Portugal je počeo razgovore s ministrima niza država članica o novom paktu o migracijama, objavila je u utorak portugalska vlada istaknuvši da se zauzima za fleksibilnu, ali obveznu solidarnost.
Portugal, koji u ovom polugodištu predsjeda EU-om, održao je inicijalne konzultacije s Grčkom, koja je bila na prvoj liniji u migracijskoj krizi 2015. i 2016.
Europska komisija iznijela je u rujnu prošle godine novi prijedlog reforme politike za upravljanje migracijama u vezi čega su države članice jako podijeljene.
Portugalsko ministarstvo unutarnjih poslova priopćilo je da se problemi povezani s migracijama mogu riješiti samo „solidarnošću država članica”, ali i istaknulo da „takva solidarnost ne može biti dobrovoljna”.
„Fleksibilna”, ali „obvezna solidarnost” između država članica ključni je koncept za koji se Portugal zauzima, poručilo je ministarstvo.
Dodalo je da treba pronaći rješenja za dva glavna pitanja: regularnu migraciju i migracijske krize.
Nadležni ministar, Eduardo Cabrita, rekao je da će održati sastanke s vladinim dužnosnicima u Španjolskoj, Italiji i Malti, gdje se migranti najvećim dijelom iskrcavaju, kao i sa zemljama koje se protive primanju migranata kao što su Poljska i Mađarska.
„Cilj tih sastanaka… je da se pronađu točke konvergencije između država članica i putevi koji će nam omogućiti da prevladamo aspekte koji generiraju manje konsenzusa u pogledu pakta”, navodi ministarstvo.
Razgovori se održavaju pred sastanak ministara unutarnjih poslova EU-a 28. siječnja.
Prijedlog Europske komisije
Komisija je u novom paktu za migracije predložila brže vraćanje nezakonitih migranata, pojačane kontrole na vanjskim granicama EU-a i ubrzanje postupaka u tretiranju zahtjeva za azil.
Za razliku od prijedloga iz 2016. koji je predviđao obvezujuće kvote za raspodjelu migranata i nije dobio potporu zemalja članica, novi pakt predviđa da će one članice Unije koje ne žele primiti azilante moći dati doprinos u drukčijem obliku, tako što će morati preuzeti obvezu vraćanja osoba koje u nekoj od članica nisu dobile azil u zemlje iz kojih su došle.
Ako se neka zemlja na vanjskim granicama nađe pod povećanim migrantskim pritiskom, ona može zatražiti “aktiviranje obvezne solidarnosti” o čemu bi odlučivala Europska komisija.
Komisija zatim procjenjuje koliko osoba treba preuzeti iz te zemlje, a ostale zemlje članice moraju dati svoj doprinos sukladno svojoj gospodarskoj snazi i broju stanovnika.
Međutim, one po novom prijedlogu mogu birati između primanja migranata i preuzimanja obveze vraćanja migranta koji nemaju pravo na azil u EU-u ili mogu pomoći u izgradnji prihvatnih centara.
Ubrzano rješavanja zahtjeva za azil
Na taj se način želi zaobići protivljenje nekih zemalja, poput Mađarske ili Poljske, koje ne žele pristati na obvezujuće kvote za raspodjelu migranata.
Država koja preuzme obvezu da će “sponzorirati” vraćanje azilanta treba učiniti sve da ih brzo vrati, primjerice kroz diplomatske kontakte s trećom zemljom. Ona se također treba obvezati da će, ako u roku od osam mjeseci ne uspije osigurati povratak osobe kojoj je odbijen azil, primiti tu osobu.
Zemlje koje dobrovoljno odluče primiti azilante moći će računati na financijsku potporu iz europskog proračuna.
Prema novom prijedlogu mijenja se i načelo da je zemlja prvog ulaska u EU odgovorna za razmatranje zahtjeva za azilom. Komisija sada predlaže da zemlja koja treba obraditi zahtjev za azilom bude ona u kojoj tražitelj azila ima nekog bliskog rođaka, ona u kojoj je studirao ili ima neke druge veze s tom zemljom. Ako takva veza ne postoji, zemlja prvog ulaska u EU ostaje odgovorna za razmatranje zahtjeva za azilom.
Novi prijedlog predviđa i ubrzano razmatranje zahtjeva za azilom za osobe koje nemaju puno izgleda za međunarodnu zaštitu jer dolaze iz zemalja poput Tunisa i Maroka, iz kojih manje od 20 posto tražitelja dobije pozitivno rješenje za azil. Takvi će se zahtjevi rješavati na granici i morat će biti riješeni u roku od 12 tjedana.
Europska unija trenutačno ima 24 sporazuma o readmisiji, ali se svi ne poštuju.
Trenutno je u EU-u na snazi Dublinski sporazum, po kojemu migranti podnose zahtjev za azilom u prvoj zemlji članici u koju pristignu. Zbog toga se zemlje koje su prve na migrantskim rutama (Grčka, Italija i Španjolska) zalažu za proporcionalnu raspodjelu migranata, dok se tomu oštro protive zemlje Višegradske skupine (Poljska, Mađarska, Slovačka i Češka).
