Već osam dana prosvjeduje se u svim većim gradovima Kolumbije. Stanje, niti nakon odluke predsjednika Ivana Duquea da povuče sporne poreze, se ne smiruje. Dapače, predsjednik je aktivirao vojsku,a svjedoci govore o neselektivnoj paljbi na prosvjednike u gradu Cali. Kolumbijski pravobranitelj izvijestio je o 19 mrtvih,a među ubijenima je i policajac piše BBC. Osim mrtvih zabrinjava i izvještaj o 87 nestalih, a ranjeno je čak 846.

UN-ov ured za ljudska prava osudio je prekomjerno postupanje policije kao i brojna neosnovana uhićenja. Svjedoci sukobe opisuju kao “brutalne” i to od strane policije i vojske, ali i prosvjednika. Naročito je žestoko u trećem najvećem gradu Cali, a prosvjeduje se i u Bogoti i Medellinu.

Predsjednik je povukao sporna poskupljenja i poreze (hrana, benzin i manje plaće), ali prosvjedi ne popuštaju, pa je teško predvidjeti do kada će trajati. Glasovi iz SAD-a nisu toliko oštri prema kolumbijskoj vladi kao UN, već pozivaju na smirenje. Djelomično zato što je konzervativni Ivan Duque bio često bio nazivan “njihovim ključnim saveznikom”.

Analitičari regije tvrde da bi se prosvjedi mogli preliti i na susjedne zemlje zbog slične politike poskupljenja kojima se “krpaju” proračuni ispražnjeni pandemijom. Stav kolumbijskih prosvjednika jest da im je dosta bogaćenja bogatih i osiromašenja siromašnih koji su ionako najviše pogođeni prošlogodišnjim padom BDP-a od 6.8%

 

Talijanski borci protiv mafije izveli su opsežnu akciju protiv poznate kalabrijske kriminalne (mafijaške) organizacije ‘Ndrangheta. Uhićenja kriminalaca izvršena su po cijeloj Italiji, kao i u nekim regijama Njemačke, Španjolske i Rumunjske, prenosi TASS.

Specijalna policijska operacija usmjerena je protiv aktivnih osoba koje “rade” u sferi kontrole međunarodne trgovine drogom. Također je utvrđeno da su mafijaši oduzeli nekretnine vrijedne više milijuna eura, a svi bankovni računi su im zamrznuti.

Torinsko tužiteljstvo tu je operaciju već opisalo kao vidljivi udarac za ‘Ndranghetu.

‘Ndrangheta, je jedna od najvećih kriminalnih organizacija na svijetu (uz nju su, s područja Italije najpoznatije još i sicilijanska “Cosa Nostra” i napuljska “Camorra”). Njezina glavna “baza” nalazi se u najsiromašnijoj regiji Italije – Kalabriji. Istodobno, “Ndrangheta” kontrolira veći dio europskog tržišta kokaina – koji godišnje mafiji najsiromašnije talijanske regije osigurava nestvarnih gotovo 50 milijardi eura prihoda. Iako ‘Ndrangheta, nije ni približno toliko poznata kao sicilijanska Cosa Nostra i napuljska Camorra, jedna je od najmoćnijih (ali i najokrutnijih) kriminalnih organizacija na svijetu: Institut za istraživanje Eurispes procjenjuje njezine prihode iz 2007. na 47 milijardi eura.

Međunarodni investitori su od 2015. do 2019.g. kupili čak 1 milijardu eura obveznica koje su osigurane prihodima utjecajnog mafijaškog sindikata u Italiji.

‘Ndrangheta objedinjuje stotine autonomnih klanova, bavi se velikom proizvodnjom i prodajom narkotika, pranjem novca, reketom, prostitucijom, trgovinom robljem i krijumčarenjem oružja. Godišnje zarađuje nevjerojatnih 44 milijarde eura. U jednoj od zadnjih operacija oko uhićenja njezinih članova sudjelovalo je oko 3 tisuće specijalaca i karabinjera.

O kolikoj moći te mafijaške organizacije se radi možete pročitati i iz našeg izvrsnog članka na tu temu, na poveznici ispod teksta.

Svemoćna mafija: Strani investitori uložili u obveznice talijanske mafije!

Jutros su bombama napadnute dvije naftne bušotine blizu grada Kirkuk na sjeveru Iraka, piše Reuters. Napad militanata na području naftnog polja Bai Hassan nije prouzročio “veću štetu ni omeo proizvodnju”.

AlArabiya je izvjestila malo detaljnije i ne potpuno isto. Naime, vatre su ugašene na napadnutoj bušotini 177, ali službe i dalje pokušavaju ugasiti vatre na bušotini 183. Prema ovom mediju u napadu je ubijen jedan policajac, a troje su ranjeni. Napad na policajce se zbio kako bi pažnju bila odvraćena od postavljanja bombi.

Sličan napad na istom području već se dogodio 17.4., a IS je preuzeo odgovornost.

Marine Le Pen, jučer je na pariškom sudu oslobođena optužbi za širenje nasilnog sadržaja, piše France24. Prijetilo joj je do 3 godine zatvora ili globe od 75 000 € zbog njene objave tri uznemirujuća videa na Twitteru u kojima pripadnici Islamske države (IS) ubijaju svoje zatočenike.

