Sučeljavanje bliskoistočnih regionalnih aktera okupljenih oko Irana, kao najmoćnije sile šiijitskoga bloka i Saudijske Arabije koja se nameće kao predvodnik većinskih sunitskih arapskih država prerasta u beskrajni sunitsko-šiijitski rat iscrpljivanja, za sada preko posrednika s potencijalom moguće iznenadne eskalacije. On u konačnici ima za cilj potpuno gospodarski,  a time i politički iscrpiti Iran i otvoriti vrata eventualnoj promjeni vlasti u Teheranu ili direktnom vojnom sukobu.

Svaki novi incident i kriza otvorena započetim ratom iscrpljivanja na  području Perzijskog zaljeva i šireg Bliskog istoka u kojem se razračunavaju Iran i Saudijska Arabija,  bilo direktno ili posredno,  kao što je nedavni napad na saudijska naftna postrojenja, najvjerojatnije izveden ako ne od samih iranskih snaga,  a ono  barem uz iransku asistenciju,  prijeti prerastanju u otvoreni veliki sunitsko-šiijitski rat.

Iran, dakako,  odgovara na ekonomski, vojni i diplomatski udar na svoje regionalne i vitalne državne  interese i pokušaj njegove  izolacije i opkoljavanja,  koji nakon propasti nuklearnog sporazuma s Iranom provode SAD i Velika Britanija uz pomoć Saudijske Arabije i njenih regionalnih saveznika kao posredničke sile. Incidentne situacije nizaju se kao na tekućoj vrpci iz mjeseca u mjesec i sve češće se i s jedne i s druge strane prelazi  s riječi na djela, odnosno na za sada pažljivo doziranu uporabu vojne sile.

Iran  se, zapravo, dosljedno  drži svoje riječi i čini ono što je najavio  na samom početku novog čina zaljevske krize započetog nakon američkog istupanja iz nukleranog sporazuma s Iranom, jačanja režima sankcija  i iranskog odgovora u vidu nastavka razvoja svog nuklearnog programa. Sredinom prošle godine Teheran je otvoreno ustvrdio da ukoliko on  ne bude mogao izvoziti naftu neće to moći ni bilo tko drugi u Perzijskom zaljevu.

Američka politika u to vrijeme počela je proširivati režim sankcija protiv Irana udarajući prije svega na iransku proizvodnju i prodaju nafte, najavljujući sankcije za sve tvrtke koje budu poslovale sa Iranom. Postavljeni su i zahtjevi za povlačenjem iranskih trupa iz Sirije i prekida bilo kakve pomoći libanonskom šiijitskom Hezbollahu. Odmah po objavi Washingtona i zahtjeva za blokadom iranskog izvoza nafte izvršen je udar i na samu fizičku mogućnost transporta iranske nafte, pa su  tada nimalo slučajno najveće brodarske kompanije  svijeta  prve objavile prekid poslovne suradnje sa Iranom, prije svih danski brodarski  gigant  A.P. Moller- Maersk, a odmah potom  isto je učinila  i  francuska brodarska kompanija CMA CGM.  Očito,  na vlasničku strukturu i poslovne odbore  kompanija pomorskog transporta izvršen je snažan politički pritisak,  vjerojatno uz prijetnju otkazivanja daleko unosnijih poslova nego onih sa Iranom.

Odgovor Irana bio je očekivan. Sažeto rečeno,  iranski dužnosnici upozorili su da ukoliko Iran neće moći prodavati i transportirati  svoju naftu to neće moći nitko iz Perzijskoga zaljeva, obznanivši time mogućnost blokade pomorskih putova u Zaljevu i blokade Hormuškog  tjesnaca. Iranski predsjednik Hassan Rouhani posredno je najavio tu mogućnost kazavši: “Amerikanci žele potpuno zaustaviti iranski izvoz nafte. Oni ne shvaćaju da je nemoguće spriječiti iranski izvoz nafte dok ostatak regije naftu i dalje izvozi….Izgleda da  nisu razmislili o svim posljedicama onoga što najavljuju napraviti“.  Vrhovni  zapovjednik Iranske revolucionarne garde Mohammad Ali Jafari zaobilazeći diplomatske finese bio je direktan u svom izričaju: “Ako Iran ne bude mogao prodavati naftu zbog američkog pritiska, onda neće moći niti jedna druga zemlja regije. Natjerat ćemo naše neprijatelje da spoznaju kako Hormuz mogu koristiti svi ili nitko.“ Na iranske najave mogućnosti blokade pomorskog prometa kroz Perzijski zaljev i Hormuz  glasnogovornik  američkog Središnjeg zapovjedništva (CENTCOM), Bill Urban za tisak je izjavio da su “američke pomorske i zračne snage kao i regionalni američki saveznici spremni osigurati slobodu plovidbe i slobodni tijek trgovine u skladu sa odredbama međunarodnoga prava“.

Dakako, sva težina sučeljavanja sa Iranom prebačena je upravo na te američke regionalne saveznike o kojima govori Urban,  kao na posredničku silu kojoj SAD pruža diplomatsku i vojnu asistenciju.  Washington jednako kao i London i njihovi zapadni partneri  u ovoj fazi obračuna sa Iranom izbjegava direktni  vojni kontakt  i te poslove prebacuju na regionalne saveznike, prije svih Saudijsku Arabiju, uvlačeći tako sve bliskoistočne države,koje  htjele ili ne moraju odabrati stranu,u posrednički  rat iscrpljivanja sa Iranom.

Tako zbivanja na Bliskom istoku sve jasnije iscrtavaju  sukob  Saudijske Arabije i njene arapske sunitske koalicije sa Iranom i njegovim šiijitskim saveznicima kao tinjajući  sunitko-šiijitski rat koji se za sada uglavnom vodi preko državnih i paradržavnih regionalnih igrača, a kako vrijeme odmiče i kako se američka i zapadna omča steže oko Irana, tako je mogućnost prerastanja nadmetanja u otvoreni rat po sektaškim razdjelnicama sve izgledniji. Upravo se takva slika i željela postići- da je riječ o vjerskom sukobu, a ne o ratu za regionalna bogatstva i geopolitičke pozicije najvećih svjetskih sila.

Pretvaranje sukoba s Iranom u šiijitsko-sunitski sukob zapravo je jedini način na koji iranski regionalni protivnici kojima je kao posrednicima dodijeljena ta uloga od strane SAD-a i Velike Britanije mogu pokušati okupiti kvnatitativno i kvalitativno dovoljnu silu za pariranje iranskim ratnim potencijalima, a da u to ne bude uključen Izrael. Tako bi eventualni ratni sukob s Iranom ostao naizgled unutarnja stvar islamskog svijeta i prividno vjerski sukob. Medijski instrumenti kreiranja javnog mišljenja vrlo brzo bi stvorili sliku nove faze povjesnog, stoljetnog sunitsko-šiijitskog sukoba i tako pokrili stvarne geoekonomske i geopolitičke razloge sukoba i ratovanja.  Oni se pak kriju u potrebi osiguranja o Zapadu ovisnih izvora energenata nad kojima je uspostavljen efektivni nadzor i potiskivanje svih drugih koji nisu pod okriljem kontrole SAD-a, Velike Britanije i njihovih zapadnih saveznika. To je zapravo geoekonomska paradigma svih bliskoistočnih previranja. Eliminirana je sa scene tako Libija čiji naftni potencijali zbog političke prirode vlasti  Muammar al-Gaddafia nisu bili dovoljno pouzdano nadzirani kao izvor energenata za najmoćnije države Zapada. Predhodno je  direktnom vojnom intervencijom SAD-a i saveznika 2003. godine razoren je i iz igre kao samostalni nacionalni naftni izvoznik izbačen  Irak koji je također bio pod nedovoljno sigurnom kontrolom zapadnih centara moći. Na sceni je ostao još samo Iran kao jedini preostali regionalni posjednik i liferant energenata neovisan o zapadnim naftnim kompanijama i političkom utjecaju.  Njegovi potencijali trebali bi ponovo biti stavljeni pod nadzor i to je pojednostavljeno rečeno  suština sukoba sa Iranom. Njegovo unutarnje uređenje, veći ili manji stupanj autoritativnosti vlasti, represija prema političkim protivnicima, pa i obavještajno i vojno djelovanje po Bliskom istoku – ništa to za SAD i savezničke zapadne sile ne bi bio problem da iranska vlast nije nacionalizirala iransku naftnu industriju i protjerala sve i zapadne i istočne naftne kompanije iz svog energetskog poslovanja. Dovoljan dokaz takvoj tvrdnji je i sama  Saudijska Arabija koja je najvjerojatnije najopasnija i najkrvavija diktatura suvremenog svijeta u kojoj žene ne  samo da nemaju poslovnu sposobnost,  nego nemaju ni minimum građanskih prava, u kojoj i dan danas postoji robstvo i u kojoj se godinama robija za kritički  izrečeno mišljenje. Pa ipak, takva Saudijska Arabija najvažniji  je saveznik SAD-a na svijetu, a Ujedinjeno Kraljevstvo ,čini se ,odreklo bi se i Škotske i Sjeverne Irske ukoliko  bi Saudijsku Arabiju moglo uključiti pod kraljevsku  krunu .Tako  primjerice u siječnju 2015.godine kada je službeni London bio prisiljen osuditi okrutno, nečovječno i ponižavajuće kažnjavanje saudijskog blogera Raifa Badawia osuđenog na desetogodišnju kaznu zatvora i bičevanje, istovremeno su  povodom smrti kralja Abdullaha na Buckinghamskoj palači i vladinim zgradama britanske zastave bile spuštene na pola koplja. Na čuđenje i kritike vlasti su odgovorile da je to primjereno „ u trenutku smrti kralja države koja je vjerni saveznik Velike Britanije u ratu protiv islamskog terorizma“. Štoviše,tadašnji američki predsjednik Obama odmah  prekida službeni posjet Indiji i hita u Saudijsku Arabiju na sastanak sa novim kraljem Salmanom. Vjerojatno bi tako  poštovali i Iran da Teheran preda svoju naftnu industriju američkim, britanskim, francuskim i nizozemskim naftnim kompanijama i za režim koji sada opisuju kao brutalan imali bi samo riječi hvale.

