Sjedinjene Države pomažu Gruziji u jačanju njezinih oružanih snaga kako bi očuvala svoju nezavisnost, izjavila je pomoćnica američkog ministra obrane Catherine Wilbarger tijekom saslušanja u odboru za vojna pitanja Zastupničkog doma američkog Kongresa.
Radilo se o razmatranju pitanja vezanim uz izazove po američku nacionalnu sigurnost i programima SAD-a u Europi iz vojne sfere.
„Činimo sve što možemo za jačanje obrambene sposobnosti Gruzije, kako bi oni mogli trenirati i jačati svoje oružane snage“, izjavila je Wilbarger. „Fundamentalni izazov za brzi pristup Gruzije u NATO savez je scenarij članka 5, jer je 20% Gruzije okupirano“, kazala je dalje pomoćnica američkog ministra obrane. „Radi se o konkretnom izazovu. Mi razmatramo mogućnosti napretka. Mi, savez, moramo razmisliti o tome kako riješiti to pitanje. Sada radimo sve što možemo kako bismo im dali podstrek da ostanu što bliže nama“, izjavila je Wilbarger. Također je kazala kako gruzijska vlada „čini sve, kako bi ostala uz Savez“, a Washington će nastaviti pružati svoju suradnju po tom pitanju. Gruzija je, kazala je dalje, jedan od glavnih partnera SAD-a, a NATO s njom ima vrlo uske veze.
„Izvan prostora NATO saveza Ukrajina i Gruzija su važni partneri NATO-a na istočnoeuropskom krilu i u regiji Crnog mora. SAD isto (kao i u Ukrajini, op. a.) podupire gruzijsku teritorijalnu cjelovitost i suverenitet. Gruzija je glavni strateški partner SAD-a, ona osigurava naš zračni i kopneni pristup Afganistanu. Osim toga, Gruzija, koja nije članica NATO-a, najveći je sudionik NATO-ove misije u Afganistanu, u kojoj se nalazi 870 Gruzijaca, što Gruziju čini najvećom sudionicom u toj misiji“, izjavila je, između ostalog, pomoćnica američkog ministra obrane.
Ovdje bismo ipak dodali i svoj kraći komentar: nije, prema našem mišljenju, problem u očuvanju gruzijske nezavisnosti. Jer sasvim je sigurno kako nitko ne nemjerava okupirati Gruziju, pa ni „zločesta“ Rusija. Ona je, da je to željela, mogla učiniti u ljeto 2008.g. nakon trodnevnog rusko-gruzijskog rata, izazvanog nepromišljenom ratnom avanturom bivšeg gruzijskog čelnika Mihaila Saakashvilija, kada je, pri napadu na Južnu Osetiju (odmetnuti teritorij na sjeveru Gruzije, uz granicu s Ruskom Federacijom) i njezin glavni grad Chinvali, poginulo i desetak pripadnika ruske vojske, tada razmještenih u sklopu mirovne misije na granici između Južne Osetije i Gruzije. Nakon toga ruska je vojska u svojoj intervenciji, gotovo bez snažnijeg vojnog otpora s gruzijske strane, došla na svega 50-kilometara otvorenog puta do glavnog grada Tbilisija, dok je gruzijski predjsednik očajnički očekivao vojnu pomoć od strane SAD-a, koju, naravno, nije dočekao. Ne bi je dočekali niti danas u sličnom scenariju, jer SAD zbog jedne Gruzije sigurno ne želi zaratiti s Rusijom. SAD to ne čine niti zbog puno važnijih zemlja i regija, poput Sirije i Ukrajine, odnosno poluotoka Krima. Zato nije pravo pitanje, hoće li SAD pomoći u razvoju gruzijske vojske u očuvanju njezine nezavisnosti, već ono, na koji će način Gruzija vratiti svoje dvije odmetnute regije –spomenutu Južnu Osetiju i Abhaziju na sjevero-zapadu zemlje, a koja ima i strateški važan izlaz na Crno more? Jer njihovu je nezavisnost Moskva priznala upravo nakon Saakashvilijeve neuspješne i naivne vojne avanture. Naravno, u međuvremenu su se u potpunosti promijenile i ukupne globalne geopolitičke okolnosti, između ostalog i po pitanju pridržavanja međunarodnog prava vezano uz (ne)priznanje određenih novih država. Tako velike sile, sada, s jedne strane to pravo primjenjuju kada im ono odgovara, a s druge ga se strane, uz različite političke izlike, odriču kada im ne odgovara. Naravno, svaka sličnost s Kosovom i Krimom u ovom komentaru uopće nije slučajna.
Komentari
0 komentara