimirom Putinom o svjetskom poretku, a da se pritom ne boji postati ciljem FBI-a zbog „suradnje s Kremljom“.

Na konkretnoj razini strategije „Council on Foreign Relations“ predlaže slijedeće:

„Izrazimo se jasno: Washington treba krenuti na ustupke, kako bi poboljšao odnose s Moskvom; on to ne može učiniti kroz očuvanje čitave sadašnje politike prema Rusiji. To isto odnosi se i na Moskvu. U tom duhu SAD moraju težiti prema sporazumu s Rusijom oko toga da je širenje NATO-a završeno, da SAD ukidaju svoje sankcije zbog aneksije Krima i da Rusija opet ima pristup grupi G8. U zamjenu, Moskva kroz povlačenje svoje vojske iz Istočne Ukrajine treba pristati na razmještaj mirovnih snaga UN-a, kao i prestati s otrovnim miješanjem u američku politiku i kulturu“.

CFR-ov prijedlog „razmjene“ teško da se može smatrati idealnim ili čak receptom koji paše za osiguranje zdravijih odnosa između Washingtona i Moskve, navodi Danilov, i dodaje, kako je tu važno ipak nešto drugo: sudeći prema toj poziciji utjecajne američke organizacije, američke elite postupno ostupaju od ideje da se Rusiji može i mora prijetiti, i počinju se privikavati na ideju da je s Moskvom moguće i nužno voditi ozbiljne pregovore. 

Danilov dalje kaže, kako je nemoguće, apsurdno i nezamislivo bilo sebi predstaviti  2014.g. da će vodeći analitički centar američke elite u svojstvu početne pregovaračke pozicije (za normalizaciju odnosa s Rusijom) „na stol staviti“  takve prijedloge poput priznanja Krima ruskim teritorijem, povratak Rusije u G8 (koje ima samo simbolično značenje), završetak procesa proširenja NATO saveza (što de facto znači davanja Ukrajini neutralnog statusa tj. njezine „finlandizacije“ (po finskom vanjskopolitičkom statusu), i odbacivanje razmještaja ukrajinske vojske u Donbas.

Naravno, sve ovo ne znači kako je navedeni niz elemenata upravo onaj kojega će i usvojiti službeni Washington, ali i ne znači kako oni idealno odgovaraju ruskim interesima koji su puno širi i dublji u odnosu na ono što sada predlaže Council on Foreign Relations, smatra Danilov. Međutim, samo ubacivanje takvih prijedloga u stručnu i političku „satnicu“, gotovo na svojoj najvišoj razini, moguće, označava određenu evoluciju američkog promišljanja, pričemu ne samo u odnosu na ruski smijer.

Washington se s bolom oprašta od iluzija o svojoj svemoći, a ruski uspjesi u suprostavljanju američkim sankcijama i proširenju njihovog utjecaja u svijetu samo su još jedan dokaz toga gubitka, navodi Danilov. Može se primjetiti, kaže on dalje, kako prekoatlantska elita prolazi sve odgovarajuće etape: početnu negaciju, nakon toga „zlobu“ (sankcije, opet sankcije, i ponovo sankcije, pomješane s ruskim izgonom iz G8), a sada idu rasprave oko toga što se može predložiti u zamjenu za zaustavljanje boli. Taj proces nije počeo sada, ali on sada dolazi do one faze, kada Washington postupno spremno odustaje od svojih ozbiljnih ambicija i priznaje nužnost ustupaka, a ne ultimatuma.

Prije svega to će završiti depresijom, a nakon toga novom geopolitičkom stvarnošću. Vjerojatno je najbolji odgovor na ova nastojanja američke refleksije – upornost u zaštiti ruskih interesa, tvrdi Danilov, koji zaključuje kako je ipak u američkoj „dubokoj državi“ ostalo još malo „zdravog razuma“ koji priziva na rad s Rusijom.

Putinov poziv „za spas civilizacije“ odaslan iz Jeruzalema 

Slučajno ili ne, na tragu pokušaja pronalaska izlaza iz „slijepe ulice“ u kojoj se našla američka vanjska politika, a s njom i čitavi svijet, nedvojbeno je i prošlotjedni poziv ruskog predsjednika Vladimira Putina upućen s međunarodne konferencije o holokaustu u Jeruzalemu. On govori o nužnosti održavanja summita „velike petorice“ – čelnika država stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a (Rusije, Kine, SAD-a, Francuske i Velike Britanije) još tijekom 2020. g. zbog rješavanja nagomilanih sigurnosnih problema koji sada „prijete ljudskoj civilizaciji“. Putinov su prijedlog odmah podržale Francuska i Kina. Što će o tome reći Washington (kojega će sigurno slijediti London) još se uvijek ne zna. Ali „loptica“ izazova prebačena je na njegovu stranu, a Trump će morati odlučiti koristi li mu Putinova inicijativa ili šteti u odnosu na nadolazeće američke predsjedničke izbore u studenom ove godine. Jer inicijative ovakve težine i ovakvoga karaktera obično stižu s druge strane Atlantika, i u njima, sukladno tome, Washington vodi glavnu riječ.

Zoran Meter: O komentaru “The Timesa” da SAD moraju razbiti savezništvo Rusije i Kine

Dva dana nakon što ga je Senat oslobodio optužbi za zloporabu položaja i opstrukciju rada Kongresa u okviru « ukrajinske afere », američki predsjednik Donald Trump je u petak, 7. veljače, otpustio dva dužnosnika koja su svjedočila protiv njega.

Prvi, potpukovnik Alexander Vindman, zamoljen je da napusti svoje radno mjesto u Bijeloj kući. Nekoliko sati kasnije, i Gordon Sondland, američki veleposlanik u Europskoj uniji, bogat gospodarstvenik i donator Republikanaca, objavio je u priopćenju za javnost da je zaprimio momentalni otkaz.

Rođen u Ukrajini, stigao u Sjedinjene Države u dobi od 3 godine, Alexander Vindman je 2018. godine radio kao savjetnik za europska pitanja u Vijeću za nacionalnu sigurnost u Bijeloj kući. Mjeseca srpnja, u direktu je imao priliku čuti telefonski razgovor u kojem je Donald Trump od svog ukrajinskog kolege zatražio da istraži njegovog demokratskog rivala Joea Bidena. Njegova prosudba da je taj predsjednikov zahtjev « nemoralan », dospjela je do Trumpovih protivnika. 

Sa svoje strane, Gordon Sondland je, u mjesecu studenom, tijekom javne rasprave, pred Kongresom potvrdio da je Ukrajincima predložen sporazum « daj i uzmi »: ukoliko njihov predsjednik želi biti pozvan u Bijelu kuću, treba objaviti pokretanje ankete o djelovanju  Burisma Holdings, najjačeg ukrajinskog proizvođača plina koji je dugo zapošljavao Huntera Bidena, sina bivšeg potpredsjednika Baracka Obame i potencijalnog rivala Donalda Trumpa na predstojećim predsjedničkim izborima Joea Bidena.

Reakcije

Naravno, Demokrati su odmah izrazili svoju ogorčenost predsjednikovom  »odmazdom ». Tako je zastupnik Mark DeSaulnier odtwitao : « Veleposlanik Sondland i potpukovnik Alexander Vindman hrabri su javni službenici, heroji i domoljubi.[…] Trumpova osveta protiv njih zbog istine je akcija dostojna diktatora i kriminalaca, a ne predsjednika najveće svjetske demokracije. »

Tijekom debate između pretendenata za demokratskog kandidata na predstojećim predsjedničkim izborima, Joe Biden je pozvao javnost na standing ovation  u čast vojske. Ustvrdio je : « Mi nismo poput Trumpa ». Međutim, obzirom na rezultate izbora u taboru Demokrata, očito je da nisu bili brojni oni koji su mu povjerovali.  Čime je Donald Trump uspio eliminirati opasnog protivnika, čija je slaba karika u lancu njegov sin Hunter Biden. 

Slomljen životom, nesretnim ljubavnim vezama i višestrukim ovisnostima, Hunter Biden je povjerovao da preseljenjem u Los Angeles (daleko od poslovne zajednice Istočne obale, politike i svog oca Joea), zaista može « nestati ». Donald Trump je odlučio  drugačije. Mobilizirao je vojsku savjetnika kako bi svijetlima javnosti izložio navodni sukob interesa Bidena Jr-a u Ukrajini i Kini. Kako  Impeachment nije uspio, obnovio se  interes javnosti za Huntera Bidena i njegove lukrativne aktivnosti.  