Kratke filmove je objavila nakon što je francuski novinar u TV prijenosu usporedio njenu stranku “Nacionalnog okupljanja” sa IS. Svrha videa u kojima su zatočenici obezglavljeni, pregaženi tenkom i spaljeni živi je, prema njenom navodu, upravo prikazati zašto su usporedbe sa IS štetne i što se događa pod blagoslovom IS-a.

Le Pen je jedan od videa povukla nakon što je to zatražila obitelj žrtve američkog novinara Jamesa Foleya.

Sudac je oslobodio Pen jer je prosudio da je njeno pravo na izražavanje u ovom slučaju jače od štete nastale prikazom nasilja. Osim toga, ustvrdio je da ne širi propagandu radikalnih islamista, već je objava više “informativna”.

Marine Le Pen nedavno je stala u obranu francuskih generala koji su potpisali pismo u kojem nagovještavaju građanski rat i vide opasnost u “hordama iz predgrađa”. Inače, Le Pen je najpoznatije lice tvrde desnice u Francuskoj. Izgubila je predsjedničku utrku od Macrona u drugom krugu, a njena stranka ima oko trećinu francuskih stolica u EU parlamentu. Zalaže se na Francusku izvan NATO-a, osuđuje američki utjecaj u Ukrajini, ne želi Tursku u EU, a koketira s idejom izlaska Francuske iz EU. Zalaže se za ekonomski protekcionizam i tvrdi da je multikulturalnost propala ideja. Iako uspješna u EU parlamentu, njena stranka je slabo zastupljena u francuskom parlamentu. Unatoč tome što je zadnjih godina “omekšala” u stavovima prema EU, pravima istospolnih zajednica i feminizmu, kritičari tvrde da je i dalje ksenofobna populistkinja koja nije dovoljno stručna za veće vodstvo.

 

Glavne prijetnje NATO savezu su terorizam i Rusija. Češki ministar obrane Lubomir Metnar to je izjavio 4. svibnja, nakon sastanka s predsjednikom Vojnog odbora NATO-a Stuartom Peachom, objavio je Eadayli.

Šef češkog Ministarstva obrane ukazao je da se sudjelovanje agenata ruske obavještajne službe (GRU) u pripremi eksplozije u češkoj Vrbetici 2014. uklapa u kontekst prijetnji sjevernoatlantskom savezu iz Rusije. Stuart Peach je pak rekao da iza toga stoje isti agenti koji su organizirali eksplozije u Bugarskoj i izveli napad u Salisburyju, te je izrazio NATO-ovu potporu Češkoj. Također je ukazao na pokušaje Rusije za narušavanje teritorijalnog integriteta Ukrajine uskraćivanjem njenog pristupa Crnom moru. Prema Peachu, NATO će nadgledati situaciju i očekuje da će Ruska Federacija zaustaviti nakupljanje vojnih snaga na granici s Ukrajinom.

Podsjećamo: Češka je nedavno protjerala 18 ruskih diplomata nakon otkrivanja njihovih istražnih službi da iza eksplozije u Vrbetici navodno stoje ruski agenti. Moskva je odmah uzvratila protjerivanjem 20 čeških diplomata iz Rusije. Tim su potezima i optužbama dugo građeni i povijesno složeni odnosi dovedeni u fazu „slobodnog pada“ koji prijeti potpunim prekidom odnosa. Češka u Rusiji ima snažne gospodarske interese, poput tvornice za proizvodnju lokomotiva i još dosta toga, dok je Češka jedna od važnih odredišta za ruske turiste, prije svega  poznata destinacija Karlovi Vari.

S Češkim stavovima i potezima vrlo brzo se solidariziralo gotovo čitavo tzv. istočno krilo EU, čije su zemlje također protjerale po nekoliko ruskih diplomata – od baltičkih država bivšeg SSSR-a i Poljske do Bugarske. Zanimljivo je da se Prag za solidariziranje s Češkom nije službeno obratio EU (vjerojatno pretpostavljajući da tamo po tom pitanju nema jedinstvenoga stava), već NATO savezu čiji su članovi, opet, i velika većina država EU.

Jutros nakon 2 sata Izrael je projektilima napao blizu luke Latakija u Siriji, izvještava sirijska SANA. U napadu na mediteranski grad na zapadu Sirije poginuo je jedan civil, a 6 ih je ranjeno kada je razoren civilni obrt proizvodnje plastike.

Osim Latakije, napadnuti su i grad Hifa istočno od Latakije i grad Misyaf u provinciji Hama. Sirijski medij izvještava o nizu eksplozija, a tvrdi kako je njihova “protuzračna obrana presrela većinu projektila i srušila ih”. Iz ove regije je porijeklom i sirijski predsjednik Bašar Al- Asad.

No, ono što je najzanimljivije jest da, iako je Izrael napadao sirijski teritorij, ovo je prvi (neskriveni) napad koji je blizu ruske vojne infrastrukture. Naime samo 10km južno od Latakije nalazi se jedina ruska zračna baza Khmeimim. Baza je izgrađena 2015., čuva oko 1000 vojnika, ali i skoro sve vrste novijih ruskih zrakoplova i helikoptera.

Baza je opremljena S-400 raketnim sustavom. Iako još nije potvrđeno, vjerojatno je upravo taj sustav sudjelovao u “skidanju” izraelskih projektila. Još se ne zna je li cilj napada bila ova baza, a takav postupak bio bi prilično hrabar. Izraelska strana još se nije oglasila. Njihovo dosadašnje objašnjenje jest da napadaju utjecaj i infrastrukturu Irana u Siriji i to “režući” ključne tvornice, postrojenja i puteve koji sudjeluju u lancu opskrbe.