U provođenju strategije pritiska na Iran putem posredničkog sunitsko-šiijitskog rata SAD i saveznici oslonac pronalaze u povijesnoj podjeli islamskog svijeta na sunite i šiijite.

Sukob bliskoistočnih aktera uz interesnu,  uistinu  ima i snažnu vjersku dimenziju i nije potrebno uložiti puno truda  transformirati  ga u  rat između sunita i šijta,  koji se oslikava kroz rivalstvo Saudijske Arabije i Irana. Korijeni ovog sukoba potiču još od vremena nakon smrti proroka Muhameda 632.godine,kada se postavilo pitanje njegova nasljednika. On sam ga nije odredio,a pitanje liderstva nad muslimanskom zajednicom nakon njegove smrti nije definirano u Kur’anu i hadisima.Zajednica je pretpostavljući što bi bila Muhamedova volja izabrala prve prorokove nasljednike,kalife.

Prva četvorica kalifa,Abu Bakir(632.-634.),Omer Ibn al-Katab(634.-644.),Osman inb Afan (644.-656.)i Ali ibn Abu Talib (656.-661.) izabrani općim konsenzusu vjernika ujedinili su  muslimansku zajednicu i doveli je do silovitog razvitka i ekspanzije kalifata pa su nazvani Rašidunima  („oni koji ispravno vode“) i u sunitskom dijelu islamskog svijeta smatraju se oglednim odrazom Alahove volje.Daljnji razvoj i napredak  kalifata predvođenog Rašidunima zaustavio je 661.godine raskol koji je nastao unutar muslimanske zajednice ubojstvom četvrtaog kalifa Alija,koji je bio Muhamedov rođak,muž njegove kćeri Fatime i otac Muhamedovih jedinih potomaka.Njegovim ubojstvom u islamski svijet unesen je razdor danas poznat kao podjela na sunite i šijite.Šijiti smatraju da je Ali,Muhamedov rođak bio jedini legitimni kalif i da su njegovi potomci punopravni nasljednici Muhamedove svjetovnei duhovne vlasti.Nastalim raskolom , jer je većina smatrala  da su svi dotadašnji kalifi bili legitimni, Alijevi  sinovi Hasan i Husein odvajanjem šijitske sljedbe postaju njihovi prvi imami.Šijiti prate slijed Alijevih potomaka od kojih je dvanaesti,imam Mahdi,941.godine nestao i smatraju da će se jednog dana opet pojaviti kako bi zavladao svijetom.Dok je za sunite jedino ispravno ono što je zapisano u  Kur´anu ,za šijite je religijski vođa Imam jedini ispravni tumač Kur´ana .Njegovo učenje je nepogrešivo i njegovo kazivanje za šijite ima isti ugled kao i Kur´an,a svaki je imam duhovni vođa svoga vremena, ravan Muhamedu.Šijiti čine 10-15 posto od 1,6 muslimana u svijetu,a većina su Iraku i Iranu. Vlast u  islamskoj republici Iran stvorenoj nakon islamske  revolucije 1979.godine kojom je srušen šah Reza Pahlavi utemeljena je na duhovnim, kulturološkim i pravnim vrijednostima šiijitskog islama.

Saudijska Arabija pak, je kraljevina  duboko utemeljena na vrijednostima sunitskog  radikalnog vehabijskog  vjerskog učenja. Izvor moći saudijskog dvora, dinastije Saud i njene države upravo su vehabije.  Veza Sauda s vehabističkim tumačenjem Islama počinje s vjerskim  učenjakom i reformatorom Muhammadom ibn Abd al-Wahhabom,koji je 1750. godine udružio snage s vladarem mjesta Diriyah, Muhammadom ibn Saudom, čiji su nasljednici,kasnije znani kao dinastija Sauda,do početka 19.stoljeća s masovnom potporom naroda  oduševljenog  vehabizmom osvojili većinu Arabije  i stvarali svoje države od kojih je kraljevina Saudijska Arabija treća u nizu.

U kontekstu pokrenutog  posredničkog sunitsko-šiijitskog rata iscrpljivanja za račun SAD-a, Velike Britanije i zapadnih saveznika,  jemenski rat se koristi kao katalizator ujedinjenja sunitskih snaga oko predvodnika Saudijske Arabije i kao regulator razine šiijitsko-sunitskog sukoba preko kojeg se njime upravlja. Iran je igru preko Jemena odmah shvatio . “Saudijska Arabija će  opeći prste u  Jemenu i treba znati  da se rat ne može uvijek ograničiti na jedno područje“,još  početkom 2015.godine izjavio je Alaeddin Boroujerdi ,današnji član iranskog  parlamenta ,a u  to vrijeme čelnik   Odbora za vanjsku politiku i nacionalnu sigurnost  parlamenta,misleći očito pritom, da će Iran račun za saudijsku vojnu avanturu ako ne u Jemenu ispostaviti na nekom drugom mjestu.Štoviše Boroujerdi upire prstom  na Amerikance i tvrdi  da američka administracija preko Saudijske Arabije i njene vojne kampanje u Jemenu „pokušava nakon Iraka Sirije i Afganistana pokrenuti još jednu krizu u muslimanskom svijetu.“

Strategija transformacije američkog i zapadnog sukoba sa Iranom u regionalni sunitsko-šiijitski rat ima višestruke učinke u  korist američkih i zapadnih interesa. Prije svega , ako netko bude ratovao sa Iranom to će biti sunitski muslimani, a ne SAD i Europljani. To je zapravo i temeljni cilj strategije, sadašnej faze pritiska na Iran- utjerati sunite u pravi rat protiv šiijita kako bi se stvorila odgovarajuća maska za rat protiv Irana, motiviran prizemnim i prljavim financijskim i gospodarskim interesima SAD-a i njegovih zapadnih saveznika i regionalnih vazala ili kako se danas nazivaju „strateških saveznika“. Očito je procjenjeno da je rat sa Iranom moguć samo ako ga se podigne na razinu sunitsko-šiijitskog rata. SAD i zapadni saveznici barem u početnoj fazi neće imati svojih gubitaka, ratovati će arapska i perzijska sirotinja, usporedno njihovu naftu će po povlaštenim cijenama izvlačiti saveznici  i  patroni SAD, Velika Britanija i EU.

Čak štoviše,  kao dodatnu nagradu američkim i zapadnim partnerima arapske države istovremeno će uplaćivati nove milijarde dolara za američko i europsko oružje, koje im je u takvoj situaciji nužno potrebno radi održanja strateške ravnoteže sa suparničkim Iranom , ili pak za vođenje rata iscrpljivanja, a moguće i rata viskog intenziteta. Nije stoga čudo što je ovih dana čak i njemačka politika koja se inače licemjerno prikazuje mirotvornom, dobrodušnom i protumilitarističkom suspendirala ranije donešenu zabranu prodaje njemačkog oružja Saudijskoj Arabiji. Kada mogu drugi zašto  se ne bi i Njemačka uključila u zahuktali posao naoružavanja Saudijske Arabije i njoj bliskih zaljevskih petromonarhija i ostalih sunitskih arapskih država. Još 2010.godine kao pripremu za velika bliskoistočna preslagivanja Saudijska Arabija sa SAD-om sklopila je dugoročni ugovor o kupnji oružja u vrijednosti od 90 milijardi dolara. Ugovor između ostalog oružja  uključuje prodaju najnaprednijih verzija borbenog zrakoplova F-15,helikoptera AH-64D „Apache Longbow Block III“  te 650 krstarećih raketa zrak-zemlja i vođenih bombi za ratno zrakoplovstvo,te protubrodske rakete“ Harpoon“.Saudijska arabija sklopila je i unosne ugovore sa proizvođačima iz EU,pa je tako samo ugovor s britanskim BAE Systemsom o prodaji 72 borbena zrakoplova“ Eurofighter Typhoon“ je vrijednosti 7,2 milijarde dolara.

Dana  20. svibnja 2017. godine američki predsjednik Donald  Trump i saudijski kraj Salman bin Abdulaziz Al Saud potpisali su pisma namjere prema kojima  Saudijska Arabija iskazuje namjeru kupnje američkog oružja i vojne opreme u vrijednosti od 110 milijardi dolara odmah i dodatnih 350 milijardi doalra kroz period od 10 godina. Pisma namjere uključuju prodaju najmodernijih tenkova i oklopnih borebenih vozila, ratnih brodova, raketnih sustava protuzračne obrane, radara, komunikacijske opreme i tehnologije za vođenje cyber rata. Budući transferi naoružanja prema izjavama potpisnika namijenjeni su“ uspostavi ravnoteže prema iranskom regionalnom utjecaju“. Samo u periodu od 2011 do 2015.godine SAD je isporučio Saudijskoj Arabiji oružja i vojne opreme u vrijednosti od 10 posto ukupnog američkog vojnog izvoza.

Tijekom 2016. godine administracija predsjednika Obame potpisala je seriju ugovora o kupnji naoružanja sa Saudijskom Arabijom u vrijednosti od 115 milijardi dolara. Nakon neuspješne sudijske kampanje u Jemenu gdje je sofisticirano i precizno američko oružje koristila neučinkovito, neselektivno i uz velike popratne civilne žrtve među stanovništvom Jemena, Obamina administracija najavila je preispitivanje ugovora o transferu američkog oružja Saudijskoj Arabiji, pa su sporazumi djelomično blokirani u prosincu 2016.godine. Američka zakonodavna tijela nametnula su blokadu sporuke naoružanja Saudijskoj Arabiji, posebice iz serije predugovora koje je potpisao predsjednik Trump 2017.godine.  Dogodilo se to u prosincu 2018.godine kada je Senat izglasao prekid vojne pomoći Saudijskoj Arabiji nakon ubojstva novinara Jamala Khashoggia u saudijskom veleposlanstvu u Turskoj. No, 24.svibnja ove godine adminsitracija predsjednika Trumpa donjela je hitnu deklaraciju o odobrenju isporuke američkog  oružja u vrijednosti od 8,1 milijardu dolara Saudijskoj Arabiji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Jordanu, bez odobrenja Kongresa zbog iznenadne ugroze za američke strateške interese u regiji Bliskog istoka nastale iranskim djelovanjem. Iskorištena je nejasna odredba zakona o kontroli izvoza oružja koja predsjedniku omogućava hitnu isporuku oružja ako postoji opasnost za američke nacionalne interese. U svom priopćenju u kojem se opravdava deklaracija o izvanrednoj situaciji američki državni tajnik Mike Pompeo pozvao se na iransku opasnost navodeći: “Iranska zloćudna aktivnost predstavlja temeljnu prijetnju stabilnosti Bliskog istoka i američkoj sigurnosti kako u zemlji tako i u inozemstvu.“

To je za SAD i Zapad uistinu win-win situacija – win za SAD i Zapad i još jedan win za SAD i Zapad, a za uključene arapske partnere ostaje njihova pohlepa i višestruko dokazana nesposobnost samostalnog odlučivanja, izgradnje  učinkovitih nacionalnih država i posljedično samosvjesne vanjske politike.

