Geopolitika News

Glasnogovornik Europske komisije Peter Stano izjavio je da je Europska unija snažno osudila odluku bosansko-hercegovačkog entiteta Republike Srpske o dodjeli odličja ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, prenosi Hina.

“Cijeli svijet zna tko je Vladimir Putin i Europska unija osuđuje odluku RS-a da mu se dodijeli odličje. Putin je izravno odgovoran za naredbe po kojima se ubijaju ukrajinski civili i razara ukrajinska civilna infrastruktura”, rekao je Stano na konferenciji za novinare.

“Stati na Putinovu stranu u takvim okolnostima znači izolirati RS i njezine vođe na međunarodnom planu. U Europskoj uniji nema mjesta za dodjelu odličja političarima koji naređuju razaranje susjedne zemlje i ubijanje njezinih građana i to mora biti jasno svima. Ova odluka je žalosna i pogrešna”, dodao je Stano.

Odgovarajući na pitanje o proslavi Dana RS-a 9. siječnja, s čime vlasti toga entiteta nastavljaju unatoč tome što je Ustavni sud BiH prije osam godina to proglasio neustavnim, Stano je rekao da se odluke Ustavnog suda moraju poštovati. Ustavni sud BiH je prije osam godina ocijenio kako je proslava Dana Republike Srpske 9. siječnja neustavna te da podsjećanje na taj datum iz 1992. godine diskriminira Hrvate i Bošnjake jer je tada počeo njihov masovni progon s teritorija koji je Daytonskim sporazumom pripao RS-u.

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik u svom je govoru, održanom u nedjelju na akademiji u Banjoj Luci u povodu 9. siječnja, nastavio sa svojom neprihvatljivom retorikom, kazavši da je došlo vrijeme da se “objedini srpski narod” kako bi živio u jednoj državi. U tom je govoru Dodik nazvao Hrvate i Bošnjake “pokatoličenim” i “islamiziranim” Srbima.  “Dodik vrlo dobro zna da EU i njezine članice odbacuju retoriku koja dijeli i korake koji podrivaju jedinstvo, teritorijalni integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine”, rekao je Stano.

BiH: Vladajuća koalicija sve “tanja”, dvije bošnjačke stranke odustale

Matija Šerić

Lula i njegov umjereni ljevičarski kabinet ne smatraju da Brazil treba biti dio tzv. „slobodnog svijeta“ na čelu sa SAD-om. Smatraju kako je takav koncept zastario, da je došlo vrijeme za formiranje pravednijeg multipolarnog poretka, i da je zadatak Brazila u njemu zauzeti pozitivnu ulogu kroz neovisnu vanjsku politiku. Lulin Brazil ne želi biti ničija satelitska država, još manje ugnjetavač

Luiz Inácio Lula da Silva prvog dana nove 2023. godine u Braziliji je inauguriran za novog brazilskog predsjednika. Inauguracija je popraćena slavljem nazvanim „Lulapalooza“ koje je bilo obilježeno s mnogo pjesme, plesa, paradiranja u stilu karnevala i rock koncerta. Luli će to biti treći predsjednički mandat budući da je već bio predsjednik u dva uzastopna mandata od 2003. do 2010. Tada je ostavio neizbrisiv trag u brazilskoj povijesti. Zbog svoje borbe za siromašne i obespravljene osvojio je srca milijuna Brazilaca. Mnogi siromašni slojevi brazilskog društva u njemu vide nacionalnog junaka – što nije bez razloga.

Lula je bio prvi brazilski predsjednik podrijetlom iz radničke obitelji koji je pomogao da se milijuni običnih građana izdignu iz pošasti siromaštva. Obećavao je krupne promjene u megadržavi s više od 200 milijuna stanovnika je poznatoj po ogromnom jazu između bogatih i siromašnih. Napravio je od Brazila uglednu državu sa snažnim ekonomskim rastom i članicu BRICS-a. Napustio je ured predsjednika s rejtingom od nevjerojatnih 80%. Lula je globalno hvaljen za svoje uspjehe pa ga je jednom prilikom Barack Obama nazvao „najpopularnijim političarom na Zemlji“ što je konstatacija koja nije daleko od istine. 77-godišnji Lula sada će (12 godina nakon što je napustio ured predsjednika Savezne Republike Brazil) pokušati nastaviti svoj posao u prilično promijenjenim okolnostima. U međuvremenu je završio u zatvoru, a Brazil je upao u ekonomsku krizu, recesiju, žestoke unutarnje političke borbe te izgubio status potencijalne supersile u međunarodnim odnosima.

Od zatvorske ćelije do predsjedničke palače Palácio da Alvorada

U srpnju 2017. Lula je osuđen na temelju optužbi za pranje novca i korupciju na kaznu od devet i pol godina zatvora jer mu je, navodno, inženjerska tvrtka OAS dala luksuzni apartman na plaži u zamjenu za njegovu pomoć u sklapanju ugovora s Petrobrasom. Savezni sudac u slučaju, Sergio Moro, kasnije je postao ministar pravosuđa i javne sigurnosti u Bolsonarovoj vladi. Nakon neuspješne žalbe, Lula je uhićen u travnju 2018. i proveo je 580 dana u zatvoru. Pokušao se kandidirati na predsjedničkim izborima 2018., ali je diskvalificiran prema brazilskom zakonu Ficha Limpa. Ipak, preokret se dogodio u studenom 2019. kada je Vrhovni savezni sud Brazila presudio da je zatvaranje nezakonito i Lula je otpušten iz zatvora. U ožujku 2021., sudac Vrhovnog saveznog suda Edson Fachin presudio je da se sve Luline presude moraju poništiti jer mu je sudio sud koji nije imao odgovarajuću nadležnost nad njegovim slučajem. Vrhovni sud je u travnju 2021. vratio Lulina politička prava, a kasnije je utvrđeno da je sudac Moro, koji je vodio njegovo suđenje za korupciju, bio pristran. Svi slučajevi koje je Moro pokrenuo protiv Lule poništeni su u lipnju 2021.

Luli je zakonski dozvoljeno da se ponovno kandidira za predsjednika na izborima 2022. Tijesno je pobijedio Jaira Bolsonara u drugom krugu izbora 30. listopada s razlikom manjom od 2% glasova. To je rezultiralo prosvjedima, nemirima, postavljanjem barikada i eksplozivnih naprava od strane desnice koja je, uostalom, pozvala brazilsku vojska da intervenira, preuzme vlast i ponovno vrati Bolsonara u palaču Palácio da Alvorada. Kontroverzni desničarski predsjednik i njegovi simpatizeri smatraju da je Lulina pobjeda nelegalna i nije čudno što su se odlučili na takve poteze.

Intervencija vojske u državama Latinske Amerike nije rijetkost, događala se često tijekom 20. stoljeća. Obično bi vojska preuzela vlast u vremenima nestabilnosti, uspostavila red i tehničku vladu i stvorila uvjete za nove izbore. Ovoga se puta to ipak nije dogodilo i Lula je stupio na vlast prema planu. Bolsonaro je napustio zemlju i otišao na Floridu. S obzirom da je Bolsonaro bio odsutan, nije predao predsjedničku lentu što je uobičajena tradicija. Umjesto toga, Luli su predali lentu obični Brazilci, uključujući domorodačkog vođu, čovjeka s cerebralnom paralizom i tamnoputog mladića – to je ceremonijalni potez koji simbolizira raznolikost brazilskog društva.

Oštro podijeljena zemlja

Sigurno je kako Luli neće biti lako na čelu vatreno podijeljene nacije i malo tko bi zapravo danas htio biti predsjednik najmnogoljudnije zemlje Južne Amerike. Lula je više puta rekao da će vladati u ime svih Brazilaca, uključujući i one koji su glasali za Bolsonara. Treba imati u vidu kako Bolsonarizam nije umro, odnosno Bolsonarovi saveznici i desnica imaju snažno uporište u oba doma Brazilskog nacionalnog kongresa. Naime, desnica je ostvarila goleme izborne uspjehe na izborima za Kongres, a Bolsonarova Liberalna stranka postala je najveći blok u rascjepkanom Zastupničkom domu (99 od 513 mjesta) i Saveznom senatu (13 od 81 mjesta). Štoviše, na izborima za guvernere, kandidati koje je podržao Bolsonaro pobijedili su u 14 od 27 brazilskih saveznih država – uključujući tri najnaseljenije savezne države u zemlji: Sao Paulo, Rio de Janeiro i Minas Gerais. Nekoliko bivših Bolsonarovih ministara izabrano je u gornji i donji dom kongresa. To sugerira daleko slabiju stabilnost Lulinog mandata od one koju je uživao tijekom 2000-ih.