Ankara je pozvala rusku stranu na održavanje sastanka o sigurnosti turizma u poznatoj turskoj destinaciji i jednom od omiljenih odredišta ruskih turista u toj zemlji – Antaliji, s ciljem prezentiranja poduzetih mjera zaštite od epidemije koronavirusa Covid-19. O tome je jučer govorio turski veleposlanik u Rusiji Mehmet Samsar, kazavši slijedeće:

„Prošli smo tjedan poslali službeni poziv na sastanak tursko-ruske radne podgrupe za sigurnost turizma, koji je bio zakazan za travanj, ali je odgođen – s prijedlogom da se održi u drugoj polovici svibnja u Antaliji, tako da ruske vlasti mogu vidjeti poduzete mjere i nemaju više pitanja.”

O čemu se zapravo radi: Turska ima teško epidemiološko stanje sa zarazom koronavirusa Covid-19, turoperatori odbijaju ture s obzirom da su vlade desetaka zemalja, uključujući i Rusiju, otkazale letove za Tursku. U tom kontekstu, turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu najavio je spremnost turske strane da u bilo kojem trenutku primi sanitarne inspektore iz Rusije kako bi procijenili sigurnost odmarališta.

Istodobno ovakvu situaciju snažno koristi Egipat. U najskorije vrijeme on bi svoja odmarališta trebao otvoriti za ruske turiste budući da je vlada te zemlje već poduzela maksimalne sigurnosne mjere ne samo protiv koronavirusa, već još više protiv terorizma. Naime, 2016. g. iznad Sinaja teroristi su oborili ruski čarter zrakoplov koji je vraćao turiste iz te zemlje za Rusiju i kada je poginulo preko 200 osoba. Taj je teroristički napad u potpunosti paralizirao egipatski turizam ne samo zbog nedolazaka ruskih gostiju. Inače, do tog nemilog događaja Egipat je godišnje privlačio oko 3 milijuna ruskih turista. S druge strane, prije pandemijske krize broj ruskih turista koji provode odmor u Turskoj iznosio je oko 5 milijuna čime su oni, uz Nijemce, godinama najbrojniji turisti u toj zemlji. Turizam je glavna grana turskog gospodarstva koja osigurava najveći priljev deviza u državni proračun.

 

 

Dok Njemačka i EU čekaju da SAD odluči hoće li ili neće provoditi sankcije nad Iranom i tako gube dogovore vrijedne milijarde eura, Kina uredno posluje s tom izoliranom zemljom, trguje naftom i otvara si najvrednije tržište Bliskog istoka te tako izigrava pokušaje Zapada da ekonomski kazne Iran

U veliku bitku za sklapanje poslova s Iranom nakon moguće obnove nuklearnog sporazuma i ublažavanja sankcija sa sve većom žestinom uključuje se i Kina. Pritom najveći suparnici postaju Njemačka i vodeće europske države koje su, jednako kao i Kina, za vrijeme Trumpove administracije uspjele zadržati geoekonomske pozicije u Iranu.

Kina je međusobne gospodarske odnose s Iranom, u nemogućnosti većih ulaganja, održavala velikim uvozom iranske nafte unatoč američkim sankcijama. Sada Peking prije najave mogućih promjena u američkoj politici sankcija prema Iranu ubrzava igru. Krajem ožujka Kina je sklopila sveobuhvatni sporazum o suradnji s Teheranom koji predviđa ogromna ulaganja i mogao bi joj osigurati izuzetno povoljnu poziciju na gospodarskom terenu Irana.

Iako SAD pokušava spriječiti iranski izvoz nafte u što većoj mjeri kako bi natjerao Teheran na ustupke u pregovorima o nuklearnom sporazumu, Peking je od početka 2020. godine iz Irana uvezao 17,8 milijuna tona nafte ili gotovo 306 tisuća barela dnevno. Od siječnja 2021. godine kineski uvoz rapidno raste. Prema procjenama, već sada doseže prosječno oko 900 tisuća barela dnevno. Američke sankcije kinesku trgovinu s Iranom očito više ne mogu spriječiti. “Bilo je izvjesnih problema s transferima novca. Stoga smo morali smisliti drugačije metode za ostvarivanje prihoda od izvoza nafte, a nedavno smo u tome imali jedan veliki proboj”, izjavio je iranski potpredsjednik Eshaq Jahangiri.

Prazan prostor

Ugovor o sveobuhvatnoj suradnji Irana i Kine potpisan 27. ožujka sklopljen je za razdoblje od 25 godina. Kineski predsjednik Xi Jinping prvi je put predložio sporazum o dugoročnoj suradnji dviju zemalja tijekom posjeta Teheranu 2016. godine. U to vrijeme, međutim, iransko vodstvo je oklijevalo. Pozicija Kine na iranskom tržištu već je tada bila dosta snažna, a nuklearni sporazum postignut prethodne godine Teheranu je otvarao vrata masivnoj trgovinskoj i investicijskoj suradnji sa zapadnim zemljama, prije svega s najmoćnijim članicama EU-a. Iran je očito želio ostaviti prostora za suradnju s europskim silama.

