Američki medij NBC priopćio je kako Bijela kuća nema jasnu strategiju za riješenje stanja u Siriji nakon oslobođenja Rakke.
NBC navodi, kako se razmatranje plana o Siriji sudarilo s teškoćama i da politički krugovi ne mogu pronaći zajednički stav o tome, kako zemlju osloboditi od terorista, a pritom ne dopustiti uspostavu nadzora od strane predsjednika Bashara Asada i Irana. U Washingtonu, kaže se dalje, također nema suglasja oko načina prijenosa vlasti u Siriji.
Prema izvorima NBC-ja, najkonzervativniji članovi Trumpove administracije, između kojih je i Nikki Haley , američka veleposlanica u UN-u, odlučno zastupaju smjenu Asada s vlasti. Međutim pojedini članovi administracije uvjereni su kako jedino Asad održava Siriju i sprječava njezino pretvaranje u „crnu rupu, sposobnu progutati veći dio regije“.
Mnogi savjetnici Bijele kuće, navodi NBC, smatraju, kako SAD, razmatrajući stanje u Siriji, previše pozornosti daju problemu Irana. Zbog toga se stvara dojam kako Washington nije u stanju uvidjeti ozbiljnost sukoba koji se nastavlja već skoro 7 godina, zaključuje NBC.
Geopolitika.News već je davno pisala o odsustvu bilo kakve konkretne američke strategije u Siriji, još od vremena Obamine administracije, a nakon otvorenog ruskog vojnog ulaska u sirijski sukob na stranu predsjednika Asada. Ruska vojna kampanja u potpunosti je poremetila dotadašnji tijek događaja i poteza američke administracije, koji su bili usmjereni isključivo na rušenje predsjednika Asada i formalnu objavu rata „Islamskoj državi“ stvaranjem međunarodne koalicije za borbu s „IS“ 2014.g. Nakon ruskog vojnog angažmana u Siriji, američka strategija prema toj zemlji u potpunosti se urušila i svela na povlačenje ad hoc političkih i vojnih poteza koji su najčešće kaskali za ključnim događajima na terenu. Raspao se CIA-in program financiranja i obučavanja tzv. umjerene sirijske oporbe, izgubljen je bilo kakav važniji utjecaj Washingtona na snage na terenu zbog čega su svi ulozi stavljeni na sirijske Kurde, koji jedini nisu bili pod utjecajem Saudijske Arabije, Turske, Katara ili snaga sirijske vlade. Zbog tog poteza SAD su vrlo brzo ušle u velike probleme u odnosima s Turskom, što je kulminiralo pokušajem vojnog puča u ljeto prošle godine. Nakon toga nastavljeno je sumnjivo koketiranje s različitim radikalnim borcima i stvaranje nove sirijske umjerene oporbe uz granicu s Jordanom, uz velik priljev boraca koji uopće niti nisu Sirijci već obični „psi rata“ – lišeni bilo kakve ideologije osim vjere u novac. Sve to skupa dovodi Washington u pravu konfuziju jer nakon oslobođenja Rakke, koje su učinile mahom kurdske postrojbe unutar kurdsko-arapskih snaga SDF koje podupire Washington (uz snažnu koalicijsku zračnu potporu), mogućnosti za otvaranje nekog novog fronta tih snaga jednostavno nema, a sirijska vojska napreduje protiv ostataka „IS“ u regiji Deir ez-Zour na istoku zemlje. A otvoriti rat sa sirijskom vojskom i više je nego rizično, a Kurdi ga niti ne žele, dobro znajući tko danas iza sirijske vojske u stvarnosti stoji.
Štoviše, usudili bismo se reći kako su se Sjedinjene Države „zagubile“ ne samo u Siriji već i u bespućima čitavog Bliskog istoka, počevši još od kraha tzv. arapskog proljeća. Sada je to najvidljivije po pitanju Irana gdje se gotovo svi američki saveznici u Europi protive ukidanju Sporazuma oko iranskog nuklearnog programa i nametanju novih sankcija toj zemlji, čime se Sjedinjene Države zapravo nepotrebno samolizoliraju, a Iran otovreno slavi svoju pobjedu, dobivši, osim potpore EU, Rusije, Kine i Indije, i priznanje od Međunarodne agencije za atomsku energiju kako ispunjava sve svoje preuzete obveze iz spomenutog Sporazuma.
Ukoliko turskom „bijegu iz krletke“ pridodamo i sve samostalniju politiku Iraka, kao i saudijsko okretanje Rusiji (bez obzira (ili unatoč) na i dalje važeće veliko savezništvo Rijada s Washingtonom) kroz već operativne sporazume o smanjenju proizvodnje nafte i nedavni posjet kralja Salmana Putinu uz potpisivanje ugovora o kupovini ruskog naoružanja, stanje po SAD u bliskoistočnoj regiji više ne izgleda onako kako bi po njihovom mišljenju trebalo izgledati. U regiju su ušli svi veliki globalni igrači, a oni regionalni su prestrojili međusobne odnose na način kako to njima odgovara, oslanjajući se pritom na globalne igrače u onolikoj mjeri koliko to smatraju nužnim. Zapravo, regionalne bliskoistočne sile jednostavno više ne žele međusobno ratovati za tuđe interese, a sada će oni svoja pozicioniranja i vlastite interese pokušati ostvarivati „tuđim rukama“ i nadziranim sukobima nižeg intenziteta. Jer „pasa rata“, kao i oružja, uvjek će biti na raspolaganju.
0 komentara