Obećanja novog predsjednika

Novi predsjednik je u svom inauguracijskom govoru i drugim obraćanjima javnosti obećao povratak u „normalu“ i obvezao se ujediniti naciju koju muče ekonomske brige i teške posljedice pandemije Covid-19 (oko 700 tisuća Brazilaca preminulo je od posljedica koronavirusa). Uz to, Brazilce brinu i drugi problemi koji su rezultat neodgovornih Bolsonarovih populističkih politika poput nesmiljene eksploatacije Amazonske kišne prašume (ilegalna sječa drva, rudarstvo i druge štetne aktivnosti u zaštićenom području), ali i stalno nazočnih izazova poput rasizma i kriminala. Lula je obznanio kako se u svom trećem mandatu planira žestoko obračunati s problemima siromaštva, gladi i rasizma što su pošasti koje su raširene Brazilom, također planira zaštititi Amazoniju i prava domorodačkog stanovništva.

Novi stari Lulismo

Ljevičarski saveznici i osobe od Lulina povjerenja tvrde da je 580 dana koje je proveo iza rešetaka proželo predsjednika iznimnim osjećajem za društvenu pravdu, tako da je svjestan kako treba dati prednost iskorjenjivanju siromaštva umjesto stjecanju profita. Lulina osnažena socijalna svijest potaknuta je čitanjem knjiga dok je bio utamničen. Prema podacima objavljenim na njegovoj web-stranici, čitao je knjige o rasi, ropstvu i gladi ali i biografije Fidela Castra i Nelsona Mandele. Imao je snage da pročita kritički osvrt o vlastitom političkom pokretu „Lulismo u krizi“,  kojeg je objavio njegov bivši tajnik za medije André  Singeri ujedno autor izraza Lulismo koji se koristi kako bi se oslikao Lulin politički pokret i ideje. Singer tvrdi da iako Lulismo zagovara socijalizam, on teži „socijalno liberalnom“ pristupu koji postupno rješava jaz između bogatih i siromašnih na tržišno orijentiran način. Također ističe kako se uspjeh Lulisma nalazi u „usklađivanju interesa sektora privatne industrije s jedne strane i organizirane radne snage s druge strane, što je dovelo do stabilnosti koja je omogućila ovom političkom sustavu da poprimi oblik neke vrste konsenzusa“.

Sastav novog kabineta

Ekonomist Andre Perfeito ustvrdio je kako prve reakcije poslovnog sektora, poglavito na brazilskom Wall Streetu, Faria Limi, nisu povoljne nakon što je objavljen sastav predsjednikovog kabineta i vladin prijedlog javne potrošnje. To nije čudno jer su mnogi biznismeni igrali na kartu Bolsonara. Prilikom imenovanja članova svog kabineta predsjednik je odlučio nagraditi odane suradnike iz svoje Radničke stranke (od kojih su neki također bili u zatvoru da bi kasnije bili oslobođeni) ključnim položajima u svom kabinetu.

Određenja imenovanja u vladi, uključujući čelnika Radničke stranke Fernanda Haddada za ministra financija, uznemirila su neke ulagače. Lula je nedavno imenovao stranačkog ekonomista Aloizija Mercadantea za čelnika Brazilske razvojne banke (BNDES). Lulin glasnogovornik Jose Chrispiniano rekao je da predsjednik podržava fiskalnu odgovornost i vjeruje da je jačanje gospodarstva najbolji način za borbu protiv siromaštva. Ne treba sumnjati kako će Lula u svojoj namjeri da ostvari socijalnu pravednost biti umjeren jer je i u prošlosti imao pomirljiv odnos prema brazilskom privatnom sektoru. Iako je izašao iz zatvora ideološki ostrašćeniji nego ranije, nije upitna njegova pragmatičnost jer se ipak radi o prekaljenom političaru koji je svoju odmjerenost pokazivao još 1970-ih kada je bio sindikalni vođa u automobilskim tvornicama u Sao Paulu.

Od Lulinih 37 ministara, samo 27% dolazi iz njegove Radničke stranke, što je manji udio nego u njegovim kabinetima imenovanim 2003. i 2007. Umjesto toga, mnogi su ministri neovisni ili članovi stranaka ljevice i centra koji su se pridružili Radničkoj stranci kako bi formirali većinske koalicije u oba doma brazilskog kongresa. Lulin kabinet postavlja rekorde u raznolikosti: 30% ministara su žene, a 27% izjašnjava se pripadnicima mulatske ili crne rase. Kabinet uključuje prvog domorodačkog ministra koji je na čelu novouspostavljenog Ministarstva starosjedilačkih naroda.

Ministarski govori prvih dana novog mandata ponudili su uvid u ekonomske prioritete nove vlade. Potpredsjednik Geraldo Alckmin obavljat će ključnu gospodarsku dužnost ministra razvoja, industrije, trgovine i usluga. Alckmin je opisan kao jedna od protržišnih osoba u Lulinom ekonomskom timu, on je na svečanosti polaganja prisege opširno govorio o potrebi za politikama koje promiču zelenu reindustrijalizaciju Brazila.

Prvi potezi Luline administracije

Lula je opozvao neke mjere Bolsonarove vlade već prvog dana mandata, poništivši olabavljenu kontrolu vatrenog oružja što je bila važna sastavnica politike bivšeg predsjednika koji je snažno branio pravo na posjedovanje oružja. Predsjednik je također ponovno uspostavio Amazonski fond koji koristi inozemna sredstva za projekte koji se bore protiv deforestacije i očuvanja okoliša u Amazonskoj prašumi. Njemačka i Norveška dosad su bile glavni sponzori Amazonskog fonda. Pod Bolsonarom, fond je ostao nedirnut dok je tadašnji ministar okoliša Ricardo Salles raspustio odbore odgovorne za upravljanje resursima. Lula je odobrio restrukturiranje glavne brazilske agencije za zaštitu okoliša (IBAMA), koja je doživjela otpuštanja osoblja nakon što joj je Bolsonaro ozbiljno srezao proračun.

Također je novi predsjednik potpisao dekret kojim se uspostavlja savezna mjesečna naknada od 600 reala za obitelji s niskim primanjima. Izvorni naziv programa, Bolsa Família, također je vraćen (Bolsonaro je promijenio ime programa u Auxilio Brasil). Lula je produžio smanjenje poreza na gorivo, mjeru koja je uvedena prošle godine, a koja je snizila cijene na benzinskim crpkama. Lula je produžio tu mjeru na još 60 dana. Mnogi ju smatraju populističkom i kontroverznom jer je saveznu vladu lišila poreza. Drugi akti koje je Lula potpisao prvog dana na dužnosti nalažu ministrima da se državne kompanije, kao što su naftni div Petrobras, nacionalna poštanska tvrtka Correios i javna radiotelevizijska kompanija EBC uklone iz planova privatizacije. Izdan je nalog da se izrade prijedlozi za ponovnu uspostavu programa za potporu recikliranja materijala.

U svom obraćanju kongresu Lula je hvalio brazilske prirodne resurse i obećao je zaokret od 180 stupnjeva u odnosu na politiku prema Amazoniji. „Nijedna druga zemlja nema uvjete koje Brazil ima da postane ekološka sila. Polazeći od kreativnosti, bioekonomije i društvenih tvrtki za biološku raznolikost, započet ćemo energetsku i ekološku tranziciju prema održivoj poljoprivredi i rudarstvu, obiteljskoj poljoprivredi i zelenoj industriji. Naš cilj je nulta stopa deforestacije u Amazoniji, nulta emisija stakleničkih plinova“, izjavio je Lula. Kako bi se smanjila nejednakost manjina, osnovano je Ministarstvo za promociju rasne jednakosti i proširena pozitivna diskriminacija na sveučilištima i javnim ustanovama s namjerom da ljudi crne ili miješane rase mogu imati bolji pristup zdravstvu, obrazovanju i kulturi.

Brazil se na velika vrata vraća u geopolitiku

Čim je Lula da Silva preuzeo novi mandat, njegov ministar vanjskih poslova Mauro Vieira izjavio je da će glavni cilj brazilske vanjske politike biti vratiti zemlju pod svjetlo reflektora. Drugim riječima, Brazil će ponovo pokušati biti važna regionalna ali i globalna sila što je de facto bio za vrijeme prvog i drugog Lulinog mandata, a to je status kojeg je izgubio za vrijeme mandata Dilme Rousseff, Michela Temer-a i Jaira Bolsonara kad je zemlja ušla u nepregledno more unutarnjih problema koji su joj onemogućili da se jače angažira na vanjskom planu. „Brazil se vratio“, istaknuo je Vieira u govoru održanom u palači Itamaraty, sjedištu brazilskog Ministarstva vanjskih poslova. Prema njegovim riječima, potrebno je „obnoviti diplomatsko nasljeđe“ i vratiti latinoameričkog diva „na pozornicu međunarodnih odnosa“ budući da je zemlja bila distancirana zbog „limitirane ideološke vizije“.

