Turski analitički portal Yetkin Report objavio je jučer kako je novi turski veleposlanik u Sjedinjenim Državama, Murat Merkan, preuzeo svoju dužnost ovoga tjedna u složenim okolnostima američko-turskih odnosa, a isto uskoro očekuje i novog turskog veleposlanika u Francuskoj koji se uskoro priprema predati vjerodajnice francuskom predsjedniku Emmanuelu Macronu.
Loše vijesti po veleposlanika Merkana u Washingtonu ogledaju se i u kontekstu upravo započetog prikupljanja potpisa senatora Boba Menedeza (d), predsjednika senatskog Odbora za vanjsku politiku, za dvostranačko pismo kojim se predsjednika SAD-a Joe Bidena poziva na priznanje armenske tvrdnje o izvršenom turskom genocidu nad Armencima tijekom Prvog svjetskog rata.
Veleposlanik Murat Merkan, koji je vodio tursko izaslanstvo u Washingtonu u ožujku 2010. godine, kada je Odbor za vanjske poslove Zastupničkog doma odlučio priznati genocid nad Armencima, trebao bi biti svjestan da bi ove godine 24. travnja (Dan sjećanja na žrtve genocida nad Armencima u osmanskoj Turskoj, op. GN.) mogao biti najgori dan za Ankaru.
„Turska više ne može računati na svoju„ geostratešku važnost“, a američka vojska neće joj ići u prilog, kao što je to učinila prije. Odnosi s Izraelom još uvijek čekaju normalizaciju, a najviše što Turska može očekivati od židovskog lobija (u Kongresu, op. GN.) je neutralnost. Ali čak je i to krajnje malo vjerojatno, ako do 24. travnja ne bude konkretnog vidljivog koraka prema normalizaciji (izraelsko-turskih odnosa)“, navodi novinarka spomenutog turskog medija Barchin Yinanc.
Ona pri tom govori i o mogućem tursko-armenskom sporazumu o normalizaciji odnosa, koji bi možda mogao spriječiti Baidena da ne prihvati spomenutu inicijativu iz Senata. U tom kontekstu naglašava pomirljive tonove iz Pariza, od strane predsjednika Emmanuela Macrona prema turskom kolegi Recepu Tayyipu Erdoganu (i pozitivnu reakciju na isto od strane potonjeg), i konstatira da bi baš Francuska mogla posredovati između Erevana, koji je sada u velikim problemima kod kuće zbog nedavnog bolnog vojnog poraza od strane Azerbajdžana, i Ankare s ciljem normalizacije armensko-turskih odnosa i odnosa u regiji u cjelini.
Međutim, ovdje bismo bili slobodni dodati kako su takve želje Ankare još uvijek u sferi znanstvene fantastike. Sporna tema spomenutog genocida u samoj je srži armenskog političkog diskursa i naroda u cjelini, uključno i snažne armenske dijaspore u Francuskoj i SAD-u. Iluzorno je, dakle, očekivati da bi se netko, sada, kada je armenski nacionalni ponos tako „oskvrnut“, usudio poduzeti takav korak. Ona, koja bi, iako također teško, eventualno mogla pridonijeti pokušaju nekakvog armensko-turskog zbližavanja na praktičnim i uzajamno korisnim
pitanjima prije svega je Moskva. Jer, ne zaboravimo: Ankara i Moskva, nakon prošlogodišnjeg trojnog sporazuma o završetku rata u Nagorno Karabahu između predsjednika Vladimira Putina, Ilhama Alijeva i premijera Nikole Pashinyana, koordiniraju poteze oko održavanja primirja i provedbi ključnih odredbi tog sporazuma, među kojima je jedna od najvažnijih, svakako, ona, o uspostavi koridora za slobodno odvijanje prometa između Azerbajdžana i Nahićevana. Ta azerbajdžanska enklava graniči s Turskom i Iranom kroz južni teritorij Republike Armenije, dok, zauzvrat, Nagorno Karabah (u kojem su etnički Armenci i dalje u velikoj većini očuvali tamošnji teritorijalni okvir, izgubivši u spomenutom ratu samo manji dio svog rubnog teritorija na jugu i sjeveru te regije) ima i dalje mogućnost korištenja Lačinskog koridora kroz azerbajdžanski teritorij do Armenije. Osim toga, već je i ranije tijekom 21. stoljeća bilo pokušaja normalizacije armensko-turskih odnosa, koji su propali upravo voljom armenske državne politike. Ali u međuvremenu se u kavkaškoj regiji (naravno, i puno šire) sve promijenilo do te mjere, da više ništa nije isključeno, pa niti armensko-turska pomirba.
