Tzv. europska zelena politika tj. plan o potpunom izbacivanju fosilnih goriva kao ključnih energenata unutar EU nedvojbeno ima svoje dubioze ali i protivnike. Jedan od ovih posljednjih svakako je i Poljska, koja se ne žuri s ispunjavanjem preuzetih obveza u tome smjeru. Mnogi bi rekli, a zašto i bi? Poljska je veliki proizvođač i korisnik ugljena kao energenta – upravo onoga od kojega se EU „ježi“ kao od jednog od najvećih zagađivača zraka i okoliša.
U Poljskoj se u posljednje vrijeme pojavljuju medijske informacije kako vlada namjerava zatvoriti svoje rudnike ugljena do 2036.g. Radi se o osjetljivom sektoru koji zapošljava stotine tisuća poljskih radnika. Tamošnji medij Biznesalert, međutim, donosi priopćenje poljske vlade u kojemu se takve informacije proglašavaju lažnima i u kojem se navodi slijedeće: „U posljednje vrijeme pojavila se lažna vijest da tvrtka PGG namjerava smanjiti plaće za 30%, a da Ministarstvo (državne imovine) radi na planu zatvaranja rudnika do 2036. godine. Ta je vijest netočna, ali je raspirila nepotrebne strasti u Šleziji (poljskoj rudarskoj regiji).“
Poljski rudari već godinama strahuju za svoju sudbinu. Čak 90% eklektrične energije u toj zemlji dobiva se iz termoelektrana na ugljen ali se pritom sve više koristi onaj uvozni, jeftiniji i bolje kvalitete. Yacek Sasin, potpredsjednik poljske vlade i ministar državnog vlasništva u veljači je zabranio uvoz ugljena ali samo za tvrtke PGE i Weglokoks. Poljska je jedan od najvećih europskih uvoznika energije. Vlada ne brani zakup jer bi u protivnom morala povećati cijene električne energije, navodi isti medij. U prosjeku Poljska uvozi 16 milijuna tona, a proizvodi 63 milijuna tona ugljena. Prema navodima Biznesalerta, u prva 4 mjeseca Poljska je smanjila uvoz ugljena za 43% ili za 3,25 milijuna tona. Međutim to je povezano s padom potražnje zbog pandemije koronavirisa Covid-19, ali i činjenicom da se smanjla proizvodnja električne energije na ugljen za 20%. Ali istodobno se nije smanjio i uvoz jeftinije inozemne električne energije, koji je u usporedbi s prvih 5 mjeseci prošle godine porastao za 39%. Poljski energetski distributer PSE navodi kako je uvoz električne energije (ponajviše iz Švedske i Njemačke) iznosio 5,7 gigawata ili 8,4% ukupnih poljskih potreba.
U takvim okolnostima posve se zanemaruju poljske obveze oko snižavanja emisije ugljičnog dioksida na nulu do 2050.g. Varšava će ove godine teško ispuniti svoj cilj za korištenje 15% električne energije u državi iz obnovljivih izvora, a on bi mogao iznositi 13%.
Prema navodima europskog medija Euobserver, Finska bi mogla zaustaviti emisiju CO2 u 2035. godini, Austrija 2040., Švedska 2045.g. Poljska neće biti u stanju izvršiti tu obvezu do 2050.g, već 2056.g. Poljska će morati, prema procjeni McKinsey, u energetiku investirati 1,2-1,3 trilijuna eura.
Sve se to događa u vrijeme kada je Poljska političkom odlukom raskinula svoje poslove oko nabave ruskog plina, dok, primjerice, susjedna Njemačka upravo na njega stavlja stratešku ulogu u osiguranju sigurne opskrbe svojih industrijskih potencijala i potreba za energijom nakon što do 2030.g. prekine s korištenjem ugljena i atomske energije. Važnost strateškog energetskog promišljanja i planiranja, u kojemu nema previše prostora za dnevnu politiku i stavove „sad’ ćemo mi vama pokazati ili vas kazniti za ovo i ono“, javno demonstrira i Mađarska koja suvereno donosi odluke vezane uz njenu buduću energetsku sigurnost, što nikako ne znači da se time protivi integracijama čiji je dio. Ozbiljne zemlje i ozbiljne vlade najprije moraju brinuti za sigurnost i osiguranje ključnih interesa svojih naroda i građana a tek onda za zajedničke politke. Idealno je, naravno, ako se ovo prvo podudara sa zajedničkim politikama ali to se vrlo rjetko događa u strateškim segmentima, kakva je, primjerice – energetika.