Teško se ponovo ne prisjetiti riječi pakistanskog geopolitičara Salmana Rafi Sheikha: „Neporeciva stvarnost je američka potreba za osiguranjem prevlasti u protoku energetskih resursa s Bliskog istoka na ostatak svijeta, uključujući i Europu, pri čemu su neprijatelji svi koji imaju  potencijala osporiti tu hegemoniju.Ratovi koji se tamo vode posljednja tri desetljeća nisu i neće uspostaviti mir, jer oni su dizajnirani za stvaranje kaosa i nestabilnosti.“

To se provodi u dijelo strategijom raspirivanja trajnog  sunitsko-šiijitskog sukoba kao paravana  iza kojeg se realiziraju američki i europski strateški geoekonomski i geopolitički interesi na Bliskom istoku. On će zbog svog dugotrajnog, nasilnog i isključivog karaktera biti stalni izvor nestabilnosti i potrebe za američkom i zapadnom političkom i vojnom arbitražom.

Foto: preuzeto s portala sputnik international

Internetsko izdanje medija CNBC prenijelo je riječi kineskog predsjednik Xi Jinping iz njegovog govora povodom 70. godišnjice uspostave NR Kine.

„Nema te sile koja bi mogla pokolebati temelje ove velike nacije. Nikakva sila ne može zaustaviti pokret naprijed kineskoga naroda i kineske nacije“, kazao je, između ostalog, kineski vođa u svome govoru. Inače, u Pekingu je tim povodom održan i nikada veći vojni mimohod, u kojem je sudjelovalo čak 15 tisuća vojnika iz satava kineske Narodno-oslobodilačke armije, 160 zrakoplova i 580 vojnih vozila različitoga tipa, uključno i raketnog naoružanja i bespilotnih letjelica.

Xi Jinping je u svom govoru kazao i kako će središnja vlada „podupirati dugoročni razvoj i stabilnost Hongkonga i Mako-a“, ali i istaknuo zadaću o nužnosti očuvanja „strategije mirnog ujedinjenja (po načelu) „Jedna zemlja, dva sustava“, a po pitanju Tajvana po načelu „Jedne Kine“. Peking će se i dalje zauzimati za razvoj odnosa s obje strane Tajvanskog tjesnaca i nastaviti raditi na „potpunom ujedinjenju naše zemlje“.

„Potpuno ujedinjenje zemlje – to je neizbježna tendencija; to je ono što za sobom vuče visoke nacionalne interese i čemu teži čitavi kineski narod. Nitko i nikakva sila to ne može zaustaviti!“, naglasio je kineski vođa.

 

 

Prenosimo u subotu objavljeni intervju našega urednika Zorana Metera za Glas Slavonije tj. njezin tjedni prilog Magazin. Original razgovora možete pročitati na linku ispod teksta.

Kad smo kod sigurnosnih aspekata Europske unije, a time i Republike Hrvatske, kakvo je danas stanje, koje vrste ugroza prijete, je li NATO i dalje glavni jamac europske sigurnosti, pitali smo, između ostaloga, Zorana Metera, glavnog urednika specijaliziranog portala Geopolitika News, analitičara i bivšeg operativca hrvatske obavještajne zajednice.

– Prvo – imamo klasične vojne ugroze, i to kroz dva aspekta: prelijevanje potencijalnih visokorizičnih sukoba na istoku Europe, poput ukrajinskog, na tlo EU-a, ili s područja šireg Bliskog istoka, npr. u slučaju eskalacije sukoba Zapada (prije svega SAD-a) s Iranom; i drugi aspekt: izbijanje više-manje ograničenih vojnih sukoba na tlu EU-a zbog povijesno “neraščišćenih” pitanja, ponajprije onih graničnih gdje je često, u povlačenju versajskih granica nakon Prvog svjetskog rata (koje su još temelj današnje političke karte Europe), veći ili manji dio pojedinih nacionalnih korpusa ostajao izvan svog matičnog teritorija, ili “neuralgičnih” regija poput Balkana, kojima glavne svjetske silnice redovito ravnaju sukladno svojim nacionalnim interesima. Pitanje promjena granica između europskih država danas se već gotovo i institucionalno nameće kao posve normalno unutar ključnih američkih analitičkih i strateških centara, a dovoljno je posjetiti na stavove američke politike oko promjene granica između Kosova i Srbije, ali i Kosova i Albanije, što može dovesti i do stvaranja tzv. velike Albanije.

I dok je u promjenama granica neposredno nakon raspada “željezne zavjese” više-manje postojao opći konsenzus ključnih europskih i svjetskih zemalja (jedinstvena Njemačka, raspad Čehoslovačke), problemi oko priznavanja promjena granica već su bili znatno vidljiviji deset godina kasnije prilikom raspada SFRJ, a da ne govorimo u vrijeme osamostaljivanja Kosova, ili pripajanja Krima Rusiji. Dakle, tendencija je jasna: svaka iduća promjena granica na europskom tlu (i ne samo tamo), dovodit će do sve većih proturječja i povećanja rizika od izbijanja sukoba između glavnih regionalnih ili globalnih igrača (preko tuđih ruku), i zato su promjene granica na europskom tlu danas ravne otvaranju Pandorine kutije.

NATO JE JAMAC

Na koje još potencijalne opasnosti za sigurnost treba obratiti pozornost?

– Daljnji tip ugroza su velike i nekontrolirane migracije s Bliskog istoka i Afrike, ne toliko kroz potencijalni porast opasnosti od terorizma (poglavito je to mala opasnost u Hrvatskoj), koliko zbog golemih kulturoloških i civilizacijskih razlika i nespremnosti migranata na prilagodbu novim sredinama, što će dovoditi do porasta konflikata na svim društvenim razinama: socioekonomskim, vjerskim, demografskim… Daljnje ugroze su i unutarnja raslojavanja stanovništva EU-a, ne toliko po ideološkim osnovama (iako će biti i takvih), koliko prema onim socijalnim – na mali broj sve više bogatih i sve veći broj potpuno osiromašenih ljudi, bez ikakve nade za bolju budućnost, uz nezaustavljivo nestajanje tzv. srednjeg sloja, kao nositelja stabilnosti svakoga društva. Tu je još i Brexit sa svim svojim nepoznanicama, kao i nova globalna recesija i kriza koja se sve više najavljuje kao neizostavan dio ukupnih geopolitičkih procesa.

Što je s NATO savezom, njegovim jamstvima mira i sigurnosti?

– Kada pitate o NATO-u i njegovoj ulozi, već iz ovog odgovora možete zaključiti kako je on nedvojbeno glavni jamac europske sigurnosti kada je riječ o vanjskim vojnim ugrozama. Ali postavlja se pitanje: Što može NATO ako dođe do unutareuropskih sukoba? Na čiju bi se stranu on svrstavao ako bi, primjerice, jedna Mađarska posegnula za dijelom slovačkog teritorija s brojnom mađarskom manjinom, ili u slučaju talijanskog vojnog pohoda na “svoje” povijesne teritorije, ili bi NATO samo nemoćno promatrao i pozivao na mir, ili bi ga pak uvodio silom? Sve su to velike nepoznanice koje od Hrvatske traže prije svega oslanjanje na sebe, na donošenje strateških odluka bez da se čeka da ih netko umjesto nas donosi, prije svega glede spremnosti naše vojske, ali i civilnog stanovništva, za stanja izvanrednih okolnosti.

Nakon odlaska Mattea Salvinija iz talijanske vlade, migranti u Italiju ulaze u sve većem broju. Što to znači za EU, ali i za RH?

– Matteo Salvini u svom je tom kaosu najmanje važan. Čak i da je ostao na vlasti problem ulaska migranata u Hrvatsku i EU ne bi bio riješen (u Italiji bi se, vjerojatno, uvelo nešto više reda, ali našli bi se drugi kanali). Već mi je pomalo gadljivo govoriti o tom velikom problemu oko kojega se mnogi od vodećih europskih političara ponašaju kao da ne postoji. Zapravo, radije bih iznio jedan konkretan prijedlog kada je već posve jasno da europske političke i financijske elite žele da se proces velikih migracija u EU nastavi: budući da je Donald Trump u velikoj mjeri spriječio daljnji nekontrolirani veliki priljev migranata s područja Latinske Amerike u SAD, bio bih sretniji kada bi se upravo ti nesretni ljudi organizirano prevozili na europsko tlo, umjesto onih s područja nama tako stranog i drukčijeg Istoka ili Afrike. Jer neovisno o tome što u svakoj populaciji ima određeni, manji broj kriminalaca i ljudskoga šljama, i među izbjeglicama iz Latinske Amerike daleko je najveći broj običnih, nesretnih ljudi koji bi gostoprimstvo europskih političkih elita i pruženu im novu priliku za rad i život sigurno znali mnogo više cijeniti (i zbog kršćanskog habitusa kojemu pripadaju kao i mi), nego što to sada čine migranti iz nama potpuno drukčijeg svijeta, a koji donose neka svoja pravila i vrijednosti koje to za nas nisu.

MIGRANTI SU OPASNOST

Nedavno je turski predsjednik Erdogan ponovno zaprijetio da će pustiti novi val migranata u Europsku uniju ako ne dobije veću međunarodnu pomoć. Koliko bi novi veliki migrantski val ugrozio EU sigurnost?

