Pod velom zaborava: Vojna intervencija Srbije u Rusiji

Danas je izvjesni ruski medij objavio komentar poznatog srpskog analitičara Zorana Miloševića, koji je, između ostalog, izjavio, kako ne postoji pravoslavni Srbin čiji će sin u NATO vojsci ratovati protiv Rusije (tekst je odmah prevela i objavila i Geopolitika.news).

Međutim, narodna mudrost prije donošenja zaključaka i sudova uvjek savjetuje oprez, po onoj svojoj: „nikad ne reci nikad“. A u skladu s njom, objavljujemo tekst našeg analitičara Maria Stefanova, iz kojeg je egzaktno prikazano kako je protiv Rusije ipak ratovalo puno srpskih sinova, ali i to, da se isto odigralo planski i organizirano od strane srpske vlade i da je u tome sudjelovao i velik broj srpskih vojnika, upravo na strani Zapadnih sila! Evo o čemu se radi, kroz novu crticu iz vojne povijesti, koju, kao rubriku, možete pratiti na našem portalu:

Postoje vojni sukobi i ratovi kojih se ni jedne od zaraćenih strana ne žele prisjećati. To su one ratne operacije koje su duboko potisnute u nacionalni zaborav. Ponekad zbog sramotnog poraza, a najčešće  zbog kasnijih političkih i diplomatskih odnosa zaraćenih država.

Jedan od takvih ratnih zbivanja je i saveznička intervencija 1918. godine  na teritoriju nekadašnje carske Rusije nakon boljševičke revolucije. Sile Antante, Velika Britanija  i Francuska,  uz sudjelovanje američkih, kanadskih,  japanskih i postrojbi drugih država, u skladu sa svojim geoekonomskim i geopolitičkim interesima krenule su vojnom silom preuzeti dijelove ruskog carstva koje se nalazilo u rasulu, na identičan način kako su to učinile s Osmanskim carstvom. Nominalno opravdavajući vojnu intervenciju potrebom sprječavanja mogućnosti da se Njemačka domogne vojnog materijala propale carske ruske vojske i tobožnje potrebe zaustavljanja širenja komunizma na Europu, krenuli su, gle čuda, ne na Moskvu gdje je bilo središte boljševičke vlasti i čijim bi se zauzimanjem komunistička  revolucija, centralizirano vođena, najvjerojatnije razvukla po enklavama i po periferiji carstva – nego na geoekonomski i geopolitički strateški važna područja ruskoga carstva. Prema američkom povjesničaru i  dopisniku  The Christian Science Monitora iz tadašnje Rusije, Williamu Henryu Chamberlinu, Velika Britanija je i prije potpisivanja rusko-njemačkog mirovnog sporazuma iz Brest-Litovska u ožujku 1918. godine,  predviđajući propast ruskog carstva i nastanak političke anarhije, namjeravala iskoristiti priliku i uspostaviti svoj protektorat nad Kavkazom, ključnim energetskim bazenom i pravcem povezivanja s britanskim kolonijama u Aziji. Francuska je pak,  planirala dokopati se Krima i cijele Ukrajine te Besarabije (ova posljednja najvećim se dijelom prostirala na teritoriju današnje Moldavije). I uistinu, 18. prosinca 1918. godine francuske su trupe okupirale Odesu  i započele intervenciju na teritoriju Ukrajine. Britanci su  još 1917. godine na teritoriju Perzije (Iran) prema Rusiji formirali operativnu grupu Dunsterforce, nazvanu po zapovjedniku, generalu Lionelu Dunsterwilleu. Formacija se sastojala od tisuću australskih, britanskih i kanadskih vojnika podržanih od strane oklopnih postrojbi. Slijedeće godine  Dunsterwille je  s ojačanim snagama krenuo u vojno zauzimanje naftnih izvora kaspijskog energetskog bazena što je završilo zauzimanjem Bakua 17. studenog 1918. godine od strane pet tisuća britanskih vojnika.

Istovremeno  savezničke trupe, uključujući i Amerikance, iskrcale su se i na krajnjem sjeveru Rusije, u Murmansku i Arhangelsku te Vladivostoku na Dalekom istoku. Japanci su pak s  oko  70  tisuća vojnika zauzeli dijelove Sibira, a do studenog 1918. godine okupirali su sve luke i glavne gradove Sibira istočno od grada Ćite, na kojem su području formirali marionetsku državu.