Vieira je izjavio kako je svjestan da Brazil „ima puno toga za učiniti kako bi obnovio“ svoje odnose s inozemstvom, što je uloga kojoj je bivši predsjednik pridavao malo značaja. Istaknuo je da je prva uputa predsjednika Lule bila otvoriti kanale dijaloga blokirane posljednjih godina, npr. obnoviti odnose s Venezuelom na čemu se odmah krenulo raditi pošto nema vremena za gubljenje. Jačanje veza sa zemljama Latinske Amerike bit će prioritet brazilske diplomacije, a to će činiti kroz multilateralne organizacije kao što su južnoamerički trgovinski blok Mercosur, Zajednica latinoameričkih i karipskih država (CELAC) i Unija južnoameričkih nacija (UNASUR). Također, ministar je potvrdio kako će briga za okoliš dobiti središnje mjesto u vanjskoj politici, tj. Brazil će se orijentirati prema održivom razvoju. Lula je proveo svoj prvi puni dan u uredu u nizu bilateralnih sastanaka s južnoameričkim čelnicima. Ondje je iznio ideju o regionalnom summitu o zaštiti Amazonske prašume u prvoj polovici ove godine. Na međunarodnim summitima promovirat će rasnu i spolnu ravnopravnost i pridržavanje ljudskih prava.

Bez sumnje, Vieira je idealni Lulin pouzdanik za provedbu takve vanjske politike budući da se radi o karijernom diplomatu sa skoro 50 godina iskustva koji je obnašao najodgovornije funkcije. Bio je veleposlanik u Argentini od 2004. do 2010., veleposlanik u SAD-u između 2010. i 2014., ministar vanjskih poslova 2015. i 2016. u vladi Rousseff i stalni predstavnik Brazila u UN-u od 2016. do 2020. Zanimljivo je kako mu je posljednja funkcija prije aktualne bila pozicija veleposlanika Brazila u Republici Hrvatskoj od 2020. do 2022.

Međunarodni dijalog i multilateralizam, a ne sankcije

Nema dileme kako se Lulina vizija međunarodnih odnosa i globalnog poretka temelji na međunarodnom dijalogu, multilateralizmu i multipolarnosti što je u više navrata nedvosmisleno izjavio. Lulina vizija odbacuje američku podjelu svijeta na demokratski tabor (SAD, EU i saveznici) vs. autoritarni tabor (Rusija, Kina, Sj. Koreja, Iran, Kuba i dr.) jednako kao i pozive na sukobljavanje ta dva tabora. “Imat ćemo odnose sa svima“, rekao je Lula u svom inauguracijskom govoru. Kad spominje dijalog Lula misli na raskid s politikom izolacije neprijatelja, a kao alternativu nudi diplomatska rješenja. Kada predstavnici Bidenove administracije pozivaju na sankcije protiv Rusije tome se jasno protive ljudi iz bivše ili sadašnje Luline administracije. „Ja sam protiv sankcija”, rekao je bivši ministar vanjskih poslova Celso Amorim a sadašnji glavni predsjednikov savjetnik. „One neće pomoći da se bilo što riješi, ali će stvoriti probleme cijelom svijetu“. Jednak pristup nova brazilska administracija ima i prema američkim neprijateljima u regiji. Brazil priznaje vladu Nicolása Madura i osuđuje američko trgovinsko-financijsku blokadu Kube.

Potpora multilateralizmu znači kako se Lulina administracija protivi jednostranim mjerama prisile i smatra kako se problemi trebaju rješavati na multilateralnim međunarodnim forumima. Multilateralizam Lulin kabinet shvaća kao privrženost dobrim postojećim ugovorima i sporazumima kao što je Pariški sporazumu o klimi, ali i kao potrebu za reformom nekih tijela kao što su UN (npr. reforma Vijeća sigurnosti), te kao napor da Brazil postane predvodnik globalnog juga. Posljednje dvije zamisli definitivno se neće svidjeti američkim policymakerima jer je Bidenova administracija u više navrata pokazala kako SAD namjerava voditi glavnu riječ na globalnom planu.

Multipolarni međunarodni poredak s Brazilom kao predvodnikom globalnog juga

Multipolarnost Lulina administracija percipira kao izbjegavanje sukoba između blokova te obuhvaća ambiciju za izgradnju novog svjetskog poretka koji bi bio pravedniji. Brazil se pritom najviše orijentira na svoju zapadnu hemisferu: želi povezati latinoameričke zemlje u političke i trgovinske blokove neovisne o SAD-u. Dobar primjer su UNASUR i CELAC koji su alternativa Organizaciji američkih država (OAS) pod dominacijom SAD-a. Lulin stav prema kojem Brazil treba pripadati međunarodnom bloku neovisnom o SAD-u riskira direktni sukob s Bidenovom administracijom. Još 2008. Lula je predsjedao osnivanjem novog globalnog gospodarskog i političkog bloka koji je spojio Brazil s Rusijom, Indijom, Kinom i Južnom Afrikom (BRICS). Vraćajući se na dužnost, Lula je dao svoju podršku prijedlozima za proširenje bloka i uvođenje novog BRICS sustava plaćanja kako bi se olakšala veća trgovina između njegovih članica neovisno o američkom dolaru. Uz to, Lula će pokušati ostvariti snažne bilateralne odnose s Kinom i afričkim državama.

Najvažnije od svega, Lula i njegov umjereni ljevičarski kabinet ne smatraju da Brazil treba biti dio tzv. „slobodnog svijeta“ na čelu sa SAD-om. Oni smatraju kako je takav koncept zastario te je došlo vrijeme da se formira pravedniji svjetski multipolarni poredak i da je zadatak Brazila u takvom poretku zauzeti pozitivnu ulogu kroz asertivnu i neovisnu vanjsku politiku. Lulin Brazil ne želi biti ničija satelitska država, još manje ugnjetavač, zapravo želi postati pokretač pozitivnih promjena, predvodnik globalnog juga i stup ravnopravnog međunarodnog poretka. Država s 217 milijuna stanovnika i 8,5 milijuna kilometara kvadratnih to svakako i zaslužuje.

Ima li nade za poboljšanje američko-kineskih odnosa?

Zoran Meter

Na samom kraju prošle godine u Kini je došlo do smjene ministra vanjskih poslova, kao posljedica u jesen 2022. održanog 20. kongresa Komunističke partije koji je dodatno ojačao položaj sadašnjeg čelnika Xi Jinpinga – zagovornika snažne i neovisne kineske politike.

Na mjesto novog šefa diplomacije imenovan je Qin Gang, dosadašnji veleposlanik u Sjedinjenim Državama (na toj je funkciji boravio svega 17 mjeseci) i pouzdanog suradnika predsjednika Xi Jinpinga.

Ovaj je potez od strane mnogih analitičara odmah protumačen kao želja Xi Jinpinga za poboljšanjem odnosa s Bidenovom administracijom, iako su oni upravo u vrijeme dok je Gang bio veleposlanik u SAD-u postali najlošiji još od doba 70-ih godina prošlog stoljeća kada su između dviju zemalja uspostavljeni diplomatski odnosi. Ako se i trudio, a je – da pomakne navedene odnose s opasne spirale poniranja prema dnu – kineskog veleposlanika u Washingtonu službeno gotovo da nigdje nisu pozivali, a na medijskim konferencijama američki su ga novinari – bit ću blag – tretirali nedostojno veleposlanika jedne tako velike i važne zemlje.

S druge strane pokušaj pomicanja tih odnosa „s mrtve točke“ želja je i samog američkog predsjednika Joe Bidena, svjesnog opasnosti sve jačeg savezništva između Kine i Rusije i istodobnog američkog otvaranja dvaju frontova s dvije druge nuklearne velesile, od kojih je Kina i ona ekonomska. Biden bi želio nekakav model „nadzirane suradnje“ s Pekingom, u onim gospodarskim sferama gdje to odgovara objema državama, s obzirom kako nagli prekid svih odnosa, prije svega trgovinskih, ne odgovara ni jednoj od njih, ali više SAD-u koji još uvijek u velikoj mjeri ovisi o kineskim proizvodima.

Međutim, Bidenova administracija pri tom postavlja Kini i niz političkih i ekonomskih barijera vezanih uz kinesku potporu Rusiji, a poglavito pozorno prati pridržava li se Peking ograničenja vezanih uz isporuke visokotehnoloških proizvoda Moskvi.

Krajem prošle godine, na dan (30. prosinca) kada su ruski predsjednik Vladimir Putin i kineski vođa Xi Jinping održali tri i pol satnu video konferenciju, a kineske i ruske vojnnopomorske i strateške zračne snage održavale velike vježbe u Južnom kineskom i Istočnom kineskom moru  izjavio kako rast rusko-kineskih odnosa brine Washington i da će on nastaviti pratiti pridržava li se Kina proturuskih sankcija.