– Erdogan to, naravno, može učiniti, ali je i svjestan da time Turskoj dugoročno zatvara vrata za bilo kakvu stratešku suradnju s Europskom unijom. On za sada migrantskom “polugom” upravlja kirurški precizno, pažljivo prateći da EU ipak bez prevelikih potresa apsorbira sve one količine migranata koji iz Turske na tlo EU-a stižu preko grčkih prihvatnih centara. Ali treba biti iskren i priznati kako Turska na svom tlu zbrinjava oko četiri milijuna izbjeglica (Njemačka oko 1,5 milijuna), uglavnom iz Sirije, i da ta činjenica i u Turskoj izaziva sve veći otpor domicilnog stanovništva, prije svega zbog obezvrjeđivanja cijene rada zbog jeftine radne snage kroz zapošljavanje izbjeglica, prije svega na području Istanbula, koji je i najvažniji turski grad i gospodarsko središte. Dakle, i Erdogan s njima ima problem, iako se o tome ovdje malo govori. Ponavljam, nije problem ni u Erdoganu, ni u Salviniju, ili bilo komu trećem. Migrantska kriza je sustavno i planski pokrenut proces sa zlokobnim posljedicama upravo za Europu, a pokrenula su ga neka sasvim druga središta moći.

Zaključno – može li se ustvrditi da RH, štiteći vlastite granice, umnogome štiti i granice EU-a od ilegalnih migracija i drugih ugroza (uključujući i terorističke, kriminalne, švercerske…), bez obzira na to što još nismo članica Schengena?

– Iskreno, za zaštitu nečijih tuđih granica ili interesa, osim hrvatskih, uopće me nije briga. Pa tko to od njih štiti naše granice? Jer i svi ti “drugi” imaju i svoje države i svoje institucije da se o sebi brinu. Ne želim da se Hrvatska ponovo pretvara u neko novovjeko “predziđe kršćanstva” i da na svojim granicama opet krvari kako bi se druge zemlje Europe mogle neometano razvijati, a mi ćemo zauzvrat primati neke mrvice sa stolova gospodara. Hrvatska, na žalost, pripada u onu poveću skupinu europskih nijemih promatrača koja za svu ovu kataklizmu nije ni malo kriva. Ali to nikako ne znači da se konačno i mi već jednom ne možemo početi ponašati kao ozbiljna država. Nitko nam nema pravo onemogućiti zaštitu svojih granica, uključno i od ilegalnih migracija, svim mogućim sredstvima propisanim Ustavom RH i zakonima. To, uostalom, već čine pojedine zemlje EU-a iz našega susjedstva (Mađarska, Slovenija, Austrija).

Žice i vojska na granicama možda ne izgledaju lijepo, ali zar ljepše izgleda uništena imovina hrvatskih građana koja se nađe na putu divljačkih hordi, strah, nesigurnost, ili fizički incidenti s njima na pragovima svojih domova? Zar zaštita privatne imovine, fizičke i javne sigurnosti nisu i prioriteti djelovanja nadležnih državnih institucija koji proizlaze iz tog istog Ustava i zakona? Ako jesu, a moraju biti, što se onda čeka, i u ime koga? Schengen je tu najmanje bitan.(D.J.)

http://www.glas-slavonije.hr/411773/11/Promjene-granica-na-europskom-tlu-otvaraju-Pandorinu-kutiju

 

Na nedavno održanom 7. kongresu Stranke demokratske akcije BiH (SDA BiH) usvojena je Programska deklaracija, dokument koji je dodatno dolio ulje na vatru turbulentnih političkih prilika u susjednoj Bosni i Hercegovini. Programska deklaracija, neobično, započinje pozivanjem na „vjeru u Boga i odlučnost da se pridržavamo moralnih vrijednosti koje proizlaze iz temeljnih vjerskih i etičkih načela“, čime neizbježno asocira na jedan drugi dokument – Islamsku deklaraciju koju je prvi predsjednik BiH, Alija Izetbegović, napisao već 1970. Široj jugoslovenskoj javnosti ovaj manifest postaje poznat tijekom „Sarajevskog procesa“, 1983. godine kada je Izetbegović po drugi put osuđen za islamski fundamentalizam.

Primajući ovo stanje kao izraz Božije volje, mi jasno tvrdimo da se islamski svijet ne može obnoviti bez i protiv Islama, Islam i njegove zasade o mjestu čovjeka u svijetu, svrsi ljudskog života i odnosima između čovjeka i Boga i čovjeka i čovjeka, ostaju trajna i nezamjenjiva etička, filozofska, idejna i politička osnova svake istinske akcije u pravcu obnove i poboljšanja stanja muslimanskih naroda.

Naš cilj – islamizacija Muslimana; naša deviza: Vjerovati i boriti se, stoji u Islamskoj deklaraciji dostupnoj na http://www.n-um.com/wp-content/uploads/2017/09/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf

U novoj Programskoj deklaraciji, SDA navodi nekoliko programskih ciljeva koji su sporni za Hrvate i Srbe kao konstutitivne narode BiH. Naime, ustavno preuređenje Bosne i Hercegovine u Republiku BiH, organiziranu na tri razine vlasti – državnoj, regionalnoj i lokalnoj razrađeno je u posebnoj Rezoluciji o ustavnoj reformi i izbornom zakonodavstvu. U Rezoluciji se navodi kako bi Republika BiH imala predsjednika države i Vladu RBiH, te dvodomni parlament, pri čemu bi uz Zastupnički, drugi dom – Dom naroda imao ovlasti isključivo zaštite identitetskih pitanja naroda i nacionalnih manjina, dok bi središnje mjesto u novoj organizaciji države imao građanin. Ovakva formulacija izravno se suprotstavlja odredbama daytonskog Ustav BiH koji je utvrdio prednost prava konstitutivnih naroda nad individualnim pravima građana. Odredbu Ustava BiH stavio je izvan snage i Europski sud za ljudska prava koji je 2009. godine, baveći se slučajem “Sejdić i Finci protiv BiH”, presudio da su određene odredbe Ustava BiH u suprotnosti s Europskom konvencijom o ljudskim pravima. Radi se inače o sporu kojeg su pred Europskim sudom za ljudska prava pokrenuli Židov Jakob Finci i Rom Dervo Sejdić. Dvojica građana BiH ustvrdili su da im Ustav BiH (skrojen u Daytonu) kao pripadnicima nacionalnih manjina ograničava pasivno biračko pravo u procesu kandidiranja za člana Predsjedništva i za Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH.

Nije sasvim netočno da su građanima/kama koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnih naroda uskraćena određena politička prava, između ostalog i pravo kandidiranja za najviše državne funkcije, međutim, u kompleksnosti političkih prilika u Bosni i Hercegovini, daytonski Ustav čini se manje zlo. Naime, upravo predloženo rješenje unitarne BiH, s građaninom (umjesto konstitutivnih naroda) u epicentru političkog sustava, nesumnjivo bi omogućila vladavinu najbrojnijeg naroda – Bošnjaka, dok bi Hrvati i Srbi izgubili politički subjektivitet, Riječ je, dakle, o pretvaranju BiH u državu Bošnjaka.

Uz afirmaciju isključivo jedinstvenog bosanskog jezika i bošnjačkog identiteta, nekoliko drugih točaka deklaracije pokazuje se spornim za bosanske Srbe, ali i Hrvate.  U Rezoluciji o ustavnoj reformi i izbornom zakonodavstvu, tako stoji da je Grad Sarajevo, kao glavni grad Republike Bosne i Hercegovine politički, administrativni, kulturni, ekonomski i društveni centar Republike BiH, te će se SDA zalagati da administrativno područje Grada Sarajeva obuhvati cjelokupnu teritoriju prijeratnog Sarajeva s najmanje deset opština, u okviru šire regije. Isto tako se ističe i potreba uređenja Grada Mostara kao jedinstvenog gradskog područja s više jedinica lokalne samouprave uz obveznu rotaciju na čelnim funkcijama u Gradu, što treba osigurati jedinstvenim Federalnim zakonom u skladu s Ustavom Federacije.

Temeljna teza na kojoj počiva Deklaracija je da je BiH država muslimanskog (bošnjačkog) naroda koji će unutar BiH biti dominantan i privilegiran. Radi se o platformi preuzimanja središnjih državnih institucija, strategija koju SDA BiH već godinama provodi. „Programska deklaracija SDA dokaz je organiziranog političkog, ideološkog i medijskog nasilja nad Hrvatima u BiH. Bošnjačka politika se ne može predstavljati kao dobronamjerna, ona koja drži do građana, izgradnje boljih odnosa i perspektivne budućnosti BiH dok istodobno provodi rušilačku politiku i podržava opstrukcije“ – navodi se u reakciji Hrvatskog narodnog sabora (HNS) koji okuplja najveći broj hrvatskih političkih stranaka u BiH, dok su reakcije Milorada Dodika i njegove stranke SNSD znatno radikalnije. Budući da je još 2015. SNDS usvojio Deklaraciju o slobodnoj  i samostalnoj RS prema kojoj joj pripada pravo na otcjepljenje ukoliko drugi konstutitivni narodi budu ustrajavali na kršenju Daytonskog sporazuma, Dodik je afirmirao pravo na samoopredjeljenje. Promptno održan sastanak s Vučićem, iznjedrio je sasvim novu poziciju Srbije koja je jasno dala na znanje da je potpisnica i jamac Dejtonskog sporazuma, te da će reagirati na sve pokušaje rušenja istog.

Naravno, hrvatska vlada samozatajno šuti. Još je Račanova vlada 2000. godine odustala od održavanja bliskih veza s Hrvatima u BiH. Hrvatska politika je nakon godina pasivizacije svog odnosa prema Bosni i Hercegovini i odustajanja od bilo kakve zaštite Hrvata kao konstitutivnog naroda, kroz političke istupe predsjednika Ive Josipovića i premijerke Jadranke Kosor očitovala prilično nejasna nastojanja da podupre institucionalnu ravnopravnost Hrvata u BiH. Takvu političku poziciju zadržali su i naredni premijeri, sve dok nismo proteklih mjeseci svjedočili eskalaciji napetosti u odnosima Hrvatske i Bosne i Hercegovine do koje je došlo nakon što je novinarka Jerusalem Posta predsjednici Grabar Kitarović pripisala izjave prema kojima je BiH pod kontrolom militantnog islama, povezana s Iranom i brojnim drugim terorističkim organizacijama koje oblikuju politiku susjedne države.  Iako je sama novinarka dijelom opovrgla iznijete tvrdnje ili umanjila njihov značaj, reakcije članova kolektivnog predsjedništva BiH, Šefika Džaferovića i Željka Komšića, kao i poglavara Islamske zajednice u BiH, Huseina Kavazovića, predsjednika Židovske zajednice, Jakoba Fincija itd., bile su daleko od diplomatskih.

