Nedavni događaj u Omanskom zaljevu, kada je iranska raketna fregata protubrodskim projektilom uništila vlastiti pomoćni brod umjesto mete, pokazuje, što se zbiva kada oružje postaje pametno i autonomno od čovjeka.
Dana 10. svibnja ove godine za trajanja pomorskih vježbi iranske ratne mornarice s bojnim gađanjima u Omanskom zaljevu, nadomak strateški važnog tjesnaca Hormuz, iranska fregata „Jamaran“ klase „Moudge“ na postavljenu metu ispalila je protubrodski raketni projektil tipa „Noor“, koji je, umjesto mete, pogodio iranski pomoćni brod „Konarak“ klase „Hendijan“. Brod „Konarak“, izgrađen u Nizozemskoj 80.-ih godina prošlog stoljeća, zbog svoje solidne konstrukcije unatoč detoniranju bojne glave rakete sa 165 kilograma eksploziva nije potonuo, ali je cijelo brodsko nadgrađe jednostavno zbrisano i na foografijama se može vidjeti gola paluba. Brod nije potonuo zahvaljujućim nepropusnim pregradama u trupu. Nažalost poginulo je 19 članova njegove posade i još je 15 teško ozlijeđeno.
Nesretni „Konarak“ pogodio je projektil čija je temeljna tehnologija stara više desetljeća, ali koji potpuno autonomno djeluje u završnoj fazi leta, odnosno prilasku ciljevima. Pojednostavljeno rečeno, njegova glava radarskog samonavođenja svojim minijaturnim radarom zahvatila je pomoćni brod koji je dovezao metu, ali se nije od nje dovoljno udaljio. Elektronski sustav navođenja, programiran da projektil usmjerava prema snažnijem radarskom odrazu, odnosno prema većem i rentabilnijem neprijateljskom cilju, zanemario je slabašnu metu, koja se najčešće izrađuje ugradnjom rešetkastih ili limenih metalnih nadogradnji na neku vrstu splavi, i projektil usmjerio prema iranskom pomoćnom brodu.
Upotrebljeni protubrodski projektil je iranske proizvodnje tipa „Noor“. Riječ je o usavršenoj verziji poznatog kineskog projektila C-802, koji je pak kopija francuske rakete „Exocet“. Izvorni francuski projektil slavu je stekao za trajanja argentinsko-britanskog rata na Falklandima 1982. godine, kada je, ispaljivan s argentinskih zrakoplova tipa „Super Etendard“ potopio više britanskih brodova uključujući i razarač HMS „Sheffield“. Iranski projektil „Noor“ dometa je oko 120 kilometara. U početnom dijelu leta projektil leti prema unaprijed zadanoj putanji, a u završnom dijelu uključuje se radarska glava samonavođenja koja pretražuje pomorski prostor, uočava cilj i prema radarskom odrazu se potom projektil sam navodi na njega. U završnom dijelu napada na cilj projektil leti na visini od svega 3-5 metara od površine mora kako bi se otežala njegova detekcija i izbjegla proturaketna vatra. Bojna glava rakete sadrži 165 kilograma eksploziva i programirana je da eksplodira nakon proboja u unutrašnjost brodskog trupa.
Protubrodski projektil „Noor“ spada u generaciju protubrodskih raketnih oružja koje imaju autonomnu mogućnost pronalaska i odabira cilja koji će pogoditi. Velika većina protubrodskih projektila koji su danas u uporabi funkcioniraju upravo na taj način koji omogućava platformi za lansiranje, bio to brod, zrakoplov ili kopneni lanser, da rakete pošalje na određeno pomorsko područje koje može biti daleko izvan horizonta i dosega radara za otkrivanje cilja na kojem potom ispaljene rakete same pronalaze ciljeve. Na taj način mogu se gađati ciljevi koje ne mogu uočiti radarski sustavi lansirne platforme, pa čak i kada ciljeve nisu uočili drugi brodovi, zrakoplovi ili obalske promatračke postaje.
Dakako, već i takva poluautonomna oružja, koja samo u završnoj fazi djelovanja djeluju neovisno od čovjeka, ozbiljno otvaraju pitanje opasnosti koju u budućnosti nosi razvoj potpuno autonomnih borbenih sustava. Kada ovakav projektil počini u svojoj ograničenoj autonomnosti toliko tragičnu posljedicu, opravdano je pitanje što će tek činiti potpuno autonomno oružje budućnosti.
Tim prije što tragični događaj s iranskim brodom nije usamljen slučaj. U ljeto 2016. godine posada tajvanske raketne korvete „Jin Chiang“ (PGG-610) klase „Ching Chiang“ tijekom pristajanja u matičnu bazu „Zuoying“ na jugozapadnoj obali Tajvana nehotice je lansirala protubrodski projektil tipa „Hsiung- Feng III“. Nasumice ispaljena raketa, koja funkcionira na sličan način kao i iranska „Noor“, preletjela je gotovo 80 kilometara u tajvanskom tjesnacu. Kada je njezina radarska glava za samonavođenje uočila tajvanski ribarski brod prjektil je preusmjerila prema njemu. Na pogođenom brodu, koji se jedva održao na površini, poginuo je njegov kapetan i više članova posade. Tajvanski slučaj je još bizarniji od iranskog iz razloga što nije obavljano nikakvo bojno gađanje, niti je ispaljena raketa usmjeravana prema određenom području. Ona je jednostavno odletjela u sasvim slučajnom smjeru i letjela dok nije pronašla cilj na koji se obrušila.
Problem tragičnih pogreški autonomnih oružja pokušava se riješiti ugradnjom moderne tehnologije koja bi razlikovala tuđe od vlastitih brodova i osjetljivijih senzora koji bi bolje identificirali vrstu broda koji napadaju.
Stradanja od tzv. prijateljske vatre, unatoč trudu da se spriječe, redovito se javljaju u svakom ratnom sukobu moderne povijesti. Čak štoviše, razvojem vojne tehnologije i porasta složenosti borbenih djelovanja koja uključuju sve grane oružanih snaga, opasnost stradavanja od „prijateljske vatre“ postaje mnogo veća. Paradoksalno, jer trebalo bi biti suprotno zbog boljih sredstava veze i identifikacije borbenih sredstava i postrojbi na bojišnici, i konačno, zbog sve šire uporabe pametnih i u sve većoj mjeri oružanih sustava. No događa se upravo suprotno – što je oružje sofisticiranije a ratovanje kompleksnije, raste i opasnost tragičnog stradanja od „prijateljske vatre“. Objašnjenje fenomena je jednostavno: tamo gdje je prije griješio čovjek sada griješi pametno oružje, što zbog nesavršenosti tehnologije, što zbog neodgovarajućeg rukovanja složenim oružanim sustavima.
Kako bilo, uništenje iranskog ratnog broda od strane protubrodskog projektila ispaljenog s iranske fregate i raniji tajvanski incident samo su dva od cijelog niza događaja izazivanja stradanja u „prijateljskoj vatri“ od strane pametnoga i djelomičnog autonomnog oružja. Stoga će ih vojni analitičari i dizajneri dobro proučavati i koristiti u razvoju potpuno autonomnog oružja budućnosti, koje već postupno stupa na scenu.