Dakle, odgovor na pitanje hoće li doći do nekakvog poboljšanja odnosa na relaciji Washington-Peking pokazat će samo vrijeme, ali ono tomu ne ide u prilog. Naime, američki Zastupnički dom dobio je prošli tjedan novog predsjednika – republikanca Kevina McCarthija, a poznato je kako upravo republikanci traže još oštriju Bidenovu politiku prema Kini, dok istodobno Bidenove pokušaje relaksiranja odnosa s Pekingom nazivaju slabošću. Štoviše, zalažu se za još intenzivniju vojnu i financijsku pomoć Tajvanu (što je Bidenova administracija već odobrila) ali i za prekid gospodarske suradnje s Kinom, koja, kako smatraju, prijeti gubitkom američke dominacije u obrambenoj i visokotehnološkoj sferi u idućih 10-15 godina.

Ako je suditi prema današnjoj vijesti pristigloj iz Pekinga, niti nakon smjene prvog čovjeka kineske diplomacije nije na vidiku poboljšanje američko-kineskih odnosa. Uostalom, donedavni ministar Wang Yi, koji je 26.prosinca, još u vrijeme dok je obnašao tu dužnost kazao kako će Kina “produbiti strateško međusobno povjerenje i obostrano korisnu suradnju” s Rusijom – u listopadu je na spomenutom partijskom kongresu dobio novu funkciju:  promaknut je u politbiro kineske Komunističke partije te se očekuje da će igrati veću ulogu u kineskoj vanjskoj politici (info: VoA).

Evo što nam donosi današnja vijest iz Kine:

Kina neće dozvoliti da se Azijsko-pacifička regija pretvori u arenu geopolitičkih sukoba i poduzet će sve mjere kako bi zaštitila svoj suverenitet i teritorijalni integritet, izjavio je danas Wang Wenbin, glasnogovornik kineskog Ministarstva vanjskih poslova.

Prema njegovim riječima, pitanje Tajvana je u središtu ključnih interesa Kine, a načelo “jedne Kine” temeljno je pravilo za zemlje koje imaju diplomatske veze s Kinom i razvijaju odnose s njom.

Naglasio je kako je Kina spremna poduzeti odgovarajuće mjere s ciljem zaštite svog suvereniteta i teritorijalnog integriteta.

Prethodno je objavljeno da je u četverodnevni posjet Tajvanu stiglo izaslanstvo od 10 njemačkih parlamentaraca, koje predvode Johannes Vogel, zamjenik predsjednika  njemačke Slobodne demokratske stranke (FDP) koja je dio vladajuće „semafor“ koalicije koju još čine Zeleni i SPD (iz redova ove potonje dolazi i aktualni kancelar Olaf Scholz). Njemačko izaslanstvo koje je stiglo na Tajvan čini još i Marie-Agnes Strack-Zimmermann, čelnica odbora za obranu njemačkog parlamenta Bundestaga. Dakle, delegacija dovoljno visoke političke razine da izazove veliko nezadovoljstvo službenog Pekinga.

Drugim riječima, Scholzov posjet kineskoj prijestolnici s velikom delegacijom njemačkog krupnog biznisa početkom studenog prošle godine zapravo je bio uzaludan. Sholzov cilj (i cilj predstavnika krupnog biznisa) bio je osigurati i dodatno ojačati položaj velikih njemačkih tvrtki u Kini u vrijeme dok se u odnosima s prekoatlantskim saveznikom SAD-om nadvijaju tmurni oblaci mogućeg trgovinskog rata i odlijeva kapitala i investicija zbog američkog protuinflatornog zakona koji je upravo stupio na snagu s novom godinom (o čemu smo na ovom portalu već puno pisali), ali i međusobnu trgovinu tj. nastavak uvoza kineskih jeftinih proizvoda o kojima itekako ovise i Njemačka i EU.

Međutim taj je nenadani posjet odmah naišao na oštru kritiku velikog dijela njemačkih medija i javnosti, ali što je još važnije i dijela koalicijskih partnera iz redova Zelenih, a naravno – i iz Washingtona. Njemačko Ministarstvo obrane ubrzo potom objavilo je prijedlog dokumenta kojim se uvjetuje buduća njemačko-kineska gospodarska suradnja – među kojima su i zahtjevi Pekingu za poštivanjem ljudskih prava i zapadnih vrijednosti. Jasno je bilo odmah što se zapravo smjera i da je značajnijoj njemačko-kineskoj ekonomskoj suradnji, prije svega onoj u sferi tehnologija – objavljen veliki STOP.

Ovo putovanje njemačke visoke delegacije u Tajvan samo je završna točka takvog plana.

Annalena Baerbock, njemačka ministrica vanjskih poslova iz redova Zelenih svoju je zadaću definitivno izvršila – Njemačku je pozicionirala gotovo kao predvodnicu ograničenja ekonomske suradnje s Kinom, čak i u odnosu na SAD gdje Biden upravom traži mogućnost za nastavak te suradnje s drugom gospodarskom silom svijeta.

Bravo Annalena! Posrnulom njemačkom gospodarstvu upravo je ovo trebalo: posjet Tajvanu „u ime demokracije i zapadnih vrijednosti“.

Z. Meter: Teatar globalne borbe ubrzano seli iz Europe u Aziju. “Ukrajinizacija” Tajvana i uloga Japana

Cijene nafte porasle su u ponedjeljak zbog nastale euforije oko potražnje s obzirom da je odluka Kine o ukidanju ograničenja vezanih uz koronavirus COVID-19 potaknula nade u oporavak gospodarske aktivnosti u drugom najvećem svjetskom potrošaču nafte, piše turska agencija Anadolu.

Međunarodnom referentnom sirovom naftom Brent trgovalo se jutros za 79,65 USD po barelu, što je povećanje od 1,37% u odnosu na cijenu zatvaranja na prethodnoj sesiji trgovanja od 78,57 USD po barelu.

Američkom naftom West Texas Intermediate (WTI) istodobno se trgovalo za 74,84 dolara po barelu, što je rast od 1,45% u odnosu na prethodnu sesiju kada je cijena iznosila 73,77 dolara po barelu.

Uzlazna kretanja cijena bila su potaknuta sve većim očekivanjima u potražnji jer je Kina ukinula većinu ograničenja povezanih s pandemijom usprkos porastu slučajeva zaraze diljem zemlje.

Stručnjaci izražavaju zabrinutost da bi ovaj potez mogao ugušiti gospodarsku aktivnost u zemlji, međutim, Kina je nastojala podržati svoj sektor nekretnina, što se reflektira na tržište nafte kao veća potražnja.

Cijene nafte indeksirane prema dolaru također su bile pod pozitivnim utjecajem jer su nade u manja povećanja kamatnih stopa od strane američke središnje banke opteretile dolar.

Američki dolar pao je u odnosnu na japanski jen britansku funtu, kanadski dolar, švedsku krunu i švicarski franak, za 0,28%.

Jučer je glasnogovornik ruskog Ministarstva obrane general Igor Konašenkov izjavio kako su na temelju „preciznih obavještajnih podataka“ izvršeni precizni raketni udari ruske vojske po mjestima dislokacije ukrajinskih vojnika u dva objekta u gradu Kramatorsku, u Donbasu, i da je tom prilikom likvidirano oko 600 ukrajinskih vojnika.

Ako je to točno, bio bi to najveći gubitak nečijih vojnika u jednom napadu od početka ruske invazije 24. veljače prošle godine.

Međutim, Kijev je nedjelju odbacio navedenu tvrdnju ruskog MO.

Prema ukrajinskoj državnoj agenciji Ukrinform, Serhij Ćerrevati, glasnogovornik ukrajinskih snaga na istoku, tvrdio je da Rusija ne može izvesti visokoprecizne udare.

“Ova informacija je istinita kao i podatak da su uništili sve naše HIMARS-e”, dodao je ukrajinski službenik, označivši to propagandom ruskog MO.

Spomenuta tvrdnja Moskve uslijedila je nekoliko dana nakon što je Ukrajina u novogodišnjoj noći tijekom raketnih napada američkim HIMERS-ima na školsku zgradu u gradu Makiievki, u regiji Donjeck, u kojoj su bili smješteni ruski vojnici, kao i na pokraj nje smješteno skladište naoružanja, Napad je izvršen u Makiivka u novogodišnjoj noći, a tom je prilikom prema ruskoj verziji ubijeno nešto više od 100, a prema ukrajinskoj gotovo 300 ruskih vojnika.

Pavlo Kirilenko, načelnik ukrajinske Vojne uprave regije Donjeck, objavio je na Telegramu da je ruska vojska ispalila sedam projektila na grad Kramatorsk i da u napadu nije bilo ljudskih žrtava.

Netko, očito, ne govori istinu. Slično kao i po pitanju stanja u gradu Soledaru, u blizini Bahmuta, gdje su ruski mediji upravo izvijestili kako su osvojili mjesto Bahmutskoe, u predgrađu Soledara, kao i to da ukrajinske snage ubrzano napuštaju sam Soledar.

