Prije sedam godina, tijekom proslave pedesete godišnjice Afričke unije (AU), čelnici tog kontinenta obećali su da će « zaustaviti sve ratove u Africi do 2020. godine ». Daleko smo od tog cilja. Nedavno je zabilježen napredak u Srednjoafričkoj Republici i Sudanu. Međutim, nove krize, od Kameruna do Mozambika, pridružile su se onima koje već razdvajaju države poput Libije i Južnog Sudana.
Obraćajući se afričkim ministrima vanjskih poslova 6. veljače 2020., predsjednik Komisije AU Moussa Faki predstavio je nezavidnu situaciju u Africi od Sahela do Somalije i konstatirao da sasvim promašeni cilj 2020. otkriva « svu kompleksnost sigurnosne problematike u Africi ».
« Promocija pacificirane i sigurne Afrike » je tema koja će se naći u središtu rasprave tijekom sastanka afričkih čelnika u Adis Abebi, etiopskoj prijestolnici, 9. i 10. veljače. Ona je kod Solomona Derssoa, šefa AU tijela za ljudska prava, izazvala ironiju, kojom je prožet uvodnik južnoafričkih novina African Mail & Guardian : kako je « zveckanje oružjem u Africi sve glasnije i glasnije, ono pokazuje ‘dugi nos’ izabranoj temi godine ».
Južnoafrički predsjednik Cyril Ramaphosa, koji je na čelu AU naslijedio Abdela Fattaha al-Sissija iz Egipta (rotirajuće predsjedništvo, poput onog Europske unije ), čini se svjestan teškog zadatka kojeg se prihvatio. U govoru s kraja siječnja, upozorio je da oružani sukobi nastavljaju ograničavati razvoj Afrike, te da ciljevi ekonomske integracije i borbe protiv nasilja nad ženama « prolaze kroz promociju sigurne i pacificirane Afrike. » Ostali afrički dužnosnici naglašavaju potrebu rješavanja korijena sukoba, koji su društveno-ekonomski i politički.
U 2020. Afrička unija će težiti afirmaciji svoje uloge u razrješavanju afričkih problematika, poglavito pitanja konačnog rješavanja sukoba u Libiji, državi koja ne uspijeva izaći iz kaosa u koji je upala još 2011. godine. Uoči konferencije u Berlinu u siječnju, glasnogovornica g. Fakija (predsjednika Čada) požalila se kako je AU bila « sustavno ignorirana » u libijskom slučaju, kojim uglavnom upravljaju Ujedinjeni narodi. Međutim, među odgovorne za nezadovoljavajući utjecaj AU na afričkom kontinentu, pa tako i za neuspjeh u Libiji, Afrička unija je uvrstila i samu sebe ; odnosno svoja unutarnja razilaženja iz 2011. godine, kada su afričke članice Vijeća sigurnosti UN-a odobrile vojnu intervenciju, a Vijeće za mir i sigurnost AU joj se usprotivilo. « Unutarnja razilaženja » uglavnom se odnose na podršku kontinentalne sile – Egipta maršalu Haftaru, moćnom vođi s istoka Libije.
Više nego nesuglasice između afričkih čelnika, razrješenju libijske problematike štete interferencije koje stižu iz Europe. Tako Shewit Woldemichael, istraživač u Institute for Security Studies, zamjećuje : « kriza u Libiji […] predstavila se kao kriza koja se odvija pred vratima Europe, za čije je razrješenje dakle potreban direktan odgovor europskih država ».