Naime, nakon ukrajinske revolucije 2014., Obamina administracija diplomatski je podržavala novu vladu na čijem je čelu bio Arseni Yatsenyuk. Tadašnji američki potpredsjednik Joe Biden bio je posebno impliciran u te napore.  U Kijev je otišao 22. travnja 2014. i pozvao ukrajinsku vladu da smanji svoju ovisnost o Rusiji po pitanju opskrbe prirodnim plinom. Ponudio je tehničku potporu SAD-a, pomoću koje će Burisma povećati domaću proizvodnju prirodnog plina. Hunter Biden, iako bez kvalifikacija u energetskom sektoru i iskustva u radu s Ukrajinom, ubrzo se priključio Upravnom odboru Burisma Holdingsa, tvrtke čijeg vlasnika – oligarha Mykolu Zlochevsky, ukrajinski i britanski sud tereti zbog pranja novca, utaje poreza i korupcije.

« Ukrajinska afera » primjer je globalizacijskih interakcija između međunarodnih aktera koje bitno utječu na politički pejzaž na nacionalnim razinama.

Prije sedam godina, tijekom proslave pedesete godišnjice Afričke unije (AU), čelnici tog kontinenta obećali su da će « zaustaviti sve ratove u Africi do 2020. godine ». Daleko smo od tog cilja. Nedavno je zabilježen napredak u Srednjoafričkoj Republici i Sudanu. Međutim, nove krize, od Kameruna do Mozambika, pridružile su se onima koje već razdvajaju države poput Libije i Južnog Sudana. 

Obraćajući se afričkim ministrima vanjskih poslova 6. veljače 2020., predsjednik Komisije AU Moussa Faki predstavio je nezavidnu situaciju u Africi od Sahela do Somalije i konstatirao da sasvim promašeni cilj 2020. otkriva « svu kompleksnost sigurnosne problematike u Africi ». 

« Promocija pacificirane i sigurne Afrike » je tema koja će se naći u središtu rasprave tijekom sastanka afričkih čelnika u Adis Abebi, etiopskoj prijestolnici, 9. i 10. veljače. Ona je kod Solomona Derssoa, šefa AU tijela za ljudska prava, izazvala ironiju, kojom je  prožet uvodnik južnoafričkih novina African Mail & Guardian : kako je « zveckanje oružjem u Africi sve glasnije i glasnije, ono pokazuje ‘dugi nos’ izabranoj temi godine ». 

Južnoafrički predsjednik Cyril Ramaphosa, koji je na čelu AU naslijedio Abdela Fattaha al-Sissija iz Egipta (rotirajuće predsjedništvo, poput onog Europske unije ), čini se svjestan teškog zadatka kojeg se prihvatio. U govoru s kraja siječnja, upozorio je da oružani sukobi nastavljaju ograničavati razvoj Afrike, te da ciljevi ekonomske integracije i borbe protiv nasilja nad ženama « prolaze kroz promociju sigurne i pacificirane Afrike. » Ostali afrički dužnosnici naglašavaju potrebu rješavanja korijena sukoba, koji su društveno-ekonomski i politički.

U 2020. Afrička unija će težiti afirmaciji svoje uloge u razrješavanju afričkih problematika, poglavito pitanja konačnog rješavanja sukoba u Libiji, državi koja ne uspijeva izaći iz kaosa u koji je upala još 2011. godine. Uoči konferencije u Berlinu u siječnju, glasnogovornica g. Fakija (predsjednika Čada) požalila se kako je AU bila « sustavno ignorirana » u libijskom slučaju, kojim uglavnom upravljaju Ujedinjeni narodi. Međutim, među odgovorne za nezadovoljavajući utjecaj AU na afričkom kontinentu, pa tako i za neuspjeh u Libiji, Afrička unija je uvrstila i samu sebe ; odnosno svoja unutarnja razilaženja iz 2011. godine, kada su afričke članice Vijeća sigurnosti UN-a odobrile vojnu intervenciju, a Vijeće za mir i sigurnost AU joj se  usprotivilo. « Unutarnja razilaženja » uglavnom se odnose na podršku kontinentalne sile – Egipta maršalu Haftaru, moćnom vođi s istoka Libije.  

Više nego nesuglasice između afričkih čelnika, razrješenju libijske problematike štete interferencije koje stižu iz Europe. Tako Shewit Woldemichael, istraživač u Institute for Security Studies, zamjećuje : « kriza u Libiji […] predstavila se kao kriza koja se odvija pred vratima Europe, za čije je razrješenje dakle potreban direktan odgovor europskih država ».

Način kako da poslodavac plati sve osobne račune: od vrećice čipsa do vila na tri kontinenta?

«Menadžment je najstariji zanat i najnovija profesija.»
Lawrence Lowell

Kraj 2019. obilježio je neočekivani rasplet hollywoodskog filma; autor čijeg scenarija, režiser i glavni glumac je Carlos Ghosn, a zapaženu ulogu Bonny koja se ne odvaja od Clydea (verzija sa, za sad, sretnim završetkom), ostvarila je njegova supruga Carole. Bivši šef Alijanse Renault-Nissan-Mitsubichi, pobjegao je iz Japana – gdje se nalazio u kućnom pritvoru od 25. travnja; skriven u prtljazi namijenjenoj prijevozu audio materijala – koju su, prethodno angažirani, specijalisti za eksfiltraciju ukrcali u privatni jet i sretno dopremili u Bejrut. Tamo je Gohsn veselo dočekao Novu godinu – slobodan zahvaljujući azilu koji mu je pružio Libanon. Pod teretom četiri optužnice za financijsku pronevjeru, slavni poslovnjak je, 31. prosinca, objavio priopćenje u kojem je ustvrdio da se «oslobodio nepravde i političkog progona». Ništa čudno, radi se o super-menadžeru, zvanom «cost-killer» (ubojica troškova), koji se specijalizirao u maksimizaciji profita za račun dioničara. Nakon desetljeća u službi nove poduzetničke kaste milijardera, u čijem je uzdizanju zaslužan; nakon što je uvišestručio njihove dividende, a oni njima kupovali dvorce i velebne vile, ili privatne jetove koje su neekološki koristili, nije čudno da je svoj cost-killerski genij odlučio preusmjeriti prvenstveno sebi u korist. Tako je razvio metodu: kako da vam poslodavac plati sve račune: od vrećice čipsa do vila na tri kontinenta. 

Kako se stvarao novodobni top menadžment?

Tijekom tridesetogodišnjeg neoliberalnog globalizacijskog ciklusa koji se upravo završava, kapitalizam je iz sustava proizvodnje pomoću kapitala izrastao u sistem proizvodnje kapitala. Nakon prilagodbe pravnog okvira i poreznih politika potrebama financijskog lobija, dioničari investicijskih fondova, zahvaljujući LBO (Leverage Buy Out) preuzimanju urušenih tvrtki koje se uglavnom oslanja na kredit, prvo su dobivali priliku iscijediti kupljena poduzeća otplatom svojih dugovanja, a potom najčešće i dobro zaradili na njihovoj preprodaji. Tako su, između 1990. i 2020., od LBO-a do LBO-a, uspjeli uništiti cijele segmente američke i europske industrije, i generirati novu poduzetničku kastu milijardera i nove menadžere njima u službi. 

Došlo je do transformacije djelovanja korporativnih menadžera koje se više nije odvijalo u službi pravne osobe – tvrtke s odgovornošću prema uposlenicima, klijentima i državama, nego u službi dioničara koji zaslužnima distribuiraju nagrade: golden hello, stock options, «zlatne padobrane», premije i bonus planove. Što su veće dividende koje se isplaćuju dioničarima neke tvrtke, to je veća vrijednost njenih dionica na burzi, a time i prihodi menadžera. Stoga se menadžeri više nisu libili masovno otpuštati radnike, eksternalizirati aktivnosti ili zatvarati rentabilne tvornice radi njihove delokalizacije na tržišta s jeftinijom radnom snagom i realizacije većeg profita. 

Kako je, prema neoliberalnom globalizacijskom modelu, državni sistem socijalne zaštite sinonim za birokraciju i neučinkovitost, a odumiranje država neumitno, multinacionalne korporacije su tu teoriju koristile kako bi opravdale svoju praksu  izbjegavanja i optimizacije poreza, odnosno delokalizaciju profita u države s najnižim poreznim stopama ili u porezne rajeve. Tako su se najbolji među menadžerima (top menadžment) profilirali u globalne cost-killere. «Slučaj Ghosn» nije jedinstven, nego reprezentativan primjer menadžerske dovitljivosti u izbjegavanju državnih zakona i korištenja blagodati nedorečenosti međunarodnog prava. 

