Gradovi su često bili u nehigijenskim uvjetima zbog sve veće populacije i nedostatka kanalizacije, otpadnih voda i zbrinjavanja otpada. … Izmet i otpad se bacao na ulice. Postojale su „slavne“ noćne posude. Životinje poput svinja, koza i ovaca tumarale su ulicama dok su mesari i trgovci često bacali otpatke od mesa i druge hrane na ulicu ili u rijeku. Ulice su bile prepune bordela, raznih trgovina i ugostiteljskih objekata koji se nisu isticali čistoćom
Kada djeca u Republici Hrvatskoj na početku 5. razreda osnovne ili u 1. razredu srednje škole imaju uvodne satove povijesti, obično nastavnici objašnjavaju djeci što će učiti u sljedeće četiri godine. Postoji svojevrsni konsenzus da su početak i kraj povijesti najzanimljiviji, preciznije: antičke civilizacije Grčke i Rima te ratoborno 20. stoljeće. Gradivo u sredini se najčešće smatra dosadnim, suhoparnim i zamornim kako za nastavnike tako i za učenike. Pritom se u prvom redu misli na Srednji vijek. Međutim, takva perspektiva je duboko pogrešna i treba je odbaciti jer je svako povijesno doba na svoj način zanimljivo, jedinstveno i obiluje svojim čarima.
Srednji vijek je zapravo najčarobnije doba ljudske povijesti i doslovno odiše nekom vlastitom čarolijom. Kako i ne bi kad je to vrijeme dominacije religije i vjerskih ratova, vještica, čarobnjaka, vitezova, dvoraca, kula, kraljeva i kraljica. Da je Srednji vijek jako zanimljivo razdoblje ljudske povijesti kada se prezentira na pravi način u novije vrijeme pokazuju uspjesi tv-serija kao što su Igra prijestolja, Vikinzi, Borgije, Tudori, Medici, Posljednje kraljevstvo, Marko Polo, itd. Također, ogroman broj povijesnih ili fantastičnih romana i novela napisan je o tom razdoblju.
Ono što Srednjem vijeku daje poseban pečat je to što ga mnogi nazivaju „mračnim dobom“ tijekom kojega je Europa navodno dramatično nazadovala iz napredne u nazadnjačku civilizaciju. Ali je to uistinu tako?
Dublji pogled daje drukčije dojmove. Prema vremenskom obuhvatu Srednji vijek je razdoblje europske povijesti od propasti Zapadnog Rimskog Carstva 476. do pojave renesanse krajem 15. stoljeća, odnosno Kolumbovog otkrića Amerike 1492. Radi se o razdoblju od otprilike tisuću godina što je ogromno razdoblje, cijeli milenij.
Podjela razdoblja
Kako bi se lakše shvatilo razdoblje, Srednji vijek se dijeli na: Rani, Razvijeni i Kasni. Iako različiti povjesničari drukčije tumače trajanje Srednjeg vijeka i njegova podrazdoblja, najveći broj ga dijeli na sljedeći način.
Rani srednji vijek traje od 476. do otprilike 1000. godine. To je vrijeme obilježilo snažno jačanje utjecaja Rimokatoličke crkve, seobe naroda, stvaranje feudalnog odnosa plemić (feudalac) – kmet, ruralizacija i nastanak vitezova koji posjeduju zemlju. Razvijeni srednji vijek traje između 1000. i 1300. godine. To je razdoblje okarakterizirano križarskim ratovima, crkvenim raskolom između katolika i pravoslavaca, razvojem poljoprivrede, rastom stanovništva, pojavom dvoraca i sveučilišta. Kasni srednji vijek obično se smješta u razdoblje od 1300. do 1492. godine. Obilježavaju ga kuga, opadanje broja stanovnika, izum tiska, pojava protestantizma, renesansa i velika geografska otkrića u Novom svijetu.