S druge strane, Kijev tvrdi da i dalje čvrsto drže svije položaje u oba grada, a predsjednik Volodimir Zelenski objavio je na Telegram kanalu kako zapovjedništvo ukrajinskih oružanih snaga šalje dodatna pojačanja u Bahmut i Soledar.

Bahmut i Soledar strateški su vrlo važni gradovi jer predstavljaju posljednja velika uporišta istočno od dvaju velikih gradova pod kontrolom ukrajinskih snaga na prostoru DNR-a – Kramatorska i Slavjanska. U Kramatorsku je smješteno glavno zapovjedništvo ukrajinskih snaga za čitav Donbas i veliki vojni garnizon.

Kroz Bahmut prolazi ključna cestovna i željeznička mreža nužna za opskrbu ukrajinskih snaga u Donbasu.

Zanimljiv tekst objavio je jučer britanski medij The Telegraf, a odnosi se na za mnoge neočekivano usporavanje britanske vojne pomoći Ukrajini. Autor teksta je Richard Dannatt, umirovljeni general i bivši načelnik Glavnog stožera britanskih kopnenih snaga (2006.-2009.), pa njegovo mišljenje svakako ima odgovarajuću težinu.

Rat ima vlastitu dinamiku i sposobnost vojske da se brzo prilagodi je središte te dinamike. Generali Prvog svjetskog rata bili su kritizirani zbog nedostatka mašte, ali je trebalo vremena da se građanska vojska transformira u integriranu sveoružanu silu koja je na kraju uspjela u kampanji 1918. I Ukrajina i Rusija sada se suočavaju s istim izazovom. Tko god se može prilagoditi i transformirati svoju vojsku najbrže i najbolje, pobijedit će…., piše Richard Dannatt.

On navodi da, dok Francuska, Njemačka i SAD najavljuju isporuku tenkova i borbenih vozila pješaštva – Velika Britanija, koja je ranije bila  najodlučnija po pitanju pomoći Ukrajini, kao da je “izgubila glas”. Pri tom je general naveo da UK ima vrlo ograničene mogućnosti opskrbe Kijeva vojnom opremom za suvremene operacije kopnenog manevriranja.

S tim u svezi ukazao je na nedostatak financiranja britanske vojske posljednjih godina, što je rezultiralo nedostatkom velikog broja najnovijih oklopnih vozila u službi Kraljevskih oružanih snaga. Poglavito je naglasio da su Challenger 2, glavni tenk britanskih kopnenih snaga, kao i postojeća oklopna vozila Warrior, već primjetno zastarjeli i da bi uskoro trebali biti zamijenjeni moderniziranim modelima.

Istodobno je podsjetio da je opskrba vojske novim oklopnim vozilima Aiax zapravo prekinuta zbog otkrivenih tehničkih problema. Osim toga, obećana oklopna vozila Boxer još nisu stavljena na raspolaganje Kraljevskim oružanim snagama.

Dannat smatra da bi britanska vlada trebala proučiti mogućnost opskrbe Ukrajine oklopnim vozilima Warrior, s obzirom na njihovo skoro povlačenje iz službe.

U Ukrajini se nastavljaju teške borbe u istočnom dijelu zemlje – u Donbasu. Najkritičnije je stanje u okolici Bahmuta, važnog gradskog središta – sada već u potpunosti razorenog.

Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski izjavio je u nedjelju, 8. siječnja, kako Zapovjedništvo ukrajinske vojske organizira prebacivanje pojačanja svojim postrojbama koje se bore s ruskim snagama u području Bahmuta i Soledara, gdje se posljednjih mjeseci vode velike borbe i gdje se bilježe veliki gubici u ljudstvu, dok su sama naselja gotovo sravnjena sa zemljom.

“Danas je zapovjednik (tog) pravca general Sirski – obilazio snage koje su se branile na periferiji Bahmuta i Soledara. Na licu mjesta je organizirao korake potrebne za jačanje naše obrane, poglavito prebacivanje dodatnih postrojbi i pojačanu (topničku) vatru”, kazao je Zelenski u videoporuci objavljenoj na kanalu Telegram.

Bahmut i Soledar nalaze se na teritoriju tzv. Donjecke Narodne Republike (DNR). Oba su grada vrlo važna jer predstavljaju posljednja velika uporišta iza kojih se nalazi posljednja velika aglomeracija pod kontrolom ukrajinskih snaga na prostoru DNR-a koju čine gradovi Kramatorsk i Slavjansk. U Kramatorsku je smješteno glavno zapovjedništvo ukrajinskih snaga za čitav Donbas i snažan vojni garnizon.

Kroz Bahmut prolazi glavna cestovna prometnica i željeznička pruga, nužni za opskrbu ukrajinskih snaga u Donbasu.

Simpatizeri bivšeg brazilskog desničarskog predsjednika Jaira Bolsonara, slično onima bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa početkom siječnja 2021. godine,  u nedjelju. 8. siječnja, upali su u zgradu Kongresa, predsjedničku palaču i Vrhovni sud te zemlje u glavnom gradu Braziliji – izvješćuju brojni svjetski mediji.

U jesen prošle godine izabrani ljevičarski predsjednik Luiz Inacio Lula da Silva najavio je “saveznu sigurnosnu intervenciju” u Braziliji koja će trajati do 31. siječnja nakon što su prosvjednici uspjeli nadvladati snage sigurnosti. Otprilike tri sata nakon početnih izvješća o upadu prosvjednika, snage sigurnosti uspjele su ponovno zauzeti tri najvažnije zgrade u Braziliji.

Podsjećamo da je predsjednik Lula bio inauguriran na Novu Godinu, 1. siječnja, kao i na to da je u dva predizborna kruga puno teže nego što se očekivalo pobijedio svog protivnika Bolsonara. Upravo je njega Lula sada optužio za podstrekivanje svojih pobornika nakon kampanje neutemeljenih optužbi o navodnoj izbornoj prijevari.

Saveznici aktualnog predsjednika pitaju se zašto su snage sigurnosti u glavnom gradu bile tako nespremne na ovakve nerede i kako je moguće da su ih prosvjednici tako brzo savladali iako su na društvenim mrežama već danima najavljivali prosvjede tijekom vikenda.

Brazilski predsjednik Lula izjavio je slijedeće: “Ti vandali, koje bismo mogli nazvati… fanatičnim fašistima, napravili su nešto što nikada nije napravljeno u povijesti ove zemlje.” Dodao je da će osobe koje su ovo napravile “biti pronađene i kažnjene” i da su iza sebe ostavile trag razaranja, bacajući namještaj kroz razbijene prozore predsjedničke palače, poplavivši dijelove Kongresa protupožarnim sustavom i uništivši svečane prostorije u Vrhovnom sudu.

Upad tisuća prosvjednika odjevenih u žuto i zeleno u Kongres, Vrhovni sud i predsjedničku palaču u glavnom gradu Braziliji, kulminacija je višemjesečnih napetosti nakon izbora u Brazilu održanih 30. listopada. Bolsonaro, Trumpov saveznik koji još nije eksplicitno priznao poraz, plasirao je lažnu tvrdnju da je brazilski elektronički sustav glasovanja sklon prijevarama, što je potaknulo nasilni pokret onih koji negiraju izborne rezultate.

“On to potiče posredstvom društvenih mreža iz Miamija”, kazao je Lula, a objavljuje Večernji list. “Svi znaju da postoje različiti govori bivšeg predsjednika koji to ohrabruju.”

Sam bivši predsjednik Bolsonaro o čitavom ovom kaosu nije se oglašavao gotovo šest sati, da bi konačno na Twitteru objavio kako odbacuje Luline optužbe. Također je kazao da su mirni prosvjedi dio demokracije, ali da je upadom i oštećivanjem javnih zgrada “prijeđena granica”.

Zanimljivo je da je Bolsonaro 48 sati prije službenog završetka svog mandata odletio na Floridu i izostao je s Luline inauguracije.

Liberalna stranka (PL) bivšeg brazilskog predsjednika osudila je napad na zgradu Nacionalnog kongresa i druge vladine objekte u glavnom gradu Braziliji, a njezin predsjednik Valdemar Costa Neto sinoć je u video priopćenju izjavio kako je „danas tužan dan za brazilsku naciju” i da su „današnji događaji u Braziliji sramota za sve nas“ i da „oni ne predstavljaju našu stranku, oni ne predstavljaju Bolsonara.”

Kao što smo rekli na početku teksta, jučerašnji događaji u glavnom brazilskom gradu živo podsjećaju na događaje iz Washingtona prije pune dvije godine. Zato i nije čudo da se o svemu ovom oglasio i sam američki predsjednik Joe Biden, osudivši “napad na demokraciju” u glavnom brazilskom gradu.

“Osuđujem napad na demokraciju i na miran prijenos vlasti u Brazilu. Brazilske demokratske institucije imaju našu punu potporu i volja brazilskog naroda ne smije biti potkopana”, kazao je Biden na Twitteru. Prije toga je kazao kako je stanje u Brazilu “neprihvatljivo”.