Tijekom posjeta Europi neposredno prije razgovora s kineskim predsjednikom, iranski predsjednik Hassan Rouhani inicirao je velike poslove s Totalom i Airbusom. U to vrijeme njemački gospodarstvenici predvođeni svojim komorama preplavili su Teheran i ugovorili poslove vrijedne milijarde eura. Uslijedio je udar administracije predsjednika Donalda Trumpa koji je SAD izvukao iz nuklearnog sporazuma s Iranom i Teheranu udario bespoštedne sankcije koje su bile usmjerene i na tvrtke koje posluju s Iranom. Europski poslovi time su bili u opasnosti, usporeni, a dijelom i zaustavljeni. Danas, nakon promjene američke politike, Njemačka i vodeće europske sile vode ofenzivu nastavka već ugovorenih poslova i pokušavaju ugovoriti nove.

Kina u odnosu prema Teheranu igra na kartu pouzdanijeg partnera koji ne želi ovisiti o promjenjivoj američkoj politici i ne boji se američkih sankcija, iako objektivno gledano ni Peking ne može izbjeći sekundarno djelovanje američkih sankcija usmjerenih na Iran. Kinesko vodstvo smatra da je uspjelo uvjeriti iranske partnere u svoju pouzdanost i slijedom toga veću konkurentnost u odnosu na europske igrače te da je nedavni sporazum samo potvrda pravilnog pristupa Kine iranskom tržištu.

Loše sankcije

Prema procjenama ekonomskih stručnjaka, sklopljenim ugovorom ugovorene su kineske investicije od 400 milijardi dolara u iransko gospodarstvo u sljedećih 25 godina. Poslovi se odnose na razvoj prometne infrastrukture, uključujući i željezničke pruge i luke, čime Kina ulazi u direktnu konkurenciju s europskim tvrtkama koje također imaju ugovorene ili preliminarno inicirane poslove u tom sektoru. No Kini je razvoj infrastrukture potreban kako bi Iran mogao postati poveznica trgovačkih ruta kopnene komponente kineskoga Novog puta svile. Kina i Iran ugovorili su i suradnju na razvoju telekomunikacija i informacijske tehnologije, ponovno na području za koje su direktno zainteresirane i u velikoj mjeri već uključene europske tvrtke.

Zauzvrat, prema ugovoru, Iran bi Kini osigurao dugoročne isporuke nafte po povlaštenim cijenama. Još je nepoznanica ima li novi sporazum o sveobuhvatnoj suradnji, koji je po svemu što se zna uglavnom usmjeren prema gospodarstvu, komponentu intenzivnije vojne suradnje, kako na planu razvoja tehnologije, tako i obuke, uključujući i zajedničke vojne vježbe. To ne bi bilo ništa novo. Krajem 2019. godine, Kina, Rusija i Iran održali su zajedničku vojnu vježbu u Indijskom oceanu i Omanskom zaljevu.

Masivna kineska kupnja iranske nafte, prema procjenama stručnjaka, dosegla je toliku razinu da u velikoj mjeri umanjuje pritisak koji američke sankcije imaju na Teheran, a time i šanse američke administracije da potakne Teheran na ustupke. Američki dužnosnici tvrde da velike kineske kupnje iranske nafte smanjuju potrebu Teherana da uopće pregovara o sankcijama koje se odnose na naftni izvoz. Dakako, najvjerojatnije je riječ o pretjerivanju jer kineski uvoz iranske nafte ne može nadoknaditi opseg izvoza koji bi Iran ostvario na svjetskom tržištu da nema američkih sankcija.

Njemački pritisak

No u svakom slučaju, u onoj mjeri u kojoj Peking, unatoč američkim sankcijama, uspijeva proširiti svoju trgovinu i ulaganja s Iranom, toliko stječe povoljnije pozicije u Teheranu. Time, pak, direktno ugrožava njemačke i europske poslove vrijedne milijarde eura. Berlin i Bruxelles nisu zbog političkih razloga, partnerstva sa SAD-om, uspjeli stvoriti odgovarajuće instrumente kojima bi se suprotstavili američkim sekundarnim sankcijama, odnosno sankcijama koje se odnose na subjekte koji posluju s Iranom.

Stoga Europska unija predvođena Njemačkom svom silinom potiče Washington da konačno povuče očekivane poteze i vrati se nuklearnom sporazumu s Iranom. Njemačka i Europska unija Washingtonu ukazuju na činjenicu da bi nastavak ovakvoga stanja i ugrožavanja europskih poslova u Iranu samo išao na ruku Kini jer bi nesumnjivo ojačao njezinu poziciju na iranskom tržištu. I tu su u pravu. Pekingu ovakva situacija, u kojoj njezini europski konkurenti ovise o američkim sankcijama prema Iranu, dok ih on probija, u ovome trenutku savršeno odgovara jer eliminira konkurenciju i jača njegove pozicije na iranskom tržištu.

 

Još se dobro sjećamo nestanka i velike tragedije indonezijske podmornice u vodama u blizini otoka Balija 24. travnja. Podmornica, njemačke proizvodnje, u sastavu indonezijske pomorske flote, potonula je i pronađena na dubini od 850 metara slomljena u 3 dijela, bez bilo kakve šanse za preživljavanje njezinih 53 člana posade. Podmornica je, naime, bila projektirana za maksimalni zaron do 500 metara dubine pa je spoznajom o dubini samog potonuća istodobno okopnila i posljednja nada u spašavanje nesretnih mornara i drugih članova posade.