«Afera Carlos Ghosn»

Nakon uhićenja u Japanu i spektakularnog bijega u Libanon, sve su šanse da bivšem predsjedniku Grupe Renault-Nissan nikada neće biti suđeno. Javnosti će ostati dostupna samo kaleidoskopska vizija afere: ekstravagantne naknade koje je ishodio; sporna kuća u Bejrutu koju je Nissan kupio (iako to nije htio) i u kojoj Ghosne danas živi (nakon bijega iz Japana); suspektni sistem za ubiranje retrokomisija; pokrivanje troškova: od somptuoznog Ghosnovog vjenčanja u dvorcu Versailles do vrećice čipsa čijom je fakturom opterećena budžetarna linija s karakteristikama crnog fonda; itd. Svašta je moguće naći u slučaju Ghosne – aferi kršenja moralnih (ono što je ispravno ili pogrešno) i etičkih (ono što je dobro ili zlo) pravila, te nacionalnih zakona više država. 

Srce afere je u RNBV-u, netransparentnoj strukturi, nizozemskoj podružnici Grupe Renault-Nissan u kojoj je interna revizija dva proizvođača automobila našla 11 milijuna eura sumnjivih troškova, kao i dva ugovora temeljem kojih je ta podružnica plaćala bivšu Sarcozyjevu glasnogovornicu, ministricu pravosuđa, čuvaricu državnog pečata Rachidu Dati i eminentnog kriminalca Alaina Bauera. 

Sumnjivi ugovori RNVB-a

RNVB podružnicu je 2002. kreirala Alijansa Renault-Nissan BV, svaki konstruktor s udjelom od 50%. Predstavljena je kao struktura s ograničenim brojem uposlenika i aktivnosti, zadužena za pilotiranje zajedničke strategije. Glasnogovornik Alijanse je 2014., za novine Les Echos izjavio da se «radi o malom uredu koji organizira međunarodne sastanke rukovodećeg kadra dviju grupa.» Izbor Amsterdama za sjedište Alijanse obrazložio je činjenicom da je Nizozemska neutralna i ne manifestira svoju preferenciju između Francuske i Japana. Isto iako nije tajna da kada druge francuske grupe u Holandiji otvaraju podružnice, to je zbog optimizacije poreza, a privatne osobe zbog izbjegavanja plaćanja poreza. Prema novinama Libération, od 2012. je i Carlos Ghosn bio nizozemski porezni obveznik kako bi izbjegao francuski ISF – porez na imovinu veću od 1,31 milijuna eura.

Glede preliminarne istrage koju je otvorilo francusko Nacionalno financijsko tužiteljstvo (PNF), ona je reakcija na tužbu koju je podnijela jedna dioničarka Renaulta. Njen odvjetnik, Jean-Paul Baudel, izjavio je: «Sumnjivi su iznosi na koje je ta podružnica bez zaposlenika sklopila ugovore s Rachidom Dati i Alainom Baureom». Prema izvorima AFP-a bliskim istrazi, bivšoj ministrici pravosuđa je, za odvjetničke usluge, u periodu između 2012.. i 2016.,  nizozemska podružnica RNBV isplatila 900 000 eura honorara, a kriminologu Alainu Baueru milijun eura. Ti iznosi nisu uključeni u, ukupno, 11 milijuna eura «sumnjivih» troškova koji Carlosu Ghosnu pripisuje revizijski izvještaj kabineta Mazar. Evidentno je da anomalije u djelovanju predsjednika Renault-Nissan nisu uspjeli zamijetili niti eminentni francuski kriminolog, niti zaštitnica pravne države iz razloga što su oboje bili na plaći kod francusko-brazilsko-libanonskog super-menadžera. Odvjetnik Rachide Dati tvrdi da je uloga njegove klijentice bila pomoć u razvijanju aktivnosti Alijanse Renault-Nissan na Bliskom Istoku i u Sjevernoj Africi, te da se radi o legalnom ugovoru i prihodima koji su uredovno prijavljeni u poreznoj deklaraciji njegove klijentice. Bivša čuvarica državnog pečata dodatno je zaprijetila da će dioničarku Renaulta tužiti zbog «klevete». Sa svoje strane, denuncirajući «klevetničku kampanju», odvjetnik Alaina Bauera je, za  Parisien, objasnio da je misija njegova klijenta u Renaultu bila općepoznata, te da će «dostaviti dokumente koji svjedoče o obavljenom poslu». Bauer je bio dio stručnog tima koji je 2011. dobio zadatak restrukturirati Renaultovu službu sigurnosti i deontologije. Isto nakon uzbune zbog, kako se pokazalo, lažne špijunske afere. Bauerov odvjetnik nije objasnio zašto je njegov klijent za taj posao bio plaćen u Nizozemskoj. Prema dokumentima dostavljenim AFP-u, putem RNBV-a su nagrađivani i drugi rukovoditelji Renaulta-Nissan. 

Sumnjivi troškovi RNVB-a

Jedanaest milijuna eura sumnjivih troškova koje detaljiraju revizori RNBV-a odnose se na «dodatne putne troškove Carlosa Ghosna avionom» (putovanja privatnim jetom u privatne svrhe) i «druge osobne troškove pokrivene korporativnim sredstvima», te na Ghosnove donacije «neprofitnim organizacijama». Tjednik L’Express je o osobnim troškovima predsjednika Renault-Nissan pisao i prije revizorskog izvješća, evocirajući njegova putovanja privatnim jetom, «raskošne zabave», ili «luksuzan nakit». Tako je, na primjer, RNBV bio terećen računom od 227 300 eura nakon što su Ghosn i njegova supruga, 2018., pozvali osam parova prijatelja na karneval u Rio – gdje su proveli nekoliko dana u luksuznom hotelu. Ghosnov je  odvjetnik pozivnice i trošak objasnio konstatacijom da «prijateljski odnosi ne isključuju poslovne.» 

RNBV je također platio račun za – sada već slavni – rođendan Carlosa Ghosna u Versailleskom dvorcu 2014. godine, o kojem su se raspisali svi mediji: 634 000 eura. Prema L’Expressu, ta nizozemska podružnica također je financirala, u listopadu 2016., večeru u istom dvorcu povodom « kraljevskog» vjenčanja super-menadžera sa svojom drugom suprugom, Carole Nahas (kostimi iz doba Louisa XIV, uzvanici iz cijelog svijeta itd.). Le Figaro i drugi francuski mediji već su tada posumnjali u zloporabu povjerenja, položaja, ovlasti predsjednika Grupe Renault-Nissan BV; u konkretnom slučaju da je, u zamjenu  za sponzorski ugovor između Renaulta i dvorca Versailles, ishodio besplatni najam te palače za osobne potrebe (osobna korist od 50 000 eura po danu najma).

Jesu li sa sumnjivim aktivnostima svoga predsjednika bili upoznati njegovi poslodavci: Renault i Nissan?

Renaultovo priopćenje za javnost povodom objave rezultata revizije kabineta Mazar, u kojem čelnici te gupe «otkrivaju» da efektivno postoje nedostaci unutar RNBV-a po pitanju financijske transparentnosti i procedura kontrole troškova, sugerira da su sjedištu francuskog proizvođača automobila troškovi nizozemske filijale bili nepoznati. Kako je na to upozoravao Renaultov sindikat CGT, dodatne naknade koje je RNBV isplaćivao rukovoditeljima nisu bile prikazivane u Renaultovom računovodstvu, kao što sadržaj odluka na nivou Alijanse (eventualne nesuglasice između Renaulta i Nissana) i njene aktivnosti nisu bile poznate sastavnicama te mega-grupe. Stoga je donesena odluka o stvaranju novog «operativnog odbora», jedinstvnog tijela koje bi trebalo nadgledati rad i upravljanje Alijansom, odnosno zamijeniti RNBV i drugu podružnicu koncerna: NMBV – Nissan-Mitsubishi BV. Naime, i ta druga podružnica Alijanse sumnjiči Carlosa Ghosna da je od nje u 2018. godini uprihodio 7,8 milijuna eura, te da je (preko tog entiteta sa sjedištem u Nizozemskoj) kupio svoje luksuzne vile u Rio de Janeiru, Bejrutu i Parizu. Tereti ga se i da je, samoinicijativno, jednoj od svojih sestara isplatio 660 000 eura naknada za savjetovanje, te donirao libanonska sveučilišta. Svemu treba dodati i sumnjive troškove iz izvještaja Renaultove unutarnje revizije, poput «marketinških troškova u Omanu» koje je platilo sjedište Renaulta u Parizu, iako su trebali biti plaćeni iz budžeta Renaulta dotične regije. Revizori vjeruju da se iza «marketinških troškova u Omanu» kriju «sitni» osobni troškovi Carlosa Ghosna. 

«Pravno-industrijska zavjera» ili «upozorenje» top menadžmentu?