Američki državni tajnik Antony Blinken na Twitteru je napisao: “Korištenje nasilja za napad na demokratske institucije uvijek je neprihvatljivo. Pridružujemo se Luli u pozivanju na trenutačni prekid ovih radnji.”

Demokratski zastupnik u Odboru za vanjske poslove Zastupničkog doma američkog Kongresa Joaquin Castro, za CNN je izjavio da je Bolsonaro “u osnovi koristio Trumpovu knjigu kako bi nadahnuo domaće teroriste da pokušaju preuzeti vladu” i da je “opasan čovjek”. “Sjedinjene Države ne bi trebale biti utočište za ovog autoritarnog čelnika koji je inspirirao domaći terorizam u Brazilu”, rekao je Castro. “Trebalo bi ga poslati natrag u Brazil.”

Tajanstvene uređaje montirane na kacigu zaplijenili su ukrajinski vojnici tijekom bitke s trupama Wagner skupine plaćenika.

Na društvenim mrežama pojavio se video koji prikazuje zaplijenjeni novi laserski uređaj za detekciju, nazvan “Spider”. Zaplijenjen je privatnim borcima skupine Wagner. To je laserski sustav ranog otkrivanja  za pružanje unaprijed upozorenja o napadima. Spider je lagani sustav upozorenja koji se koristi kao pasivna vojna obrana. On otkriva, analizira i locira smjerove laserskih emisija iz laserskih sustava za navođenje ciljanja neprijateljskog oružja i laserskih daljinomjera.

Sergij Flaš, ukrajinski vojni stručnjak i vojnik, podijelio je slike preuzetog sustava Spider preko Telegrama uz priručnik s uputama na ruskom jeziku snimljen zajedno sa samim uređajem (dvije slike na dnu članka) Prema korisničkom priručniku, uređaj može detektirati sve postojeće laserske daljinomjere, iluminatore i označivače koji rade u rasponu valne duljine svjetlosti od 0,8 do 1,8 µm. Također je navedeno da Spider pokazuje smjer izvora neprijateljskog laserskog zračenja i zvučno upozorenje kada očita takav signal.

Pomorski patrolni zrakoplov dugog dometa Kraljevskog norveškog ratnog zrakoplovstva P-3 Orion pratio je fregatu Admiral Gorškov ruske mornarice naoružanu projektilima Cirkonima u međunarodnim vodama blizu norveške obale. “Fregata je legalno u međunarodnim vodama – ali kao i uvijek, pomno pratimo sva kretanja i činit ćemo to sve dok je fregata u našim područjima”, objavile su norveške oružane snage na Twitteru.

Ruska fregata Admiral Gorškov pripada novoj klasi fregata koje su opremljene novim hipersoničnim krstarećim projektilima Cirkon. Fregata pripada ruskoj Sjevernoj floti i ima svoju matičnu bazu na poluotoku Kola, gdje vjerojatno i ide na odredište, prema norveškim oružanim snagama. Od proslave Dana ruske mornarice u St. Petersburgu 31. srpnja, brod je bio na održavanju u brodogradilištu u tom gradu.

Fregatu su u Atlantik zajedno poslali Šojgu i Putin početkom tjedna i hvalili su hipersonične rakete Cirkon i njihovu sposobnost zaobilaženja neprijateljske proturaketne obrane. Medvedev je prijetio da će se fregata uskoro naći na 160 km od američke obale, no prema norveškoj vojsci, to neće biti slučaj uskoro.

Fregata KNM Fridtjof Nansen i brod obalne straže KV Sortland također su pratili plovidbu ruskog borbenog broda prema sjeveru. “Potpuno je legitimno da Rusi plove u međunarodnim vodama. Imamo dobar pregled onoga što se događa izvan naše obale”, kaže admiral Trond Gimmingsrud, zapovjednik norveške mornarice.

Vlasnik Twittera Elon Musk izazvao je još jednu raspravu na društvenim mrežama nakon što je opisao tenkove kao “zamke smrti” za njihove posade koje se ne bi trebale koristiti u ratu koji traje u Ukrajini.

“Tenkovi su sada smrtonosna zamka”, napisao je Musk i povukao paralelu s Prvim svjetskim ratom. “Budući da nijedna strana nema nadmoć u zraku, preostaje vam pješaštvo i topništvo kao u Prvom svjetskom ratu”. Komentari tehnološkog tajkuna došli su nakon što je Ukrajina primila oklopna vozila u najnovijem paketu vojne pomoći SAD-a vrijednom više milijardi dolara. To uključuje 50 oklopnih vozila Bradley i 500 protutenkovskih projektila. Njemačka je također najavila da će isporučiti oko 40 oklopnih transportera Marder, a Francuska je obećala razarače tenkova AMX-10 RC na kotačima.

Zapadne zemlje još uvijek ne žele Ukrajini poslati teške tenkove koji bi se mogli koristiti za ofenzivne operacije, unatoč tome što je Kijev rekao da ih treba. U video poruci u kojoj je zahvalio Emmanuelu Macronu na AMX-10, ukrajinski predsjednik Zelenski rekao je: “Nema racionalnog razloga zašto Ukrajina još nije opskrbljena zapadnim tenkovima”.

Ovo nije prvi put da se Musk javno ne slaže s ukrajinskim predsjednikom, a korisnici društvenih medija brzo su se usprotivili milijarderovim zaključcima, često uz tvrdnju da Musk nije nikakav stručnjak za takvu temu. Ranije u listopadu, šef Tesle održao je anketu na Twitteru sugerirajući da bi Kijev trebao trajno prepustiti Krim Rusiji. Anketa je sugerirala održavanje novih referenduma pod pokroviteljstvom UN-a kako bi se odredila sudbina teritorija pod ruskom kontrolom te da Ukrajina pristane na neutralnost kada je u pitanju NATO, što je izazvalo jaku reakciju diplomata i političara. “Elon Musk nije znao o čemu govori kada je rekao Ukrajini da popusti jer je ruska pobjeda neizbježna”, odgovorio je Nicholas Grossman, profesor međunarodnih odnosa na Sveučilištu Illinois i dodao: “Isto tako, Musk ne zna o čemu priča kada kaže da su tenkovi beskorisni”.

“Moja je novogodišnja odluka da se ne družim s onima koji nude neinformirana mišljenja kada nemaju nikakvog stručnog znanja, a još manje pozadine/iskustva o toj temi”, komentirao je na istoj platformi umirovljeni general američke vojske, Mark Hertling. No, ipak je ponudio svoje viđenje: “Ako imate loše vodstvo, onda da … tenkovi mogu postati “smrtonosna zamka. Ako imate uvježbane posade, sjajan oklop, vrhunsku i dugometnu vatrenu moć, a svi članovi tima zajedno su trenirali u kombiniranom ratovanju, tenkovi nude visoku mogućnost preživljavanja za njihove posade i velika prednost na bojnom polju”.

Međutim, nisu svi analitičari protiv procjene Muska. Phillips O’Brien, profesor strateških studija na Sveučilištu St. Andrews, odgovorio je na istoj društvenoj mreži: “On je u pravu kada je u pitanju ovo. Jedini način na koji tenkovi mogu preživjeti je ako jedna strana ima nadmoć u zraku ili ako je jedna strana toliko iscrpljena da se može slabo oduprijeti”. Upitan tvrdi li da su “tenkovi mrtvi” u modernom ratovanju, pojasnio je: “Oni zbilja jesu smrtonosne zamke za njihove posade ako nema nadmoći u zraku kada se ide naprijed. No, tenkovi imaju još donekle koristi kao oblik pokretne artiljerije ili oružja za primarni napad, ali tek kada je protivnička strana već jako oslabljena.

Mario Stefanov:

Dok, tobože, nedostaje čipova i drugih komponenti za autoindustriju, pa se na isporuku novog automobila kao svojedobno u istočnom komunističkom bloku mora čekati godinu i više dana, čipova, čini se, ima sasvim dovoljno za zahuktalu vojnu industriju. Očito, resursi su s potreba stanovništva, kojemu se nudi zelena nirvana bez prljavih automobila koji zagađuju okoliš i mesa proizvedenog na farmama koje ispuštaju previše za okoliš štetnih plinova, prebačeni na proizvodnju tenkova, haubica, borbenih aviona i ostale ratne tehnike koja je inače poznata kao blagotvorna za okoliš

Protekla godina u kojoj je otvoren novi europski veliki rat označila je prema mnogima i novu epohu u europskoj i svjetskoj povijesti.