Službene verzije uzroka njezinog potonuća nema do današnjeg dana, ali neovisno o tome indonezijska vlada i vojni vrh te zemlje odlučili su podići  podmornicu na površinu nakon čega i dosta toga može postati jasnije u smislu same istrage uzroka nesreće, kao što se i ožalošćenim obiteljima pruža prilika za dostojni oprost od svojih najmilijih koji su u ovoj velikoj tragediji izgubili živote.

U svrhu podizanja potonule podmornice s dna mora, na Bali su stigli brodovi kineske ratne mornarice. Drugi strani brodovi iz Australije, Singapura i Malezije napustili su arhipelag, prethodno pomogavši ​​indonezijskim vlastima u postupku pronalaska podmornice (info FP, od 4. svibnja).

Dva kineska spasilačka broda zadržana su u vodama pokraj Balija posljednjih tjedana, a treći je trebao stići danas, priopćila je indonezijska mornarica. Sva tri kineska spasilačka broda mogu djelovati na dubini od 4500 metara.

Kineski veleposlanik u Džakarti ponudio je pomoć indonezijskom ministru obrane Prabowo Subiantu, koji ju je zahvalno prihvatio.

Akciji spašavanja pridružit će se i indonezijsko specijalizirano plovilo za bušenje SKK Migas, opremljeno dizalicom od 1200 tona.

 

 

Najmanje dvije rakete pale su danas, 4. svibnja, u zračnu bazu Ain al-Assad na zapadu Iraka, gdje je smještena američka vojska, izvijestio je Reuters, pozivajući se na izjavu iračkog vojnog zapovjedništva. U napadu nije bilo žrtava niti ranjenih osoba.

Detalji napada nisu navedeni, a do sada niti jedna organizacija za njega nije preuzela odgovornost.

Međutim, do sada su, obično, Sjedinjene Države za slične napade  optuživale proiranske šijitske milicije u toj zemlji, kako za napade na vojne baze tako i na američku diplomatsku misiju u Iraku, navodi Reuters.

Podsjećamo: nakon smjene američke administracije krajem siječnja ove godine, u Iraku je izvršeno više od 40 raketnih napada na objekte u kojima su smješteni američki vojnici. Zbog tih je napada američki predsjednik Joe Biden 25. veljače zapovjedio napad na proiransku bazu na sirijskom tlu, uz granicu s Irakom, označivši to upozorenjem za Iran. Međutim malo se toga u međuvremenu promijenilo, a upozorenje, očito, nije shvaćeno pretjerano ozbiljno te su napadi proiranskih snaga i dalje nastavljeni.

Ovdje je potrebno naglasiti kako se u Beču nastavljaju indirektni pregovori američke i iranske strane, uz posredovanje Rusije, Kine, Njemačke, Francuske i Velike Britanije, vezano uz povratak SAD-a u nuklearni sporazum s Iranom, potpisan u srpnju 2015.g. i iz kojeg je Donald Trump jednostrano povukao Washington u svibnju 2018. g. uvevši odmah i stroge protuiranske sankcije. Teheran je i zbog tog Trumpovog poteza intenzivirao političku i logističku suradnju sa svojim proxy organizacijama diljem regije – od Libanona (Hezbollah), preko Sirije i Iraka, sve do Jemena, nanoseći štete proameričkim snagama i interesima Washingtona u tamošnjim sukobima.

Bogatstvo uistinu ne znači i sreću. Štoviše, puno češće predstavlja istinsko prokletstvo. I to nije nikakva floskula kojom se navodno žele utješiti oni koji novca nemaju ili ga nemaju onoliko koliko bi htjeli.

Neprestani strah za stečenim blagom, kao i borba za njegovo ne samo održavanje već i novo zgrtanje da bi se ostalo „u trendu“, kao da ćeš ga sa sobom ponijeti na onaj drugi svijet, ne daju onima koji ga posjeduju mira – niti unutarnjeg niti vanjskog. Ono vanjsko remete im svakodnevna svjetla reflektora i sveprisutnih medija koji njihovim osobnim životima hrane živote malih i običnih ljudi koji u njih najčešće gledaju čeznutljivo, a dio njih s otvorenom gadošću i prijezirom.

Nerijetko, zbog toga, globalno poznate osobe završavaju u mračnom svijetu ovisnosti o alkoholu, opojnim drogama i bilo čemu za što smatraju da će im pružiti nekakav iluzorni otklon i zaborav od psihički iscrpljujuće svakodnevice – uspona i padova – bilo u poslovnom svijetu, bilo u onom iz sveprisutnog show-biznisa koji teško oprašta i dugo pamti greške, bilo u privatnom životu.

O ovom našem uvodu najbolje svjedoči i slijedeća vijest, koja je poput „groma iz vedra neba“ odjeknula svijetom:

Osnivač Microsofta Bill Gates i njegova supruga Melinda (na naslovnoj slici iz nešto mlađih dana) razvode se nakon 27 godina braka. U svojoj zajedničkoj izjavi priznali su da se više ne mogu “razvijati kao par u sljedećoj fazi” svog života, piše britanski The Independent.