Iako su Ured Visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH (OHR) i veleposlanstvo SAD-a osudili deklaraciju SDA kojojm se ukida nacionalni ustroj i uspostavlja građanska BiH, te pozvali na poštivanje Daytonskog sporazuma, činjenica je da njihove nejasno sročene diplomatske reakcije nisu umirile ni bosanske Srbe ni Hrvate. Ostaje otvoreno pitanje je li SAD i šira međunarodna zajednica doista podržavaju Dejtonsku BiH ili su na djelu elementi njene destabilizacije, konkretno stvaranje islamske države u srcu regije.  Činjenica je da su na prostoru BiH danas prisutna tri koncepta – stvaranje unitarne Bosne i Hercegovine (SDA); odcjepljenje Republike Srpske (SNSD) i ustavni preustroj BiH kroz stvaranje trećeg entiteta (HNS).

Naime, nakon više od petnaest godina od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma vidljivo je da međunarodna zajednica nije uspjela stabilizirati Bosnu i Hercegovinu, a kamoli stvoriti funkcionalnu državu s djelotvornim zajedničkim institucijama. Daytonski sporazum, nastao kao rezultat kompromisa zaraćenih strana i međunarodnih aktera, uvažio je, ratnim sukobima i etničkim čišćenjima, izvršenu etničku podjelu Bosne i Hercegovine, te uspostavio međunarodni suverenitet zemlje u postojećim granicama.  Ova kontradiktornost proizašla iz Daytonskog sporazuma, tijekom vremena je dovela do potpunog zastoja u funkcioniranju države (protektorata). Tijekom kampanje za Opće izbore u BiH održanim 2018., najvažnijim od potpisivanja Daytona, otvorena su neka od potencijalno eksplozivnih pitanja – razgraničenje sa Srbijom (s obzirom na razgraničenje Srbije i Kosova), pitanje unutarnje strukture (ukidanje konstitutivnosti kao temelja ravnopravnosti tri naroda, afirmacija načela „jedan čovjek jedan glas“), kao i uspostavljanje trećeg entiteta (nakon čega bi svaki od naroda imao svoju „državu u državi“).

Prisjetimo se, daytonski Ustav Bosne i Hercegovine, nastao kao rezultat mirovnog sporazuma 1995.g., zaustavio je rat i uspostavio mir, ali nije ponudio odgovarajuća institucionalna rješenja za izgradnju zajedničke funkcionalne državne zajednice. Ustavom BiH, prema kojem je Bosna i Hercegovina podijeljena na dva entiteta Republiku Srpsku i Federaciju BiH koji čine temeljnu strukturu države, uspostavljen je vrlo složen politički sustav koji je iskorišten za daljnje etničke podjele. Kao ključne točke razmimoilaženja i sporenja domaćih političkih elita, o prijeko potrebnim ustavnim promjenama u Bosni i Hercegovini, nametnula su se pitanja entitetskog glasovanja i postupak zaštite vitalnih nacionalnih interesa konstitutivnih naroda. Temeljni problem daytonskog Ustava BiH je neusklađenost njegovih odredbi koje propisuju konstituiranje organa vlasti (koji u pravilu odražavaju sastav naroda BiH) i ustavnih odredbi koje štite ljudska prava svih građana bez diskriminacije, po bilo kojem osnovu, a koje nisu u dovoljnoj mjeri usklađene s međunarodnim instrumentima za zaštitu ljudskih prava.

Specifičnost postdaytonske Bosne i Hercegovini je u činjenici što je mir uspostavljen i održavan isključivo intervencijama međunarodne zajednice: UN-a, NATO-a, EU i OESS-a. Bosnom i Hercegovinom formalno upravlja kolektivno tročlano Predsjedništvo i Vijeće ministara, međutim stvarna vlast je u rukama međunarodne zajednice koja preko Ureda visokog predstavnika (Office of High Representative) upravlja zemljom. Tijekom proteklih godina Visoki je predstavnik više puta neposredno intervenirao u ustavni sustav Bosne i Hercegovine na način da je donosio amandmane na ustave entiteta, kao i zakone, stvarao nove institucije, te time promijenio i način izbora organa zakonodavne, sudske i izvršne vlasti u BiH.  Visoki je predstavnik, tako  2000.g.  ustanovio Distrikt Brčko, a njegovom odlukom, 2002. g., formalno su osnovani Sud Bosne i Hercegovine i Federalno tužilaštvo FBiH kao državne institucije. Međunarodna je intervencija putem OHR-a osobito bila izražena u smislu utjecaja i vršenja neformalnog pritiska na političke aktere, posebno kroz politiku uvjetovanosti, a s ciljem ispunjavanja određenih političkih obveza neophodnih za prijam BiH u međunarodne organizacije. Posebno uspješni primjeri bili su reforma vojske i uvođenje sustava indirektnog oporezivanja (PDV-a) kao temelja fiskalnog federalizma u BiH.

Nakon 2005. g. rasprave o neophodnosti provedbe ustavne reforme u BiH, kao najznačajnije pretpostavke za funkcionalnu organizaciju države suprostavile su potpuno različite stavove političkih elita o budućnosti Bosne i Hercegovine. Konceptu jačanja središnje države prijenosom ovlasti s entiteta, koji snažno zagovaraju jednonacionalne bošnjačke stranke (SDA) kao i Socijaldemokratska partija BiH (SDP) kao multietnička stranka, suprostavili su se zahtjevi za daljnjom etničkom teritorijalizacijom koje su istakle srpske političke stranke, ali i stranke hrvatskog korpusa. “Aprilski paket” ustavnih promjena nastao 2006.g. pod pritiskom američke administracije, prema kojem je Bosna i Hercegovina kao federalna država trebala uspostaviti nadležnost nad Sudom i Tužiteljstvom BiH, preuzeti ingerencije za obranu i sigurnost, te podijeliti i niz drugih nadležnosti s entitetima, nije prihvaćen u Parlamentu BiH. Takva situacija pojačala je političku i sigurnosnu nestabilnost u zemlji, ali naznačila i svojevrstan poraz politike međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini.

Danas je Bosna i Hercegovina duboko politički podijeljena zemlja, a već time i sigurnosno nestabilna. Ključnu ulogu u održavanju takvog stanja koje oblikuje sigurnosni diskurs imaju izvanjski akteri, dakle, oni „legitimni“, poput SAD-a, NATO-a, EU-a, Velike Britanije, Njemačke ili drugih moćnih zapadnoeuropskih država koji smatraju da je upravo njima bivši američki predsjednik, Bill Clinton, Daytonskim sporazumom Bosnu ostavio u „amanet“, ili brojni drugi „nelegitimni“ – od kojih je u medijskom i političkom prostoru osobito zastupljen ruski „maligni“ utjecaj. Međutim, unutar BiH (ali i Kosova, Albanije i Makedonije) snažno su prisutni i drugi zainteresirani akteri – Turska čije se djelovanje grana u dva vrlo suprotstavljena smjera (snažan utjecaj predsjednika Erdogana, ali još uvijek raširena mreža muslimanskog klerika Fethullaha Gulena); zemlje Arapskog zaljeva, od kojih je najznačajniji utjecaj Saudijske Arabije i UEA; diplomatsko – humanitarno – obavještajno strukture Islamske Republike Irana; te posljednji, ali svakako znakovit utjecaj Pakistana s kojim je bošnjački SDA uspostavio vrlo bliske veze (BiH u Pakistanu ima veleposlanstvo, te čak tri konzulata). Pakistan je, inače, još u Islamskoj deklaraciji izdvojen kao ključna zemlja s kojom BiH treba uspostaviti kontakte. Djelovanje ovog komplota, međusobno često konkurirajućih islamskih zemalja na prostoru Bosne i Hercegovine za druga dva konstitutivna naroda (Hrvate i Srbe), kao i za susjedne zemlje (Hrvatsku i Srbiju) nesumnjvo predstavlja sigurnosni izazov, stoga oni imaju sasvim legitimno pravo zaštititi svoj ustavni položaj unutar institucija BiH.

 

 

 

Foto: preuzeto s HRT

HOĆE LI HRVATSKO PREDSJEDANJE VIJEĆEM EU 2020. KOINCIDIRATI S NOVOM FINANCIJSKOM KRIZOM ?

Danas je populizam Proljećara, kojim se je Hrvatska 70.-tih godina proteklog stoljeća identitarno diferencirala u odnosu na druge bivše jugoslavenske republike, europski trend. Štoviše, Brexit je proizvod politike čistih računa, poput one za kojom su prije Britanaca posegli Proljećari kako bi jasno artikulirali svoje nezadovoljstvo vođenjem bivše jugoslavenske unije i statusom Hrvatske u njoj. Otkako se Hrvatska priključila novoj uniji, iz diskursa njenih političkih elita moglo bi se zaključiti da je EU dobra takva kakva jest, a Hrvatima je u njoj tako dobro da im je bolje nego Englezima, Francuzima, Talijanima… iako/zato što je Hrvatska u EU posebno gospodarski neuspješna i zahvaćena  demografskom katastrofom.

Dakle hrvatski eurofili na čelu Vijeća EU više su nego dobrodošli u  ovom kriznom razdoblju (2020.-2025.) ulaska sve kritiziranije Unije u novi 30-godišnji globalizacijski ciklus (nakon 1990.-2020. u 2020.-2050.). Hrvatsko će predsjedanje simbolično označiti početak kraja poznate nam EU, a zbog strateškog preustroja anglo-američke velesile (Brexit, Trump) koja je stavlla u stand by poziciju EU zamišljenu kao ključni alat za širenje anglo-američkog utjecaja prema Rusiji – na čijim se je granicama u međuvremenu bila prisiljena zaustaviti.