Porijeklo epiteta „mračni“
Srednji vijek se često nazivao „mračnim“ ili kao „mračno doba“ jer je simbolizirao nazadnost i stagnaciju društva u znanosti, umjetnosti, tehnologiji i svakodnevnom životu općenito. Pojam Mračni Srednji vijek s njegovim negativnim konotacijama osmislili su talijanski humanisti. Oni su bili angažirani na revitalizaciji klasičnih učenja, a pojam tisućgodišnjeg razdoblja tame i neznanja koji ih je odvajao od starogrčkog i rimskog svijeta služio je za isticanje vlastitog rada i ideala. Talijanski pjesnik Francesco Petrarca bio je najglasniji od humanista u osudama Srednjeg vijeka 1330-ih. Humanisti su osmislili izraz Mračni vijek kako bi ga razlikovali od „svijetle“ Antike. Ipak, implicitno su prihvaćali srednjovjekovnu koncepciju povijesti kao niza definiranih doba unutar ograničenog vremenskog okvira. Nisu govorili o Augustinovih šest razdioba svijeta ni o Biblijskim spisima, ali ipak su prihvatili viziju povijesti koja je počela s Edenskim vrtom i završit će s drugim Isusovim dolaskom. Kroz europsku povijest nikada nije došlo do potpunog raskida sa srednjovjekovnim institucijama ili načinima mišljenja što pokazuje da nije sve bilo tako crno.
Rani srednji vijek donosi stagnaciju Europe
Pljačkanje Rima od strane Alarika I. vizigotskog kralja 410. godine imalo je golem utjecaj na političku i društvenu klimu Europe, jer je Zapadno Rimsko Carstvo tvorilo jezgru europskog razvoja. Iako su germanska plemena koja su se u 5. stoljeću nasilno doselila u južnu i zapadnu Europu u konačnici preobratila na kršćanstvo, zadržala su mnoge svoje običaje i stilove života. Društvene promjene koje su uveli učinile su neodrživom centraliziranu vlast i kulturno jedinstvo. Mnoga civilizacijska dostignuća stečena tijekom rimske vladavine, poput lijepo uređenih gradova, kanalizacije, javnih kupališta i toplica, učinkovite poljoprivrede, široke mreže cesta, vodoopskrbnih sustava i brodskih putova (ali i umjetnički i znanstveni dosezi), uvelike su propala kada je krenulo doba Srednjeg vijeka.
Znanstveni, tehnološki, kulturni pad bio je nazočan osobito tijekom njegovog ranog razdoblja. Razdoblje seobe naroda trajalo je od pada Rima 476. do otprilike 1000. godine, s kratkim prekidom uspona karolinškog dvora koji je uspostavio Karlo Veliki. Uz to, u Europi se nije pojavila moćna politička struktura koja bi osigurala stabilnost. Velike kraljevine izgubile su svoje političko jedinstvo kroz niz malih gradova-država i morale su čekati sve do 18. ili 19. stoljeća prije nego što su se kao nacije ponovo ujedinile. Jedina snaga koja je mogla pružiti osnovu za društveno jedinstvo bila je Rimokatolička crkva. Srednji vijek predstavlja društvo koje se pokušava politički strukturirati na duhovnoj osnovi. Taj je pokušaj okončan usponom umjetničkih, trgovačkih i drugih aktivnosti koje su se temeljile na sekularizmu.
Hijerarhija srednjovjekovnog društva i dominacija Crkve
Društvena hijerarhija u srednjovjekovlju tvorila se od kraljevskog dvora, plemstva i predstavnika Crkve. Svi oni, premda brojčani mali, dominirali su društvom a ostali, iako brojčani dominantni, bili su podanici. Najmoćniji je bio kraljevski dvor, slijedilo je plemstvo a potom su slijedili vitezovi, dok su seljaci bili na dnu društva. U suštini, kralj, plemstvo i kler vladali su tadašnjim europskim državama.
Nakon raspada Zapadnog Rimskog Carstva, pojavila se ideja o Europi kao jednoj velikoj crkvi-državi. Smatralo se da se kršćanstvo sastoji od dvije različite skupine: crkvene hijerarhije (sacerdotiuma) i svjetovnih vođa (imperiuma). U teoriji, dvije su se skupine međusobno nadopunjavale, brinući se za duhovne i svjetovne potrebe ljudi. Vrhovnu vlast imali su papa i car. U praksi su te dvije institucije neprestano svađale ili ratovale. Carevi su često pokušavali regulirati crkvene aktivnosti prisvajajući sebi pravo imenovanja crkvenih službenika i uplitanja u doktrinarna pitanja. Crkva nije samo posjedovala gradove i vojske, nego je često regulirala državna pitanja.