“Odgojili smo troje sjajne djece i stvorili zakladu koja djeluje širom svijeta kako bi svima omogućila zdrav i produktivan život “, rekli su Gates-ovi u zajedničkoj izjavi. “Tražimo osobni prostor za našu obitelj dok počinjemo navigirati tim novim životom.”

Vijest o razvodu Gatesa vrijednom 130 milijardi dolara “šokirala je svijet globalne filantropije i zdravstva” jer su odigrali istaknutu ulogu upravo na tim područjima. Osnivač Microsofta i njegova supruga 2000. godine stvorili su najveću svjetsku privatnu dobrotvornu organizaciju, Zakladu Billa i Melinde Gates, koja ima 50 milijardi dolara imovine i djeluje u najmanje 135 zemalja. Prema The Independentu, programi zaklade usmjereni su na razvoj, zdravstvenu zaštitu i obrazovanje.

„I dalje dijelimo uvjerenje u potrebu za ovom misijom i nastavit ćemo naš zajednički rad u fondu”, uvjeravao je Gates.

Treba podsjetiti kako je ovo drugi razvod super bogatih Amerikanaca u posljednjih nekoliko godina. Ranije, nakon 25 godina braka, osnivač Amazona Jeff Bezos razveo se od svoje supruge Mackenzie Scott, koja je nakon razvoda dobila 63 milijarde dolara. To Bezosu nije smetalo da i dalje ostane najbogatiji čovjek na svijetu. Teško da će smetati i Billu Gatesu, koji je također visoko na listi globalnih super-bogataša.

Pomahnitali vremešni ljudi, koji se teško mire s prolaznošću života i za njegovo su produljenje i produljenje užitaka, kojih se ne žele odreći, spremni na sve – najčešće na raspad obiteljskog života što im se prije ili kasnije obije o glavu.  Jer, kao što smo u uvodu rekli, novac ne znači sreću. Ona je u posve drugim – malim stvarima, i u istinskoj ljubavi za bližnjeg i za čitavi svijet.

Trgovinama, uključujući i supermarkete, zabranit će se prodaja robe koja nije na popisu osnovnih proizvoda. Dakle, prethodno najavljenim ograničenjima dodaje se zabrana prodaje u trgovinama elektronike, igračaka, uredskog materijala, odjeće, tekstila, automobilske opreme…

Od 7. svibnja turska vlada pooštrava mjere kako bi spriječile širenje COVID-19, priopćilo je tamošnje Ministarstvo unutarnjih poslova. Trgovinama, uključujući lance trgovina i supermarkete, zabranit će se prodaja robe koja nije na popisu osnovnih proizvoda. Prethodno najavljenim ograničenjima prodaje alkohola sada se dodaje i zabrana prodaje u trgovinama elektronike, igračaka, uredskog materijala, odjeće i pribora, tekstila, automobilske opreme, vrtnog materijala, alata i proizvoda od stakla.

Istodobno, od petka će u trgovinama, osim javno važnih proizvoda, biti moguće kupiti hranu za kućne ljubimce i kozmetiku.

Tursko Ministarstvo turizma izvijestilo je kako stroga ograničenja kretanja ljudi, koja je vlada uvela od 29. travnja do 17. svibnja, neće utjecati na dolazak stranih turista.

Možda je i u pravu. Kada se zatvorene ljude iz Europe konačno „pusti s lanca“ smanjivanjem restriktivnih epidemioloških mjera tj. omogući im se slobodno kretanje i napuštanje matične zemlje, malo će tko od njih brinuti brigu kako doći do željenih turističkih odredišta ako put do njih bude slobodan. A Turska će ga do sezone sigurno osloboditi i otvoriti, u to nema sumnje s obzirom na to koliko je golema važnost turističkog sektora u ukupnom deviznom prihodu te zemlje. Tim više što je pandemija koronavirusa snažno uzdrmala i tamošnje gospodarstvo, kao, uostalom, i gospodarstvo čitavog svijeta. Tko se u takvim okolnostima želi odreći turizma pa makar i znatno ograničenog u odnosu na njegovo ne tako davno „zlatno doba“.

Posljednjih tjedana svjedočimo šizorfenim američko-ruskim odnosima: Biden predlaže Putinu održavanje zajedničkog summita, a već idućeg dana Rusiji uvodi nove sankcije (gotovo mi se čine i kao sankcije zbog samog postojanja Rusije kao suverene države) koje uključuju i protjerivanje diplomata, a na isto potiče i svoje saveznike; Rusija odgovara identičnim protjerivanjem američkih diplomata i prijeti, u slučaju novih sankcija, odgovorom kojega će Zapad ovoga puta dobro osjetiti.

Sve skupa nikako ne odaje dojam optimizma kada je riječ o mogućnosti američko-ruskog summita na vrhu, ali diplomacija, usprkos navedenom, ipak tvrdo ustraje baš na toj temi, kao da je datum summita već određen (a nije, što je ovih dana potvrdila i glasnogovornica Bijele kuće Jen Psaki) i neovisno o tome što Vladimir Putin još nikako nije odgovorio na prijedlog svog američkog kolege, koji ga je, podsjetimo i na to, u veljači ove godine u intervjuu ABC nazvao „ubojicom“.