«Veslanje» protiv struje

2020. kao i  1990., hrvatske elite kreću se istom autocestom kojom se voze i njihove europske kolege, sada čak i u istim modelima automobila. Ali, uvijek u suprotnom smijeru – protivno aktualnim EU trendovima. Najsvježiji je primjer uvođenje hrvatskih eurokrata u finese upravljanja Vijećem EU, obuka za čije su izvođenje izabrani francuski kolege ponikli iz elitne škole za visoku administraciju ENA (Êcole Nationale d’Administration). Isto unatoč činjenici da je autokritični Emmanuel Macron nedavno najavio mogućnost ukidanja ENA, iz razloga što se radi o elitnoj školi koja proizvodi «ukalupljene elite» koje su izgubile vezu sa stvarnošću građana čijom državom upravljaju i perpetuiraju već legendarnu administrativnu inerciju.

Iz Macronove kritike sustava iz kojega je i sam potekao (ENA, Promocija Senhgor 2004.) razvidno je kako je za budućnost Europljana opasnije prepustiti vođenje «državnih barki» tehnokratskoj struji, nego zaveslati protiv nje. Čime se potvrđuje teza britanskog pijanista i skladatelja Benjamina Brittena, prema kojoj je «učenje kao veslanje protiv struje; čim prestaneš veslati – tj. učiti – neizostavno se krećeš unatrag».

U opisanim okolnostima, hrvatsko šestomjesečno iskustvo predsjedanja Vijećem EU za Hrvatsku bi moglo biti korisno samo ukoliko, paralelno, karizma i reformatorski program novoizabranog hrvatskog predsjednika/ce omoguće veće predsjedničke ovlasti s ciljem efikasne identitarne diferencijacije Hrvatske u odnosu na druge EU države, kao i preustroj hrvatske obavještajne zajednice i koncepta europske i vanjske politike u skladu s najnovijim geoplitičkim trendovima.

«Društvo koje kao takvo ne postoji»

Živimo u doba instrumentalizacije i rasplinjavanja hrabrosti, što se na individualnoj razini manifestira u osjećaju intelektualne iscrpljenosti, duhovne erozije. Kako dakle prevladati taj duboki osjećaj obeshrabrenosti? Kako u sebi naći tu osjetljivu oprugu  koja će nas dovoljno podići, dati nam elana za hvatanje u koštac s rehabilitacijom etike hrabrosti i njeno vraćanje na razinu demokratskih vrlina? Jer, samo hrabrim suprostavljanjem ambijentnom demokratskom neredu (entropiji) i bezobzirnom ekonomskom ratu koji nameće,  moguća je reaproprijacija budućnosti društva koja izmiče našoj kontroli.

Filozof Cynthia Fleury zamjećuje da suvremeni svijet obilježavaju oblici hrabrosti koji to i nisu jer postoje situacije, činjenice i emocije kojih se treba znati bojati. Između lažno hrabrih, koji su, u stvari, «neoprezni» i istinski hrabrih koji znaju čega se treba bojati, hrabrost čovjeka određuje njegov odnos prema bojaznima: onima koje zna izbjeći i onima koje zna obuzdati.

U tom kontekstu i s povijesne distance moglo bi se reći kako je Margaret Tatcher bila više «neoprezna» nego hrabra kada je 1987. izgovorila sudbonosnu rečenicu: «There is no society» : društvo kao takvo ne postoji. Uključena od 1979. u politiku privatizacija, smanjivanja javnih rashoda i stigmatizaciju onih koji «previše» očekuju od društvene zajednice (više socijalnih prava za manje radnih obveza), Željezna dama vjerojatno nije očekivala da će se tom njenom svojevrsnom pozivu na «revolt elita» odazvati ne samo tabor zapadnih konzervativaca, nego i sve svjetske vladajuće klase. Prema Christopheru Laschu, dogodila se je «secesija elita» koje su, odustajanjem od općeg dobra, svijet uvele u kaos relativnog društva. Nepremostivi jaz između društvenog vrha i dna postupno je osiromašio i zapadne srednje klase (nemogućnost socijalnog uzdizanja radom), istodobno urušivši ideal američkog i europskog načina života koji je na njima počivao. «Društvo koje kao takvo ne postoji» obilježavaju: dezerterstvo buržoazije, kolaps socijalne države i identitarna paranoja (populizam). Prioritetnima je nametnulo pitanja: krize političkog zastupanja, atomizacije i radikalne individualizacije društva, komunalističkog grupiranja, citadelizacije buržoazije, kao i problem napuštanja od strane lijevo orijentiranog elektorata gentrificirane europske ljevice. Ta su pitanja pravi izazovi EU za nadolazeće razdoblje o kojima se debatira u Parizu, Berlinu ili Bruxellesu, ali ne i u Zagrebu, jer su ostala «izgubjena u prijevodu» (Lost in Translation), odnosno hrvatskoj javnosti uopće nisu predstavljena.

Transformacija klasa u «mase»

Upravo  su se na procesima atomizacije i radikalne individualizacije društva temeljila dva velika totalitarizma XX.-tog stoljeća: nacizam i staljinizam. Stoga je nužno pomno nadzirati revolt «masa» koji se je spektakularno izrazio u Brexitu i koji nastavljaju izražavati Žuti prsluci najavom sezone 2020 prosvjeda.

Prema H. Arendt, «mase» su ljudi koji nisu u stanju uklopiti se u neku formalno priznatu organizaciju utemeljenu na zajedničkom interesu (npr. politička stranka ili sindikat). Transformacija klasa u «mase» s istovremenom eliminacijom solidarnosti grupe je conditio sine qua non za ostvarenje totalne dominacije (vlasti). «Željezna dama» i njeni svjetski sljedbenici u tom su transformatorskom poslu bili tako efikasni, da su se zapadnoeuropski gubitnici globalizacije zatekli politički nezastupljeni i bez ekonomske moći. Brexiteri i Žuti prsluci su te «mase» koje upravo vrše pritisak na europske političke elite koje se brane: ili eurofobijom – zatvaranjem u državne granice i intelektualnim povlačenjem («populisti» Farage i Johnson), ili eurofilijom – zbijanjem redova i intelektualnim samopouzdanjem (Macron-ovi «novi progresisti»).

Dakle, prvo predsjedanje RH Vijećem EU koincidira s cikličkim preustrojem globalizacijskog procesa, tijekom kojeg bi populizam, kao soft power narodnih masa, trebao europske političke elite ili priključiti njihovim izbornim bazama, ili će i one i EU nestati. Trenutačno najpopularniji francuski sociolog Christophe Guylli ide još i dalje u analizi nerazumnosti današnjih elita. Tvrdi da brane stavove i ideje kojima stigmatiziraju način rada i življenja zahvaljujući kojem su se same zatekle u društvenom vrhu (npr. ekološkom osvješćenošću i mitovima idu protiv industrijalizacije i financijalizacije ekonomije), iz čega izvodi zaključak da su one danas jednako suicidalne kao što je to bilo i francusko plemstvo prije krvave 1789.

Inkluzivni kapitalizam, utopija ili perspektiva?

Prije financijske krize 2008., europske elite su samouvjereno građanima objašnjavale da oni, zapravo, nemaju problema s padom standarda kako su to tvrdili, nego s percepcijom  realnosti, pa ne vide da u stvari žive sretnu globalizaciju. Očekivale su od prosječnog Europljanina da nezadovoljstvo zbog pada vlastitog standarda kompenzira zadovoljstvom zbog rasta standarda u zemljama trećeg svijeta (Kina, Indija…) Potom je financijska kriza potkopala same temelje sustava, financijaše stavila na «državnu perfuziju» (sanacija banaka), a građane pozvala na «stezanje remena». Kako se perfuziranju happy few i stezanju remena masama ne vidi kraj, ove zadnje su se pokrenule i svjetsku financijsku vladu navele na promišljanje humanijeg kapitalizma. Naravno, znak za preustroj krenuo je iz SAD-a gdje je američki think-tank skcirao koncept inkluzivnog kapitalizma koji je potom nesebično podijelio s europskim kolegama, a tijekom prve konferencije koju je u Londonu organizirala neprofitna organizacija posvećena promociji pokreta za inkluzivni kapitalizam (Inclusive Capitalism movement (https://www.inc-cap.com/about/ ) u svibnju 2014. Organizacijom londonskog skupa rukovodila je Lynn Forester de Rothschild (direktorica E. L. Rothschilda), potpomognuta Paul Polman-om (izvršni direktor Unilevera). U situaciji u kojoj nevjerojatno mali broj ljudi (njih 250) drži nevjerojatno velik kapital (30 000 milijardi dolara), Lynn Forester de Rothschild uspjela je u Londonu okupiti vlasnike trećine sveukupnog svjetskog investicijskog potencijala, kojima su se obratili govornici poput princa Charlesa, Christine Lagarde (MMF), Bill Clintona, Larry Summersa (bivši ministar financija SAD-a), Mark Carneya (predsjednik Bank of England), ili Michael Sommera (predsjednik Međunarodne konfederacije sindikata – ITUC). Potom su slijedile druge konferencije, ritmom jednom godišnje. Dakle se govor Emmanuel Macrona u Davosu 2017., u kojem je najavio kraj ultra liberalnog i financijskog kapitalizma, može okarakterizirati kao europska konkretizacija inkluzivističkog trenda, što potvrđuju Macronov program reformi EU (program «novih progresista») i postavljanje na čelo Europske središnje banke Christine Lagarde.

Ono što od maglovite teorije inkluzivnog kapitalizma treba zadržati, to je njegova jasna temeljna ideja: bavljenje popravljanjem lifta ekonomista Larry Katza, čija poznata analogija prikazuje američko gospodarstvo kao zgradu u kojoj su se stanovi na zadnjem katu s terasom proširili, stanovi u sredini su sve više i više stisnuti, a podrum je poplavljen. Međutim, ono što «najviše ljude vuče prema dolje» je pokvareni lift. Katzov lift simbolizira američki san koji «mase» više ne sanjaju, ne vjeruju da će u lift zaista moći ući i uzdići se na društvenoj ljestvici. Stoga to dizalo hitno treba popraviti.