Rođen u Brazilu u obitelji libanonskog podrijetla, nakon diplome prestižne francuske Politehnike, Ghosn je karijeru započeo u Michelinu gdje se postupno uzdigao do pozicije «number 2».1996., regrutirao ga je šef Renaulta Louis Schweitzer, s namjerom da ga učini svojim nasljednikom. I kao novi čelnik Renaulta, nastavio je održavati vezu s Libanonom, gdje je studirao kod isusovaca (odakle donacije libanonskim sveučilištima). Specijalizirao se u transformaciji poduzeća na rubu bankrota u vrlo profitabilne tvrtke. 

U trenutku u kojem je uhićen, upravljao je oporavkom Mitsubishi Motorsa nakon otkrivanja zadnje prijevare te grupe (glede tehničkih karakteristika pojedinih modela automobila). U Japanu je bio obožavan «manga-heroj» otkako je oporavio Nissan njegovim preuzimanjem od strane Renaulta 1999. 

U Francuskoj je ponekad bio optuživan da favorizira japanske interese i u prvi plan stavlja financijski menedžment. Međutim su kritike oslabile otkako je Renault počeo otvarati radna mjesta u zemlji. Kakogod, Alijansa Renault-Nissan BV, 2016. proširena na Mitsubishi, bila je 2017., s 10,6 milijuna prodanih vozila, svjetski number one u prodaji automobila. Evidentno je da se radi o uspjehu na kojem Alijansi konkurencija zavidi. U tom je kontekstu, sam Carlos Ghosn ustvrdio da je «afera Ghosn», u stvari, «pravno-industrijska zavjera». Međutim, Ghosnov susret s «najtvrđim» (japanskim) pravosuđem, više nego «zavjeri», nalikuje «upozorenju» koje poduzetnička kasta milijardera šalje svojem top menadžmentu (cost-killerima): što im se može desiti ukoliko maksimizaciji njihovog, pretpostave maksimizaciju vlastitog profita.   

Ostaje otvoreno pitanje s kojim se suvremeni cost-killeri suočavaju na dnevnoj bazi: zašto bi «ubijanje troškova» za račun dioničara bilo moralnije, etičnije i zakonski opravdanije od «ubijanja troškova» za sebe samog?

Ima li šanse za nastanak novog britanskog carstva?

Velika Britanija od prošloga petka i službeno je prestala biti članica Europske unije. O čitavom dugom i mučnom procesu Brexita, o njegovim pozitivnim i negativnim posljedicama po Veliku Britaniju i po EU, već smo detaljno pisali u našim brojnim analizama. Na kraju će jedino vrijeme pokazati tko je u čitavoj ovoj „igri“, koja je nedvojbeno povijesnog karaktera, dobitnik a tko gubitnik. Međutim, ono što je već sada potpuno jasno, stvoren je presedan zbog kojega na tlu Europe više ništa neće biti isto i na što, ovih dana, otvoreno upozorava i francuski predsjednik Emmanuel Macron, ali i brojni svjetski analitičari. Taj se presedan mora promatrati u širem – globalnom  geopolitičkom kontekstu i procesima koji su u tijeku, a koji, figurativno rečeno, nisu ništa drugo nego prevrnuta geopolitička „šahovska ploča“ s porazbacanim figurama, koja je dovela do stvaranja svojevrsnog „kreativnog nereda“, potrebnog za zauzimanje što boljih startnih pozicija uoči konačnog završetka ukupnog preslagivanja međunarodnih odnosa, uspostave novih ravnoteža snaga i podjele interesa. Drugim riječima, stari poredak je mrtav a rađa se nešto posve novo. 

A koliko će Velikoj Britaniji, s obzirom na njezinu ukupnu veličinu (koja je u usporedbi sa svjetskim „teškašima“ SAD-om, Kinom i Rusijom, uza sve njezine financijske i diplomatske poluge, vještine i sklonost obavještajnim akrobacijama, ipak skromna) biti složeno plivati po olujnim valovima i vjetrovima globalnih promjena, svjedoči i jedna, naizgled banalna vijest koja to nikako nije. Naime, američka administracija nastavlja vršiti pritiske na Veliku Britaniju nakon odluke službenog Londona da kineskoj IT tvrtci „Huawei“ ipak omogući sudjelovanje u razvoju britanske 5G mreže.

Tijekom svoga prošlotjednog posjeta Velikoj Britaniji američki državni tajnik Mike Pompeo izjavio je kako će Trumpova administracija „ocjenjivati, kako će Velika Britanija realizirati planirane projekte“ i dodao, kako britanska vlada „još ima šansu razmotriti izvršenje zadanih planova“ (vezanih uz razvoj svoje 5G mreže i uz pomoć spomenutog kineskog tehnološkog diva). 


Samo dan ranije tj. uoči Pompeovog dolaska u Lpondon, britanska vlada, na čelu s premijerom Borisom Johnsonom, objavila je svoju odluku o davanju mogućnosti Huaweju za sudjelovanje u izgradnji infrastrukture za mrežu 5G.

https://www.reuters.com/article/us-britain-usa-huawei/uk-grants-huawei-a-limited-5g-role-idUSKBN1ZR02G

Mnogi stručnjaci smatraju kako će američka administracija i pored spomenutih, relativno blagih Pompeovih upzorenja, nastaviti pritiskati London prema izboru drugih tvrtki za razvoj svoje mreže 5G. Jer unutar američkog političkog establišmenta i dalje ostaje negativan stav prema ovoj odluci britanskog premijera.

O tome najbolje svjedoči i izjava američkog senatora iz savezne države Nebraske iz redova republikanske stranke, Bena Sasse, koji je član senatskog Odbora za obavještajne poslove (Senate Select Committee on Intelligence). Kazao je kako se „žalosna istina sastoji u tome, da su naši posebni odnosi sada postali manje posebni, nakon što je Velika Britanija učinila izbor u korist državnih špijuna-komunista u Huaweiu“. Tu je situaciju Sasse usporedio s „hladnim ratom“ SAD-a i Velike Britanije sa SSSR-om, kada „Margaret Thacher nije kontaktirala s KGB-om kako bi uštedjela nekoliko penija“. Također je kazao kako je sada „Komunistička partija Kine zarazila „Pet očiju“ uz pomoć Huaweija“ („Pet očiju“ je kolokvijalni naziv za sofisticirane uvezane radarske i obavještajne sustave na tlu SAD-a, Kanade, Velike Britanije, Australije i Novog Zelanda). 

(https://www.sasse.senate.gov/public/index.cfm/press-releases?ID=FC4EBC80-24E3-449F-8CCA-EBFC01ED0399)

Ovi komentari američkog senatora itekako podsjećaju na jednu drugu špijunsku aferu, u kojoj su sudjelovale obavještajne službe SAD-a i Velike Britanije. Tada je, u velikoj aferi globalnog karaktera, dotadašnji službenik ključne američke Nacionalne sigurnosne agencije (NSA) Eduard Snowden objavio informacije kako je ta agencija vršila masovna špijuniranja mobilnih i internetskih komunikacija po čitavome svijetu, predsjednika ili premijera brojnih država, uključno i najbližih američkih saveznika. Pritom je govorio o „pametnim“ sredstvima i izvođenju kibernetičkih napada pod krinkom drugih osoba od strane CIA-e, (https://wikileaks.org/ciav7p1/) ali i o arsenalu za manipulacije i miješanje u rad društvenih mreža po čitavom svijetu od strane britanskih obavještajnih službi ( https://theintercept.com/2014/07/14/manipulating-online-polls-ways-british-spies-seek-control-internet/).

U tom smislu, makar možda i bile istinite, prilično „nekolegijalno“ djeluju američke optužbe protiv kineskog tehnološkog diva Huaweija, jer je očito kako se tim poslom već odranije bave i oni sami, koristeći američke tržišne (privatne) resurse, poput društvenih mreža, mobilnih uređaja, interneta i td. 

S druge strane, američka zabrinutost zbog Huaweija najveća je ne zbog bojazni o špijunskim aktivnostima te tvrtke, već zbog straha od konkurencije koju ona predstavlja na globalnom tržištu po američke IT-divove – i u kvalitativnom i u cjenovnom smislu. 