Težak život seljaka
Srednjovjekovna sela sastojala su se uglavnom od seljačkih imanja koja su uključivala kuće, štale i obore za životinje. Osim toga, selo je bilo okruženo oranicama i pašnjacima. Za seljake se svakodnevni život vrtio oko poljoprivrede, pri čemu su većinu vremena provodili radeći na polju i pokušavajući uzgojiti dovoljno hrane da prežive godinu. Crkveni blagdani označavali su sjetvene i žetvene dane i prigode kada se seljak i feudalac mogu odmoriti od svojih radova. Seljacima koji su živjeli na imanju uz dvorac dodijeljeni su komadi zemlje za sadnju i žetvu. Obično su sadili raž, zob, grašak i ječam, a usjeve su želi kosom, srpom ili žetelicom. Svaka seljačka obitelj imala je svoje komade zemlje; međutim, seljaci su grupno radili na poslovima kao što su oranje i košenje sijena. Od njih se također očekivalo da grade ceste, krče šume i rade na drugim poslovima koje odredi feudalac. Kuće srednjovjekovnih seljaka bile su loše kvalitete u usporedbi s modernim kućama. Pod je bio zemljani, bilo je vrlo malo ventilacije i izvora svjetlosti u obliku prozora. Osim ljudi u kući bi boravila i stoka. Međutim, prema kraju srednjovjekovnog razdoblja uvjeti su se općenito poboljšali. Seljačke su kuće postale veće, a sve češće su imale dvije sobe čak i kat.
Nije puno bolje bilo ni u kvalitetnijim kućama. Grijanje je uvijek bilo problem s kamenim podovima, stropovima i zidovima. Kroz male prozore nije dopiralo puno svjetla, a svijeće na bazi ulja i masti često su proizvodile neugodan miris. Namještaj se sastojao od drvenih klupa, dugačkih stolova i ormara. Posteljina, kada je bila pristupačna, mogla bi se zalijepiti ili prikovati za klupe kako bi se pružila neka udobnost. Kreveti su često bili puni stjenica, ušiju i drugih insekata koji grizu. Seljaci su najčešće jeli tople kaše od pšenice, zobi i ječma kao i povrće i kruh. Rijetko su jeli meso. Najčešće su pili vino i pivo.
Seljaci su bili kmetovi pravno vezani za zemlju u vlasništvu lokalnog zemljoposjednika/gospodara. Ako su se htjeli preseliti, pa čak i vjenčati, prvo im je trebalo dopuštenje gospodara. U zamjenu za dopuštenje obrađivanja zemlje na kojoj su živjeli, morali su dati gospodaru dio hrane koju su uzgajali svake godine. Seljaci su također morali plaćati porez Crkvi. Porez je iznosio 10% onoga što su proizveli na svojoj zemlji. Život je bio težak. Ako usjevi nisu proizveli dovoljno hrane suočavali su se s gladovanjem. Neki seljaci su bili slobodni ljudi. Mogli su se kretati iz jednog sela u drugo i nisu imali ista ograničenja prema svojim gospodarima. Više ih je bilo u regijama južne Europe nego na sjeveru.
Uspon gradova i dvoraca
Glavni čimbenik koji je potaknuo razvoj gradova bile su vikinške invazije tijekom Ranog srednjeg vijeka, što je dovelo do podizanja zidova u selima i utvrđivanja njihovih položaja. Potom su građeni veliki srednjovjekovni gradovi okruženi zidinama s kućama, trgovinama i crkvama unutar zidina. Engleska je prepoznatljiva je po svojim srednjovjekovnim gradskim zidinama. Stanovnici gradova uglavnom su zarađivali za život kao trgovci ili obrtnici, a tu su djelatnost strogo kontrolirali cehovi. Članovi tih cehova zapošljavali bi mlade ljude – prvenstveno dječake – kao šegrte, da izuče zanat i kasnije sami postani članovi ceha. Ti su šegrti činili dio kućanstva jednako kao i djeca majstora.
Dvorci su se počeli graditi u 9. i 10. stoljeću jer su pružali zaštitu od osvajača i drugih gospodara. U početku su dvorci građeni od drveta, a kasnije od kamena. Nakon što su dvorci izgrađeni, gradovi su nastajali oko njih. Gradovi su često bili u nehigijenskim uvjetima zbog sve veće populacije i nedostatka odgovarajuće kanalizacije, otpadnih voda i zbrinjavanja otpada. Moderni zahodi i vodovod bili su daleko budućnost, a izmet i otpad se bacao na ulice. Postojale su „slavne“ noćne posude. Životinje poput svinja, koza i ovaca tumarale su ulicama dok su mesari i trgovci često bacali otpatke od mesa i druge hrane na ulicu ili u rijeku. Ulice su bile prepune bordela, raznih trgovina i ugostiteljskih objekata koji se nisu isticali čistoćom. Ti nehigijenski uvjeti pridonijeli su širenjima opasnih bolesti poput kuge. Tipičan izgled srednjovjekovnih gradova najbolje se može vidjeti u tv-serijama kao što je Igra Prijestolja (posebice grad Kraljev Grudobran).