Nova financijska kriza i recesija 2020.?

Ako je suditi prema rezultatima Macronove politike u prvom dijelu njegova mandata, Katzov lift nemoguće je hitno popraviti dodatnim privatizacijama, manjim socijalnim pravima za veće radne obveze, europskim sporazumima o slobodnoj trgovini, dodatnim poreznim pritiskom, odnosno stezanjem remena ionako «mršavim» masama, a poticanjem apetita prejnajedenim happy few. Politika popuštanja i debate s narodom koju je Macron inaugurirao početkom drugog djela svog mandata upravo se sprema proći prvi ispit pred najavom sezone 2020. prosvjeda Žutih prsluka. Unatoč injekciji od 10 milijardi iz državnog proračuna, poticaji dodjeljeni masama nisu bitno popravili njihove uvjete preživljavanja. U isto vrijeme, francuski investitori u 2019. uprihodili su rekordnu 51 milijardu dividendi od dionica, dok je istodobno 0,01% najbogatijih Francuza u državni proračun uplatilo 7 milijardi manje, zahvaljujući  odobrenim im poreznim olakšicama. Matematika je egzaktna znanost, pa se među masama proširila bojazan da  će njima namijenjena financijska injekcija in fine biti plaćena dodatnim smanjenjem njihovih socijalnih prava. Stoga prosvjeduju protiv Macronove reforme mirovinskog sustava i nezadrživog povećanja: stanarina i cijena nekretnina, liječenja, studiranja, neopravdanog povećanja cijena struje i hrane kojim se anulira pozitivni efekt poticaja. Situacija nije različita u ostatku Europe, a posebno se pogoršava u Njemačkoj, u europskoj ekonomskoj perjanici, rast čijeg gospodarstva je u padu.

7 godina nakon prvog dostupnog dokumenta Inicijative za inkluzivni kapitalizam iz 2012., jedini vidljiv rezultat obnavljanja «američkog sna» zamišljenog kao dizalo u «društvu koje kao takvo ne postoji» – pa ga se ne smije nazvati socijalnim dizalom, je prelazak s kratkoročne na dugoročnu praksu, odnosno koncepcija dugoročnih antisocijalnih mjera. Inkluzivnost pomoću obučavanja za nova zanimanja, poticanja inovacija i razvijanja start up poduzetništva nije polučila zadovoljavajuće rezultate. Akumulacija kapitala od strane nekolicine postala je ekonomski kontraproduktivna. Burzovna euforija koja prethodi svakom krahu, svaki put sve jače potresa stvarnu ekonomiju i zadužuje države. Dakle, kraj ultra liberalnog i financijskog kapitalizma je eminentan. Međutim malobrojni su ekonomisti koji se usude predvidjeti kada će početi nova financijska kriza. Nouriel Roubini (predsjednik Roubini Global Economics), nakon što je predvidio krizu iz 2008., novu financijsku krizu predviđa za 2020., dakle u razdoblju ulaska u novi globalizacijski ciklus, upravo kada će Hrvatska predsjedati Vijećem Europe. Smatra da će ta kriza biti ozbiljnija i duža od one iz 2008. jer će državni čelnici, s obzirom da je globalna razina zaduženosti država veća nego što je to bila prije zadnje krize, imati vezane ruke. Robini predviđa da će, u globalnim crtama, novu svjetsku krizu generirati efekti angloameričkog protekcionizma (rast inflacije i intervencionizma FED-a, kamata i dolara). U EU bi ti poremećaji mogli izazvati izlazak Italije iz eurozone što, zajedno s nedavnim incidentima talijanskih ekstremista u Hrvatskoj  s ciljem izražavanja teritorijalnih pretenzija prema susjednoj EU državi, potvrđuje konstataciju da je za Hrvatsku danas hitnije pozicionirati se prema politikama svojih susjeda i konkurenata iz EU, nego prema državama iz Regije koje ju trenutno nemaju mogućnost ugroziti.

 

Foto: preuzeto s portala japantimes.co.

Europska unija i Japan potpisali su infrastrukturni sporazum o koordinaciji projekata koji će povezivati Europu i Aziju, a odnose se na prometni, energetski i IT sektor. O tome danas piše Reuters.

Sporazum su u petak, 27. rujna, u Bruxellesu potpisali predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker i japanski premijer Shinzo Abe, a njime se formalizira sudjelovanje Japana u novom planu za spajanje EU i Azije, kojega će financijski poduprijeti fond EU, razvojne banke i privatni investitori.

„Bila to jedna cesta ili jedna luka, kada EU i Japan nešto poduzimaju, mi možemo izgraditi čvrsti temelj na pravilima spajanja od Indo-tihooceanske regije do Zapadnog Balkana i Afrike“, izjavio je Abe na forumu EU-Azija u Bruxellesu.

EU i Azija traže alternativu kineskom infrastrukturnom projektu „Jedan pojas, jedan put“, pokrenutom 2013. godine. Kineska inicijativa namjerava povezati zemlje Azije, Europe, Afrike i Bliskog istoka mrežom morskih luka, prometnica, zračnih luka, željeznica, energetskih cjevovoda i dr. infrastrukturnih projekata.

Juncker je izjavio kako će izgradnja ove nove infrastrukture proći bez velikih zaduženja ili oslanjanja na jednu državu, čime, zapravo, aludira na Kinu, koja kroz svoj spomenuti projekt dovodi do povećanja zaduženosti država koje u njemu sudjeluju, poput onih srednjoazijskih i balkanskih, nakon što su one počele graditi mostove, prometnice i tunele koje nisu sposobne same graditi.

U međusobnom sporazumu EU i Japan obećali su pridavanje „najveće pozornosti“ proračunskom potencijalu i održivosti duga država, a žele pojačati i ekološke standarde.

 

Foto: preuzeto s portala France24.com

Euro je blizu iste razine s dolarom, što je najniži pokazatelj od svibnja 2017. godine. Međutim, taj pokazatelj nije plod slabosti europske valute, već jačanja američkog dolara.

Radi se o tome, da je američko Ministarstvo financija ovoga tjedna poduzelo određene poteze u smislu povećanja financijskih rezervi za 125 milijardi dolara, što za posljedicu ima slijevanje velike količine kapitala na američko tržište, a što, opet, rezultira jačanjem dolara. U kolovozu je američko Ministarstvo financija objavilo plan o namjeri privlačenja 800 milijardi dolara, što predstavlja maksimum od 2008. godine.

Ali dolarska likvidnost je svejedno u deficitu. Sinoć je Federalna banka u New Yorku povećala limit jednodnevnih operacija sa 75 milijardi dolara na 100 mlrd. dolara, ali potražnja je svejedno bila viša.

U korist jačanja dolara igraju i drugi ključni čimbenici: kamatne stope po dolarskim obveznicama su puno veće nego u europi, gdje mnoge vrijednosnice imaju negativan prihod pa investitori aktivno prelaze na dolar. Postoji mogućnost da euro i dolar dosegnu puni paritet.

Jačanje dolara suprotno je Trumpovim nastojanjima, prije svega u sklopu poteza protiv Kine, koja je smanjila vrijednost svoje nacionalne valute juana i time stimulirala daljnje povećanje izvoza svojih proizvoda koji su sada još jeftiniji. A jačanje dolara to će samo još više pospiješiti.

 

Na odlasku iz New Yorka, gdje je sudjelovao na 74. zasjedanju GS UN-a, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je u petak, 27. rujna, pred novinarima izjavio kako je američkom kolegi Donaldu Trumpu kazao da Ankara može kupiti američke sustave PRO „Patriot“ ukoliko uvjeti prodaje budu usporedivi s onima koje je dostavila Moskva pri turskoj kupnji ruskih sustava S-400 „Triumf“.  

Erdogan je također izjavio kako Turska ne može obustaviti kupnju nafte i plina iz Irana, neovisno o američkim prijetnjama sankcijama. Pritom je naglasio kako se njegova zemlja „ne boji mogućih sankcija“ i kako neće prekinuti suradnju s Teheranom, štoviše, ta će suradnja biti i povećana (info: turski medij NTV).

Podsjećamo: nedavno smo pisali kako SAD mogu Turskoj predložiti nove uvjete za kupnju sustava „Patriot“ i zrakoplova 5. generacije F-35 (vidi link ispod teksta). A ukoliko do novog sporazuma između Washingtona i Turske ne bi došlo, Erdogan je najavio mogućnost da Turska od Rusije kupi i dodatne sustave S-400. Inače, Moskva i Ankara završile su prvu fazu isporuka sustava S-400, koji će u potpunosti biti razmješteni na turskom teritoriju do travnja 2020. godine. Osim toga, turska državna komisija za nabavu naoružanja počela je i s pripremom razmatranja eventualne narudžbe za kupnju ruskih zrakoplova 5. generacije Su-57, što je, vjerojatno, jedna od ozbiljnijih opcija u slučaju da Washington i službeno zabrani isporuke svojih zrakoplova F-35 Turskoj, u čijoj proizvodnji, inače, Ankara aktivno sudjeluje s nizom drugih zemalja iz kruga NATO saveza.

SAD Turskoj nude nove uvjete za kupnju PRO „Patriot“ i zrakoplova F-35?

 

Samo dan nakon što je Bijela kuća objavila stenogram telefonskog razgovora između američkog predsjednika Donalda Trumpa i ukrajinskog čelnika Volodimira Zelenskog, a u kojemu nema ništa inkriminirajućeg, objavljeno je i pismo informatora Odbora za obavještajne poslove američkog Kongresa iz krugova američke obavještajne službe. Tako američki obavještajac-informator u svom pismu navodi kako je predsjednik SAD-a Donald Trump zlouporabio svoje predsjedničke ovlasti, a sve  kako bi prinudio stranu zemlju da utječe na američke izbore 2020. godine.