Ali u svemu ovome ipak je najbitnije nešto drugo: izlazak Velike Britanije iz članstva u EU, koji je prošloga tjedna i konačno formaliziran, proveden je, između ostaloga, i zato da Londonu omogući jednostavnije samostalno globalno djelovanje u smislu osiguranja njegovih ekonomskih interesa – od Bliskog istoka, Afrike, do Dalekog istoka, nego što bi to mogao kroz mučna i dugotrajna administrativna prepucavanja unutar složenih briselskih struktura. A sada mu, međutim, na tom putu prepreke počinje postavljati njegov najveći saveznik -Washington, a da Velika Britanija još gotovo nije uspjela niti udahnuti „novi zrak slobode“ kojeg očekuje nakon „zbacivanja okova“, navodno nametnutih od strene EU. Jer nakon Brexita (i to nije nikakva tajna) London itekako računa na aktivan i ubrzani razvoj bilateralnih odnosa s Kinom, ne više isključivo posredstvom svoga utjecaja u Hong Kongu, već i neposredno – politički s Pekingom i tržišno kroz burzu u Šangaju, uključivanje u kinesku Azijsku banku za infrastrukturni razvoj, pokrenutu u sklopu operacionalizacije njezinog infrastrukturnog projekta „Jedan pojas, jedan put“ i td. U tom smislu već su ostvareni brojni britansko-kineski politički i gospodarski kontakti, održane konferencije i td., a jedan od postignutih sporazuma rezultirao je i njihovom suradnjom po pitanju informacijske tehnologije i izgradnje 5G mreže. 

Dakle, usprkos nedvojbenom, svekolikom i čvrstom britanskom savezništvu sa SAD-om, London i dalje želi očuvati relativno visoki stupanj nezavisnosti u donošenju ključnih odluka iz spektra svojih nacionalnih interesa, prije svega onih po pitanju vanjske politike na koje je London uvijek osjetljiv zbog svoje bogate povijesne tradicije. Ali ta nezavisnost bi, s pozicije Trumpove administracije, morala postajati sve manja a u konačnici i prestati – odnosno uskladiti se s američkim nacionalnim interesima što je vrlo osjetljivo pitanje po britansku elitu i čemu se ona još uvijek snažno opire. O tome svjedoči i spor o kojemu je riječ u ovome tekstu, ali još i više izjava spomenutog američkog senatora o „posebnim“ odnosima Washingtona i Londona koji su sada upitni. 

A upravo je na ovakav scenarij mogućeg američkog pritiskanja na London upozoravo i službeni Bruxelles tijekom procesa Brexita, govoreći Britancima kako će Amerikanci „usisati“ sve njihove želje i planove u vlastite nacionalne interese i strategije, zbog čega, na kraju, od britanskog suverenizma neće ostati ništa. Pritom su podsjećali kako je unutar EU Velika Britanija uvijek imala dovoljno privilegirani status i prostor za samostalno djelovanje po mnogim bitnim sektorima, od pravosuđa, migrantske, obrambene politike i td.   

Ostaje za vidjeti hoće li London zbog američkih pritisaka protjerati Huawei (u što ne vjerujem) i time ugroziti razvoj bilateralnih odnosa s Kinom, što bi sigurno rezultiralo i slabljenjem britanskih pozicija na njezinom golemom tržištu i njihovog zauzimanja od strane drugih „igrača“, ili će se pritiscima othrvati, a Washington na sve to tiho pristati s obzirom na golemu važnost Velike Britanije unutar zajedničkog vojnog saveza.

Macronova misija

Kao što smo čuli, u ponedjeljak je francuski predsjednik Macron po prvi put u svom mandatu posjetio Poljsku, naglašavajući prekretnicu u međusobnim odnosima nakon zahlađenja koje je, 2018. godine, nastupilo zbog prozivanja poljske vlade da „laže narodu“. Obradili su niz tema od odnosa s Rusijom za koju je izjavio da Europa mora biti „zahtjevna“ prema Rusiji i kako Francuska nije „ni pro-ruski ni anti-ruski“ orijentirana, već „pro-europski“. Možda navedene riječi nisu pozitivno odjeknule Poljskom kad se uzme u obzir poljski antagonizam prema Rusiji i sumnjičavost prema motivima Francuske i Njemačke, pogotovo u kontekstu izgradnje plinovoda Sjeverni Tok 2 za koji je bivši poljski ministar vanjskih poslova rekao da je pothvat „suvremena reinkarnacija sporazuma Molotov-Ribentroop i nova njemačko-ruska podjela interesnih sfera u istočnoj Europi“. U međuvremenu se Macron nastoji predstaviti kao svježi, energičan i inovativan lider spreman se prihvatiti dužnosti medijatora u bitnim krizama i sporovima. Najzanimljivija izjava tokom sastanka je Macronova konstatacija da će Francuska, Njemačka i Poljska voditi EU nakon britanskog izlaska. Tako je Macron u svakom slučaju ostavio dojam da će raditi na zatopljenju narušenih odnosa između Varšave, Berlina, Pariza i Bruxellesa. Izjavio je da „Brexit zahtjeva novu dinamiku odnosa među preostalim članicama Europske Unije“. Ovakva izjava bi se mogla protumačiti kao nuđenje trijumvirata Poljskoj kao ključnoj zemlji u novonastaloj konstelaciji snaga u post-brexit EU. Macron je najavio kako će se uskoro održati sastanak takozvanog „Weimarskog trokuta“ susret dužnosnika zemalja Francuske, Njemačke i Poljske.

Weimarski trokut

Weimarski trokut predstavlja poluformalno grupiranje dužnosnika Njemačke, Poljske i Francuske, kao institucijski oblik utemeljen je 1991. godine s ciljem promoviranja suradnje i potpore u slučaju rješavanja sporova u kriznim žarištima, situacijama poput ukrajinske i migrantske krize koje se tiču cijele EU. Ciljevi skupine su dosada bili skromno realizirani kroz summite koji su se uglavnom održavali na razini nižih dužnosnika ministara vanjskih poslova, uglavnom uz rijetke situacije sastanaka šefova država. Inicijativa je pomogla Poljskoj u posthladnoratovskoj tranziciji, pregovorima za pristupanje u EU i afirmaciji Poljske među dotadašnjim državama članicama. U ovom trenutku se čini da Macron svojim potezima navedeni trend skromnih rezultata pokušava ozbiljno promijeniti. Sastanak između šefova država u kontekstu Brexita bi mogao biti uvod u reorganizaciju odnosa snaga i novim pozicioniranjem između članica EU. No, također postoji popriličan jaz između Poljske, Njemačke Francuske i EU institucija.

Poljski jaz

Jaz se očituje u reformi pravosuđa koju želi provesti poljska vladajuća stranka Zakon i Pravda (PiS). Kad je PiS preuzeo vlast 2015. odmah su započeli s kampanjom provođenja reforme pravosuđa pod krilaticom da Poljsku treba očistiti od „korupcije i mentaliteta iz komunističke ere“.  Poljska vlada bi reformom mogla postaviti na čelo kako lokanih tako i vrhovnog suda ljude čije tumačenje pravnih normi i zakona je sukladno viziji i djelovanju poljske vlade čime bi se stvorio monopol vladajuće stranke nad sudskom vlasti koji sada postoji u Mađarskoj s Orbanom na čelu. Valja pritom naglasiti da Poljska jamči postojanje demokratskih načela i slobodu govora koji ne bi bili ugroženi reformama, već bi one više vodile prema konzervativnom tumačenju suvremenog pravosuđa i državništva u kojem je njihova međuovisnost velika. Primjer je upravo usvojen zakon od strane poljskog predsjednika Dude prema kojem se suci mogu sankcionirati i disciplinirati ukoliko počnu kritizirati postojeći sistem što je izazvalo otpor liberalnih snaga u Poljskoj koje tvrde da će to dovesti do entropije građanskih sloboda. Navedeni pristup je izazvao oštre kritike iz Bruxellesa koji se temelji na pretpostavci da takva reforma krši pravnu stečevinu EU koja je temelj pristupanja uz rušenje postojećih europskih demokratskih i pravnih standarda. Pritisci EU institucija i zemalja članica do sada nisu urodili konkretnim plodovima. Stranka PiS je vrlo popularna i ima jaku podršku javnosti, dok je Poljsku „pogodio“ ekonomski uspon koji se počeo osjećati ne samo u najvećim urbanim čvorištima poput Varšave, Krakova, već i u manjim sredinama i na malom čovjeku čime se je vlast legitimizirala i ima podršku ili u najgorem slučaju osjeća se pasivnost i prešutno odobravanje javnosti pri provođenju reformi. Poljska vlada je također usmjerila svoje djelovanje prema provođenju promjena i u informativnom i medijskom prostoru s ciljem uspostava monopola nad distribucijom i plasiranjem informacija što prema stavu EU-a Poljsku usmjerava prema tzv. „defektnoj demokraciji“ lišenoj neovisnosti dotad političko i društveno bitnih područja. 