Zapadni saveznici pretjerano se ne ponose tom intervencijom, nema svečanih obiljžavanja godišnjica i podsjećanja na junačka dijela. U njihovom slučaju to je, stoga, što intervencija jednostavno nije uspjela i što su se iz nove države, s teritorija nekadašnjeg ruskog carstva, do 1920. godine morali povući zbog neusklađenih vojnih djelovanja i nemogućnosti prilagodbe anarhičnim ruskim prilikama gdje su pojedini generali bivše carske vojske imali svoje vojske i vodili svoje ratove, boljševici okrutno i krvavo gurali svoje, Kozaci harali gdje god su mogli pljačkajući i ubijajući. O kaosu koji je vladao svjedoči i činjenica kako se gotovo oko 50 tisuća bivših austrougarskih zarobljenika iz Češke uspjelo ponovo naoružati na ruskom teritoriju i formirati svoj korpus, koji je držao gotovo čitavu rutu Transibirske željeznice.

A među državama koje su na strani Antante i SAD-a vojno intervenirale u Rusiji bila je i Srbija.

Ni ruska ni srpska povjesnica ne iskazuje previše oduševljenja uspomenama  na taj povjesni trenutak međusobnih odnosa: za vrijeme komunizma zbog komunističke solidarnosti i prebacivanja krivnje za međusobni sukob, koji je faktički postojao, na buržoaziju obiju strana, a potom, zbog međusobnih  bliskih  političkih veza na kojima posebice inzistira srpska strana. Uporno se gradi mit o bratskim vezama s Rusijom iako povjesne činjenice jasno ukazuju kako Srbija nikada nije imala značajnije koristi od suradnje s Rusijom. Te države jednostavno nemaju teritorijalni dodir i veze između Rusa i Srba više podsjećaju na neku platonsku ljubav na daljinu razdvojenih partnera nego konkretni interaktivni  odnos. Sve to podsjeća na Castrovu pomoć  afričkim državama, koja je uključivala i vojne intervencije kubanske vojske, posebice u Angoli. Na kraju priče – Kubanci došli, Kubanci otišli, a politička dinamika Afrike je nastavila svojim putovima. Bliskost bez teritorijalnog kontakta jednostavno nema velikog učinka. To je, vjerojatno, ključni razlog što je ratovanje Srbije na strani Britanaca, Francuza i Amerikanaca u vojnoj intervenciji protiv Rusije potisnuto u povjesnu izmaglicu.

Sudjelovanje srpskih postrojbi u borbama u Rusiji tijekom 1918. i 1919. godine  objašnjava se stvaranjem posebnih  srpskih formacija od austrougarskih zarobljenika koje su bile stavljene pod zapovjedništvo ruske carske vojske. One su se nakon raspada carskog režima našle u političkom i vojnom vakumu pa je dio pripadnika tih postrojbi, kako se navodi u srpskim i ruskim izvorima, krenuo prema lukama Murmansk i Arhangelsk,  a dio prema dalekoistočnom Vladivostoku kako bi se odande pokušali prebaciti prema položajima srpske vojske u Grčkoj. Ratovanje Srba  na strani  protu-boljševičkih snaga na ruskom Dalekom istoku,  posebice sa snagama admirala Kolčaka koji se proglasio vrhovnim vladarom Rusije i čiju vladu su priznale države Antante, Finska i Poljska,  uistinu se može pripisati srpskim dobrovoljačkim odredima koji su nastali od bivših austrougarskih ratnih zarobljenika.

No, u savezničkoj intervenciji u proljeće 1918. godine  na sjeveru Rusije, u Murmansku i Arhangelsku, zajedno s britanskim i francuskim snagama gotovo je sigurno da su djelovali ne različite postrojbe nastale od bivših zarobljenika, nego službena srpska vojska.  Srpski povijesni izvori tvrde kako su sile Antante uistinu tražile kontigent srpskih postrojbi za tu operaciju ali da je to od strane srpske vlade u izbjeglištvu izričito odbijeno, a da su s britanskim i francuskim snagama u Murmansku i Arhangelsku na kraju djelovali srpski odredi nastali od bivših zarobljenika koji su se pokušali probiti iz Rusije. Čitava konstrukcija  je krajnje dvojbena. Prije svega, srpska vlada nije bila u poziciji odbijati zahtjeve britanskog i francuskog političkog i vojnog vrha jer je o njima životno ovisila. Nadalje, zapadni povijesni izvori, dakle, tih istih sila koji su tražili sudjelovanje službene srpske vojske, ukazuju kako je Srbija ipak dala kontignet svojih snaga za operaciju u Murmansku i Arhangelsku. Na kraju krajeva, i fotografije, koje se teškom mukom mogu pronaći na internetu, pokazuju srpske vojnike koji djeluju svježe i  uredno opremljeni, kako ni u kojem slučaju ne bi mogle izgledati postrojbe bivših ratnih zarobljenika koje pokušavaju  pronaći put do svojih odredišta tumarajući diljem Rusije. Teško da bi u ruskom zarobljeništvu srpski vojnici i oficiri bili tako dobro uhranjeni, kako se vidi na objavljenim fotografijama. I zaključno, odakle im uredne uniforme srpske vojske kada su bili zarobljeni u austrougarskim vojnim odorama.