„To miješanje uključuje, između ostalog, vršenje pritiska na stranu državu radi istrage protiv jednog od glavnih političkih protivnika predsjednika (Trumpa)… Osobni odvjetnik predsjednika (Trumpa), Rudolph Giuliani, je središnja figura u tim potezima. Prema poznatome, glavni tužitelj Barr također je u to uključen“, navodi se u tekstu američkog obavještajca. On dalje navodi kako se u kolovozu Giuliani u Madridu sastao sa savjetnikom ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog Andryom Ermakom. Američki obavještajci okarakterizirali su taj, javno ne objavljeni susret, kao „direktni nastavak“ telefonskog razgovora Trump-Zelenski od 25. srpnja (vidi link ispod teksta).

Giuliani se, navodno, privatno obraćao različitim savjetnicima ukrajinskoga čelnika, uključno i predsjedniku njegovog ureda Andriju Bogdanu i šefu ukrajinske službe sigurnosti Ivanu Bakanovu, navodi autor pisma, koji, međutim, ne zna je li do tih susreta i došlo ali da je uvjeren kako su „Ermak i Bakanov namjeravali putovati u Washington sredinom kolovoza“.

Američki obavještajac – informator Kongresa, napisao je kako su djelatnici Bijele kuće zabrinuti razgovorom Trump-Zelenski i već razmišljaju, kakve mjere trebaju poduzeti „jer su postali svjedoci zlouporabe ovlasti predsjednika za osobne koristi“.

Međutim, kako to u obračunima najvećih političkih stranaka često biva, čitava se ova američka priča iz  tzv. afere Ukrajina olako želi skrenuti sa same biti problema u klasično političko polje igre (gdje se onda mjesecima „žvaču“ razno-razne optužbe o zlouporabama ovih ili onih ovlasti, od strane ove ili one osobe) – umjesto jednostavnog utvrđivanja činjenica – je li ili nije bilo koruptivnih radnji s ukrajinskom energetskom tvrtkom Burisma Holding (u međuvremenu u Ukrajini optuženoj za prijevare i malverzacije), od strane Bidenovog sina Huntera? I to u vrijeme dok je njegov otac Joe Biden obnašao dužnost američkog potpredsjednika i glavnog kuratora američko-ukrajinskih odnosa 2014.-2016. godine. Podsjetimo, nakon silaska s te funkcije i poraza Hillary Clinton  na predsjedničkim izborima 2016.g. Joe Biden se javno hvalio da je smijenio, kako je naveo. „tog kurvinog sina“ – ukrajinskog državnog tužitelja koji je pripremao početak istrage o poslovanju spomenute ukrajinske tvrtke u vrijeme dok je u njezinom upravnom odboru sjedio Hunter Biden, koji je (preciznije, Hunterova tvrtka u SAD-u) od nje dobio pozamašne svote novca.

Dakle, iz kuta gledišta američke Demokratske stranke, uopće nije bitno je li netko „susjedu neovlašteno ubio kravu“, već, je li to izvršio na zakonom propisani način tj. je li se krava pritom patila ili nije.

 

Bijela kuća objavila sadržaj razgovora Trump–Zelensky; ili kako je Biden „smijenio kurvinog sina“ (ukrajinskog tužitelja)

 

 

 

 

Rusija SAD-u priprema iznenađenje zbog ne izdavanja američkih viza pojedinim članovima ruske delegacije koji su trebali stići u New York na zasjedanje Glavne skupštine UN-a, izjavio je u četvrtak, 26. rujna, ruski ministar vanjskih poslova Sergey Lavrov, naglasivši, kako će ruski protuodgovor uistinu uslijediti.  

Jučer je Lavrov, u svom govoru na GS UN-a, izjavio kako američka nesposobnost za izvršenje svojih obveza, kao domaćina i organizatora konferencije, ukazuje da se Washington prema tom pitanju odnosi neodgovorno . „Došlo je vrijeme“, kazao je dalje ruski šef diplomacije, „razmisliti“ o prijenosu sličnih međunarodnih konferencija iz New Yorka „na čvršće platforme“.

Podsjećamo: američko–ruske odnose ovih dana potresa veliki diplomatski skandal jer američko veleposlanstvo u Moskvi nije izdalo vize za 10 članova ruske delegacije, koju je predvodio ministar vanjskih poslova Sergey Lavrov, a koja je, time, u krnjem sastavu otputovala u New York na 74. zasjedanje Glavne skupštine UN-a. Američko veleposlanstvo taj je potez opravdalo tehničkim razlozima tj. činjenicom da zahtjevi za izdavanje viza nisu bili podnijeti na vrijeme. Međutim rusko MVP takvo je obrazloženje u potpunosti odbacilo, kazavši, kako su svi zahtjevi za izdavanje američkih viza bili predani strogo u naznačenim vremenskim okvirima.

Ovo je prvi slučaj da američko veleposlanstvo u Rusiji nije izdalo vize pojedinim osobama iz službene delegacije Ruske Federacije koja je putovala u New York, u institucije UN-a. Do sada je to bio slučaj jedino kada su bile u pitanju pojedine fizičke osobe iz RF, poput, primjerice, slučaja kada nije odobrena  američka viza za svjedočenje ruskog stručnjaka za kemijsko naoružanje u UN-u. Očito je kako su Amerikanci „ljestvicu“ političkog pritiska na Moskvu „podigli“ na razinu više, koristeći u tu svrhu međunarodne institucije čije je sjedište na njihovom tlu. Kakav će biti i konačni službeni odgovor Moskve trebat će još pričekati.

 

 

Bivša američka državna tajnica i Trumpova protukandidatkinja na predsjedničkim izborima 2016. godine Hillary Clinton, sinoć je reagirala na najnoviji skandal u vrhu američke politike, tzv. aferu Ukrajina (vidi link ispod teksta).

„Ovo je surova stvarnost i mi moramo djelovati“, objavila je Clinton na svom tvitu, pružajući potporu pokrenutom postupku impeachmenta u Zastupničkom domu američkog Kongresa.

„Predsjednik je izdao našu zemlju. To nije politička izjava – to je surova stvarnost, i mi moramo djelovati. On predstavlja vidljivu opoasnost za vrijednosti koje nas čine snažnima i slobodnima“, navela je Hillary Clinton.

Bijela kuća objavila sadržaj razgovora Trump–Zelensky; ili kako je Biden „smijenio kurvinog sina“ (ukrajinskog tužitelja)

 

 

Foto: preuzeto s portala britannica.com

U 86. godini života danas je u Parizu umro bivši francuski predsjednik Jacques Chirac.

Jedan od uspješnijih vođa francuske Republike rodio se na jugu Francuske, a nakon školovanja i vojne službe odlučio se baviti politikom. U mladosti je bio simpatizer komunističke ideologije, da bi kasnije postao vođa francuske desnice. Imao je veliku ulogu u izbornim kampanjama Charlesa De Gaullea i Georgesa Pompidoua, a u vladi ovog drugog obnašao je funkciju ministra poljoprivrede. U vrijeme predsjedanja Valéry Giscard d’Estainga  Chirac je bio premijer zemlje. Od 1977.g. bio je gradonačelnik Pariza, da bi 1986.g., u vrijeme vladavine Francoisa Mitterranda opet došao na čelo francuske vlade i time postao jedini francuski političar kojemu je to dva puta pošlo za rukom. 1995. g. pobijedio je i na predsjedničkim izborima i u provedenoj reformi uspio smanjiti vrijeme predsjedničkih mandata sa 7 na 5 godina. Na čelu Pete Republike bio je 12 godina – do 2007.g., čime je, nakon Mitterranda, postao najdugovječniji francuski političar na najvišoj državnoj dužnosti. U vrijeme Chiracove vladavine Francuska je svoju nacionalnu valutu franak zamijenila eurom.

 

 

Zapovjednik Libijske nacionalne vojske (LNA) maršal Khalifa Haftar, čije snage kontroliraju najveći dio Libije, izjavio je kako je otvoren za dijalog s vladom nacionalnog spasa Fajeza Saraja u Tripoliju. Podsjećamo kako je Haftar početkom travnja ove godine pokrenuo snažnu ofanzivu s ciljem zauzimanja libijskog glavnog grada Tripolija, koja nije završila uspješno zbog snažnog otpora vladinih snaga i njoj pridruženih okolnih paravojnih skupina. Niti jedna od sukobljenih strana na bojišnici nije uspjela ostvariti odlučnu prednost. Inače, vladine snage nadziru samo glavni grad Tripoli (ali niti njega ne u potpunosti, već pojedine kvartove kontroliraju različite paravojne milicje, koje su se zbog straha od gubitka svojih položaja u slučaju ulaska Haftarovih snaga solidarizirale s vladinim postrojbama) i malu zonu libijske sredozemne obale zapadno od toga grada.

Haftar je u posebnoj izjavi, objavljenoj sinoć uoči rasprave o Libiji na zasjedanju Glavne skupštine UN-a u New Yorku, izjavio, kako je „nama potreban dijalog i nama je potrebno sjesti za pregovarački stol“.

Posebne napore za prekid oružanih sukoba i početak pregovora između dviju suprostavljenih strana posljednjih su mjeseci ulagale Francuska i Italija.

Foto: preuzeto s portala wprost.pl

Poljski ministar obrane Mariusz Błaszczak izjavio je u četvrtak, 26. rujna za Poljski radio, kako će Sjedinjene Države u poljskom gradu Poznanju oformiti divizijsko zapovjedništvo za sve svoje vojne snage na istočnom krilu Europe.

„Iz Poznanja će američki zapovjednik, general, zapovjedati američkim snagama kako u Poljskoj, tako i u našem dijelu Europe tj. na istočnom krilu. Američkim snagama neće zapovjedati iz Njemačke, kao sada, već iz Poljske“, izjavio je poljski ministar.

Podsjećamo: poljski predsjednik Duda i američki predsjednik Trump, na sastanku u New Yorku potpisali su zajedničku deklaraciju o proširenju međusobne vojne suradnje. Tim se dokumentom omogućuje povećanje broja američkih vojnika u toj zemlji sa sadašnjih 4,5 tisuća na 5,5 tisuća i njihov razmještaj u 6 vojnih objekata na poljskom teritoriju. Poljska će davati novac za izgradnju potrebne infrastrukture.

Trenutačno se u Poljskoj nalazi višenacionalni bataljun NATO saveza u brojnosti od cca tisuću vojnika, kao i američka oklopna brigada na rotacijskoj osnovi, koja broji oko 3,5 tisuća vojnika.