Brexit i „Nova Europa“

Izlaskom Britanije iz EU temeljito se mijenja postojeći odnos snaga. Liberalni blok unutar parlamenta, Vijeća ministara i ostalih relevantnih institucija je oslabljen. Britanija je tokom svog članstva često pružala otpor inicijativama koje su vodile prema dubljoj integraciji i bližim politikama između država članica uz sklonost prema bilateralizmu, slobodnim trgovačkim sporazumima s trećim zemljama, uz ublažavanje po njima rigoroznih propisa poput spornog TTIPU-a. Nadalje, Britanija se suprostavljala i vanjskim politikama i više je dobivala od EU nego što je svojim kapacitetima unosila u zajednički proračun. Izlazak će ojačati položaj Francuske i Njemačke što se očituje u najavama mnogih analitičara da će osovina Berlin – Pariz postati trajna realnost EU bez značajne opozicije. Njihovu unutarnju opoziciju predstavlja skupina zemalja tzv. V4-Višegradska skupina vođena Poljskom, Češkom, Slovačkom i Mađarskom čiji je cilj bližom suradnjom između navedenih članica i spajanjem resursa i kapaciteta stvoriti respektabilnu opoziciju prema njemačkoj i francuskoj politici kroz suradnju preko EU institucija i strateške inicijative poput izgradnje željezničkog koridora od poljskog Gdanjska do Crnog Mora i LNG terminala na Krku s ciljem osiguravanja ekonomske i energetske neovisnosti od zemalja članica. Navedena inicijativa je dobila potporu Kine i SAD-a koji ih vide kao priliku da oslabe dominantan položaj njemačko-francuske osovine unutar EU, dok ih same zemlje vide kao priliku za vlastitu afirmaciju. Zbog nedostatka dovoljnih financijskih potpora, inicijativa trenutačno doživljava stagnaciju. Promatrajući u tom kontekstu Macronovu inicijativu, može se reći da je to pokušaj zemalja Stare Europe za neutralizacijom postojeće opozicije od zemalja Nove Europe uz dijalog i formiranje kompromisa oko bitnih pitanja s obzirom na novu konstelaciju moći unutar EU. Teško je predvidjeti hoće li Poljska pristati na primamljive ponude iz Pariza, ili će im kontrirati, no evidentno je da će se kroz inicijative i sumite pokušati postići kompromisno riješenje.

Svjetski ekonomski forum održan od 21.-24. siječnja u Davosu, koji je ponovo, kao i svake godine, okupio političku, bankarsku i gospodarsku elitu suvremenoga svijeta, svojim tijekom i porukama iskazao se ne samo kao vjerni odraz promjena globalnog poretka moći, nego i kao njegov pažljivo prikriveni kreator. 

Skup moćnika jednako je, naime, neformalan kao i novi međunarodni gospodarski i geopolitički poredak koji se na razvalinama starog poretka moći upravo stvara. U Davosu se svake godine na sastanku koji nije utemeljen na međunarodnom pravu, niti postojećim međunarodnim institucijama donose odluke od presudnog utjecaja za međunarodne ekonomske i političke odnose čime se određuje ukupni poredak međunarodnih odnosa i u konačnici sudbina svijeta. Takav neformalni i međunarodno pravno nepostojeći skup moćnika, koji imaju efektivnu vlast i mogućnost kreiranja i provođenja političkih i gospodarskih odluka, u većini država svijeta ne može stvoriti ništa drugo do jednako neformalni  i međunarodnim pravom neregulirani globalni poredak sustava moći. 

Međunarodni poredak tako postaje poprište geoekonomskog rata, nalik na nadmetanje koorporacija na slobodnom tržištu. Uporno i postupno međunarodni odnosi, između ostalog i djelovanjem odluka koje se donose u Davosu, pretvaraju se u potpuno slobodnu i nereguliranu tržišnu utakmicu najmoćnijih država svijeta za prisvajanje svjetskih bogatstava. Međunarodni odnosi pretvaraju se, tako, u skup odnosa kakvi vladaju u nadmetanju gospodarskih subjekata na slobodnom tržištu. Umjesto manje ili više reguliranog sustava pravila temeljenih na općeprihvaćenim  načelima, makar često samo na deklaratornoj osnovi, na svim razinama međunarodnih odnosa stvara se slobodno, neregulirano tržište bez pravila i načela, na kojem se bez ograničenja međusobno nadmeću države i u sve većoj mjeri nedržavni subjekti međunarodnih odnosa.

Slijedom toga akteri međunarodnih odnosa, prije svih najmoćnije države, umjesto vojnih u sve većoj mjeri pri međusobnim nadmetanjima koriste geoekonomske instrumente moći. Vojni efektivi na toj razini primarno su namjenjeni odvraćanju. Globalne sile direktno se sučeljavaju ekonomski, a efektivna uporaba vojne moći koristi se samo prema slabijim akterima međunarodne zajednice bilo direktnim vojnim intervencijama, bilo putom tzv. posredničkih ratova. 

Globalni divovi međusobni rat vode geokonomskim instrumentarijem državne „tvrde moći“. 

Tipičan primjer usklađenog korištenja ekonomskih i vojnih sredstava vanjskopolitičkog djelovanja je američka politika pod administracijom predsjednika Donalda Trumpa. Revidirana američka Strategija nacionalne sigurnosti („US National Security Strategy“) objavljenja 2017. godine, ekonomsku moć države i njezinu sigurnost definira sastavnim dijelom ukupne nacionalne sigurnosti i ekspilicitnim elementom vanjske politike SAD-a. Na tim doktrinarnim temeljima donešeni su zakonodavni akti, primjerice „Foreign Investment Risk Review Modernization Act“ iz 2018. godine, koji ograničavaju izravna strana ulaganja u cilju zaštite američke ekonomije i njenog položaja na međunarodnoj sceni. Preuzimanje američkih tvrtki sada se može abrbitrarnom odlukom američkih vlasti selektivno sprječavati iz razloga nacionalne sigurnosti, kao što se to dogodilo u ožujku 2018. godine kada je američka vlada blokirala pokušaj preuzimanja trvtke „Qualcomm“ prozvođača elektronike, od strane jedne singapurske tvrtke. Ekonomske instrumente moći američka politika koristi uistinu masovnom primjenom ekonomskih sankcija prema državnim subjektima i tvrtkama diljem svijeta i uvođenjem ili povećavanjem carinskih stopa na uvezene proizvode, uglavnom one uvezene s područja Europske unije i Njemačke kao njene vodeće države, kako bi se smanjio američki vanjsko-trgovinski deficit prema europskim državama. Popis europskih proizvoda pod udarnom novih – viših carina uistinu je širok: od čelika i aluminija do njemačkog i francuskog vina, talijanskog parmezana i španjolskog maslinovog ulja. 

Ekonomska moć oduvijek je bila odlučujući element u međunarodnom sustavu moći. Ekonomska snaga pojedine države u kombinaciji s monetarnom politikom materijalni je temelj i za razvoj vojnih kapaciteta. U različitim povijesnim trenucima države koriste različite elemente svoje moći s obzirom na protivnika ili pak karakter uspostavljenog međunarodnog poretka. Novi poredak koji se stvara kao preslika korporacijskog ratišta za profit na nereguliranom tržištu, sasvim logično, u prvi plan stoga gura ekonomske instrumente državne moći. Sukob vodećih sila koji se vodi diljem svijeta nakon hladnoga rata zapravo je rascjepkani asimetrični svjetski geoekonomski rat. 

Da skup u Davosu nije debatni klub nego mjesto na kojem se uistinu kreira politika i dinamika međunarodnoga poretka svjedoči i zaključni pregled globalnih svjetskih rizika donesen nakon sastanka Svjetskog ekonomskog foruma 2018. godine. U njemu se rafiniranim diplomatskim riječnikom donosi raščlamba postojećeg stanja međunarodnih odnosa i prosudba njegova daljnjega razvoja. Ta prosudba iz pregleda globalnih svjetskih rizika izuzetno je indikativna zbog svog proročanskoga karaktera jer se sada, dvije godine nakon njenog donošenja, može vidjeti da se sve navedeno u njoj uistinu i obistinilo. Kako se u Davosu ne okupljaju nikakvi vidovnjaci nego bankari, gospodarstvenici i političari s uzdama moći čvrsto u svojim rukama, sasvim je izvjesno da dokumenti  koji se donose u Davosu nisu nikakve procjene razvoja događaja nego neka vrsta programa onoga što će se na međunarodnom ekonomskom i političkom planu uistinu događati. Davos zbivanja ne opisuje nego ih kreira. 

Dokument sastanka u Davosu iz 2018. godine pod nazivom  „Global Risks Report 2018“ navodi: “Svijet je prešao u novu i uznemirujuću geopolitičku fazu. Na djelu nije samo multipolarani nego i multikonceptualani razvoj. Nema više sigurnosnih pretpostavki  iz doba nakon hladnog rata o postojanju čvrstih normi i institucija temeljem kojih bi svjetske vodeće sile mogle približavati i usklađivati svoje interese. To stvara nove rizike i neizvjesnosti – povećanje vojnih napetosti i gospodarske i komercijalne poremećaje. Međunarodni odnosi sada se odvijaju u različitim smjerovima – kroz nekonvencionalna  vojna djelovanja, što uključuje i nove izvore cyber prijetnji, transformirane i potpuno promijenjene trgovinske i investicijske veze, sukobe preko posrednika i neočekivane promjene dinamike postojećih (vojnih i političkih) saveza…. Time izazvano jačanje snažne državne politike dovodi do toga da globalne norme gube svoju snagu i da raste napetost između velikih sila što se odražava i na moćne i na male države. To pak, proizvodi sve agresivnije geoekonomske agende i stvara sve veće pritiske s kojima se suočavaju slabije države“. 