Foto 1:Srpski i britanski časnici zajedno na ruskom tlu

Fotografije koje ukazuju da su službene postrojbe  srpske vojske zajedno sa britancima iskrcane u proljeće 1918.godine u Murmansku mogu se pronaći na slijedećm linku:

Prema Encyclopedia Britannica –  Volume-19-Raynal-Sarreguemines/Campaign-in-North-Russia – iskrcavanje  na sjeveru Rusije, u  Murmansku, u travnju 1918. godine, izvršile su „snage  sačinjene od kontingenata poslanih iz Velike Britanije, SAD-a, Francuske, Italije i Srbije.“ Operacija je počela iskrcavanjem 150 britanskih marinaca, nakon čega je u svibnju iskrcano još 370 britanskih vojnika, a 23. lipnja iskrcano je još 600 Britanca iz sastava pješačkih postrojbi i postrojbi strojničara. Postupno je iskrcano u Murmansku 18400 britanskih, 5100 američkih, 1800 francuskih, 1200 talijanskih  i 1000 srpskih vojnika.  Sve snage su stavljene pod zapovjedništvo britanskog  general-bojnika F.C. Poolea, koji je postao vrhovni zapovjednik savezničkih snaga u sjevernoj Rusiji.

Foto 2: srpski vojnici u Murmansku

General Poole u Murmansk je stigao 24. svibnja 1918. godine, osigurao grad  i potom  pokrenuo ofanzivu iskrcanih savezničkih snaga prema jugu, s ciljem osiguranja pruge Murmansk-Petrograd (Sankt Peterburg) i zauzimanja luke Arhangelsk. Arhangelsk je zauzet 3. kolovoza 1918. godine  s 1500 vojnika podržanih od britanskih i francuskih ratnih brodova. Pod zapovjedništvom pukovnika Thornhilla srpske snage, u suradnji s britanskim, probile su se potom jugoistočno, sve do jezera Onega.

Foto 3: pravoslavna braća na strani Britanaca u Rusiji

Na području koje su zauzele savezničke snage formirana je vlada Sjeverne Rusije od strane protu-boljševičkih snaga koje su pokrenule masovnu mobilizaciju i obuku novih vojnika. Savezničke snage osiguravale su Murmansk i Arhangelsk i vršile pritisak prema Petrogradu i položajima boljševičkih postrojbi.

Foto 4: srpske postrojbe marširaju i salutiraju Britancima

Pokušana je i uspostava kontakta sa Češkom legijom, bivšim zarobljenicima koji su držali Transibirsku prugu, i sa snagama admirala Kolčaka. Ti pokušaji nisu uspjeli pa je donešena odluka da se savezničke snage, u kontekstu neuspjeha i ostalih kampanja intervencije, postupno evakuiraju sa sjevera Rusije. Evakuacija je izvršena prije nadolazeće zime 1919. godine uz pomoć britanskih brodova. Pod zapovjedništvom generala Rawlinsona izvršena je evakuacija Arhangelska  i snaga s 13 borbenih položaja, što je dovršeno do 27. rujna 1919. Godine, kada je posljednjih 5000 vojnika napustilo sjevernu Rusiju. Evakuacija iz zone Murmanska završena je 20. rujna 1919. godine pod zapovjedništvom brigadnog generala H.C.Jacksona.

Prema ruskom povjesničaru Mihailu Vaščenku, srpske snage u sjevernoj Rusiji bile su sastavljene od jedne topničke bitnice i jedne pješačke bojne, a evakuirane su iz Arhangelska zajedno s ostalim stranim interventnim trupama. Nakon svega,  na traženje srpskog vojnog i političkog vrha, pukovnik Dragutin Milutinović, zapovjednik jedne srpske dobrovoljačke divizije koja je ratovala u Rusiji, sačinio je „Memorandum o učešću Srba u intervenciji u Rusiji“, u kojem je navedeno: „Nama je bilo  žao što smo se upleli u borbu protiv Rusa jer su i u Crvenoj gardi također služili Rusi.“

Foto 5: dodjela medalja zaslužnim srpskim vojnicima

Nakon formiranja Kraljevine SHS pod dominacijom Srbije, vlada nove države je i formalno-pravno potvrdila sudjelovanje srpskih snaga u intervenciji stranih trupa. To je učinila odlukom, da se sve srpske dobrovoljačke postrojbe u Sibiru stavljaju pod zapovjedništvo francuskog generala Pierre-Thiebaut- Charles- Maurice Janina koji je zapovjedao interventnim snagama Antante u Rusiji.

Iako to ni jedna strana ne želi direktno priznati, sasvim je izgledno kako su službene srpske trupe sudjelovale u savezničkoj vojnoj intervenciji u Rusiji tijekom ruskog građanskog rata.

 

 

 

 

 

 

0 komentara

You may also like