Tako dugogodišnji njemački ministar vanjskih poslova i vicekancelar Joschka Fischer u autorskom članku iz kolovoza 2022. godine tvrdi: “Dok se većina kriza kroz povijest odvijala unutar postojećeg sustava, sada se suočavamo s krajem samog sustava. Svijet se poljuljao zbog rijetko viđenog stjecaja kriza, uključujući i ruski agresorski rat u Europi, tekuću pandemiju covid-19, sveobuhvatne poremećaje u trgovini i opskrbnim lancima, inflaciju, nesigurnost opskrbe hranom i sve morbidnije simptome klimatskih promjena. Iako je svjetski poredak izgrađen nakon Drugoga svjetskog rata bio daleko od savršenog, barem je pružao stabilnost i brojne mogućnosti za međunarodnu suradnju. Ali sada se čini da se raspada”.

Njemački kancelar Olaf Scholz krajem godine u autorskom opširnom članku za Foreign Affairs pod naslovom “Global Zeitenwende” govori o epohalnoj prekretnici (njem. Zeitenwende) u međunarodnim odnosima. Scholz kazuje: “Svijet se suočava sa Zeitenwendeom – epohalnim tektonskim pomakom”.

Kraj jedne ere

Ruski agresorski rat protiv Ukrajine stavio je točku na jednu eru. Pojavile su se nove sile, uključujući i ekonomski jaku i politički samouvjerenu Kinu. U ovom novom multipolarnom svijetu, različite zemlje i modeli vlasti natječu se za moć i utjecaj. Zeitenwende ide dalje od rata u Ukrajini i od pitanja europske sigurnosti. Središnje pitanje je: Kako možemo, kao Europljani i kao Europska unija, ostati neovisni akteri u multipolarnom svijetu?

Mnogo je, međutim, bliži istini zaključak da je protekla 2022. europska ratna godina ipak samo označila nastavak europskog stoljetnog rata koji je sada, zbog geopolitičkog sučeljavanja oko istoka Europe i ruske agresije na Ukrajinu, ušao u svoje drugo stoljeće.

Sada je jasno da je rat u Ukrajini po svemu što predstavlja na geopolitičkom krajobrazu Europe i učincima koje proizvodi zapravo nastavak neprekinutog niza ratova u Europi započetog davne 1914., nastavljenog 2. svjetskim ratom, potom hladnim ratom i sada ratom za istok Europe koji je pokrenula Rusija u cilju pokušaja obnavljanja ruskog carstva treći put, nakon pada Carske Rusije i sloma SSSR-a.

Svi ti ratovi nisu ništa drugo doli segmenti jednog jedinstvenog europskog rata. Mirna razdoblja između eskalacija ratovanja samo su primirja potrebna za preslagivanje sila, od kraja 2. svjetskog rata osigurana američkom i britanskom oružanom silom na prostorima kontinentalne Europe. Ključevi rata i mira u Europi od kraja 1. svjetskog rata do danas uvijek su bili i ostali u rukama američke i britanske politike koja ih je koristila po svome nahođenju i u skladu sa svojim interesima.

Bitka za prevlast

Europske sile, prije svega Njemačka i Rusija, u neuspjelim pokušajima svoje imperijalne obnove pokušavale su istodobno dokinuti i američku i britansku prevlast u Europi i na neki način blokirati njihov uspon, ali je evidentno da u tome nisu uspjeli niti će uspjeti. Nemaju šanse ni danas, jednako kao što šanse nije imala Njemačka tijekom 2. svjetskog rata i Rusija za toga rata i hladnog rata koji je uslijedio.

Rusi su mislili upasti u Ukrajinu isto kao što su to učinili u Češkoj

Frapantno je da redovito europske sile uvjerene u svoju moć, pokrećući ratove, zapravo nalijeću na američke i britanske nagazne mine od kojih se nikada ne oporave. Redovito, naime, ulaze u unaprijed pripremljene zamke, što je svojedobno činio Hitler, a protekle godine i Putin i Ruska Federacija. Njihova specijalna vojna operacija očito zamišljena u stilu vojnog upada u Čehoslovačku 1968. ili u Mađarsku 1956. u Ukrajini je doživjela debakl i sada je Kremlj prisiljen voditi iscrpljujući rat koji lako može destabilizirati i samu Rusiju. Evidentno je da je Putin invazijom na Ukrajinu uletio u već pripremljenu, za njega gubitničku ratnu postavku.

Novi ruski pokušaj ratne obnove imperijalne moći na istočnoeuropskim prostorima osuđen je na neuspjeh za koji će nedvojbeno Rusija platiti visoku cijenu. Rusija je, zapravo, nakon postavljanja na zapovjednu poziciju generala Sergeja Surovikina pokrenula iscrpljujući totalni rat protiv Ukrajine. Ni Kremlj više ne govori o specijalnoj vojnoj operaciji, nego o ratu, ne skrivajući da u njega ulaže ogromne materijalne i ljudske resurse.

Početak proteklog stoljeća europskih neprekinutih ratova otvoren je 1. svjetskim ratom i razaranjem velikih europskih carstava, što je bio primarni ratni interes Velike Britanije i SAD-a. Novo stoljeće europske ratne povijesti svoj početak obilježilo je ratom koji je pokrenula Rusija u Ukrajini, koji je po svim odlikama već sada novi veliki europski rat.

Za razliku od početka prošlog stoljeća kada je Europa ratovala za razbijanje Velikoj Britaniji i SAD-u neprijateljskih carstava, na početku ovoga stoljeća Europa ratuje zbog pokušaja obnove starih carstava, ruskog, osmanskog i njemačkog zamaskiranog u karolinšku krinku Europske unije. Na djelu su nedvojbeno uporni pokušaji uspostave novih carstava, što Europska unija u svojoj biti je, i obnove ruskog i osmanskog imperija.

Usporedno, Europa ulazi u veliku transformaciju ekonomije, od one kojom je vladao špekulativni financijski kapital i financijska industrija u ekonomiju kojom vladaju državne strukture. Ekonomija predana u ruke financijskim institucijama i multinacionalnim koncernima u eri globalizacije iscrpila je svoje potencijale i razloge zbog kojih su joj države prepustile primat.

Ulaganje u naoružanje

Vrijeme programiranog mira je isteklo i kako se otvaraju novi ratovi, tako države preuzimaju natrag u svoje ruke upravljanje svjetskom ekonomijom. Počeo je proces deglobalizacije i zatvaranje u državne i blokovske okvire. To je bilo potrebno učiniti iz više razloga. Prije svega zbog nametanja velike zelene tranzicije gospodarstva i društva, koja se bez državne prisile ne bi mogla provesti na slobodnom tržištu. S druge strane, to je bilo nužno zbog otvaranja ratnih obračuna za svjetska bogatstva i postupno ulaženje u doba ratnoga gospodarstva. Ti procesi prelaska na ratno gospodarstvo već se naziru prije svega u Europi, gdje je privremeno razdoblje mira unutar stoljetnog europskog rata ponovno dokinuto ratom u Ukrajini i mogućim otvaranjem balkanskog nedovršenog ratovanja iz 90-ih godina prošlog stoljeća.

Ratna proizvodnja i ratno gospodarstvo polako zahvaćaju europske države. U Njemačkoj, primjerice, vlada ulaže dodatnih 100 milijardi eura u modernizaciju i kvantitativno jačanje vojske, dok tobože zbog problema s dobavnim pravcima komponenti na tržištu vlada nestašica osnovnih lijekova. Nadalje, dok tobože nedostaje čipova i drugih komponenti za autoindustriju, pa se na isporuku novog automobila, kao svojedobno u istočnom komunističkom bloku mora čekati godinu i više dana, čipova, čini se, ima sasvim dovoljno za zahuktalu vojnu industriju. Očito, resursi su s potreba stanovništva, kojemu se nudi zelena nirvana bez prljavih automobila koji zagađuju okoliš i mesa proizvedenog na farmama koje ispuštaju previše za okoliš štetnih plinova, prebačeni na proizvodnju tenkova, haubica, borbenih aviona i ostale ratne tehnike koja je inače poznata kao blagotvorna za okoliš. Poravnava se sve što strši krajobrazom, uključujući i prljavu industriju.

Pandemijska kriza u kojoj su države preuzele  upravljanje ekonomijama u svoje ruke sada se jasno iskazuje kao preludij nasilne ekonomske i društvene transformacije i novog ciklusa ratovanja u Europi, a time automatski i rata na svjetskoj razini, jer svaki europski veliki rat istodobno je uvijek bio i svjetski. Bez Europe u ratu nema svjetskog rata. Bolest, glad i ratovi usporedno se šire kroz cijelu povijest. Blokade izvoza žitarica iz Ukrajine i Rusije, pandemije i novi europski rat koji prijeti eskalacijom do prije nekoliko godina nezamislivih razmjera zajedno su na sceni. Jahači apokalipse uvijek jašu zajedno.