Pregled globalnih rizika za 2018. godinu nadalje zaključuje kako se u takvim okolnostima ponovno uspostavljanje „države moći“ logično pojavljuje kao sve „ atraktivnije  strateško sidro “. Navodi se slijedeće: „Konkretno, nacionalističke agende i vanjska projekcija jake države postaje učinkovita strategija za vlade koje žele ispraviti percipirana sadašnja ili prošla međunarodna poniženja. U Kini Xi Jinping poziva na renesansu kineske nacije, kako bi iza sebe ostavila stoljeće poniženja zemlje. U SAD-u predsjednik Trump pokušava obnoviti Ameriku nakon desetljeća iskorištavanja….. Velika Britanija nastoji ojačati pozicije i vratiti kontrolu nad zbivanja napuštajuće EU, u Japanu jača nacionalizam pod Shinzo Abeom, Putin u Rusiji potiče  obnovu ruskog međunarodnog utjecaja na ruševinama bivšeg SSSR-a, a u Turskoj se Recep Tayyip Erdogan obračunava sa svojim domaćim i međunarodnim protivnicima“.

Analiza Svjetskog ekonomskog foruma zaključuje: “Intenziviranje nacionalističkih i jakih državnih priča stvara rizike kako na domaćem tako i na međunarodnom planu. Profil ovih rizika će varirati od slučaja do slučaja, ovisno o tome na koji način se moć stječe i potvrđuje i prema kome se koristi“.

I uistinu sve rečeno upravo se sada odvija pred našim očima.

Nema više ideologije kao pokretača djelovanja ni trajnih savezništva. Sve je od danas do sutra,  kao i u pravom poslovnom okružju gospodarskih subjekata.

Države na tom slobodnom tržistu, nastalom na razvalinama poretka uspostavljenog nakon dvaju velikih ratova, s nepodnošljivom lakoćom ignoriranja svojih obveza proizišlih  iz međunarodnih ugovora, kako bilateralnih tako i multilateralnih, kao i odredbi međunarodnog prava, bezobzirno se bore za svoje geoekonomske i geopolitičke interese.

Jednako  kako se koorporacije  otimaju za profit na tržištu, sada to na međunarodnoj razini čine   države. Korporacijska tržišna utakmica jednostavno je preslikana na međudržavne odnose.  U bit oduvjek je tako i bilo, ali su države ipak bile ograničene ranije prihvaćenim obvezama i mirovnim porecima kakvi su stvarani  nakon velikih ratova i bili utemeljeni na uspostavljenoj ravnoteži moći. Razlog je to više za sumorni zaključak kako je novi veliki sukob neizbježan jer je sadašnji kaos borbe interesa na nereguliranom geopolitičkom tržištu upravo s tom svrhom i stvoren od strane globalnih središta financijske i gospodarske moći. Novi mirovni poretci uvijek se stvaraju nakon velikih ratova i previranja, a krah sadašnjeg ekonomskog i mirovnog sustava  s velikom vjerojatnošću vodi upravo prema takvim geopolitičkim lomovima. Europa i svijet su, nažalost, vrlo blizu granice s koje više nema povratka i nakon koje samo novi veliki sukob može stvoriti novi stabilni međunarodni poredak umjesto sadašnjega kaosa kojega čak više ekskluzivno ne kontroliraju ni sami njegovi pokretači, nego su bili prisiljeni prihvatiti redistribuciju moći na globalnoj razini. Takva situacija sve izraženijeg višepolarnoga utjecaja,  nažalost, umjesto suradnje i političkog usklađivanja interesa diplomatskim instrumentima, daleko više pogoduje razvoju divljeg, ničim kontroliranog tržišta, različitih geoekonomskih i geopolitičkih interesa za čije se ostvarenje ne biraju sredstva – od prikrivenih agresivnih obavještajnih operacija, preko fizičkih odnosno vojnih obračuna preko posrednika, zapravo slabijih vazalskih država, do direktnih vojnih intervencija i demonstacija vojne moći prema protivnicima.  

Geopolitika se realizira kroz uspostavljeno divlje neregulirano  tržište geostrateških interesa i opcija, a korporacijska tržišna utakmica jednostavno  se preslikava iz poslovnog svijeta na međunarodne odnose. Zato je i posve normalno da je sve dozvoljeno,  i da sidra odgovornosti država u međunarodnim odnosima pucaju.

Pritom se svjesno zatire činjenica da država nikako nije isto što  i korporacija čiji jedini cilj je stvaranje profita, nego prema svojim građanima ima i obveze koje nemaju profitni  karakter. Uostalom države su i nastale s ciljem osiguranja zaštite društvenih zajednica koje su ih stvarale. Pretvaranje  država u korporacije, a međunarodnih odnosa u neregulirano tržište njihovih geoekonomskih i geopolitičkih probitaka i profita,  povratno iz temelja mijenja i sam karakter država. Zato je i moguće da je njemačkim vodećim bankarskim, gospodarskim i političkim krugovima državni  prioritet bio, a nažalost i ostao, uvoz imigrantske mase kao jeftine radne snage za svoje koorporacije umjesto zaštite svojih građana od učinaka takvih operacija. Da moćna  njemačka država nije mogla predvidjeti i spriječiti imigrantske napade na njemačke građane i neviđeno divljaštvo koje su sa sobom donijeli – priče su za malu djecu. Jednostavno,  nije ih bilo briga, imali su druge prioritete jer moderna država u sve većoj mjeri služi korporativnom sustavu a ne građanima.

Sasvim je jasno da je na djelu potpuno nekontrolirano otimanje za svjetska bogatstva i moć od strane država koje se sve više transformiraju u tzv. države moći, koje, posljedično, manje ili više pokušavaju izgraditi svoje imperijalne geopolitičke konstrukcije kako bi osigurale  dominaciju na regionalnom ili na globalnom planu. Sve se to odvija u odsutnosti bilo kakvih moralnih i pravnih normi koje su posljednjih desetljeća sustavno uništavane kako bi se dobilo slobodno geopolitičko tržište, a međunarodni odnosi sveli na razinu odnosa koji vladaju u poslovnom  svijetu po doktrinarnim načelima „laissez-fairea“.

Na međunarodnoj razini doktrina ne traži tržišnu utakmicu slobodnu od utjecaja države nego međunarodnu tržišnu geoekonomsku i geopolitičku utakmicu oslobođenu stege multilateranih ugovora, međunarodnih organizacija i sustava međunarodnog prava. Međunarodni monetarni, trgovinski i carinski poredak nastao nakon 2. svjetskog rata sporazumom iz Bretton Woodsa američka politika srušila je još u ljeto 1971. godine Nixonovim odustajenjem od  zlatnog standarda i vezanjem dolara uz naftu umjesto zlato. Pad poretka preživio je ipak Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka i Svjetska trgovinska organizacija kao sljednica propalog Općeg sporazuma o carini i trgovini (GATT) . Da su danas, kao posljednji ostaci Bretton Woodskog poretka oni na udaru svjedoče opetovani pozivi francuskog predsjednika Emmanuela Macrona najmoćnijim državama na pregovore radi preustroja Svjetske trgovinske organizacije (WTO) kako bi se zaustavili trgovinski ratovi u koje svijet klizi. Macron poziva SAD, EU, Japan i Kinu na „obnovu globalnih pravila tržišne konkurencije“, zapravo na spašavanje ekonomske sastavnice međunarodnog poretka koji se nepovratno ruši. Sve ostale sastavnice poretka odavno su pregažene, a sama organizacija  UN-a pretvorena u lakrdiju i mjesto propagandnog nadmetanja. Njena sudbina sve je sličnija sudbini Lige naroda koju su pred 2. svjetski rat pregazile tadašnje „države moći“, boreći se za tadašnje slobodno geopolitičko tržišno natjecanje. Ono je tada završilo zlosretno.  