Dakle, šizofrenija u međusobnim odnosima u doslovnom smislu te riječi, ali, usudio bih se reći, i ne postojanje jasno definirane američke strategije po Rusiji, što se može iščitati iz Bidenovih govora, poput ovog nedavnog, u Kongresu, koji djeluje prilično zbrkano: od krajnje hladnog do krajnje pomirljivog tona. Tipa onog: mi smo Rusiji pokazali, kaznili smo je zbog njenog zlog ponašanja prema SAD-u udarivši je svim onim što nam je bilo na raspolaganju i to ćemo i dalje činiti ako bude potrebno, ali sada je vrijeme za dijalog između njega i Putina.

I što sve još Biden nije kazao, a što prije svega ukazuje na pad američke globalne moći, a ne jačanje iste. Gotovo patetično je govorio o ponovnom američkom povratku i američkom novom predvodništvu svijeta, kao da nitko ne vidi da je taj svijet postao posve drukčiji i da ne samo Kina i Rusija ne žele da ih po tom istom svijetu netko vodi za ruku i govori im što se smije a što ne smije raditi.

Netko u svemu ovome vjerojatno vidi nekakvu američku strategiju ili čak zamku u koju Biden „toplo-hladnom“ retorikom i sankcijskom „batinom“ želi uvući Putina i Rusiju, ali osobno nisam sklon takvim razmišljanjima. I dalje smatram kako jasne američke strategije u odnosima s Rusijom nema i da su ti odnosi neupravljivo kaotični i šizofreni (najviše zbog same politike Washingtona prema Moskvi posljednjih godina i stvarne proturuske histerije u američkom društvu koju je kreirala Demokratska stranka i tamošnji mainstream mediji – želeći Trumpu ograničiti prostor djelovanja u približavanju američko-ruskih stavova po ključnim svjetskim problemima) neovisno o diplomaciji koja nastoji pružiti dojam suprotnoga.

Tako i državni tajnik Antony Blinken, koji je jučer stigao u London na dvodnevni summit G7, na medijskoj konferenciji u britanskoj prijestolnici kaže kako Washington želi izgraditi stabilnije i predvidljivije odnose s Moskvom i ne traži eskalaciju. “Ako Rusija krene u ovom smjeru, onda ćemo i mi. Mislim da će predsjednik Biden imati priliku, kada se sastane s predsjednikom Putinom, izravno razgovarati o tome”, izjavio je Blinken i podsjetio kako su, usprkos “dubokim proturječjima”, Sjedinjene Države i Rusija uspjele produljiti strateški ugovor START-3.

“Tražit ćemo druge mogućnosti (suradnje), ali to će biti rezultat onoga što Rusija odluči učiniti ili ne učiniti”, rekao je državni tajnik. Do tada će Sjedinjene Države “pomno nadgledati” akcije i politiku Moskve. Ako se ruska strana bude ponašala “bezobzirno ili agresivno”, Sjedinjene Države će odgovoriti, naglasio je Blinken.

„Crvene linije“ kao pregovarački „as u rukavu“ – nisu definirane

Ovdje bih dodao slijedeće: tzv. crvene linije, o kojima dvije strane javno govore kao o onima koje suprotna strana više neće smjeti prijeći, još uvijek nisu objavljene, pretpostavljam – niti čvrsto definirane. One će se, nedvojbeno, pomicati „lijevo-desno“ s obje strane tijekom diplomatske pripreme summita Biden-Putin, a što će u njih konačno ući bit će objema stranama poznato tek nakon eventualnog summita na vrhu kojeg je Biden predložio Putinu na nedavnom vrhuncu nove ukrajinske krize.

I dok prijestolnice istočnog krila EU jedna za drugom srozavaju svoje diplomatske odnose s Moskvom temeljeći svoje postupke na tzv. europskoj solidarnosti – ovoga puta s Češkom i njenim proturuskim potezima, Rusija ih više neće pokušavati popravljati bilateralnim razgovorima sa svakom državom toga krila ponaosob, već će razgovarati samo s „glavom“ tj. SAD-om. Moskva jako dobro shvaća kakav je stvarni položaj „mladih“ članica EU u odnosu na Washington i nema iluzija oko očekivanja bilo kakvih samostalnih poteza od njih u smislu pokušaja definiranja svojih odnosa s Rusijom po bilateralnoj liniji.

Rusija smatra kako će Washington, u slučaju nekakvog njegovog hipotetskog sporazuma s Moskvom, sve njih, prije ili kasnije, po savezničkoj liniji „dovesti u red“ i ruska diplomacija na to ne želi uzaludno trošiti energiju. To je, uostalom, jasno dala do znanja, kako istočnim članicama EU tako i Bruxellesu tj. EU kao cjelini. Koja će od država EU s Rusijom željeti surađivati – vrata su joj otvorena. I tu završava sva priča.

A taoci politike EU prema Rusiji, koja je gotovo primorana slijediti onu američku, ne žele biti baš sve njezine članice – zato i svjedočimo, primjerice, čestim razgovorima Vladimira Putina s Emmanuelom Macronom i Angelom Merkel neovisno o njihovoj deklarativnoj solidarnosti s vanjskom politikom Bruxellesa. Moglo bi se reći kako, prije svega Berlin, zauzeti „tvrdi“ stav Bruxellesa prema Moskvi koristi u svojim pregovorima s Rusijom, jednako kao što ga koristi i Washington. Problem po njih nastaje sada, kada Rusija javno izjavila kako su svi mostovi između nje i EU srušeni isključivo krivnjom Bruxellesa, koji će ih, ako to želi, sam morati popravljati. Drugim riječima, što misli Bruxelles u vanjskopolitičkim pitanjima Moskvu više ne zanima. Ona zna tko na Zapadu i u toj istoj EU vuče glavne konce i s kim se može ili mora razgovarati ako se želi stvar pomaknuti „s mrtve točke“.

