Kada političare i diplomate globalnih sila u javnom prostoru sve češće zamjenjuju osobe iz vojnih i obavještajno-sigurnosnih struktura to nije dobar znak. Naime, to je gotovo u pravilu potvrda neuspjeha diplomacije i prepuštanja rješavanja problema onima koji nisu vični diplomatskim i političkim zakulisnim igrama i kalkulacijama, već su po svojoj profesiji i dužnosti obvezni djelovati u skladu s nacionalnim interesima onih zemalja u čije ime istupaju.
Ovaj „medijski fenomen“ (ili „anomalija“), već je duže vrijeme prisutan u odnosima prije svega između Sjedinjenih Država i Rusije, a sve češće i između SAD-a i Kine. Inspiracije i tema za njihovo obraćanje javnosti sigurno ne nedostaje u kontekstu dugovječnih i novih kriznih žarišta tj. prostora na kojima se strateški i nacionalni interesi globalnih „igrača“ neposredno prelamaju i sudaraju, pri čemu niti jedan od njih ne pokazuje niti najmanje namjere za odustajanje od svojih ciljeva, za povlačenje ili kompromise.
Upravo izostanak želje za kompromisima (a to je u ovom trenutku najviše „privilegij“ SAD-a s obzirom kako su Sjedinjene Države ona zemlja koja je „do jučer“ bila u položaju globalnog hegemona i koja svoje globalno predvodništvo, barem za sada, ne želi dijeli s drugima) i je najveći problem, jer implicira pobjedu odnosno poraz jedne od strana u njihovim sukobima. A kako se radi o globalnim vojnim velesilama s paritetom u nuklearnom naoružanju (SAD i Rusija), jasno je što to onda i znači.
Ovaj uvodni komentar svojevrstan je „preludij“ ili uvertira za novi, danas objavljeni intervju tajnika Vijeća sigurnosti Ruske Federacije Nikolaja Patruševa, bliskog suradnika ruskog predsjednika Vladimira Putina, koji se posljednjih tjedana i mjeseci sve češće oglašava u ruskom medijskom prostoru, što je itekako znakovito zbog svega gore navedenog. Pritom su njegove izjave „bez dlake na jeziku“ i otvorenog protuameričkog karaktera, kao što su, uostalom, iste takve izjave sa suprotne strane otvoreno proturuske.
Neovisno o tome, i jednima i drugima uvijek treba davati pozornost – oni jednostavno govore ono što misle. Odašilju vrlo jasne poruke o tome što za koju stranu ulazi u okvire tzv. crvenih crta od kojih one ne namjeravaju odustati. I zato ih treba uzimati ozbiljno. U najboljem (najoptimističkijem) scenariju koji je sada vrlo daleko, dat će novi impuls diplomaciji u smislu spoznaje kako je možda došao posljednji čas „da se ona uozbilji“ i pronađe adekvatna rješenja. U suprotnom, sve bi moglo krenuti po, za sve strane neželjenom putom bez povratka – koji vodi u dugu, tamnu noć.
Nikolaj Patrušev dao je intervju za medij Argumenti i Fakti, koji je objavljen u utorak, 21. rujna. U njemu navodi kako se Sjedinjene Države kockaju uspostavom kontrole nad Azijsko-Tihooceanskom regijom (APR), i da je zbog interesa Washingtona cijela sigurnosna arhitektura u Aziji napadnuta.
“Radi ostvarenja sljedeće avanture Bijele kuće, radi jačanja kontrole nad tako perspektivnom regijom kao što je APR danas, cijela sigurnosna arhitektura u Aziji je na udaru”, kazao je Patrušev.
Skrenuo je pozornost na činjenicu da Washington u ovoj regiji stvara novi američki vojni blok – Velika Britanija-Australija (AUKUS), u svezi s kojim Amerikanci prenose tehnologije gradnje nuklearnih podmornica u Canberru. Svrha takvih akcija je, smatra on, provedba proturuske i protukineske politike.