Kako nije riječ o pretjeranom pesimizmu jasno iskazuje izjava čovjeka koji je bio u vrhu najvažnije međunarodne organizacije, UN-a, Marka Malloch-Browna. Taj bivši pomoćnik glavnog tajnika UN-a Kofia Annana, ministar u britanskoj vladi i član Doma Lordova u  svome članku za Project Syndicte od 23. ožujka 2018. godine analizirajući negativne učinke izlaska Velike Britanije iz EU otvoreno opisuje međunarodnu zajednicu kao kakvo poprište obračuna bandi u kojem bi se Britanija bez oslonca EU mogla naći. Malloch-Brown navodi: “Putinova Rusija biti će samo početak problema koji će se pojaviti pred Velikom Britanijom nakon Brexita. Velika Britanija također će se morati boriti s Kinom, Turskom, Egiptom, Saudijskom Arabijom, pa čak i sa svojim najvažnijim saveznikom SAD-om. Baš sada, kada Velika Britanija pregovara o izlasku iz EU, multilateralizam, zasnovan na konsenzusu poslijeratne ere, postupno zamjenjuje nabildani nacionalizam. U ovom novom školskom dvorištu samo oni s pouzdanim prijateljima moći će se suprotstaviti zlostavljačima. Drugi neće imati izbora nego se primiriti  i nadati najboljem.“

Ukoliko političar, koji je obnašao dužnost pomoćnika glavnog tajnika UN-a, na međunarodnu zajednicu gleda kao na razulareno školsko dvorište bez nadzora bilo kakvog autoriteta, kojim caruje bullying, onda je sve više nego jasno. Svaki drugačiji prikaz postojećih međunarodnih odnosa, emotivno prikazivanje prijateljstva i savezništva s ovom ili onom svjetskom velevlašću velika je zabluda ili pak čisto licemjerje.  

Korporativno nadmetanje ponovo  je preslikano na nešto što je daleko kompleksnije od golog tržišta – na međunarodne odnose i međunarodnu zajednicu, ukoliko ona kao takva još uopće i postoji. Sigurno je postojanje samo  već uspostavljenog, potpuno nekontroliranog geopolitičkog tržišta u kojem se nadmeću države i nedržavni međunarodni subjekti. Na globalnoj razini rasplamsava se geoekonomski rat kao mogući preludij velikom obračunu. Ukoliko ekonomski instrumenti, kojima se sada na razini sučeljavanja najmoćnijih država svijeta ratuje, ne donesu učinkovitu ravnotežu snaga teško je izbjeći zaključak da će se upotrijebiti druga sredstva razračunavanja. Samo uspostavljeni balans snaga omogućava stvaranje stabilnog poretka. On se sada, u grčevima, nakon rušenja staroga stvara. Takav razvoj sve je sličniji svim onim povijesnim razdobljima koji su predhodili  velikim sukobima. Malo razloga se može pronaći koji bi opravdali optimizam da će se ovoga puta stvari odvijati drugačije.

5. veljače održan je sastanak direktora europskih mreža koje djeluju na području energije i zaštite klime i predstavnika Kabineta predsjednice Ursule Von Der Leyen, Kabineta izvršnog potpredsjednika Fransa Timmermansa te Kabineta povjerenice za energiju Kadri Simonsa i povjerenice za koheziju i reforme Elise Ferreire.

Cilj sastanka bio je dati pregled svih ključnih aktivnosti Sporazuma gradonačelnik i njegove buduće uloge u aktivnom provođenju EU Green Deala. Europske mreže predvodio je dr. sc. Julije Domac, predsjednik FEDARENE i član upravnog odbora Sporazuma gradonačelnika, inače ravnatelj REGEA-e, a izaslanstvo su uz njega činili Anna-Lisa Boni, direktorica EUROCITIES, Thomas Brose, direktor Climate Aliance, Wolfgang Teubner, direktor ICLEI Europe, Claire Roumet, direktorica Energy Cities te Frederic Vallier, glavni tajnik CEMR.

Europske mreže koje okupljaju gradove i regije imaju ključnu ulogu u provedbi EU Green Deala i ispunjavanju obaveza o klimatskoj neutralnosti. Upravo je veliki doprinos na razini gradova i regija omogućio EU globalno liderstvo na području zaštite klime i održivog korištenja energije, a Sporazum gradonačelnika primjer je izravnog partnerstva lokalnih i regionalnih lidera i Europske komisije što je suština funkcioniranja Europske unije. Svaku politiku, svaku provedbu treba spustiti na lokalnu razinu, na razinu grada ili općine od kojih sve kreće. Danas kada imamo okvir na EU razini, valja osvijestiti nacionalne vlade svih političkih opcija, da EU Green Deal nije više pitanje zaštite klime nego je to ključan odgovor kako osigurati gospodarski rast, kako zadržati globalnu konkurentnost te kako ispuniti demografske ciljeve i zadržati političku stabilnost Unije.  Gradovi i regije će, uvjeren sam, znati odraditi svoj dio posla, posebice uz znatnu podršku i od strane naših EU mreža i od svojih energetskih agencija. istaknuo je dr. Domac u svom uvodnom obraćanju novim europskim dužnosnicima.

Na sastanku se raspravljalo o mehanizmima kojima gradovi mogu doprinijeti mobilizaciji i uspjehu programa Pravedne tranzicije, a u koji su odnedavno uključeni i otoci. Podsjetimo, na razini EU lobira se i za uspostavu stalnog tajništva za otoke upravo radi lakše i brže provedbe ovog programa, ali i hvatanja koraka s ostalim dijelovima EU kada je u pitanju održivi razvoj i energetska tranzicija. Značajna uloga u ovome očekuje se i od hrvatskog predsjedanja.

Jedna od važnijih tema razgovora bila je i spremnost gradova i regija da otvore vrata privatnom kapitalu, da sudjeluju u kreiranju financijskih instrumenata u novom programskog razdoblju, a ne da rješenja traže samo u bespovratnim sredstvima EU fondovima.

Jasno je kako se Europska Unija nalazi u vremenu promjena i velikih zaokreta. Na nacionalnim je vladama je da to prepoznaju, a na gradovima i regijama je da na tome ustraju s obzirom da su oni uvijek najbliže građanima. EU mreže inzistiraju na planiranju sada i djelovanju odmah što je ključno za napredak svih država članica, ali i Europske unije u idućem razdoblju. zaključio je dr. Domac.

Rusko Ministarstvo vanjskih poslova maloprije je objavilo maloprije informaciju prema kojoj su u posljednja dva tjedna u sirijskoj regiji Idlib poginuli ruski i turski specijalci. Broj poginulih nije preciziran, već je poznato jedino da se to dogodilo zbog jačanja terorističkih aktivnosti toj regiji, u kojoj je, kako se navodi, u posljednjih 14 dana izvršeno više od tisuću napada.

„Sredinom siječnja ruski i turski vojnici nastojali su uspostaviti novi prekid vatre u idlibskoj zoni deeskalacije. Ali teroristi ne samo što nisu smanjili svoje vojne aktivnosti, već su, obratno, napade pojačali“, izjavilo je rusko MVP, dodavši, kako je pritom broj poginulih i ranjenih među sirijskim vojnicima i civilima na stotine. Osim toga, navodi rusko MVP, ne prestaju niti nastojanja za napadima na rusku zrakoplovnu bazu „Hmeimim“ (u susjednoj regiji Latakiji) uz primjenu bespilotnih letjelica (dronova) pokrenutih s teritorija Idliba.

 

 

Ideja o izolaciji Rusije pokazala se lažnom, izjavio je posebni predstavnik francuskog predsjednika Emmanuela Macrona Jean-Pierre Shevenman.

Macron approached declared failure of Russian isolation course

„Možemo reći kako sankcije nisu omele rast ruskog gospodarstva“, dodao je Shevenman na sjednici vijeća za vanjske poslove, obranu i oružane snage francuskog Senata. Posljednjih godina, kazao je dalje, Moskva se okrenula Aziji – ne samo Kini, već i Japanu, Vijetnamu, Indoneziji, Indiji, Turskoj, „preraspodjelivši svoju međunarodnu trgovinu“.

Podsjećamo: SAD i EU, kao i pojedine druge zemlje 2014.g. uvele su gospodarske sankcije protiv Rusije pod različitim obrazloženjima, najčešće vezanih uz ukrajinski sukob i rusko pripajanje Krima. Sankcije su se odnosile na pravne i fizičke osobe, pa čak i na čitave sektore ruskog gospodarstva – financije, energetiku, obranu. Rusija je odgovorila protusankcijama na niz proizvoda sa Zapada, prije svega poljoprivredne, pritom postojano napominjući kako je razgovarati s njom jezikom sankcija i pritisaka kontraproduktivno.

Procjenjuje se kako su gubici EU zbog proturuskih sankcija previsili 240 milijardi dolara, dok su gubici po američko gospodarstvo neusporedivo manji s obzirom na daleko manju robnu razmjenu SAD-a s Rusijom u odnosu na EU uoči uvođenja sankcija 2014. godine.