Samit Erdogan-Putin: Borba Atlantika i Euroazije

Turski medij Milli Gazete objavio je 8. kolovoza zanimljiv osvrt pred današnji sastanak ruskog i turskog predsjednika Putina i Erdogana u Sankt Peterburgu koji prenosimo u cijelosti.

„Samit Erdogan – Putin“, koji se održava u Sankt Peterburgu, važan je ne toliko s gledišta budućih tursko-ruskih odnosa već i s gledišta ustroja međunarodnog poretka, formiranja novog svijeta orjentiranog na Bliski istok, Sjevernu Afriku i Euroaziju. Upravo zbog te važnosti samita Turska se suočila s „incidentom 15. srpnja“ (dan pokušaja državnog udara u Turskoj, op. G.news) i sada iskazuje svoju budnost pred mogućnostima miješanja (u unutarnje stvari zemlje, op. G.news) u bilo kojem trenutku.

Ta zabrinutost glede mogućeg ponavljanja 15. srpnja, bez svake sumnje nije izazvana „neutemeljenom zabrinutošću“ već se zasniva na povijesnom iskustvu koje je dovodilo do velikih posljedica traumatičnog karaktera i bacilo državu barem 25 godina unatrag.

Svaki put kada je bilo govora o bilo kakvom smjeru tursko-ruskih odnosa suprostavljenom atlantskom ili anglosaksonskom svijetu, Turska i turski politički život neposredno ili posredno bili su izloženi miješanju izvana. To se manifestiralo ili u formi pisma, izlaskom tenkova, kažnjavanjem političara, nerazjašnjenim ubojstvima.

Takva tendencija traje od vremena Unkyar-Iskelesyskog ugovora iz 1833. godine. Radilo se o ugovoru između carske Rusije i Osmanlijskog carstva, koji je gurnuo Osmanlijsko carstvo k Velikoj Britaniji (SAD-u tadašnjeg vremena) i zajedno s Baltalimanskim ugovorom učinio ga poluzavisnim. Zapad se time nije ograničio. Krimskim ratom 1854.-1856. g. on je praktično uzase privezao Osmanlijsko carstvo, a Pariškim ugovorom iz 1856. g. učinio ga i dijelom svoga kluba.

Od 1856. g. Zapad ne podnosi čak ni mig Turske, članice njegovog kluba, u smjeru nekog drugog kluba. On traži priznanje „nezamjenjivosti“ svojih stavova, doktrine, ideologije i ne dozvoljava izlazak izvan tih okvira.





Zato u srži borbi u geopolitičkom i geostrateškom smislu stoji sukob sila, interesi oko Osmanlijskog carstva/Republike Turske i pitanje zemalja koje se nikako ne daju podijeliti. Našu državu žele pretvoriti u zonu tog sukoba.

Glavni strah Zapada, prije svega SAD-a, povezan je s tim, što odjednom Turska može poslati k vragu SAD, EU i NATO, spaliti sve mostove među njima i usmjeriti se u drugi blok i postati njegov dio. Adresa je poznata: Euroazijski blok. Čak i spomen vojnih i političkih krugova o „tursko-ruskoj suradnji/partnerstvu“ i s tim u svezi „euroazijstva“, koje se može ocijeniti kao ideološki temelj tih odnosa, izaziva veliku zabrinutost i povlači za sobom dubinske operacije.

Događaji nakon izjave glavnog tajnika Nacionalnog vijeća za sigurnost (MGK), generala Tuncera  Kılınça o triju „Turska – Rusija – Iran“, koju je on dao 7. ožujka 2002. godine, govori dovoljno sama za sebe (za one koji ne znaju, Kılınç, primjetivši kako Turska ne dobiva ni minimalnu pomoć od EU, izjavio je sljedeće: „Smatram da je Turskoj potrebno iznaći takvu formulu, koja uključuje Rusku Federaciju i Iran.“). Naravno, okvir koji je glavni tajnik MGK iscrtao u svom govoru na temu „Kako izgraditi pojas mira oko Turske“, nije se ograničavao tim trima državama. Njima su također pridodane Kina i Sirija.





Što je bilo dalje, mi znamo… Svi smo mi svjedočili tome kako su Rusija i Turska nastavljali unositi u svoje odnose Plan suradnje u Euroaziji, iz studenog 2001. g., i činile su to s velikom odlučnošću. Ali nakon 15 godina, opet u studenom, ta je suradnja dobila udar u zraku. Zajedno sa srušenim ruskim zrakoplovom tursko-ruski odnosi praktički su se od suradnje počeli kretati u smjeru rata. Euroazijska tendencija Turske nasukala se na atlantski greben.

Oni su željeli učiniti sljedeće. Istisnuti „rusku ravnotežu“ iz turske vanjske politike vječnim neprijateljstvom s Rusijom. Htjeli su to napraviti tako, da bi iznalaženje suradnje i ravnoteže zasnovanih na uzajamnim interesima, ustupilo mjesto vječnoj konkurenciji i neprijateljstvu. Ali i to nije trajalo dugo.

27. lipnja poslano je pismo, a 29. lipnja šefovi država (Erdogan i Putin, op. G.news) obavili su telefonske pregovore koji su odaslali signal o njihovom susretu 9. kolovoza. Atlantisti su 24. studenog (dan rušenja ruskog zrakoplova na tursko-sirijskoj granici, op. G.news) u mnogome postigli željeni cilj, ali na samitu NATO-a u Varšavi 8.-9. srpnja, oni su jasno uvidjeli kako je njihova igra razrušena. Zbog toga su 15. srpnja započeli neposredan napad na Tursku koja se (u Varšavi, op. G.news) hladno postavila u odnosu na njihova nastojanja okruženja Rusije i pretvaranja Crnog mora u „NATO jezero“. U tome stoji njihova geopolitička i strategijska zabrinutost.

Posljedično, samit Erdogan – Putin, koji se održava 9. kolovoza, ima za njih odlučujući značaj. Poglavito nakon obraćanja Turskoj Dugina (izaslanik ruskog predsjednika, op. G.news): „Odbacite SAD/NATO, dođite u Euroazijski Savez, Šangajsku organizaciju za suradnju, BRIKS“. I ovdje ključnu ulogu igra Sirija, koja snažno utječe na projekt „Veliki Bliski Istok“.

Vidjet ćemo što će u buduće SAD raditi sa svojim novim saveznikom – strankom „Demokratski savez“ (stranka sirijskih kurda sa svojim vojnim krilom, op. G.news). Ali prije toga možemo reći, ako se to bude nazivalo „građanskim ratom“, tada će Turska i svijet vidjeti drugo jutro. To je savršeno jasno.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like