“Karakteristično je da su Amerikanci tijekom ovog stvaranja “istisnuli ”i svoje francuske partnere, poništivši unosan sporazum o izgradnji nuklearnih podmornica za Canberru. Očigledno, i “atlantska solidarnost” ima svoju cijenu. …“
Tajnik ruskog Vijeća sigurnosti također je kazao kako neki japanski političari “slijepo slijede američke upute i voljno su uvučeni u protukineske i proturuske sheme, poput Indo-Pacifičkog formata”, te “također pokušavaju potaknuti i prezentirati neke stare račune s Rusijom.” Riječ je, rekao je Patrušev, o stvaranju QUAD-a, koje uključuje Sjedinjene Države, Indiju, Australiju i Japan.
“Ovo je zapravo novi vojno-politički blok s izraženim proameričkim karakterom. U stvari, QUAD je prototip azijskog NATO-a. Washington će pokušati uključiti druge zemlje u ovu organizaciju, uglavnom za provođenje protukineske i proturuske politike”, naglasio je Patrušev.
Vanjske avanture Sjedinjenih Država i njihovih saveznika postat će „agresivnije i nepredvidljivije kako bi skrenule pozornost svojih društava s unutarnjih previranja na račun vanjskih avantura”.
“Amerikancima i njihovim saveznicima sve je teže diktirati svoju volju svijetu. Ali to ne znači da će napustiti takvu imperijalnu strategiju.” Dodao je kako su „ovako djelovala sva carstva koja su se raspadala, od Starog Rima do Britanije”.
Govoreći o izjavi američkog predsjednika Joea Bidena da se era restrukturiranja moći suverenih država bliži kraju, Patrušev je istaknuo kako je “praktički svaki američki predsjednik davao slične izjave zadnjih stotinu godina”.
“Možda znate izraz ‘rat koji završava sve ratove’? Dakle, ova formulacija pripada Woodrowu Wilsonu, uporabio ju je kada je pozivao sugrađane da podrže njegovu odluku o ulasku Sjedinjenih Država u Prvi svjetski rat. A nakon toga, Amerikanci su pokrenuli više ratova nego bilo koja druga zemlja”, naglasio je Patrušev.
„Vlade Sjedinjenih Država i zapadnih država u cjelini svjesne su da se njihova sposobnost utjecaja na globalnu situaciju i održavanja njihove hegemonije smanjuje svake godine. Unutarnji problemi na Zapadu brzo se nakupljaju i već su blizu kritične mase“, kazao je Patrušev.
“Neodgovorno povlačenje američkih snaga (iz Afganistana) dovelo je do činjenice da se države u regiji moraju suočiti s rastućim problemima koje zapadnjaci ne samo da nisu riješili, nego su čak i pogoršali. U tim uvjetima zemlje Šangajske organizacije (ŠO) i Organizacije ugovora o zajedničkoj sigurnosti postaju glavni jamci stabilnosti u Srednjoj Aziji”, kazao je Nikolaj Patrušev, tajnik Vijeća sigurnosti Ruske Federacije.
Iz ovih riječi nije teško razabrati kako Patrušev u isti kontekst, kao zemlje koje su primarno izložene „američkoj agresiji“ stavlja Rusiju i Kinu. Apostrofirajući Japan i „pojedine njegove političare“ kao pobornike navedenih američkih planova, posve sigurno odašilje upozorenje Tokiu da bi nekontrolirano skretanje japanske vanjske i obrambene politike u najnovije američke strategije za tu regiju bilo pogubno po rusko-japanske odnose i da bi od Rusije i Kine Japan time vrlo lako mogao stvoriti neprijatelje.
I za sam kraj. Ne znamo hoće li ili ne izjave vojnih i obavještajno-sigurnosnih dužnosnika ovakvoga tipa pobuditi diplomaciju da učinkovitije radi svoj posao. Međutim, u svakom bismo slučaju više voljeli da se to dogodi, a da ovi prvi imaju sve manje potrebe za medijskim istupima i da se u tišini bave poslovima za koje su profesionalno primarno i zaduženi, i u okvirima struktura u kojima djeluju.