Korona kao vježba

Pandemija je pokrenula državni intervencionizam. Ekonomija koju je vodila financijska industrija našla se pred slomom i tada je uz pomoć mjera protiv posljedica pandemije izvršen zaokret koje državne vlasti drugačije ne bi mogle pravdati u uvjetima slobodnoga tržišta. Ekonomija početkom pandemijskih transfera pomoći gospodarstvu prelazi u ruke država. Opet ne industrije i realne proizvodne ekonomije, nego državnih struktura. One raspodjeljuju financije kako im odgovara i za koga im odgovara, i za razliku od globalne financijske industrije, države imaju moć voditi ratove za profit. To i rade, pa je sve jasnije kako je jedan od ključnih razloga provođenja svega što se zbivalo oko pandemije upravo rat ili priprema za rat. Nastupa vrijeme ratova koje ekonomski mogu opsluživati samo države, a ne nikakav Goldman Sachs i ostatak društva financijskih špekulanata, koliko god moćni bili.

Kako bilo, jedno je sigurno: u pozadini svih ratova proteklog europskog stoljeća ratova stoji pohlepa i međusobno nadmetanje, pa i zatomljivana, ali uvijek iznova sklona eksploziji atavistička međusobna mržnja najmoćnijih europskih državnih sila i naroda, ali jednako tako i malih europskih naroda. Balkan, primjerice, potpuno je sigurno, nikada neće biti nova Skandinavija, niti će ikada uživati u duljem razdoblju mira. On će uvijek ostati ono što je bio oduvijek, “bačva baruta” koje se može detonirati kada god strane sile požele. Mržnja naroda na tim prostorima je endemska, neotklonjiva i zauvijek će tinjati manjim ili većim plamom.

No, s druge strane europskih ratova, uz europske aktere, krije se uloga najvažnijeg čimbenika stoljetnog europskog ratnog meteža. To su silnice koje uspješno iskorištavaju europsku pohlepu, međusobnu mržnju i vječnu deluziju vlastite povijesne veličine – britanski i američki interesi koji su stvarni inicijator svega što se posljednje stoljeće događa na europskim prostorima. Američki predsjednik Woodrow Wilson u svojih glasovitih 14 točaka novog mirovnog poretka nakon 1. svjetskog rata – između kojih je u točki 11. izričito kao zahtjev naveden “slobodan prilaz moru za Srbiju”, što je i ostvareno stvaranjem Kraljevine SHS – uspostavio je temelje novog poretka u Europi kojim od tada dominira američka i britanska politika, pokopao stara europska carstva i posijao sjeme budućih ratova. Američka i britanska politika stvorile su prokletstvo takvog Versajskog mirovnog poretka zajedno s Francuskom. Sam Wilson je po kartama raširenim na podu versajskih dvora iscrtavao buduće europske granice i sudbine europskih naroda.

Novi saveznici

Upadljivo je da su američka i britanska politika u nametanju svojih interesa u Europi uvijek surađivale s drugom najmoćnijom europskom silom, što je tada bila Francuska. S kojom drugom najmoćnijom europskom silom sada surađuju, malo tko vidi.

To nisu više zapadnoeuropske sile nego, koliko god mnogima to bilo zbog uvriježene paradigme o istoku Europe kao zemljama u razvoju teško prihvatiti, Poljska. Istok Europe je u fokusu američke i britanske politike i istok Europe se danas iskazuje kao druga najmoćnija europska sila. U budućnosti se računa i na Ukrajinu koja će, kada preživi rat, uz Poljsku biti nedvojbeno najbliži američki i britanski saveznik u Europi.

Protekla godina nije označila smjenu geopolitičkih epoha, nego nastavak europskih ratova koji čine jedan jedinstveni sukob nastao rušenjem europskog mirovnog poretka početkom prošlog stoljeća i koji se nastavlja ruskom agresijom na Ukrajinu. Tijekom 2022. ostvarena je potpuna nadmoć američke i britanske politike u Europi, početak novog američkog bogaćenja na europskim ratovima i tupi pogled okrenut prema Washingtonu i Londonu najnesposobnije generacije europskih političara u posljednjih 75 godina. Između ostaloga, ne pada im na pamet da je možda ovoga puta baš njihovo EU carstvo ono čiji je uspon potrebno spriječiti, staviti ga pod punu kontrolu angloameričke politike ili ga pak razbucati i zauvijek otpremiti u povijest. A ni to ne bi bilo ništa novo na europskim prostorima da bi značilo “Zeitenwende”, preokret o kojem govori njemački kancelar Scholz i početak nove geopolitičke ere.

EU se neće moći pretvoriti u imperijalnu tvorevinu

Pokušaj zapadnih europskih sila Francuske i Njemačke da pretvore Europsku ekonomsku zajednicu u imperijalnu tvorevinu Europsku uniju također ima minimum šanse za uspjeh, a u ovim trenucima apsolutne američke i britanske nadmoći u europskoj politici na temelju vojne i političke pomoći Ukrajini, Europska unija je praktički pretvorena u europsku političku nadgradnju NATO-a i podružnicu Anglosfere, američkog i britanskog političkog kompleksa. Europska unija više ništa bitno ne odlučuje i samo čeka da američka i britanska politika oslobode novi prostor za njezino institucionalno širenje, a za to će pak ona odnosno njezini narodi najvjerojatnije, kao i uvijek u povijesti Europe, platiti visoku cijenu.

Zapadna pomoć Ukrajini djelotvorna je shema za pranje novca, napisao je danas šef Čečenije Ramzan Kadirov na svom Telegram kanalu.

“Vidim da su neki zabrinuti zbog inozemne pomoći Ukrajini. Ne brinite! Ovo je radna shema pranja novca. Zapadni i ukrajinski dužnosnici će pronevjeriti ta sredstva, a najviše 15%  od cjelokupne pomoći će stići u rovove”, tvrdi. Kadirov je također istaknuo da nema razloga za brigu zbog neprijateljstava koja se trenutno odvijaju na ruskom teritoriju. Naime, dolazi do napetosti u regijama gdje se etničke manjine bune zbog mobilizacija. No, Kadirov piše da su “to naše regije koje su se odlučile pridružiti našoj državi radi zaštite naroda od sotonističkih akcija ukrajinskih i NATO nacionalista”.

U petak je SAD najavio novi paket pomoći Ukrajini vrijedan preko 3 milijarde dolara. Prema Bijeloj kući, pomoć će biti pružena izravno iz rezervi Pentagona, a uključivat će oklopna vozila Bradley, samohodne haubice, vozila MRAP (Mine-Resistant Ambush-Protected), rakete protuzračne obrane te drugo oružje i streljivo.

Policija u Gjumriju, drugom najvećem armenskom gradu, blokirala je pristup 102. ruskoj vojnoj bazi u Armeniji koja je tamo stacionirana prije najavljenog antiruskog protesta, javlja azerbajdžanska agencija Trend. No, armenska inačica agencije Sputnik objašnjava jasnije da je riječ o odgovoru policije koja uklanja prosvjednike ispred baze. Armenska policija tvrdi da je privela 65 prosvjednika do sada. Prosvjednici izgovaraju antiruske slogane i drže plakate s natpisima kao što su “Rusija je saveznik Turske i Azerbajdžana”, “Ne ODKB-u!”

Ranije je član političkog pokreta “Nacionalni demokratski pol” iz Armenije Vahe Gasparjan rekao da bi armenski narod trebao organizirati blokadu 102. vojne baze Ruske Federacije. “Apelirati ćemo na naše ljude da blokiraju vojnu bazu u Gjumriju. Ruska vojna baza bit će opkoljena”, rekao je

Armenski premijer Nikol Pašinjan zadnjih tjedana sve glasnije govori da nije zadovoljan angažmanom ruskih vojnika, tj. da ne čine dovoljno da zaštite Armence u spornoj regiji Nagorno- Karabah u sukobu s Azerbajdžanom. Rusije se, kao posrednik, obvezala da će sa svojim “mirotvorcima” štititi granice.

Službeno se izvješćuje da je 3000 ruskih vojnika stacionirano u 102. vojnoj bazi u Gjumriju. No, zadnje izvješće je iz 2005., a tada je 102. vojna baza imala 74 tenka, 17 borbenih vozila pješaštva, 148 oklopnih transportera, 84 komada artiljerije 18 lovaca MiG-29 i nekoliko protuzračnih sustava S-300.

Ruska vojna baza je na teritoriju Armenije još 1996., a prije toga postrojenje je još bilo poznato kao 127. MRD sovjetskih kopnenih snaga. U bilateralnom ugovoru dogovoreno je da će ruska vojska biti u bazi 25 godina, ali su armenske vlasti rekle da se po potrebi ovaj vremenski okvir može revidirati, i to isključivo u smjeru produljenja. Rusija ne plaća armenskoj vladi za vojnu bazu stacioniranu u Gjumriju, pa armenska strana preuzima brigu o svim komunalnim uslugama za vodu, struju i druge režije. Godine 1997. Armenija i Rusija potpisale su dalekosežni ugovor o prijateljstvu, koji poziva na uzajamnu pomoć u slučaju vojne prijetnje bilo kojoj strani i dopušta ruskim graničarima da patroliraju armenskim granicama s Turskom i Iranom.