Uzvišeno plemstvo
Plemići, kako titulirano plemstvo tako i obični vitezovi, iskorištavali su vlastelinstva i seljake, iako nisu uvijek posjedovali zemljište u potpunosti kroz sustav feudalizma imali su prava na ubiranje prihoda od zemljišta. Tijekom 11. i 12. stoljeća zemljišta su se smatrala nasljednima, a većina bi pripala najstarijem sinu u obitelji. Dominacija plemstva bila je izgrađena na vlasništvu nad zemljištem, posjedovanju konjice, kontroli dvoraca te izuzećima od poreza i drugih nameta. Međutim, plemići su bili raslojeni. Naime, kraljevi i najviše rangirano plemstvo kontrolirali su veliki broj pučana i velike dijelove zemlje, kao i manje plemiće. Ispod njih rangirani, manji plemići, imali su vlast nad manjim područjima zemlje i manjim brojem ljudi. Vitezovi su bili najniža razina plemstva: kontrolirali su ali nisu posjedovali zemlju i morali su služiti drugim plemićima. Dvor monarha, ili u nekim razdobljima važnog plemića, bio je prošireno kućanstvo koje je služilo monarha ili plemića. Dvorjani su podrazumijevali monarhov ili plemićki kabinet i pratnju(osobe s dvorskim imenovanjima i tjelohranitelje), a ponekad su uključivali izaslanike iz drugih kraljevstava ili posjetitelje na dvoru. Strani prinčevi i strano plemstvo u egzilu također je moglo potražiti utočište na dvoru.
Podložan položaj žena
Od žena se u Srednjem vijeku službeno zahtijevalo da budu podređene nekom muškarcu, bilo da je njihov otac, muž, brat ili rođak. Udovice, kojima je često bila dopuštena određena kontrola nad vlastitim životima, i dalje su bile zakonski ograničene. Žene različitih staleža obavljale su različite aktivnosti. Seljanke su sadile poljoprivredne kulture, držale stoku i izrađivale tekstil. Bogate gradske žene mogle su biti trgovkinje poput svojih muževa ili su čak postale zajmodavke, a žene iz srednje klase radile su u tekstilnoj, gostioničarskoj i pivskoj industriji. Građanke su, kao i seljanke, bile odgovorne za kućanstvo, a mogle su se baviti i trgovinom. Siromašnije žene često su trgovale i preprodavale hranu i drugu robu na tržnicama ili su radile u bogatijim kućanstvima kao kućne pomoćnice ili pralje. Mnoge žene obavljale sune samo kućne obaveze poput kuhanja i čišćenja već i druge aktivnosti poput poslova u polju, kuhanja piva, klanja stoke.
Djeca
Za većinu djece koja su odrastala u srednjovjekovnoj Europi, prva godina života bila je najopasnija: čak 50% djece umiralo je od smrtonosnih bolesti. Štoviše, 20% žena umrlo je pri porodu. Tijekom prve godine života dijete su čuvali i njegovali roditelji ako je obitelj pripadala seljačkoj klasi. Ako je obitelj bila plemićka za dijete je brinula dojilja. Do 12. godine dijete je počelo preuzimati ozbiljniju ulogu u obiteljskim dužnostima na selu. Iako su se djevojčice mogle udati u dobi od 12 godina, to je bilo relativno rijetko osim ako djevojčica nije bila plemkinja i nasljednica. Seljačka su djeca u ovoj dobi ostajala kod kuće i nastavljala učiti i razvijati vještine rada u polju. Gradska djeca su se selila iz svojih domova u domove svog feudalca ili poslodavca (ovisno o njihovoj budućoj ulozi sluge ili šegrta). Plemićki dječaci učili su se vještinama rukovanja oružjem, a plemićke djevojke osnovnim kućanskim poslovima. Kraj djetinjstva i ulazak u mladost obilježen je napuštanjem doma i preseljenjem u kuću poslodavca ili gospodara, upisom na sveučilište ili stupanjem u crkvenu službu.
-Nastavlja se.-