I tome će se, ako na Zapadu bude interesa za stvarno popravljanje odnosa s Rusijom ili barem njihovog smještanja u obostrano prihvatljive okvire, svi morati prilagoditi. Rusija jednostavno nema odstupnicu za davanje nekih značajnijih ustupaka, ako u to ne računate eventualni premještaj Alekseja Navaljnog iz sadašnjeg zatvora u neki „humaniji“ ili možda čak i njegovo protjerivanje iz zemlje – na slobodu, na Zapad – kao što su to ruske vlasti svojedobno učinile i sa Zapadu bliskim ruskim oligarhom Mihailom Hodorkovskim koji je u Rusiji služio dugogodišnju zatvorsku kaznu zbog neplaćanja golemog iznosa poreza njegove mega-tvrtke Yukos koja je u Zapadne banke prebacila ogromnu količinu novca zarađenog u naftnom biznisu Yukosa sa zapadnim naftnim kompanijama na tlu Rusije. I Hodorkovskom se, također, prije toga zdravstveno stanje opasno pogoršalo u „nehumanim uvjetima“ ruskih kazamata, a i mama mu se opasno razboljela, pa ga je Putin eto odlučio pomilovati i omogućiti mu slobodan odlazak na Zapad. Danas je Hodorkovski i zdrav i živahan na čistom i slobodarskom zraku tog istog Zapada i aktivno vodi projekte i fondove krajnje oporbeno usmjerene prema Putinu i ruskoj politici općenito.

Moskva se, naravno, s takvim „problemima“ sada lako može nositi, pa je i to jedan od recepta za ruske pregovaračke ustupke u pregovorima Putin-Biden. Za Navaljnijem, kao i za Hodorkovskim, u Rusiji ionako neće nitko previše plakati. A Zapad će imati „argumente“ i dalje kritizirati Rusiju s pozicije kršenja ljudskih prava, o čemu eto svjedoči i spomenuti „prebijeg“ Hodorkovski, kojeg bi, eventualno, mogao slijediti i „nepokorni“ Navaljni. Kao po sve strane potpuno bezbolno rješenje.

Rusija se rješava Navaljnog kao “neugodne buhe” zbog koje je Zapad stalno poziva na red, a što joj daje prijeko potrebni “ustupak” Zapadu, a  tom istom Zapadu (čitaj SAD-u) privid pobjede jer je “prisilio” Moskvu na oslobađanje oporbenog aktiviste koji najglasnije kritizira Putina i njegovu vlast. Kada se tako poslože stvari otvara se prostor i za spomenuti summit na vrhu i za podosta toga drugog što se tiče stvarne (a ne fiktivne, kakva bi mogla biti ova trgovina s Navaljnim koju sam samo tako osmislio i do koje, naravno, ne mora doći) trgovine nuklearnih velesila. U kojoj bi moglo biti podosta iznenađenja – uključujući i onih po neke neugodnih i neočekivanih.

Njemačka nevladina organizacija za zaštitu okoliša “Unija za očuvanje prirode i bioraznolikosti” (NABU) tužbom sudu u Hamburgu požalila se na sudsko izdavanje dozvole za izgradnju plinovoda Sjeverni tok 2, navodi se na službenoj internetskoj stranici te udruge.

Tužba se odnosi na još uvijek nedovršeni dio plinovoda u njemačkom isključivom gospodarskom pojasu. NABU je podsjetio da se od 2018. godine protivi izgradnji plinovoda i smatra pravnu akciju “jedinim načinom ograničavanja štete na Baltičkom moru”.

Dozvolu za polaganje cijevi izdao je početkom ove godine njemački Savezni ured za brodarstvo i hidrografiju (BSH). Nekoliko dana kasnije, ekološke udruge žalile su se na ovu odluku.

BSH je odbio žalbu 1. travnja ove godine. NABU je smatrao kako je jedini način da se zaustavi šteta na Baltičkom moru tužba sudu.

U travnju je još jedna njemačka organizacija za zaštitu okoliša Deutsche Umwelthilfe podnijela tužbu sudu tražeći ukidanje građevinske dozvole u njemačkim vodama.

Do 1. travnja izgradnja plinovoda Sjeverni tok 2 bila je završena u iznosu 95% ukupne trase. Ruski Gazprom samostalno dovršava gradnju, budući da je prethodni švicarski izvođač zaustavio posao zbog američkih sankcija.

Usprkos velikim političkim problemima, vrlo je velika vjerojatnost da će ovaj plinovod biti dovršen i početi s radom ove godine.

Njegova je dužina 1230 kilometara, sastoji se od dviju cijevi koje se protežu dnom Baltičkog mora od ruske luke Ust-Luga do njemačkog prihvatnog mjesta u Greifswaldu. Kapacitet plinovoda je 55 milijardi kubnih metara godišnje. Njegovim puštanjem u rad opskrba ruskim plinom u EU kroz Baltičko more će se udvostručiti s obzirom na već postojeću operativnost njemu sličnog i istoimenog plinovoda Sjeverni tok (1).